Ugledni njemacki medij:'Da je '45-te postojao Haag,Tito bi bio osudjen za ratne zlocine.'

https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/ugledni-njemacki-medij-da-je-45-postojao-haag-tito-bi-bio-osuden-za-ratne-zlocine/

..jel to po zapovjednoj odgovornosti?

...drugar mesic bi rekao..'kako se nema pravo osvetiti'..naravno ova postavka ne vrijedi za hrvate drzavotvorne..oni nemaju pravo na osvetu..

pernar je cinker a mesic nije u haagu bio

Cuj ko kaze.
Sole sada pamet o 2 Svetskom i glume postene likove.

za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Toga se "slucajno" nisu setili, ali da ih TITO zulja, zulja ko hemoroid.

Serbinho-3 wrote:

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Toga se "slucajno" nisu setili, ali da ih TITO zulja, zulja ko hemoroid.

Naravno da ih žulja. Jebo im je mater, a nadmudrio je i jednog Otta Skorzenyja! O Hitleru i Staljinu da ni ne govorimo da mu ni soli na rep nisu uspjeli staviti 

A tek da je bilo međunarodnog suda za vrijeme kad su oci osnivači pisali američki ustav. S obzirom da su bili mahom robovlasnici, treba ukinuti i njih i američki ustav.

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Bomba na Hirošimu nije bila ratni zločin, već posve legitiman ratni čin.

Kopnena invazija na Japan bi uzela, prema proračunima saveznika, oko 4 milijuna života Amerikanaca i oko 10 milijuna Japanaca. Dovoljno je sjetiti se kako su branili Okinawu, koja je manja od jebene Šolte, samo ta bitka je uzela 240.000 ljudskih života.

A ovaj novinar koji je to pisao je teška antifa, ako oni to kažu za Tita...

zganci_i_jetrica wrote:A tek da je bilo međunarodnog suda za vrijeme kad su oci osnivači pisali američki ustav. S obzirom da su bili mahom robovlasnici, treba ukinuti i njih i američki ustav.

Mahom su isto tako bili za aboliciju te institucije, Benjamin Franklin, koji je u ranoj mladosti posjedovao robove, kasnije je postao predsjednik prvog abolicionističkog društva u Sjedinjenim Državama. Washington je svoje oporukom pretvorio u slobodne ljude. Robovlasništvo je u SAD bilo kolonijalno naslijeđe.

Je i Churchill bi sigurno odgovarao za bombardiranje Dresdena i sl.

marcellus wrote:

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Bomba na Hirošimu nije bila ratni zločin, već posve legitiman ratni čin.

Atomska bomba na grad legitimna a par granata na Knin ratni zločin jel.

catabbath wrote:

marcellus wrote:

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Bomba na Hirošimu nije bila ratni zločin, već posve legitiman ratni čin.

Atomska bomba na grad legitimna a par granata na Knin ratni zločin jel.

Po međunarodnim zakonima i ratnim pravilima tog vremena, bila je legitiman ratni čin. Danas vjerojatno ne bi bila.

Moralna opravdanost samog čina je drugo. Smatram da je bila opravdana, jer je alternativa bila jedino kopnena invazija na glavne japanske otoke što bi uzelo neusporedivo više života u bilo kojoj varijanti, čak i da se računa samo civile.

Dresden je drugo, to je ratni zločin posve nesporan

Kako da procijenimo jesu li napadi na Japan bili opravdani? Čini se da je najmanje problematičan način za poduzimanje ove inherentno teške i sporne vježbe kroz neku varijantu teorije pravednog rata, koja pokušava provesti moralno teoretiziranje o korištenju nasilja kroz strukturiranu racionalnost. Ovaj pristup ima bezbroj oblika, ali se često okuplja oko naglaska da se, da bi bile moralno legitimne, akcije u sukobu moraju razumno smatrati smislenim doprinosom postizanju obranjivih ciljeva u ratu koji je sam po sebi pravedan i mora uključivati ili biti popraćen koracima kako bi se smanjio ljudski trošak ovog napora, posebno trošak onih koji najviše zaslužuju zaštitu.

U svjetlu ovog okvira, pitanje jesu li napadi atomskom bombom bili opravdani zapravo ima dva dijela. Prvo, je li opća uporaba takvog zastrašujućeg oružja opravdana? I drugo, jesu li određeni načini na koje su dvije bombe korištene bili obranjivi? Rješenje ovog pitanja mora započeti s prvim pitanjem jer uništenje japanskih gradova Hirošime i Nagasakija nije bio pojedinačni niz događaja, već kulminacija onoga što je Robert Pape nazvao "najmučnijom terorističkom kampanjom u povijesti" - strateške američke kampanje bombardiranje Japana.

Ovaj napor, koji je započeo ranije u ratu, ali je ozbiljno počeo krajem 1944., uključivao je ništa manje od sustavnog uništavanja japanskih gradova. Dok su Sjedinjene Države u početku nastojale upotrijebiti tehnike preciznog bombardiranja protiv ključnih japanskih industrija kako bi ometale imperijalne ratne napore, kao što je 8. zračna snaga nastojala (uglavnom) učiniti protiv Njemačke u Europi, frustracija skromnim rezultatima na Dalekom istoku — u djelomično zbog složenih vremenskih obrazaca nad Japanom — naveli su Sjedinjene Države da pređu na opću upotrebu zapaljivog oružja protiv drvenih gradova, odbačenih bez prave pretenzije na preciznost. Zamišljena svrha ovoga bila je uništiti japansku industriju, koja je bila daleko razjedinjenija od koncentrirane industrijske baze Njemačke, ali također, u praksi, iako ne uvijek iskreno u načelu, slomiti volju japanskog stanovništva i vodstva kroz nanošenje čiste boli i patnje.

https://www.cnas.org/publications/commentary/terrible-but-justified-the-u-s-a-bomb-attacks-on-hiroshima-and-nagasaki

No, čak i ako je kampanja bombardiranja doprinijela ostvarivanju legitimnih ratnih ciljeva, je li bila važna ili dovoljno potrebna da opravda užasne troškove japanskog stanovništva? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se prisjetiti konteksta. Ono što je bilo jasno krajem 1944., na početku savezničkog strateškog bombardiranja, bilo je da Japan neće kapitulirati čak ni pred očitim vojnim porazom. Do tog trenutka japanska je flota bila praktično uništena, njegove zračne snage ponižene, a kopnene snage u Tihom oceanu nasukane na onim otocima koje je za sobom ostavila američka kampanja skakanja po otocima.

Ipak, Tokio nije dao naznake da je čak i blizu kapitulacije. Naprotiv, kao što su Max Hastings i drugi dokumentirali, Japan je davao sve znake priprema za borbu s tisućljetnim nasiljem do posljednjeg Japanca, čak i usprkos evidentnom porazu na bojnom polju, bombardiranju i blokadi i nadolazećoj invaziji na Home Islands . Ta se percepcija temeljila na onoj koju je stvorilo ponašanje Japana tijekom rata, tijekom kojeg su imperijalne snage učvrstile svoju reputaciju barbarstva apsolutnom, doslovno samoubilačkom nespremnošću na kompromis ili predaju. Japanske snage na otocima koje su napali Saveznici doslovce bi se borile do posljednjeg čovjeka, često koristeći strategije i zamke da povedu savezničke vojnike sa sobom. I japanski viši časnici i činovi jasno su dali do znanja da preferiraju (ili su bili prisiljeni preferirati) smrt nego predaju, najzloglasnije u Saipanu, gdje su stotine ili više Japanaca skočile s visokih stijena otoka radije nego da se predaju.

Ta je spremnost postajala sve izraženija kako je japansko vojno bogatstvo opadalo. Na Okinawi je poginulo više od 100.000 Japanaca - mnogi od njih civili - povodeći sa sobom više od 20.000 američkih vojnika, što bi bio uvod u invaziju na glavne otoke. U pučini, mladi, često dobro obrazovani japanski piloti usmjeravali su svoje zrakoplove natovarene bombama na savezničke brodove.

Ukratko, Japan je jasno davao do znanja riječima i, što je još važnije, djelima da bi praktična alternativa korištenju strateškog bombardiranja i konačno atomske bombe - invazija na Home Islands - bila dočekana s ništa manje od fanatizma, barbarstva i bezobzirnog ubijanja u razmjerima koji zapanjuju čak i mračne umove 1945. godine. Napad na četiri glavna japanska otoka bi, smatrali su saveznički donositelji odluka, rezultirao najnižim stupnjem totalnog rata. Povjesničari se razlikuju oko toga što je činilo razumne procjene savezničkih gubitaka za operaciju Pad - planiranu invaziju na Japan - ali svaki odgovorni planer je morao predvidjeti da će oni biti iznimno visoki i, da ne zaboravimo, da bi takav napad također rezultirao neopisivim brojem Japanaca vojnih i civilnih pogibija, kao i temeljito razaranje Domovinskog otočja.

marcellus wrote:

Sora wrote:za atomsku bombu na Hirošimu ni 3 Haaga ne bi bilo dosta

Bomba na Hirošimu nije bila ratni zločin, već posve legitiman ratni čin.

Kopnena invazija na Japan bi uzela, prema proračunima saveznika, oko 4 milijuna života Amerikanaca i oko 10 milijuna Japanaca. Dovoljno je sjetiti se kako su branili Okinawu, koja je manja od jebene Šolte, samo ta bitka je uzela 240.000 ljudskih života.

A ovaj novinar koji je to pisao je teška antifa, ako oni to kažu za Tita...

Nisu Japanci potpisali kapitulaciju zbog A bombe (da je u tome bila stvar, ne bi čekali Nagasaki), nego zbog straha od SSSR-a.

marcellus wrote:

zganci_i_jetrica wrote:A tek da je bilo međunarodnog suda za vrijeme kad su oci osnivači pisali američki ustav. S obzirom da su bili mahom robovlasnici, treba ukinuti i njih i američki ustav.

Mahom su isto tako bili za aboliciju te institucije, Benjamin Franklin, koji je u ranoj mladosti posjedovao robove, kasnije je postao predsjednik prvog abolicionističkog društva u Sjedinjenim Državama. Washington je svoje oporukom pretvorio u slobodne ljude. Robovlasništvo je u SAD bilo kolonijalno naslijeđe.

Robovlasništvo nisu izmislili ni Englezi, ni Amerikanci. To je nešto što postoji od pamtivijeka, pa sve do danas. Samo u Congo-u ima danas preko milijun robova. I nisu ih imali samo bijelci. Don Cheadle je popizdio kad je čuo da su njegovi preci bili robovi u vlasništvu američkih Indijanaca. 

Inače, bez crnih robova Amerika nikad ne bi bila izrasla u svjetsku velesilu.