Molim kolege da s peticije za smjenu ministra kulture izbrišu moje ime

Lijepo je i zdravo biti na sisi dok to djetetu koristi u rastu i razvoju, ali sve ima granice, pa i dojenje kojem nužno jednom dođe kraj.
 

Zašto ovaj “Espresso” počinje pričom o dojenju? Jezik ima svoju dublju mudrost, što se naročito vidi u metaforama, poput one o državnoj “sisi”, koja je u zadnje vrijeme korištena za opisivanje oslonjenosti “neprofitnih medija” i donedavnih “nevladinih”, a sad konačno nevladinih udruga na državni proračun. U njihovu se slučaju radilo o toliko dugom dojenju da su postali zadojeni, pa i predojeni, potpuno neosjetljivi na kontekst, proceduru, dobar ukus, u konačnici i zakon. No, metafora ne zastaje na toj osnovnoj usporedbi, već je lako možemo produbiti uspoređujući ponašanje djeteta koje je odbijeno od sise i naših “neprofitera” suočenih s promjenom vlasti.
 

Dijete kojem je uskraćena sisa nervozno je, razdražljivo, utučeno, sklono nekontroliranom deranju i bacanju na pod, ono kmeči, ljuti se, govori ružne stvari poput “mrzim te”, pravi scene u javnosti… Dojenčad prošle vlasti, nakon gubitka “sise” buči, organizira sačekušu novom ministru kulture, hukće mu i naziva ga Goebbelsom prije nego što je donio ikakvu odluku. Moralno ga se diskvalificira izvrtanjem izjava iščupanih iz cjeline jer je svojedobno doveo u pitanje “tabu” njihove svjetovne religije, komunistički “antifašizam”. Potpisuju se peticije za njegovu smjenu i prije nego što je počeo raditi, donosi mu se lijes pred Ministarstvo prvi radni dan, projiciraju mu se uvredljive poruke na pročelju Ministarstva.
 

Nakon što je novi ministar kulture raspustio Povjerenstvo za neprofitne medije, čitaj Povjerenstvo za dojenje, odavno provaljeno zbog sukoba interesa, karikaturalne pristranosti i jednoumlja, umjesto da se poklope ušima i budu sretni što nisu kazneno prijavljeni, neki njegovi članovi, iz vrha NVO-klera, i dalje jednosmjerno propovijedaju na javnoj televiziji. Voditelji HRT-a naravno ne pitaju ih o dodjeljivanju sredstava samima sebi, ili seka braci, partnerica partnerici, ili pak kako su to nepostojeći portal ocijenili bolje od postojećeg.
 

Iz zadnjih događanja također smo shvatili da “antifašizam” košta, a ako se drznemo odbaciti nametnutu obvezu plaćanja njegovih samoproglašenih svećenika i čuvara, odmah postajemo fašisti. Za prošle vlasti ostaje zapamćeno da se nije imalo novca za predstavljanje Hrvatske na milanskom EXPO-u, a imalo se za plitku rodnu ideologiju pokupljenu na brzim Sorosovim kursevima u Budimpešti, vulgarni marksizam iz treće ruke i regionsko kulturno tuljenje nad neprežaljenom domovinom. Posebno je opsceno što su se sredstva nominalno namijenjena za poticanje pluralizma davala isključivo istomišljenicima. Sve se drugo a priori otpisivalo kao fašizam, stoga fašisti i seljačine koji ne kuže silnu važnost tih medija i udruga neka čkome i plaćaju porez. Nitko da ih upita zašto, za promjenu, ne bi probali malo biti “antifašisti” o svom trošku?
 
Moramo ipak biti uviđavni, razumjeti traumu dijela naših sugrađana koji prolaze kroz tešku fazu odbijanja od sise i kao zajednica im pomoći da je prevladaju. Priručnik za dojilje ističe kako: “dojenje uključuje puno emocija s majčine i djetetove strane, i nije čudno što je i odluka o prestanku tog važnog dijela roditeljstva veoma emotivan događaj.” A naša antifa-dojenčad dvostruko je traumatizirana, jer nije samo prestalo dojenje, već su, promjenom vlasti, ostali siročad. Dakle, em siroče, em u godinama.
 
Novi ministar kulture trebao bi imati na umu upozorenje eksperata koji ističu: “Treba paziti na znakove koji pokazuju da se djetetu odvikavanje od dojenja odvija prerano i / ili prebrzo. Dijete se može početi drugačije ponašati, biti plačljivije, iskazivati pojačani strah od odvajanja, “zalijepiti” se za mamu, početi iskazivati strahove koje nije do tada, češće se buditi po noći. U tom slučaju trebalo bi napraviti jedan korak unatrag i kratko odgoditi odvikavanje od dojenja. Nakon nekog vremena možete pokušati ponovno”.
 
Stoga je potrebno uputiti apel ministru da ih ne odbija naglo, brutalnom metodom momentalnog skidanja, usporedivom s mazanjem sise paprom ili feferonom, već da koristi neku od metoda za što bezbolniji prestanak dojenja koju na svojoj stranici preporučuje udruga Rode. Naime, postoje trikovi zahvaljujući kojima prekid dojenja neće biti iznenadan i šokantan za dijete, već postupan: “Ne nudi – ne odbij”, “Skretanje pozornosti”, “Promjena rutine”, “Odgađanje dojenja” itd.
 

Jedna od mogućnosti je i da istim dežurnim antifašistima i pluralistima opet dadne sredstva, samo upola manje, pa dogodine samo četvrtinu, pa treće osminu i tako dok se ne osamostale.
 

Vrijedan je i sljedeći savjet: “U svakom slučaju, potrebno je osigurati dovoljno vremena za dijete, velike količine ljubavi i nježnosti koje mu trebaju da bi nadoknadilo trenutke s mamom koje je imalo za vrijeme dojenja, a koje će sada izgubiti. Ponudite mu dodatne sadržaje, organizirajte izlet na neko lijepo i neobično mjesto, posjetite kazalište lutaka, istražite novu igraonicu ili parkić, posjećujte svoje i djetetove prijatelje. Vaša beba raste i dalje vas treba, ali na malo drugačiji način!”
 

Moglo bi im se pronaći neke stipendije, međunarodne razmjene, uključiti ih u programe drugih ministarstava, poput okoliša, poljoprivrede, turizma, neka se malo interdisciplinarno prešaltaju, prekvalificiraju.
 

Neki od nas javno su upozoravali na problem nekritičkog dojenja neprofitnih medija i “nevladinih” udruga još dok je mama bila “živa”, slično onima o kojima govore Rode: “Prijatelji i obitelj koji su pružali snažnu podršku dojenju male bebe ponekad počinju kritizirati dojenje kad ta ista beba napuni godinu dana (Tako veliki dečko, a još sisa… Velika cura, samo cijedi svoju sirotu mamu i slično)”. No prošla vlast nije marila za proteste i upozorenja pa se dojenje nastavljalo iz godine u godinu nesmanjenim intenzitetom. Dojenčad nije narasla i ojačala, već je stagnirala i postala potpuno nesposobna za samostalno egzistiranje. Preveliko oslanjanje na državnu sisu uništilo ju je, na isti način na koji je svako poduzeće koje se temeljilo isključivo na monopolu ostvarenom političkim vezama propalo jer se nije razvijalo i nije radilo na sebi.
 

Za takvo stanje naše ocvale dojenčadi kriva je i “mama” partija, a ne samo oni, jer ih je navikla na državnu sisu, umjesto da je uslijedio proces “odbijanja od dojenja radi poticanja neovisnosti”. Prošla vlast iskazala bi im više stvarne majčinske ljubavi da im je pomogla osamostaliti se, jer nije isključeno da su mogli bez sise, a da su dojili samo iz navike. Rode i za to daju savjet: 
“Kako bi provjerili sisa li vaše dijete iz navike ili mu je to istinska potreba, možete pokušati dijete nježno odbiti od dojenja i promatrati djetetove reakcije. Vrlo ćete brzo primijetiti postaje li dijete utučeno i nervoznije, što bi upućivalo da mu je dojenje snažna potreba. S druge strane možda ćete se iznenaditi da je dijete spremno za prestanak i da je njemu ili njoj bila potrebna samo vaša mala pomoć”.
 

Možda i naše progresivne bebe na vlastito iznenađenje sada uvide da mogu i bez državne sise i stanu sami na noge. Privuku čitatelje, oglašivače, donatore, volontere koji bi ponekad napisali i tekst bez honorara. A možda muznu opet malo Sorosa dok je još živ. Sramota bi bilo da gleda “siročad” dok pati, a da ne uleti s nekom dohranom.