Još malo o Zlatku

http://www.dnevno.hr/kolumnisti/jure-zovko/subota-poglavnik-moralni-relativizam-890717

Poglavnik i moralni relativizam
Autor: Jure Zovko /7 Dnevno/ 5. veljače 2016.
Subota, 06. Veljača 2016. u 12:58

Hasanbegovićeva šutnja o Paveliću i HOP-u jasna je poruka novinarima. Gospodo, izvolite pročitati što je o tome napisano u mojim knjigama. Za Hasanbegovića kao Hrvata islamske vjeroispovijedi (HIV) Poglavnik ima dimenziju Wittgensteinove neizrecivosti: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”

Sve intenzivniji napadi na ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića očito neće prestati sve dok ne podnese ostavku. Oni koji dobro poznaju ministra tvrde da takav scenarij nećemo gledati u bliskoj budućnosti, jer je ministar uporan i ustrajan u svojim naumima, pa je veća vjerojatnost da će heraklitovsko prepucavanje suprotnosti u metaforama “partizana” i “ustaša” intenzivno puniti stupce hrvatskih medija u prvoj godini mandata Oreškovićeve vlade. Istodobno će biti sve manje govora o gospodarskim i institucionalnim reformama koje su nam na velika zvona obećane nakon dogovora o suradnji između Domoljubne koalicije i nezavisne građanske liste Most. Najvjerojatnije će priča o reformama završiti kao i famozni Plan 21 koji nam je svojedobno obećavala ljevičarska koalicija Kukuriku.
Stječe se dojam da ministar kulture uživa u orkestriranim, agitpropovskim napadima s bojišnice ujedinjene ljevičarske fronte. Na demonstracije antifašističkih dokoličara u kulturi ministar mirno i odlučno odgovara potpisima o razrješenjima. Poput čunjeva padaju bivši ravnatelji i predsjednici raznoraznih povjerenstava za prelijevanje novca iz državnog proračuna u privatne džepove. Nije pošteđena ni ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataša Mataušić, autorica dviju knjiga o Jasenovcu i desetak izložbi o antifašizmu, ljevičarka i antifašistkinja od glave do pete. Ministar Hasanbegović očito nije impresioniran postkomunističkom “narodnom frontom” s Facebooka, pa miče raznorazne kvaziantifašističke starlete i uhljebe s pipa državnoga kazana. Ne čudi, jer upravo je Ministarstvo kulture bilo pretvoreno u državni bankomat u kojem su provjereni antifašistički kadrovi uzimali po potrebama, sukladno marksističkom poimanju pravednosti, a državi u području kulture pružali sukladno svojim mogućnostima. “Vrijeme je”, kaže ministar, “da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid”. Nadamo se da se neće srušiti na njega.

Činjenica da je dr. Hasanbegović neposredno uoči imenovanja za ministra odbio odgovoriti novinarima na njihova radoznala pitanja što osobno misli o Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP), kao i o njegovom osnivaču dr. Anti Paveliću, zavrjeđuje posebnu pozornost i analizu. Hasanbegovićeva šutnja o Paveliću i njegovom HOP-u jasna je poruka novinarima. Gospodo, izvolite pročitati što je o tome između redaka napisano u mojim knjigama. Šutnja o Paveliću pred uključenim mikrofonima i reflektorima kamera jača je od svakog govora. Za Hasanbegovića kao Hrvata islamske vjeroispovijedi (HIV) Poglavnik ima dimenziju Wittgensteinove neizrecivosti: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”. Upravo zato jer za sebe u šali kaže da je HIV pozitivan, kako mi je rekao jedan naš zajednički prijatelj, Hasanbegović ne krije simpatije prema graditelju prve džamije u Zagrebu. Bio je zapravo prvi kršćanski vladar koji je potpisao gradnju jedne islamske bogomolje u središtu katoličkoga grada. Posebno je znakovito kako Hasanbegović osporava tertium comparationis između Tuđmanova i Pavelićeva državotvornog pokreta: “Tuđmanova politika u BiH ne može biti krštena ‘neoustaštvom’ s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH.” Govor šutnje na upit novinara što misli o Poglavniku, treba se razmotriti u kontekstu Hasanbegovićeve kritike na račun utemeljitelja hrvatske države te distinkcije HDZ-ovih i “ustaških postulata o Bosni i muslimanima”. Kada kao povjesničar promatra Poglavnika iz perspektive starčevićanskog HIV-a, s posebnim osvrtom na politiku prema bosansko-hercegovačkim muslimanima, Hasanbegović zapravo, strogo gledano, primjenjuje historiografsko načelo Leopolda von Rankea: “Samo pokazati kako je zapravo bilo” („Bloß zeigen, wie es eigentlich gewesen“). A upravo je historiografski pogled na prošlost u komunističkoj Jugoslaviji bio opterećen boljševičkom indoktrinacijom: “znanost” se pretvorila u sluškinju ideologije. Slično je bilo i s drugim humanističkim i društvenim znanostima, a ne samo s poviješću. U tom pogledu važnije je što o svemu tome misli dr. Predrag Šustar, ministar znanosti, obrazovanja i sporta.
Hasanbegovićev je problem da sjedi u pogrešnoj ministarskoj fotelji. Njegov obračun s antifašističkim postmodernizmom razbit će se od hridi nietzscheovskog vječnog vraćanja istoga. Što vrijeme više bude odmicalo, rast će i broj antifašističkih žrtava, a s njima i pritisak međunarodne zajednice da se ministar vrati na daleko udobniju fotelju u znanstveni Institut Ivo Pilar. Prekaljene drugarice i drugovi koji “insinuiraju i inkasiraju”, kako lijepo reče ministar, brzo će postati nestrpljivi i potražiti rješenje u osobama koje su već predlagane u Saboru za ministra tijekom baražne vatre protiv Hasanbegovića. Drugi problem za ministra Hasanbegovića je što njegove ideje imaju kratki domet – od Sutle do Drine.
Ostatci boljševičkoga taloga u kulturi vjerojatno su veći nego što smo do sada uspjeli sagledati. Godinama smo veličali raznorazne umjetnike iz vremena socijalističke revolucije, sve dok britanski stručnjaci za spomeničku umjetnost nisu proglasili najružnijima partizanske spomenike na području bivše Jugoslavije. Sve je to građeno po nalogu Druga Tita i njegovih ideoloških poltrona, čija dječica i unučići liju antifašističke suze zbog kresanja proračunskih sredstava. Spomeničke rugobe iz Istočnoga bloka nisu mogle konkurirati Titovim monumentalnim betonjarama koje smo svojedobno posjećivali kao dio kulturne edukacijske borbe protiv fašizma. Još uvijek imamo priliku, kao spomen na revolucionarnu praksu, diviti se kičastim tvorevinama koje narušavaju prekrasne krajolike. Jedan od najljepših trgova u glavnom gradu države nosi još uvijek ime najvećeg zločinca južnoslavenskih naroda pod znakovitim nazivom «Trg Maršala Tita». Naziv Maršal blisko je povezan s obnovom Jugoslavije, protjerivanjem Nijemaca i Talijana te konfiskacijom njihove imovine.

Brine me jako Karamrakova tvrdnja da je distinkcija između morala i nemorala relativna stvar: “Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno. Pitam se koliko građana sada živi u sivoj zoni u prekršaju.” Izjava je, doduše, izrečena u dobroj namjeri da se obrani bivši ministar branitelja Mijo Crnoja, no izazvala je negativan efekt. Čak i kad bi bila točna tvrdnja da većina građana živi u sivoj zoni, ne mogu se opravdati takvi postupci, što jednako vrijedi i za razriješenoga ministra branitelja. Iz Karamarkove izjave moguće je zaključiti da je moral suvišna pojava luksuznih elitističkih rasprava koje završavaju u relativističkom bespuću. Upravo bi zagovornici lustracije trebali imati na umu da je moral bio najčešći predmet kritike u totalitarnoj Jugoslaviji, stigmatiziran kao ostatak buržoaske dekadentnosti, koji sprječava mišljenje revolucije i revolucionarnu praksu. Na primjeru harange protiv Hasanbegovića postalo je razvidno da se nažalost pitanje morala ne bi smjelo više objašnjavati u kontekstu ideološki nametnute, antifašističke revolucionarne prakse stigmatiziranja neistomišljenika. U društvu gdje uopće nije bilo revolucije dominirao je mit nedefinirane revolucionarne prakse sa svrhom da se obračuna s neistomišljenicima. Negiranjem moralnog realizma i promicanjem moralnog relativizma zapravo se otvara Pandorina kutija svih zala političkog života u demokratskoj Hrvatskoj, od pretvorbe, potkradanja, do neučinkovitog povlačenja po sudovima. Možda je sve to novi oblik revolucionarne prakse u tranzicijskom ruhu.

Većina čelnih političara u Vladi diči se svojom pripadnošću katoličkoj vjeri i tradiciji. Ona, međutim, podrazumijeva strogo reguliran teonomni moral, zasnovan na Dekalogu i Govoru na gori. Zapovijedi «Ne ukradi», «Poštuj svoje roditelje», «Ne reci lažna svjedočanstva» imaju univerzalno značenje i ne mogu nikako biti relativizirane. Pitanje koliki je minus u proračunu napravio neki ravnatelj državne firme, klinike ili ministar u ministarstvu može biti relativnoga karaktera. No zapovijed «Ne ukradi» ima obvezujuće obilježje jednako za one koji vole reći da se znaju prekrižiti, kao i za one koji u crkve i hramove idu iz istih motiva kao i na gay parade. Thomas Mann je svojedobno lijepo obrazložio kako zapovijedi iz Dekaloga imaju univerzalno moralno obilježje te mogu poslužiti kao osnova humanizma.

Izjava SDP-ova čelnika da je moral sklisko tlo ostavila je prostor za sumnjive financijske transfere i makljaže koje su se odvijale na rubu zakona. Posljedice takvih postupaka vjerojatno još nećemo moći sagledati, ali ćemo povećano zaduživanje morati uredno platiti. Važno je pitanje, hoće li se nastaviti s politikom prešutnog zataškavanja, kako bi moralni relativizam mogao naslijediti nekadašnju revolucionarnu praksu.
Pitanje danih obećanja također je važno pitanje morala. Sve više možemo čitati kako su “stranački legionari” ostali razočarani i iznevjereni zbog neispunjenih obećanja da će zasjesti na odgovarajuće ministarske i dužnosničke pozicije. Stara poslovična mudrost kaže: “Ljudi se vežu za riječ, volovi za rogove.” Volovi su u HDZ-ovoj tradiciji imali jedno posebno, gotovo kultno značenje na feštama koje su trebale simbolizirati prekid s komunističkim jednoumljem. Valjda će i zadana riječ jednoga dana dobiti neku značajniju institucionalnu poziciju od prakse moralnoga relativizma.

Dakle, "antifašisti", počnite nešto čitati. I konačno shvatite da "antifašistički" spomenici ne ispunjavaju, već nagrđuju prostor.

Maja Hrgović: Hrvatska ljevica je bolesna od potrage za ustašama

Književnica, novinarka i scenografkinja Maja Hrgović (35), pokretačica je online-časopisa za kulturna i društvena zbivanja Arteist. Rođena je u Splitu, u Zagrebu je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, pohađala je i studij teatrologije te Centar za ženske studije.

Dobitnica je književne nagrade Kiklop za 2010. godinu, te nagrade Marin Držić za dramu "Prekrasne ruševine"\' 2013. Predstave po njezinim romanima izvode se u domaćim i stranim teatrima, a po njenim pričama snimljena su i dva filma.

Jedina je hrvatska autorica ikad uvrštena u prestižni međunarodni časopis "The Granta Magazine", a našu dnevnopolitičku arenu uzburkala je kao jedna od rijetkih osoba iz hrvatskog kulturnog mikrokosmosa koja je pozdravila odluku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o raspuštanju Povjerenstva za neprofitne medije.
- Za Povjerenstvom za neprofitne medije ne treba žaliti; ono je u tri godine svog postojanja proizvelo čitav niz sukoba interesa, radilo se aljkavo, s malo odgovornosti prema javnom novcu i s puno privilegiranja ideoloških srodnika. Neki članovi povjerenstva novac su dijelili medijima u kojima sami rade, radi se o milijunskim iznosima. S tim se problemima trebao pozabaviti bivši ministar, Berislav Šipuš, i Andrea Zlatar Violić za čijeg je mandata Povjerenstvo osnovano. No, Zlatar je bila rastresena i aljkava, a Šipuš frustrirajuće pasivan, i iza sebe su ostavili katastrofu – najsiromašniji resor u kojem su oboreni europski rekordi u gušenju kulture. Dosadašnje poteze novog ministra ne mogu pozdraviti, vidim puno problema u njegovom (ne)shvaćanju kulture; problematično je i to što je Povjerenstvo raspustio naprasito, samo dan nakon što je Željka Markić prosvjedovala, što otvara mogućnost da će se s promjenom vlasti sad privilegirati ideološki srodnici na "drugoj strani", a to bi bilo stvarno loše. No, u ovom društvu koje je stendalovski podijeljeno na crvene i crne, lijeve i desne, strasti zasljepljuju – pa su nakon raspuštanja, članovi Povjerenstva na ljevici slavljeni kao bezgrešni mučenici, što mi je bilo prilično smiješno.

- I vas je stigla osuda?

- Očito sam poljuljala naivni crno-bijeli pogled na svijet u kojem je većini danas jednostavnije živjeti. Donekle to razumijem; ima nešto utješno u tome da adorirate idole, a demonizirate neprijatelje. Ali izvan tih zabluda o crno-bijelom svijetu postoje i činjenice. Mene zanimaju činjenice i ne kanim ih uljepšavati da bi netko bolje živio sa svojim adoriranjem i hejtanjem.

- Već ste ranije u kolumnama na Arteistu upozoravali na nelogičnu dodjelu sredstava neprofitnim medijima (redom portalima), o čemu je bila riječ?

- Ako i zanemarimo da je Povjerenstvo ideološki monolitno, natječaj je duboko problematičan zbog pogrešno postavljenih kriterija i upravo neshvatljive aljkavosti i neprofesionalnosti njegove provedbe. Kriteriji za ocjenjivanje prijava na Javni poziv za ugovaranje novinarskih radova filter su kroz koji ne uspijevaju proći kvalitetni mediji fokusirani na uži spektar društvenih tema ili na područje kulture onkraj privilegiranih dnevnopolitičkih tema.

Najizdašnije potpore dodijeljene su medijima koji pišu o politici u Hrvatskoj i regiji, a pritom su lijevo orijentirani. "Ispod crte" su ostali mediji koji se na kvalitetan, inovativan i kreativan način bave kulturom – dakle, imate natječaj koji raspisuje Ministarstvo kulture, a on surovo diskriminira medije koji se bave kulturom.

- Zbog čega Arteist nije mogao doprijeti u krug povlaštenih?

- Zbog kriterija prema kojima su mediji bodovani, a koji su sastavljeni tako da u startu privilegiraju medije koji se bave (dnevnom) politikom. I da, žao mi je što se nije našao nitko drugi da javno govori o problemu s Povjerenstvom za neprofitne medije. Moja je pozicija slabija zbog činjenice da uređujem portal kojem je uskraćena potpora, zbog čega donekle ispadam kao cvilidreta koja kuka jer je izbačena iz igre, što nije točno; nepravda me uvijek "svrbi" i ne bih, kao kolege iz medija koji su dobili novac, mogla prešutjeti ni da je Arteist bio među "povlaštenima".

- Koji su zapravo bili kriteriji dodjele sredstava uvijek istim neprofitnim medijima?

- Evo tih kriterija iz natječaja. Pokušajte ih dovesti u vezu s portalom koji nepristrano i inventivno piše o glazbi, filmu, likovnosti. Dakle: doprinos pluralizmu medijskog predstavljanja društvenih subjekata. Doprinos pluralizmu društvenih tema u medijima. Različitost kuta gledanja odnosno pristupa u prikazu pojedinoj temi. Doprinos afirmaciji građanskih, političkih i socijalnih ljudskih prava. Ispunjavanje funkcije nadzora ekonomski i političkih moćnih. Informativna "širina" komunikacije. Kontekstualna "dubina" komunikacije. Ovi kriteriji, napisani jezikom policijskih izvještaja, zbunjivali su i članove Povjerenstva, čije su ocjene pojedinim medijima divlje oscilirale u svakoj kategoriji. Zabavno je pratiti njihovo (anonimno) bodovanje medija; u jednom sam tekstu napisala da su baratali ocjenama kao drogirani majmuni katanama... Rad povjerenstva obilježila je manična proizvoljnost i potpuno zanemarivanje kriterija i indikatora iz Javnog poziva. Pretpostavljam da barem dio članova povjerenstva vjerojatno nije ni bio upoznat sa sadržajem barem dijela prijavljenih portala.

- Arteist je jedan od najčitanijih kulturnih portala koju zahvaća široko u kulturu? Koliko imate posjetitelja?

- Pokrivamo široki raspon tema iz kulture, od filma i glazbe do kazališta i književnosti, većinu sadržaja čine autorski tekstovi, eseji, kritike i analize. Kulturi pristupamo inventivno, na Arteistu nema sterilnih tekstova, borimo se i protiv sveopćeg trenda "kopi-pejst novinarstva". Čitaju nas i oni koji baš ne haju previše za kulturu, imamo pasioniranu publiku, tridesetak tisuća posjetitelja mjesečno, što je za specijalizirani portal velika stvar.

- Pisali ste kritično o svim vlastima, pa i o aktualnoj koaliciji (podsjećam na tekst o zapuštenoj knjižnici u Petrovljevu Metkoviću), šteti li vam to? Može li medij koji se "zamjera" vladajućima u hrvatskoj dobiti uopće proračunska sredstva?

- Baviti se novinarstvom s figom u džepu, kritizirati samo one od kojih ništa ne očekuješ, a biti naklonjen onima od kojih bi mogao nešto dobiti – s gnušanjem gledam na to. Oportunistima i plaćenicima ne bi trebalo biti mjesta u novinarstvu. Zamjerili smo se svima, a nastavit ćemo se zamjerati i dalje, kako se bude ukazivala potreba da se kaže "bobu bob", neovisno o tome tko bio na vlasti. Novinari ne smiju biti stranački navijači, mediji ne smiju biti stranački pamfleti. Arteist je nezavisan medij, zato je naša pozicija tako egzotična – jer ne nastupamo iz pozicije ostrašćenih navijača, nego radimo svoj posao; bavimo se činjenicama.

- Smatrate li da su napadi na ministra Hasanbegovića opravdani? Držite li da je on doista promicatelj fašističkih svjetonazora, "ustaški ministar" i slično?

- Nikad nije bilo lakše postati ustaša nego danas. Ljevica je oboljela od isključivosti i jednoumlja, zalijepe ti na čelo veliko \'U\' ako pokažeš ikakav otklon od proskribiranog stava... Skeptična sam prema Hasanbegoviću od početka, on ne bi bio moj odabir za ministra kulture. Ali u aktualnoj pobuni protiv njega najmanje se govori o njegovim sposobnostima, a najviše o njegovom \'anti-antifašizmu\' koji mu je pripisan na temelju slobodne interpretacije jedne izjave izvađene iz konteksta. Pomno sam je poslušala i rekla bih da ju je usmena predaja radikalno izvitoperila; etikete tipa "ustaški ministar" zvuče histerično. Čekam Hasanbegovića da se izjasni oko ovoga, ali i da izloži svoju viziju kulturne politike, da ponudi konkretne smjernice svog programa.

- Kako komentirate dugotrajan proces uspostave Vlade RH, u kojem pored svih mogućih reformi tjednima nitko nije ni spomenuo kulturu?

- Kultura je bila prešućena u predizbornim kampanjama, kad za nju ni jedna koalicija nije napravila mjesta u svojim programima, a ostala bi prešućena i sve do danas, da nije na scenu stupila priča oko ustaša i partizana, pa ovih dana svi govorimo o njoj – opet na površan i ostrašćen način.

- Vjerujete li da će novi ministar doista udvostručiti proračun za kulturu koji danas iznosi jadnih 0,49 posto?
- Mislim da bi ga samo to moglo održati na vlasti.

- Koji je po vama ministar kulture bio najuspješniji?

- Činilo se da se to neće dogoditi, ali većina u kulturi, i lijevi i desni, danas s nostalgijom gledaju na vrijeme kad je HDZ-ov ministar Božo Biškupić provodio svoju artikuliranu viziju snažne nacionalne kulture i misiju revitalizacije baštine, i koji je uveo transparentnost kao primarno načelo Ministarstva kulture. Od njegova vremena naovamo, kultura je samo padala. Dno je dosegla s dvoje HNS-ovih mlakih ministara, od kojih posljednji, Berislav Šipuš, nije napravio baš ništa osim što je prerezivao vrpce i slao pisma podrške obiteljima umrlih umjetnika.

- Na kojem je stupnju razvoja po vašem mišljenju hrvatska kultura danas?

- Najgore stojimo od svih članica EU-a, to govore brojke; kad je Andrea Zlatar pristala da se proračun za kulturu smanji na 0,49 posto službeno smo postali zemlja koja najlošije tretira svoju kulturu. Ipak, kultura je neuništiva, a nekad najveće stvari nastanu u najgorim uvjetima. I danas vidim oko sebe sjajne umjetnike, pogledajte samo što stvara Lonac, Stjepan Šandrk, Stipan Tadić, Tihana Lazović...

- Može li se živjeti od kulturnog portala?

- Oglašivači ignoriraju kulturne portale; novac ide tamo gdje se žonglira ustašama i partizanima, gdje ima sisa i guzica, ili barem bizarne i krvave crne kronike. Mala smo zemlja - da nema pomoći države ugasio bi se velik dio kulturne produkcije, kao što se gasi izdavaštvo... Ali bavljenje kulturom je rad i on bi, kao svaki rad, trebao biti plaćen. Volonterstvo ubija kvalitetu.

- A od književnosti; Arteistov kolumnist pod pseudonimom Pavle Svirac oduševljava neobičnim stilom i satirom?

- Pavle Svirac je najblistavija pojava domaće satire; on je okupio fanatičnu sljedbu upravo time što s jednakim, fino upakiranim prezirom, šamara i lijeve i desne... A pritom je uvijek najokrutniji prema sebi. Kakvo osvježenje u društvu koje je neprohodno od taština i pravovjernika... Dvije knjige "Književne Groupie" najbolje su što je Arteist proizveo.

- Što vam predstavljaju domaća i strana priznanja koja ste dobili za svoj književni rad?

- Poticaj da nastavim raditi. Jer baviti se književnošću danas je mazohizam.

- Zapasali ste široko: bavite se književnošću i književnom kritikom, kulturnim novinarstvom, scenaristica ste, po vašim se djelima igraju predstave i snimaju filmovi – što od svega ovoga u našim okolnostima najbolje funkcionira u egzistencijalnom smislu?

- Ljudi su skloni gledati na kulturnjake kao na lezileboviće, neradnike koji vise na državnoj sisi. Ima toga, naravno. Ali ja sam se okružila ljudima koji su pravi radnici, i takvima želim pripadati. Moj radni dan traje petnaest sati, godinama održavam taj ritam, došla sam i do toga da se to počelo vidjeti: u proteklih mjesec dana imala sam dvije kazališne premijere – u ZKM-u je izvedena predstava "Živjet ćemo bolje", po mom romanu i u režiji Senke Bulić, a u Maloj sceni baš je u četvrtak bila premijera "Puža", predstave za djecu, koju je režirao genijalni Staša Zurovac. U svibnju putujem u Kinu na premijeru predstave "Terracotta Boy" koju prema mom tekstu režira Ivica Šimić. Brati plodove svog rada – to je sreća.

- Zbog čega u svojim kolumnama držite da je spoj novinara i književnika u jednoj osobi nesretan? Koje su razlike?

- Ta dvostruka pozicija tjera vas da budete podvojena ličnost; s jedne strane je zanat, s druge umjetnost riječi i između to dvoje treba stalno uspostavljati granicu. Čini mi se i da bi mi bilo lakše baviti se književnošću da za život (jer od književnosti se u Hrvatskoj ne može živjeti) zarađujem baveći se nečim što ne uključuje riječi, tekst. Netko je rekao da čovjek ima dnevni kapacitet smislenih riječi koje može proizvesti, a ako osam sati ispucavate te riječi u novinarstvu, ne ostane puno za književnost. Valjda zato moji romani nastaju godinama, pomaljaju se kao neki tromi divovi...

- Moja osobna zamjerka vašem portalu jest što ima premalo vijesti iz provincije, poput vašeg rodnog Splita, gdje se, naslonjena na Akademiju, rađa svježa glumačka scena, koja ovdje izaziva oduševljenje, ali je u glavnom gradu i ostatku zemlje potpuno nepoznata?

- Mogu se samo složiti s vama. Split je postao grad žive, dinamične kulture, kakav nije bio kad sam 1998. ja otišla studirati u Zagreb. Danas bi mi, iz ovakvog Splita, bilo teško otići. Zato i jesam sve više tu, sve me više vuče... U Arteistu planiramo izdašnije pokrivati Dalmaciju, tražimo kvalitetne suradnike, budžet kojim raspolažemo stalno nas koči... Ali slažem se da centralizirani mediji ne daju pravu sliku o "provinciji", i da u mnogo slučajeva ono što se nije dogodilo u Zagrebu – ne postoji.

DAMIR ŠARAC

Dobar tekst, kome se da citati.

Meni se dalo, liepo sročeno, prvom ću prilikom otići na portal.

abraham wrote:Maja Hrgović: Hrvatska ljevica je bolesna od potrage za ustašama
 

Jednostavno i točno.