Među žrtvama nije bilo ratnih zločinaca- Blajburg

by immortal 18/5/2023, 22:47

LORD TOLSTOJ ISTRAŽIVAO JE BLEIBURG:

“Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio jedan ratni zločinac”

Objavio
Braniteljski portal
-
15. svibnja 2023.

Među žrtvama nije bilo ratnih zločinaca- Blajburg Vintvelikanikolay_tolstoy_bk20091109_5630

Podijeli
[url=http://twitter.com/intent/tweet?text=LORD TOLSTOJ ISTRA%C5%BDIVAO JE BLEIBURG%3A "Ne postoji nijedan dokaz da je me%C4%91u %C5%BErtvama bio ijedan ratni][/url][url=https://api.whatsapp.com/send?text=LORD TOLSTOJ ISTRA%C5%BDIVAO JE BLEIBURG%3A "Ne postoji nijedan dokaz da je me%C4%91u %C5%BErtvama bio ijedan ratni zlo%C4%8Dinac" https%3A%2F%2Fwww.braniteljski-portal.com%2Flord-tolstoj-istrazivao-je-bleiburg-ne-postoji-nijedan-dokaz-da-je-medu-zrtvama-bio-ijedan-ratni-zlocinac%2F%3Futm_source%3DMidas%26utm_medium%3DWidget%26utm_campaign%3DMidas%2bFeed%2bcampaign][/url]

Grof Tolstoj pomno čuva izdanje britanskih novina Daily Mail iz 1920. koje pišu o desetogodišnjem dječaku koji je, zahvaljujući svojoj engleskoj dadilji, uspio pobijediti iz Rusije. Taj dječak bio je njegov otac. Desetljećima kasnije grof Tolstoj pronašao je njegovo ime u ruskim arhivima, na popisu plemića čije je ubojstvo naručio Trocki.
Nikolaj Tolstoj (Nikolai Tolstoy) (1935.) je engleski povjesničar ruskog porijekla. Rođen u engleskoj grofoviji Kent. Njegov otac emigrirao je iz Rusije odnosno SSSR-a 1920. Njegov pradjed bio je bratić slavnog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja i komornik na dvoru cara Nikole II. Ime Nikolaj dobio je po pretku poginulom u sukobu s kozačkim pobunjenicima 1774. godine. U Hrvatskoj je poznat po knjizi “Ministar i pokolji” iz 1986. Hrvatsko izdanje iz 1991. godine dopunjeno je na temelju novih istraživanja. Obrađuje događaje u južnoj Austriji (Koruškoj) u svibnju 1945. godine. Tada je veliki broj zarobljenih vojnika i izbjeglih civila Kozaka bio izručen SSSR-u, te zarobljenih slovenskih, hrvatskih i srpskih vojnika (domobranaca, ustaša i domobrana, četnika) bio je izručen Jugoslaviji, odnosno komunističkoj Jugoslavenskoj armiji. Velika većina njih nakon izručenja bili su pobijeni. Tolstoj tvrdi da se radilo o zavjeri među visokim britanskim časnicima i vladinim službenicima, kojom je izigrana prvotna odluka da se zarobljenici zadrže u logorima i ne izručuju.
“Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće”, rekao je Lord Tolstoj u jednom intervjuu za Jutarnji list iz 2015.
“Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me je jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij”, govori.
Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje, tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, nešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoja je prije svega zanimala uloga koju su Britanci imali u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila strašna i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina koja se obilježava idući tjedan, kada će moj sugovornik gostovati u Zagrebu.
“Moja je pozornost koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina”, govori.
Teme se prvi put javno dotakle u knjizi “Ministar i pokolji” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno pokrenulo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu naredbu koja će odrediti sudbinu kozaka te otkriva kontroverznu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koje je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.
“Tada se pokazalo da britanski sudovi nisu tako sjajni kako smo mislili. Prilično je indikativno da je sudac bio susjed Lorda Adlingtona i član istog privatnog golf-kluba”, govori.
Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom grof Tolstoj nije se dao smjestiti.
“Kada sam objavio svoju posljednju knjigu prije 25 godina ona je bila cenzurirana u Britaniji. Sve javne knjižare dobile su službenu naredbu britanske vlade da unište svoje primjerke. Osim toga, kada sam pisao i objavio knjigu Rusija je još uvijek bila SSSR, a Jugoslavija u komunizmu, tako da nisam mogao ići u te zemlje, barem ne kao povjesničar, kako bih proveo svoja istraživanja. Iz tog razloga, pola stvari bilo mi je nedostupno. Kada sam prvi put išao u Bleiburg, The Times je htio napraviti intervju sa mnom u Beču, u čemu nas je spriječila austrijska policija, procijenivši da je opasno govoriti o toj temi. No na što sam više prepreka i zatvorenih vrata nailazio, to me je čitava stvar više intrigirala. Odlučio sam biti uporan…i bolje tražiti”, govori.
Za razliku od 80-ih kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svjedočanstva o svjedočanstvu emigracije, što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.
“Danas se naravno više nitko ne može praviti da se tragedija nije dogodila”, govori.
Fokus Tolstojevog djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručile stotine tisuća Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji nam približiti atmosferu: “ Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt ”, govori.
“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Također je važno shvatiti da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije znao što se događa, jer je to što se događalo bilo protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt 13. svibnja. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio” , govori.
Intuicija mu, ipak, govori: “Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek. Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome”, govori.
Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoju potvrdio sve sumnje.
“On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome gdje vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti”, govori Tolstoj.
Pokazao je novinaru snimku svog razgovora s Titovim komesarom Simom Dubajićem koji je sjedio nasred trga u Kočevju i izdavao zapovijedi za ubojstva tisuća ljudi.
“Vrlo je otvoreno sa mnom razgovarao. Kada bolje razmislim, možda je malo skrenuo zbog te epizode u Sloveniji. Sjećam se da mi je rekao da sa mnom razgovara jer sam pravoslavac, kao i on. Rekao mi je da moram shvatiti da je u to doba bio komunist. Da mu je Tito rekao da ubije vlastitu baku, on bi to s radošću učinio, rekao mi je. To sumira o kakvim se ljudima radilo”, govori.
Bleiburg i Križni put Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. “Bleiburg nema veze s ustašima i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, poručuje.
Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenim.
“One su ili laž ili puko nezanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio jedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako iu bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu”.
U tjednu u kojem je obilježena godišnjica Titove smrti, grof Tolstoj vrlo je isključiv kad govori o jugoslavenskom predsjedniku.
“Tito je bio u jednakoj mjeri loš kao Hitler ili Staljin. Proporcionalno gledano, s obzirom na veličinu zemlje, ubio je jednak broj svojih ljudi poput njih. Sve njegove zasluge su preuveličane. Doprinos partizana u Drugom svjetskom ratu bio je neznatan, oni sigurno nisu porazili stotine tisuća njemačkih trupa. Prikazivati Tita kao osloboditelja ili heroja je preuveličano ili krivo”, inzistira.
“Tita bi se moglo usporediti s Francom, s tim da je u njegovo vrijeme Španjolska postala prosperitetna, dok Titova Jugoslavija uopće nije bila prosperitetna. Tito je bio prosperitetan sa svojim jahtom i dvorcima, ali samo on”, dodaje.

by immortal 18/5/2023, 23:34

AUSTRIJSKI POVJESNIČAR: Cjelovitost današnje Austrije plaćena je krvlju Hrvata na Bleiburgu

Objavio
Braniteljski portal
-
2. svibnja 2023.

Među žrtvama nije bilo ratnih zločinaca- Blajburg Florian-thomas

Među žrtvama nije bilo ratnih zločinaca- Blajburg Florian-thomas

Austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz dao je intervju za Glas Koncila uoči godišnjice stradavanja hrvatskog naroda u bleiburškoj tragediji.

Prenosimo ga u cijelosti.
Kratkovidnom i bešćutnom mogli bi s pravom hrvatski vjernici nazvati rezoluciju austrijskog parlamenta kojom su 2020. godine komemoracija i molitveni spomen žrtvama bleiburške tragedije i partizanskih poratnih zločina proglašeni »kofašističkim« skupom. Međutim, iste bi dvije riječi prema spornoj rezoluciji mogle biti upućene iz redova austrijskog društva. Takav se zaključak može izvesti na temelju knjige
»Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«, koju je austrijski povjesničar dr. Florian Rulitz napisao je još prije desetak godina. Međutim, pravi povod za razgovor s dr. Rulitzom u Glasu Koncila uoči komemoracije bleiburške tragedije – čiji će se središnji dijelovi u svibnju događati u Hrvatskoj – bili su njegovi povjesničarski uvidi koji su itekako relevantni za hrvatske okolnosti.
Možete li otkriti svoj motiv bavljenja temom Bleiburga i križnih putova? Kako je izgledao Vaš prvi susret s tom temom?
Odrastao sam nekoliko kilometara od Bleiburga. Brat moga djeda Friedla Reitera iz Bleiburga, koji je jednog hrvatskoga izbjeglicu spasio pred partizanima, pripovijedao mi je o Bleiburgu dok sam još bio dijete.
Kako zbog istraživanja bleiburške tragedije «kotirati» u austrijskoj javnosti? Jeste li bili »etiketirani« zbog svojega znanstvenoga interesa?
Znanstveno sam dokazao da se velika završna bitka oko Bleiburga, kojom se službena socijalistička jugoslavenska povijesna doktrina bavila u brojnim knjigama partizana – kao što je ona Francija Strlea pod naslovom “Veliki finale na Koroškem” – nikada nije odigrala u takvom obliku.
Bila je riječ o borbama u prolazu te o pokoljima koje su počinili partizani u tadašnjem austrijsko-jugoslavenskom graničnom području. Nemojmo zaboraviti na činjenicu da je Jugoslavija namjerno odredila kraj rata za datum 15. svibnja 1945. da bi prikrila počinjene masakre.
U Austriji također postoje udruge poput Koruške partizanske udruge i Prijatelja antifašističkoga otpora. Mojim znanstvenim opovrgavanjem starih socijalističko-jugoslavenskih predodžaba o “završnim bitkama” ili “velikim antifašističkim završnicama u Koruškoj” bili su nezadovoljni i neki ekstremni partizanski krugovi i “titonostalgičari” u Austriji. Nakon objave moje knjige uslijedili su razni napadi, prijetnje i insinuacije iz tih maglovitih krugova, svojstvenim starim metodama jugoslavenske Udbe. Čak je i austrijska kriminalistička policija istraživala spomenute krugove zbog prijetnji upućenih meni.
Širi znanstveni krugovi u inozemstvu jako su dobro primili moje istraživanje u knjizi «Tragedija u Bleiburgu i Viktringu», ali iu Austriji i Njemačkoj te u renomiranim znanstvenim platformama poput »H/Soz/Kult«, »Journal of Military History- USA» ili « European History Quarterly«. Dosad sam dobio vrlo dobre kritike i prikaze knjiga od više od deset renomiranih povjesničara. Snimljen je i film na austrijskoj javnoj televiziji ORF-u.

U knjizi iznosite prilično opasnu tezu. Tvrdite da je Koruška upravo zahvaljujući žrtvama Slavena (prije svega Hrvata i Slovenaca) u poratnim previranjima ostala u sastavu Austrije. Možete li našim čitateljima detaljnije pojasniti o čemu je riječ?
– U razdoblju od 8. svibnja do svoje odlaska 21. svibnja 1945. partizani su pokušali južnu Korušku pripojiti Jugoslaviji. U južnoj Koruškoj djelovali su i lokalni antifašistički partizanski oslobodilački odredi. Britanska vojska pokušala je staviti situaciju pod kontrolu i odraditi prljavi posao razmjene u rundama pregovora vođenim zasebno s Trećom i Četvrtom jugoslavenskom armijom. Britansko-jugoslavenski pregovori 15., 19. i 20. svibnja 1945. u Klagenfurtu postigli su cilj, što se može pratiti iz dokumenata onoga vremena – povlačenje partizanskih jedinica u zamjenu za povratak zarobljenika na Bleiburg u Jugoslaviju. Da tako brojne skupine antikomunističkih slavenskih izbjeglica nije bilo u Koruškoj, Britanci ne bi imali sredstava da pregovorima uvjere partizane da se povuku iz Koruške. Dale, dosljedno se može reći:
Iznenađujuća je stoga »ravnodušnost« austrijske politike prema bleiburškim komemoracijama. Kako komentirate nedavnu austrijsku politiku prema komemoracijama na Bleiburgu?
. Austrijska politika nema pojma o žrtvama Bleiburga i koju jednu važnost imaju za Hrvatsku. Austrijski su se političari također manje upoznati s mračnom stranom partizana u Jugoslaviji. Nažalost, političare savjetuju vrlo jednostrani takozvani stručnjaci i njihova vještačenja.
Ostanimo još kratko na zbivanjima iz prijelomnoga svibnja 1945. godine. Teško je povjerovati u tvrdnju da britanski zapovjednici nisu znali u čije ruke predaju hrvatske zarobljenike. Možemo li danas govoriti o odgovornosti britanske strane za tragediju Bleiburga?
Visoki britanski časnici najvjerojatnije su znali za izručenje zarobljenika u sigurnu smrt. Jedan od ključnih dokumenata je brzojav koji je britanski brigadir Toby Low poslao svim britanskim vojnicima na području Koruške. U njemu se kaže: »Svi jugoslavenski državljani koji se trenutno nalaze na području vašeg djelokruga bit će predani Titovim snagama što je prije moguće. Te vojne jedinice bit će odmah razoružane, ali neće biti obaviještene o svojoj sudbini...«
I zločini su jednostavno – započeli?
– Mjesto zločina nad Hrvatima proteže se u dužini od gotovo 100 kilometara od Bleiburškoga polja do Viktrinškoga polja kod Klagenfurta. Austrijsko-koruški sigurnosni izvori i zapisnici ekshumacija i ponovnog pokapanja posmrtnih ostataka mrtvih govore o dokazima da su hrvatske i slovenske izbjeglice oko ruba logora u Bleiburgu i Viktringu već bile ubijene. Brojna područja u južnoj Koruškoj oko logora okupirali su partizani i bilo je izvan nadzora Britanaca.
To je vidljivo i iz arhivskih izvora austrijske žandarmerije, župnih ureda i policije. U školi u gradiću Faak am Seeu pedesetak ljudi sjekirama su odrubljene glave. Izbjeglice su mučene u dvorištima s takozvanim janjičarskim rukavicama (ruka se uranjala u kipuću vodu). Pažljivi čitatelj će u mojoj knjizi pronaći i opis kako su srpski partizani jednom zarobljenom ustaši – kao prasku – derali kožu sa živog tijela. Gdje god su se u južnoj Koruškoj pojavile postrojbe Sime Dubajića (11. dalmatinska brigada) i Milana Baste (51. vojvođanska divizija) odmah je došlo do brojnih zlostavljanja i pokolja. Od Bleiburga južno od Drave preko Klagenfurta kod mosta na Gurku do Viktrinškog polja sjeverno od Drave, također postoji niz pojedinačnih i masovnih grobnica. Masovna grobnica na istoku Klagenfurta, na primjer, s 51 ubijenom osobom. U masovnoj grobnici u Ferlachu / Gleinachu Glainachu leže posmrtni ostaci triju djevojaka i 13 muških izbjeglica. Brojna partizanska ubojstva Hrvata u Austriji izašla su na vidjelo u suvremenim izvorima i izvješćima o ekshumacijama iz 50-ih i
70-ih godina prošloga stoljeća.
Do danas je locirano ukupno 350 poratnih žrtava pokopanih na katoličkim i
vojnim grobljima u Austriji. Prema suvremenim podacima, oko 1000 hrvatskih
ljudi ubijeno je već na teritoriju Austrije, a mnogi su leševi potom kamionima i
vlakovima odvezeni u masovnu grobnicu u Lešima u Sloveniji, što je oko šest kilometara od Bleiburškog polja. U međuvremenu je prema slovenskim istraživanjima u Lešu pronađeno 700 posmrtnih ostataka.
Nakon što su u Koruškoj predani partizanima, deset tisuća izbjeglica tada su na jugoslavenskom teritoriju sustavno likvidirale komunističke specijalne jedinice OZNA-e. Nažalost, niti jedna hrvatska državna institucija nije se pobrinula za daljnju identifikaciju i zbrinjavanje poginulih i grobova, iako postoje načini da se to učini.
Tijek događaja na austrijskom jugu Koruške iu Sloveniji ne ostavlja dvojbu da
je fizičko uništenje velikog dijela hrvatskog naroda unaprijed pripremilo rukovodstvo KPJ i Josipa Broza Tita. Jedinice su precizno koordinirane is tim su zadatkom bile upućene u Korušku.
S obzirom na broj ubijenih i mučenih, Bleiburg i križne putove nazivate najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda. Bleiburg nas većinu is Katinskom šumom.

Međutim, što Vam kao inozemnom povjesničaru govori činjenica da se Bleiburgom i poratnim zločinima komunističkog režima na znanstveno utemeljen i sustavan način danas bavi – tek nekolicina hrvatskih povjesničara?
Titovi poslijeratni zločini najveći su masakr u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ne, uopće me ne čudi činjenica da je nemali broj suvremenih hrvatskih povjesničara slijep kada su u pitanju partizanski zločini – jer je dosta današnjih hrvatskih povjesničara socijalizirano još u socijalizmu. Zato veliki dio hrvatske historiografije, koji je zapravo izrastao na komunističko-socijalističkoj doktrini, želi održati mit o Titu. Stoga ti krugovi ne žele znanstvenu analizu i izvorna istraživanja događaja iz svibnja 1945. godine i žrtvama Bleiburga. Jer ako se provede ozbiljna istraga, trebali bi biti imenovani svi zločinci.
Tiro je imao svoje zasluge u otporu protiv nacionalsocijalizma i talijanskih okupatora, ali treba konačno razotkriti njegovu mračnu stranu i odgovornost za masovne zločine. Hrvatski znanstvenici mogu se naći pod pritiskom mita o Titovu kultu. On je još uvijek prisutan u Hrvatskoj i on se primjerice nesramežljivo predstavlja stranim turistima u Titovoj ljetnoj rezidenciji na Brijunima. Kad sam 2018. godine, pripremajući se za izdavanje knjige »Tragedija u Bleiburgu i Viktringu«, u sklopu povijesno-filmskoga dokumentacijskoga i terenskog istraživačkog rada posjetio Titovu ljetnu rezidenciju na Brijunima, prvi sam put shvatio razmjere povijesnoga neznanja. A posredno sam mogao shvatiti i sadašnje stanje u Hrvatskoj, gdje do danas nije donesena nikakva nova ocjena Titova djela. Na hrvatskim Brijunima, u Istri, Tito se i danas predstavlja i prikazuje kao heroj hrvatskoga naroda, bez ikakvih znanstvenih komentara i argumenata. Desetci tisuća turista tijekom cijele godine posjećuju tu Titovu »predstavu« – ni riječi o njegovim zločinima, ni riječi o žrrvama Bleiburga.
Kako kao povjesničar vrijedujete napore koje u čuvanju spomenika na bleiburške žrtve i poratne marševe smrti komemoracijama i misama za ubijene ulaže Katolička Crkva?
Posebno je Katolička Crkva u Jugoslaviji morala izdržati teror »nove klase«, i to u okolnostima apsolutne socijalističke i anticrkvene diktature. Znamo za svećenike i sjemeništarce ubijene u svibnju 1945. kada su jugoslavenski socijalisti preuzeli vlast. Teror je trajao sve do raspada Jugoslavije. Napose iz perspektive kršćanskoga dostojanstva potpuno je razumljivo moliti se i spominjati ubijene na Bleiburgu.
U svojoj knjizi postavljate razliku između antifašizma kao vojnoga otpora okupaciji sila Osovine u vrijeme rata te umjetno stvorenoga »antifašizma«.
Čini se da je spomenuti prividni „antifašizam“ i danas dovoljno snažan da u javnosti i medijima „postavlja standarde“ čije bi se žrtve iz Drugog svjetskog rata trebale komemorirati, a čije bi se žrtve trebale jednostavno zaboraviti…
Da,u tom pogledu moramo napraviti razliku. Nacionalni antifašistički pokret, recimo to tako, »Hebrangova usmjerenja«, koji je djelovao u Dalmaciji i Istri, želio je osloboditi hrvatsku zemlju od talijanskoga okupatora. U tom su se okviru mnogi nacionalni hrvatski antifašisti pridružili partizanima da bi prekinuli fašističku okupatorsku politiku Talijana. Ali u međuvremenu ne treba izostaviti ni činjenicu da su Titovi partizani odigrali i svoju mračnu ulogu u Hrvatskoj. Od 1945. do 1990. u Jugoslaviji se povijest prikazivala samo iz komunističke perspektive.
U komunističkom narativu to je otprilike zvučalo: s jedne strane bili su kvislinzi, katolički nacionalisti, ratni zločinci i reakcionari svile vrste, ukratko svi koji nisu plesali s antifašizmom partizana i komunista. S druge strane blistali su partizanski borci za slobodu, napredni komunisti, radni ljudi i poštena inteligencija. No zapravo se dogodilo to da za mnoge Hrvate – odnosno neke druge južnoslavenske narode, posebno Slovence – završetak Drugog svjetskog rata nije značio oslobođenje, nego novu komunističku okupaciju, koja je došla nakon okupacije u vrijeme NDH, nacista i fašista. Dakle dogodio se zjapeći jaz između školskih lekcija koje su govorile o socijalističkim bajkama i otrježujuću stvarnost, Na nastavi povijesti Hrvati, ali i Slovenci i ostali narodi u Jugoslaviji, učili su samo pozitivne stvari o partizanima i maršalu Titu. O »herojskoj« červerogodišnjoj borbi, »oslobođenju« zemlje i izgradnji socijalizma. Partizani su se činili kao pravi »anđeli«.

by Ringo10 19/5/2023, 04:06

Jebo vas više Blajburg. Tu su bili i Slovenci i Srbi i muslimani i Crnogorci...
Ali niko toliko ne kmeči oko toga ko Hrvati... kmeče ko pičke i ne mogu da se pomire sa porazom voljene NDH
Cjelokupno osoblje ustaških logora je tu zarobljeno ... njih oko 1000... ne znam šta su očekivali za njih

by Ringo10 19/5/2023, 04:09

AUSTRIJSKI POVJESNIČAR: Cjelovitost današnje Austrije plaćena je krvlju Hrvata na Bleiburgu

Ovaj nije normalan. Kakve veze ima cjelovitost Austrije sa ustaškom katastrofom na Blajburgu
Cjelovitost im ima veze sa referendumima na kojima su se Koruški Slovenci i Gradišćanski Hrvati opredijelili za Austriju

by Ringo10 19/5/2023, 06:03

Mjesec Maj odnosno Svibanj je tradicionalno mjesec hrvatskog kolektivnog kmečanja, kuknjave, zapomaganja, slinavljenja i plačnjave za propalom endehazijom i pušionom na Blajburgu
U svjetskim okvirima su postigli samo to da svi koji nešto znaju o tome na Hrvate gledaju kao na gomilu nacista i ustaša
A kad bolje proanaliziramo, u većini to i jesu... barem društvene mreže svjedoče o tome
Meni je komedija to što prvo kukaju za ustašama i pjevaju ustaške pjesme, da patetično izdrkavanje na Thompsonovim koncertima ne spominjemo, pa skoro revolucija radi zabrane Za Dom Spremni koji je dakako, poklik Nikole Zrinjskoga :^0

... a kad im kažeš da su ustaše onda pizde i ljute se, pjene i počnu optužbe u stilu Jugoslaven, komunist, četnik, orjunasš, udbaš, kosovac, Srbin .... i tako dalje ... iz bogatog repertoara tih budaletina

by immortal 19/5/2023, 12:26

Ringo10 wrote:Mjesec Maj odnosno Svibanj je tradicionalno mjesec hrvatskog kolektivnog kmečanja, kuknjave, zapomaganja, slinavljenja i plačnjave za propalom endehazijom i pušionom na Blajburgu
U svjetskim okvirima su postigli samo to da svi koji nešto znaju o tome na Hrvate gledaju kao na gomilu nacista i ustaša
A kad bolje proanaliziramo, u većini to i jesu... barem društvene mreže svjedoče o tome
Meni je komedija to što prvo kukaju za ustašama i pjevaju ustaške pjesme, da patetično izdrkavanje na Thompsonovim koncertima ne spominjemo, pa skoro revolucija radi zabrane Za Dom Spremni koji je dakako, poklik Nikole Zrinjskoga ... a kad im kažeš da su ustaše onda pizde i ljute se, pjene i počnu optužbe u stilu Jugoslaven, komunist, četnik, orjunasš, udbaš, kosovac, Srbin .... i tako dalje ... iz bogatog repertoara tih budaletina

kad koristiš tako ljigav govor na isti način ću ti uputiti repliku
potruditi ću se , nadam se ne za dugo vreemna, pozvati tebe i tebi slične na isto takvo kmečanje
sudjelovati ćemo

by Ringo10 19/5/2023, 14:13

Vi ste slicni kao oni americki crnci koji 150 godina kukaju jer su bili robovi I to im je opravdanje za svu jalovost I nesposobnost I jer nisu nizasta
Tako i vi. Jebo vas Blajburg u guzicu pa vise izadjite iz toga I pokrenite se naprijed
Proslost se promijenit ne moze Ali vi uporno pokusavate I Samo se vrtite u krug ...ne mozete da se pomirite sa porazom ustaskog rezima...ne mozete pa mu jebi mater
Nema vise odavno ni Juge ni socijalizma ni komunista ni UDBe ali nista do vas ne dopire
Boze sacuvaj
Ovo je neka vrsta autizma

by Sponsored content

Među žrtvama nije bilo ratnih zločinaca- Blajburg