Kuba u dubokoj krizi

Dana 28. veljače objavljeno je kako je po prvi put u povijesti kubanski komunistički režim zatražio humanitarnu pomoć od Ujedinjenih naroda, točnije od Svjetskog programa za hranu UN-a (WFP), zbog nemogućnosti distribucije subvencioniranog mlijeka djeci mlađoj od 7 godina.

Iz UN-ove agencije su potvrdili kako su primili službeni zahtjev od vlade Republike Kube i da su zalihe mlijeka već poslane na karipski otok. WFP je prepoznao „hitnu potrebu“ u kubanskom zahtjevu zbog „duboke gospodarske krize s kojom se Kuba suočava“, a koja „značajno utječe na hranu i prehrambenu sigurnost stanovništva“.


Kada vlada u Havani priznaje nedostatak osnovnih namirnica poput mlijeka i kruha te javno traži međunarodnu humanitarnu pomoć, to je prvoklasni pokazatelj da je gospodarska kriza uzela maha i da se komunistički režim približio slomu.

Kuba prolazi kroz gospodarske krize otkad joj je vlada SAD-a uvela trgovinski embargo 1960. Najveća gospodarska kriza odigrala se u vrijeme tzv. Posebnog razdoblja na početku 1990-ih, ali ni tada nije tražena pomoć od UN-a. Kuba u posljednjih četiri, pet godina prolazi kroz najgoru gospodarsku krizu u posljednjim desetljećima, što je dovelo do rekordne emigracije s otoka i rastućeg nezadovoljstva među Kubancima koji pate od ozbiljnih nestašica hrane, goriva, lijekova i električne energije, čija isporuka se reducira.

Nedostaje i drugih stvari poput radnih strojeva, opreme, repromaterijala, tehnologije. Stanje je krajnje teško i Kuba bi se mogla pretvoriti u poprište ne samo humanitarne krize, nego incidenata, sukoba i građanskog rata. Narodna izreka „Car je gol!“ ispravno pokazuje u kakvom je stanju komunistički režim.

Gospodarski vrlo teško stanje na Kubi rezultat je nekoliko procesa koji su se spojili i negativno djelovali.

Prvo, gospodarska kriza u Venezueli je utjecala na to da Caracas više ne šalje velike količine subvencionirane nafte Kubi koja je nužna za prometne usluge i održavanje istih na razini niskih cijena. Kuba zbog nedostatka „tvrde valute“ ne može kupovati veće količine nafte po realnim cijenama i zato su subvencije više nego dobrodošle. Nedostatak goriva doveo je do otkazivanja prošlogodišnje Prvosvibanjske parade – najveće godišnje masovne proslave na otoku koju ljevičarska vlada redovito koristi u promidžbene svrhe.

Drugo, raniji masovniji dolazak na vlast, Kubi nesklonih, desnih vlada u Latinskoj Americi koje nisu za suradnju poput Jaira Bolsonara u Brazilu, Ivana Duquea u Kolumbiji i Guillerma Lassa u Ekvadoru. Desni konzervativni val je pogodio regiju od sredine 2010-ih do početka 2020-ih. Taj trend je uvelike zaustavljen posljednjih godina dolaskom lijevih vlada na vlast poput Lule da Silve u Brazilu 2023., ali šteta je počinjena. Čak se i mnoge lijeve latinskoameričke vlade u praksi ne žele pretjerano povezivati s kubanskim režimom usprkos retoričkoj podršci. Desne vlade su tako prekinule praksu prema kojoj je Kuba slala u inozemstvo svoje liječnike kojima su države domaćini isplaćivali plaće.

Treće, Trumpova administracija je pooštrila određene sankcije prema Kubi koje je ukinula Obamina administracija što je uvelike smanjilo količinu novca koju otoku šalje kubanska dijaspora iz SAD-a. Trumpov establišment zabranio je trgovinu s tvrtkama koje djeluju u ime kubanske vojske, kubanskih obavještajnih i sigurnosnih službi. Ujedno je zabranjeno Amerikancima da putuju na Kubu radi obrazovne i kulturne svrhe.

Bidenova administracija je ublažila neke restrikcije, ali ne sve. Uostalom, izbijanje antivladinih prosvjeda u ljeto 2021. i represivni odgovor vlade izazvao je oštre kritike SAD-a. S druge strane, kubanska vlada je za prosvjede okrivila upravo SAD.

Četvrto, negativne zdravstvene i gospodarske posljedice koronakrize. Koronavirus je razotkrio sve slabosti kubanskog zdravstvenog sustava koji je poznat kao najveće dostignuće Kubanske revolucije. Pokazalo se kako je zdravstveni sustav krhak jer je bolnicama ponestalo kisika, opreme i osnovnih lijekova. Pandemija je prouzročila pad od 90% deviznih prihoda jer je turizam doživio krah. Kubanski turizam se za razliku od nekih drugih karipskih država još nije oporavio od pandemije. Do listopada 2022. broj stranih turista još uvijek je bio ispod polovice ukupnog broja u istom mjesecu 2019.

Peto, neadekvatne gospodarske politike koje se potaknule inflaciju posljedica su odluka ekonomski nestručnog predsjednika Díaza-Canela koji je stupio na vlast 2018. zahvaljujući odanosti Raulu Castru, a ne zbog svojih vještina. Iako je vlada dopustila neke oblike malih privatnih tvrtki 2021., napredak u tržišnim reformama je zaustavljen. Iste godine Díaz-Canel okončao je gotovo dva desetljeća star sustav dvojne valute, proizvevši jednu od najoštrijih devalvacija valute u svijetu. Inflacija je 2021. iznosila ogromnih 77%, 2022. godine 39%, a prošle godine 30%. Iako je pad inflacije stabilan to su velike brojke koje prazne ionako plitke novčanike običnih građana. Skok cijena hrane je bio strelovit budući da Kuba uvozi oko 70% hrane za svoje stanovništvo. Prošle godine cijene hrane povećale su se za 78%.

Zarada od izvoza iznosila je 9,1 milijardi dolara u 2023., u usporedbi s očekivanih 9,9 milijardi dolara i ostvarenih 12 milijardi dolara u pretkriznoj 2019. Javni dug Kube, iznosio je 19,7 milijardi dolara 2020. kada je vlada izdala posljednje izvješće. U međuvremenu se povećao „Paralizirani smo… Moramo tražiti nove ideje, nove načine da radimo stvari“, izjavio je Esteban Lazo, predsjednik Nacionalnog parlamenta.

Ekonomska disfunkcionalnost jedan je od primarnih razloga zašto su stotine tisuća Kubanaca napustile otok između 2021. i 2023. Procjenjuje se da je u tom razdoblju oko 400-500 tisuća Kubanaca izbjeglo u Sjedinjene Države što iznosi oko 4-5 posto stanovništva države. Bijeg Kubanaca u SAD postao je lakši nakon što je vlada Nikaragve u studenom 2021. objavila da ukida vize za kubanske državljane. Taj je potez očito dogovoren s kubanskim režimom kako bi omogućio odlazak disidenata. Prema Ministarstvu domovinske sigurnosti SAD-a, 2023. više od 6.200 Kubanaca stiglo je morem u Miami.

Aktualna nestašica hrane rezultat je lošeg upravljanja. Kao primjer može se uzeti loše upravljanje prehrambenom industrijom, odnosno proizvodnja kruha. Od pet mlinova na otoku, samo je onaj u Cienfuegosu operativan, ali proizvodi daleko ispod potrebnog kapaciteta da zadovolji potražnju. Usprkos velikoj donaciji ruske vlade od 25.000 tona pšenice sredinom siječnja, koja je teoretski mogla pokriti potrebe otoka za više od mjesec dana, nestašica je i dalje nazočna. To dovodi do pitanja kako se koristi donirana pšenica. Nadalje, napori kubanske vlade da kruh zamijeni alternativama poput kasave, tikve ili riže bili su nedovoljni, zadovoljavajući samo 15% potražnje. Pokušaji da se uvezeno brašno osigura preko nedržavnih kanala također su propali, osigurano je samo 3.000 tona brašna mjesečno, što je nedovoljno da se zadovolje potrebe stanovnika. Kubanci za nestašice kruha okrivljuju američke sankcije, dok istovremeno vlada prihode u stranim valutama upumpava u izgradnju luksuznih odmarališta i hotela za turiste.

Kuba u dubokoj krizi: nazire li se slom komunističkog režima?