Slikovnica 2

 

Od davnina pa do danas zmije se opisuju kao zla i agresivna stvorenja spremna uštrcati otrov svemu što se miče. Takvo mišljenje prati nas još od biblijskih vremena, a današnja  hollywoodska  filmska ostvarenja ne pokušavaju uljepštati sliku o tim gmazovima. Kako nas strah od zmija ne bi natjerao na krive postupke ukoliko se nađemo  u njihovoj blizini, trebamo moći raspoznati otrovne od neotrovnih zmija. Od ukupno 15 vrsta zmija u RH, 3 vrste su otrovne: poskok, riđovka i  planinski žutokrug.

Poskoka ćemo prepoznati po rošćiću na nosu. Mužjaci su sivkasti,  dok boja ženke varira: smeđe, sivosmeđe, crvenosmeđe. Iako rijetko, mogu biti pronađene jedinke sa žutom, rozom i zelenom bojom tijela, dok su potpuno crne jedinke izuzetno rijetka pojava. Na leđima je tamna linija koja tvori cik-cak šaru koja ne mora biti kontinuirano spojena. Trbuh je roza, sivkast, pjegast. Donja strana repa može biti raznih boja: crvena, narančasta, roza, zelena, žućkasta. Leđne ljuske imaju greben. Ovu vrstu ćemo najčešće naći na suhim osunčanim područjima s nešto vegetacije i kamenja. U Hrvatskoj ovu vrstu nalazimo u svim dijelovima, a posebno na otocima. Povremeno se penje po niskom grmlju i drveću kako bi se sunčao ili pak lovio ptice, dok u kamenim zidovima traži guštere. U proljeće i jesen poskok  je aktivan  danju, a po ljeti aktivniji u sumrak i noću. Relativno je  spora vrsta, ali brza po potrebi, često kad ga se iznenadi sikće i/ili bježi ili se ukipi. Iako ga se može "razbjesniti", rijetko kada se brani ugrizom. Odrasle jedinke se prehranjuju miševima, gušterima, ptićima i drugim zmijama, dok se mladi hrane kukcima. Parenje se odvija krajem travnja i u svibnju (20-30 dana). Ženke rađaju žive mlade krajem kolovoza ili u rujnu. Od prvih minuta života u "vanjskom" svijetu imaju otrov. Ugriz ove europske najopasnije otrovnice u prošlosti je čak bio smrtonosan. Očnjaci mogu biti i 1 cm dugi. Ugriženo mjesto jako natekne i jako boli. Po jačini otrova (u Hrvatskoj) na prvom mjestu su poskoci u okolici Slunja, zatim velebitski, pa zagrebački, i na četvrtom mjestu su krapinski. Mnogi ljudi tvrde da poskoci skaču, što nije točno. Debeli su zbog sala pa nemaju dovoljnu mišićnu snagu za to (ali ipak jako brzo grizu!). Taj "mit" je vjerojatno nastao kada su se ljudi ljeti noću šetali po kamenjaru kraj nekog grma ili drveta na kojemu je bio poskok. Kada ih je ugrizao, budući da nisu dobro vidjeli, ljudi su zaključili da skače.

Ova vrsta ima „zdepasto" tijelo, prosječne je duljine 50-60 cm. Veličina varira ovisno o geografskoj regiji i to na način da se od juga prema sjeveru prosječna veličina povećava. Baš zato su najveći primjerci riđovke nađeni u Švedskoj (104 cm). Boja joj izrazito varira, od potpuno svjetlih primjeraka s izraženom tamnom cik-cak prugom na leđima do potpuno crnih primjeraka kod kojih cik-cak pruga nije niti vidljiva. Pruga kod nekih jedinki ne tvori pravilan cik-cak uzorak, već je razlomljena u niz poprečnih prugica. Parenje započinje krajem travnja ili početkom svibnja. Mužjaci pokazuju teritorijalno ponašanje, tj. sa svog će teritorija pokušati otjerati svakog drugog mužjaka. Pučki naziv za takve teritorijalne borbe je „gujin ples". Odrasle riđovke se uglavnom hrane malim sisavcima, rjeđe žabama, gušterima i manjim pticama. Mlade jedinke se hrane uglavnom manjim plijenom - raznim beskralježnjacima, malim glodavcima, manjim vodozemcima i gušterima. Riđovku nalazimo na raznim vrstama staništa - livadama, kamenitim obroncima i padinama, rubovima šuma, obalama rijeka i jezera. U Hrvatskoj možemo razlikovati tri razdvojene populacije prilagođene na prilično različite uvjete okoliša. Prva i najveća je nizinska populacija koja naseljava poplavne doline velikih kontinentalnih rijeka (Sava, Drava, Dunav). Druga je planinska populacija iz Gorskog Kotara koja naseljava rubove šuma i planinske čistine. Posljednja i najmanja je visokoplaninska populacija koja dolazi iznad 1600 m nadmorske visine na travnjacima južnih padina Troglava i Dinare. Otrov snažno djeluje, ali ugrizi nisu toliko opasni kao kod talijanske ljutice (Vipera aspis) i poskoka. Očnjaci odrasle riđovke su dugi oko 4 mm. Kod ljudi ugriz izaziva bol, oticanje, razaranje okolnog tkiva, u kasnijim fazama može se javiti mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz nije opasan po život, ali se ipak preporuča liječnička pomoć. Ljudske smrti su jako rijetke.

Odrasli su obično dugački ispod 50 cm, ženke su veće nego mužjaci. Ovo je najmanja europska ljutica: mala, debela zmija uske glave, često ima mrki izgled. Najčešće se zamijeni s talijanskom ljuticom (Vipera aspis) i riđovkom. Od talijanske ljutice se razlikuje u tome da nema "njušku" uperenu prema gore i ljuske na glavi su uvijek velike, te ima mali broj redova leđnih ljusaka. Od riđovke se razlikuje u tome što je manja, ima užu glavu sa zašiljenom "njuškom" i razlikuje se  u ljuskama na glavi. Leđne ljuske u presjeku izgledaju poput vala, imaju izraženiji greben i često su kratke pa se vidi tamna koža odozdo. Te odrednice daju grubu "teksturu" žutokrugu. Uzorak često nije raznolik: obično je sivkast, blijedo smeđ ili žućkast s tamnom cik-cak šarom na leđima koja je obično obrubljena crnom, a ponekad može biti razlomljena u pjege. Bokovi su obično tamni. Trbuh može biti crnkast, bjelkast ili tamno siv, čak roskast, sa ili bez pjega. Donja strana repa je ponekad tamna ili sa žutim uzorkom. Kod ove podvrste su mogući melanistički oblici (skroz crni). Sreće ih se na visinama preko 1000 m nadmorske visine. Živi na brdima s dobrom "drenažom", nešto vegetacije, ali češće na visokim često suhim livadama. Pretežito se hrani skakavcima (i do 100 komada po zmiji). Otrovi su slabiji od svih ostalih europskih ljutica. To, zajedno s blagim i mirnim temperamentom, čini žutokruga najmanje opasnom europskom ljuticom, ali zbog moguće zamjene s opasnijim riđovkama (V. berus berus i V. b bosniensis) ipak treba postupati prema njima s poštovanjem i oprezom. Kod ljudi ugriz izaziva lokalnu bol i oticanje. U osjetljivih osoba može se javiti mučnina i povraćanje, ali oporavak je obično brz. Nisu zabilježeni smrtni slučajevi.

Za više informacija pročitajte intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem, jednim od najvećih stručnjaka za zmije na ovim prostorima.