Denkverbot

kic wrote:

Vegvísir wrote:Dalo bi se raspravljati o tome koliko je možda svaki motiv u konačnici sebičan... Čak i kad vjerujemo da radimo nešto jer želimo nekome pomoći istovremeno to radimo i jer se mi dobro osjećamo kad nekome pomognemo / jer nas neopisivo veseli kad smo nekog tko nam je drag razveselili / jer nas rastužuje kad je netko do koga nam je stalo tužan, itd.

u konačnici bitno je pomoći, motivi sim-tamo..

preneseno je.

Slažem se. Komentar je bio čisto za škakljanje mozga sartreovskim egzistencijalizmom i tvrdnjom da je sebičnost ono što nas gura da činimo dobro.

ja sam baš mislio otići u utorak na young caritas otvara se u kvartu, ako stignem od posla, da vidim što rade..

i razmišljao sam ako me pitaju zašto sam navratio, kao razlog, reći da želim što manje biti na kompu i s ljudima, jebiga kad je tako u osnovi :D

Nikome ne pomagati dok god država otima za pomaganje!

To je ko da ditetu kupuješ sve ča oće. Učiniti ćete čudovišta, mark my...no, my words have been marked, učinili smo čudovišta.

Nikome pomagati? Da vidiš starca ili dijete da se posklizne, padne i polomi noge stajao bi sa strane i gledao? Da ti frendu ili članu obitelji izgori kuća do temelja i treba privremeni smještaj, zaključao bi mu svoja vrata pred nosom i pritom mrmljao sebi u bradu da država otima za pomaganje pa što bi ti pomogao?

Ne,ne svojima uvika, prijateljima i rodbini, ali ne strancima i susidima.

Jo ne mrmljun nego ka me povuču za rukov isprid marketov, rečen in da sun sve uploti u proračun za socijalu, da njih pitaju.

Rekao si nikome pomagati pa, eto, provjeravam jesu li i najbliži u nemilosti.

otišao sam gledati novi Jungle book 3d u kino, i ono, pol sata maltretiranja reklamama, i iako se čovjek pripremi na to, na pol puta si spreman već ispustiti dušu..

i kad je film napokon i počeo, audio-vizualni napad koji je pripreman pol sata postaje još agresivniji iako nisam mislio da je to moguće..

izašao sam nakon 5 min..

i uništili su Ghostbusterse kako sam vidio u trailerima, opet..

4 žene dakle, štreberice, jedna naravno debela crnkinja, i zaposle nekog lika koji im je sekretarica, naravno lik je samo zgodan ali praznoglav, crnkinju obore u borbi i ona nešto viče: ne znam je li ovo bilo iz rasizma ili iz mizoginije, ali sad ćeš dobiti par šamara..

ne znam kome je to više zabavno..

nekad imam osjećaj da mi je percepcija krajnje sjebana, nekim danima mi rijeka teče kroz grad ulijevo, a nekim, nekim danima udesno, iako ima racionalno objašnjenje u stvari mi sve to nadodaje na stranosti mom osjećaju prisutnosti u ovom gradu..

Alo, psihologija je kat iznad

Malo sun gljedo okolo nbaa, i, ne govorin da sun stručnjak- ovo mi je prva sezona da gljedun šport uopće- ali iz dokumentaraca o durantu, i informacija ma iz života drugih zvizda, vidljivo je kako te talent more dovest samo toliko, ostalo je brutalan rad na manama. ti ljudi na treningu ne zgljedaju ka zvizde, više ka da su kažnjeni.

Ti ljudi valjda odrasli u usa, razumu da neš biti ni na klupi jer se nekako zoveš, ili ti je prijatelj u općini koja je vlasnik kluba, pa ti mali uvik ulazi u selekciju...ili radiš svoj poso ili ne. A zno se ča is onima ki ne rodu svoj poso. Meanwhile in croatia; igroči kk zadra nisu primili ploću 4 miseca. Socijalizam, press

meni je zanimljivo da je stavio KDa u closere, a Westa u cleanere, većina bi obrnuto to kategorizirala, valja ih dobro poznaje, ali ispada da je Durant pomoćna violina..

Jo volin psihologijske škatule, i odlična mu je podjela. 
Pomoćna violina je pejorativan izraz, riječje o kategorizaciji koja ti more puno pomoći, ako te ispravno neko smjesti, jer odatle znoš ča ti je činiti. 

Danaska na turniru, najveći cleaner na svitu ikad, je do samo 7 koši,  ali toliko elektriziro njegova želja za pobjedom, da su svi igrali na njegovoj energiji. taj mentalni sklop je nevjerovatan. Kad staneš uz cleanera, odma znoš da je kliner.

dakle LeBron je bio Pippen Wadeu :))) ali je, sve vise postaje jasno, da je Wade hodajuca legenda, makar ispali od Raptorsa danas, koliko se bori s ozljedama i vuce i dalje ekipu, idol..

:matrix:

Staljin

Galt riže ljevičare na tunke fetice:


[size=39]QUO VADIS, AMERICA?[/size]

Amerikanci su postali najmoćnija nacija u povijesti ljudske civilizacije zahvaljujući tradiciji relativno slobodnog tržišta, ograničene centralne vlasti i poštivanja privatnog vlasništva, ali nažalost, već neko vrijeme i u SAD-u je prisutan destruktivan trend porasta etatističkog tereta i intervencionizma u ekonomiji, te srozavanja razina individualnih sloboda. To što Sjedinjene Američke Države i danas mnogima predstavljaju simbol kapitalističkog društva vjerojatno više govori o vrlo skromnim standardima na koje smo navikli u europskim državama-dadiljama.
Poziciju vrhovnog vođe nekadašnjeg bastiona slobode najvjerojatnije će uskoro preuzeti jedna od najopasnijih vještica progresivizma Hillary Clinton, čiji je protukandidat s “konzervativne” strane borac za socijalnu pravdu koji vjeruje u protekcionizam i želi dodatno socijalizirati američki zdravstveni sustav. No, s obzirom na trenutnu epidemiju ljevičarskih ideja na Zapadu, pogotovo među mlađim generacijama, čini se da bi budućnost mogla donijeti nešto još gore:

Vjerujem da je iz priloženog jasno zašto je ljevičarstvo ustvari religijska sekta.
Ogromna većina onih koji se u SAD-u klasificiraju kao “siromašni” danas posjeduju frižider, štednjak, pećnicu, mikrovalnu, televizor u boji, mobitel, dok nešto manje ogromna većina ih posjeduje automobil, osobno računalo, klima uređaj, satelitsku ili kablovsku, perilicu i sušilicu za rublje, video rekorder, te ima pristup internetu. Gotovo polovica su vlasnici svojih domova, te su u prosjeku za koji centimetar viši i nekoliko kilograma teži od trupa koje su se prije 72 godine iskrcale u Normandiji.
Dakle, govorimo samo o uzorku građana klasificiranih kao “siromašni” po američkim standardima, a kojih je inače oko 14% stanovništva SAD-a i koji inače u prosjeku imaju više životnog prostora u svojim kućanstvima od prosječnog stanovnika u zapadnoeuropskim zemljama. Također, svega oko 11% “siromašnih” Amerikanaca su zaposleni na puno radno vrijeme, dok je udio “siromašnih” među zaposlenima na puno radno vrijeme tek oko 3%, tako da je sam pronalazak zaposlenja vrlo efektivna metoda za izbjegavanje “siromaštva” (stopa nezaposlenosti u SAD-u je trenutno oko 5,5%). U svakom slučaju, većina onih koji su danas tamo među 20% najsiromašnijih za desetak godina više neće biti u tom razredu, bar ako je suditi po povijesnim trendovima (jako poučan rad Stevena Horwitza o “siromaštvu” i “nejednakosti” u Americi možete naći ovdje).
Mislim da ne treba posebno napominjati kako većina navedenih blagodati, kao i brojne druge koje danas čak i oni “siromašni” na Zapadu uzimaju zdravo za gotovo nije niti postojala početkom prošlog stoljeća, ili ako jest, bila je dostupna tek onim najimućnijim slojevima stanovništva koji su si mogli priuštiti takav luksuz. U međuvremenu, kvaliteta proizvoda se još drastično poboljšala, a njihova realna cijena se uglavnomznačajno smanjila, osim u onim sektorima koji su pod većinskom kontrolom države, gdje su cijene ipak poskupile.
Dok je početkom šezdesetih trebalo raditi više od 120 sati za prosječnu satnicu u SAD-u da bi se mogao priuštiti TV u boji, danas je dovoljno oko 20 sati, a slična je stvar i u slučajevima većine drugih proizvoda (cijena npr. frižidera izražena u satima rada za prosječnu nadnicu od 1959. do danas pala je sa gotovo 170 sati na oko 22 sata, perilice za rublje sa preko 100 sati na oko 23 sata, zamrzivača sa 153 sata na oko 17 sati, usisavača s 45 sati na manje od 7 sati, itd.), ne uzimajući u obzir poboljšanja u kvaliteti.

(izvor)
Prema tome, ne čudi da američki građani sve manji udio svog raspoloživog dohotka troše na “osnovne životne potrebe”. Još tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, Amerikanci su trošili preko 50% svog raspoloživog dohotka na hranu, odjeću, stanovanje, prijevoz i energiju, dok je do danas taj udio pa na gotovo 30% (unatoč porastu cijena nekretnina), te ljudima ostaje sve veći dio dohotka za potrošnju na druge stvari; zabavu, razonodu, putovanja i sl., a ostajao bi još veći da ne plaćaju ovolike poreze.
Dok prije stotinjak godina turistički promet u svijetu praktički nije postojao, a avio industrija bila u svojim začecima, danas stanovnici zapadnih zemalja imaju mogućnost za manje 24 sata otputovati u gotovo svaku zanimljivu destinaciju na svijetu za cijenu uglavnom ne puno veću od prosječne mjesečne neto plaće u SAD-u (čak i oni koji su si mogli tako nešto priuštiti prije 100 godina, teško su mogli stići iz Europe do Australije za manje od mjesec dana).

(izvor)
Većina “siromašnih” Amerikanaca danas živi bolje nego tzv. srednja klasa u velikoj većini ostalih zemalja svijetu (većina Amerikanaca zapravo spada među 5% najbogatijeg svjetskog stanovništva), dok prosječan stanovnik zapadnih zemalja u 2016. godini uživa blagodati nedostupne i nepojmljive najbogatijima ljudima na svijetu u 19. stoljeću.
Na shvaćanju ovakvih stvari dolazi do izražajagenijalnost Miltona Friedmana koji je razumio koliko se postignuća kapitalizma najviše očituju upravo na poboljšanju životnog standarda “običnog” čovjeka:

Industrial progress, mechanical improvement, all of the great wonders of the modern era have meant little to the wealthy. The rich in ancient Greece would have benefited hardly at all from modern plumbing—running servants replaced running water. Television and radio—the patricians of Rome could enjoy the leading musicians and actors in their home, could have the leading artists as domestic retainers. Ready-to-wear clothing, supermarkets—all these and many other modern developments would have added little to their life. They would have welcomed the improvements in transportation and in medicine, but for the rest, the great achievements of western capitalism have redounded primarily to the benefit of the ordinary person. These achievements have made available to the masses conveniences and amenities that were previously the exclusive prerogative of the rich and powerful.

Razine realnih plaća i kompenzacija zaposlenih snažno su rasle dok je rasla i produktivnost ekonomije u 20. stoljeću (naravno, ekonomija je brže rasla što je državni aparat bio manji), a udio dohotka od rada očekivano je ostao više-manje konstantan cijelo vrijeme, ali čak i takve brojke podcjenjuju ukupno poboljšanje ekonomskog blagostanja stanovništva, jer se danas novcem može kupiti toliko dobara koja nisu niti postojala u prethodnom razdoblju (a mnoge od njih danas koristimo čak gotovo besplatno, pa iako nam donose ogromnu korist, teško ju je objektivno kvantificirati), ili im se kvaliteta toliko promijenila da je teško više govoriti o istim ili sličnim dobrima, te procijeniti stvarnu promjenu njihove cijene u vremenu.

Realni BDP po stanovniku u SAD

Rast produktivnosti, realne kompenzacije i udio dohotka od rada u ukupnom (izvor)
Naravno, osim što je kapitalizam drastično poboljšao kvalitetu Amerikanaca, tako se i trajanje njihovog života povećalo. U odnosu na početak 20. stoljeća, očekivani životni vijek građana SAD-a duži je za gotovo 30 godina, a stopa smrtnosti novorođenčadi smanjena je za preko 90% i sličan trend prisutan je u gotovo svim dijelovima svijeta. Danas živimo dulje, zdraviji smo, sitiji i trebamo puno manje fizički raditi da bismo si mogli priuštili značajno viši životni standard u odnosu na onaj naših predaka. Iako se broj svjetskog stanovništva udvostručio u zadnjih 50 godina, realni dohodak po stanovniku se drastično povećao, a broj kronično siromašnih opao je i u apsolutnim iznosima općenito u svijetu, a pogotovo u zapadnim zemljama, tepo gotovo svakom smislenom objektivnom mjerilu, kvaliteta života na Zemlji je na najvišim razinama u povijesti čovječanstva.

Očekivani životni vijek (izvor)
Unatoč svemu tome, razmaženi i nezahvalni ljevičari i dalje će ponavljati marksističke floskule kako “nemaju što za izgubiti osim svojih lanaca”, međutim, za ljevičare ovdje metaforički lanci označavaju koncept osobne odgovornosti, koji oni preziru. Iako ljevičari jako vole iskorištavati sve materijalne benefite koje im donosi kapitalizam, te inzistiraju na tome da su im ih drugi ljudi dužni omogućiti, oni nikada neće prihvatiti ideju da bi pojedinac trebao snositi posljedice svojih odluka, već bi za njih račun morali podmirivati uvijek oni uspješniji i uračunljiviji. O tome kakve podsticaje vezane uz ponašanje pojedinaca unutar društva stvara takav princip, ljevičari neće razmišljati, jer se religijske dogme jednostavno ne smiju preispitivati.
No, osobna odgovornost je jedan od stupova kapitalizma, a kapitalizam je temelj prosperiteta čovječanstva, čiji će daljnji globalni napredak ovisiti o sprječavanju afirmacije socijalističkih ideja.

aj priznaj, jesi ti jedan od john galtova?

Miš na jedan od slobodarskih blogera?
Nis, nemun jo discipline zoto, a ni altruizma, bojin se:(

Upravo gledam ovaj dokumentarac pa se često Abenda sjetim :)

http://dokumentarnifilmovi.net/ljudi/where-to-invade-next-2015/

Pogotovo obrazovanje...ma, sve :)

Joj, joj..

ma ja sam isto biased, svaki problem vidim kroz psihologiju već, i ovaj članak se bavi razdobljem tj uspoređuje SAD koji je postojao najbliže 1950ih s onim današnjim, ono ljudi koji su tad rođeni su sad u penziji i teško se sjećaju standarda koji je tad dominirao..

što ljudi više imaju, to više žele nešto drugo: drugi auto, bazen, vikendicu, zimovanje, to je više ona knjiga Flow što sam preporučivao negdje u temi, objasnila, ja se ne slažem s Friedmanom, zar nismo već zaključili da, kroz većinu povijesti u stvari nije bilo prevelike razlike između vlasti i obićnog naroda, tj Luj XIV nije imao klozeta u svom dvorcu, kao što nije imao ni obični Parižanin njegova vremena, tj više manje su živjeli u sličnim uvjetima u stvari... a danas je jaz između špice i običnih, heh :)