Ruski rat u Ukrajini potpuni je debakl

by RayMabus 22/3/2022, 18:21

Dok je Putin sebe agresijom unizio, istovremeno je ukrajinskog predsjednika Zelenskog od političara koji je često bio izložen podsmijehu uzdigao na razinu međunarodnog heroja. Ruska politika na čelu s Putinom pokrenula je rat koji je, kako god se okončao, u svojoj biti debakl ruske strategije

Kada se činilo da su SAD i Zapad nakon američkog povlačenja iz Afganistana upali u stratešku defenzivu, potez je povukao Putin invazijom na Ukrajinu i tijekom samo nekoliko dana potpuno preokrenuo raspored snaga na vlastitu štetu. Zahvaljujući otporu ukrajinske vojske, invazija velike ruske vojne sile raspršena je i pretvorena u potpuni vojni i geopolitički debakl. Putin je svojom agresijom na Ukrajinu za dulje vrijeme potpuno uništio ruske strateške opcije i usporedno omogućio desetljećima neviđen trijumf američke i zapadne politike.

Američki admiral James Stavridis, bivši zapovjednik savezničkih snaga u Europi, stoga je potpuno u pravu kada kaže: “Putin je u roku od 48 sati postigao ono što ja nisam uspio u četiri godine”.

Ono što admiral Stavridis nije uspio u četiri godine ujedinjenje je europskih članica NATO-a oko zajedničke politike i povećavanje izdvajanja za oružane snage. Tako je predvodnica Europske unije Njemačka ne samo odmah osigurala fond od 100 milijardi eura za jačanje svojih oružanih snaga nego je i svoj vojni proračun podigla na razinu od 2 posto BDP-a, što je u njemačkom slučaju, s obzirom na veličinu BDP-a, uistinu ogroman novac.

Rusija je zapravo jedna velika benzinska postaja

Invazijom na Ukrajinu Putin se htio osvetiti za poniženja iz početnih godina postsovjetske Rusije, kada su je mnogi zapadni mediji nazivali “Burkinom Faso s nuklearnim oružjem”. No umjesto iskazivanja ruske vojne moći, vojna kampanja u Ukrajini samo je razotkrila strukturne slabosti ruskih oružanih snaga, kao i gospodarstva ovisnog o izvozu energenata i izloženog sankcijama. Tako je gruba izjava bivšeg predsjednika američkog Vijeća ekonomskih savjetnika Jasona Furmana objavljena u New York Timesu da je Rusija zapravo jedna “velika benzinska postaja” ovih dana praktički postala vjerodostojna. Ni oklopne divizije ni zalihe energije ne mogu skriti temeljne ruske slabosti.

Ne mogu više izvoziti oružje ni stare kupce opskrbljivati dijelovima

Rusija je milijarde i milijarde dolara zarađivala izvozom naoružanja i vojne opreme diljem svijeta. Dio toga novca vraćao se u ruski vojnoindustrijski kompleks i omogućavao razvoj novih oružnih sustava, između ostalog i hipersoničnih raketa. Uvođenjem sankcija, uključujući i sekundarne sankcije koje se odnose na svaku državu koja bi od Rusije kupila oružje, ruski izvoz proizvoda vojne industrije bit će na dulje potpuno onemogućen. Izvor milijardi dolara jednostavno će presušiti jer Rusija ne samo da neće moći izvoziti suvremeno naoružanje nego ni kupce svoga oružja neće moći opskrbljivati pričuvnim dijelovima. U pitanje će, dakako, doći daljnji razvoj novih oružnih sustava, a izgubit će se i ugled ruske vojne industrije na svjetskom tržištu naoružanja i vojne opreme i povjerenje mogućih kupaca. Ako i kada jednom sankcije budu uklonjene, što je uistinu mala vjerojatnost i utemeljeno se može pretpostaviti da će trajati možda i desetljeće, ako ne i dva, svaka država dvaput će razmisliti prije nego što se odluči za kupnju ruskog naoružanja.

Geopolitički patuljak

Putinov katastrofalni vojni pohod ne samo da je ojačao europsku komponentu NATO-a nego je i ujedinio članice Europske unije pa stoga profesor sa Sveučilišta Columbia i ravnatelj European Institutea Adam Tooze s pravom duhovito zaključuje da je Vladimir Putin učinio više za europsku integraciju od Jeana Monneta. Europska unija, koja je dugo životarila na marginama geopolitičkih nadmetanja od svih shvaćena kao gospodarski div, ali geopolitički patuljak, reagirala je s dosad neviđenim suglasjem svih članica i odlučnim djelovanjem utemeljenim na novom zajedništvu nastalom u kriznoj situaciji. Europska unija bez ikakvih problema i unutarnjih nesuglasica u izuzetno kratkom roku reagirala je zatvaranjem zračnog prostora ruskim zrakoplovima, isključivanjem ruskih financijskih institucija i tvrtki iz mreže SWIFT i donošenjem odluke o isporuci vojne pomoći Ukrajini. Europska unija, kojoj su prije Putinova rata u Ukrajini američki čelnici prigovarali da ne shvaća i ne realizira na međunarodnoj sceni svoj geopolitički potencijal, sada je, čini se, stekla vlastitu “geopolitičku svijest” kakvu je godinama u svojim analizama zazivao dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer.

Ruski rat u Ukrajini dao je dodatni zamah obrambenoj integraciji Europske unije i težnji za postizanjem strateške autonomije. Koliko su članice Europske unije predvođene Njemačkom i Francuskom odlučne u jačanju svoje vojne moći u što kraćem vremenu, svjedoče i njemačka i francuska promišljanja o odustajanju od zajedničkog razvoja novog borbenog aviona posljednje generacije u korist američkog projekta F-35 koji bi se mogao uvesti u naoružanje vodećih članica Europske unije pod uvjetom da se proizvodi u europskim industrijskim postrojenjima. Europska unija, odnosno njezine najmoćnije države predvođene Njemačkom, tako bi dobile na vremenu jer bi se umjesto dugotrajnog razvoja novog borbenog aviona u naoružanje uveo već gotovi američki F-35.

Moždani udar

Taj model primijenjen je tijekom hladnoga rata, kada se američki borbeni avion F-104 “Starfighter” proizvodio u Europi za potrebe europskih zrakoplovstava. Po američkoj licenciji zrakoplove F-104G u Europi su proizvodili talijanski Fiat, nizozemski Fokker, njemački Messerschmitt (poslije MBB) i belgijska tvrtka SABCA. Samo Njemačka je u naoružanje u vrlo kratkom vremenu uvela 915 “Starfightera”, od čega je Luftwaffe primio 30 F-104F, 96 F-104G i 136 TF-104G od američkog Lockheeda, te još 653 zrakoplova iz europskih tvornica u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Belgiji. Po identičnom modelu mogao bi se za europske članice NATO-a bez gubitka vremena osigurati novi borbeni zrakoplov. Ovih dana sve su vidljivije naznake da europska industrija polako i postupno prelazi na ratnu proizvodnju. Iako se u tom smislu javno ništa ne govori, zatvaranje pogona autoindustrije u Češkoj, Njemačkoj i Francuskoj, koje se opravdava nedostatkom čipova, a sada i kabela iz Ukrajine, zapravo indicira mogućnost da da se pogoni preusmjeravaju na vojnu proizvodnju. Samo njemački vojnoindustrijski gigant Rheinmetall AG objavljuje povećanje broja radnih mjesta za nekoliko tisuća.

Nadalje, Putinova ratna avantura u Ukrajini, koja će definitivno završiti katastrofalno i za Rusiju i za Putina, oživila je NATO koji je donedavno bio toliko podijeljen da je francuski predsjednik Macron bio prisiljen upozoriti da je on praktički doživio “moždani udar”. NATO je u posljednja tri desetljeća uistinu imao problema s definiranjem vlastite svrhe postojanja, no ruska politika, predvođena Putinom i njegovim političkim krugom, iz godine u godinu davala mu je sve više razloga za postojanje. Napokon, ruska invazija na Ukrajinu, događaj koji je u Europi nezabilježen od 2. svjetskog rata, kako po svojoj geopolitičkoj težini, tako i posljedicama koje može izazvati, učvrstila je NATO i čak potaknula europske države koje nisu bile u njegovu sastavu da promišljaju o uključivanju u njegovu strukturu.

Zapadna solidarnost

Signali iz Finske i Švedske kako postoji otvorena mogućnost njihova uključivanja u NATO-savez upućeni su, dakako, prije svega Rusiji kao svojevrsno upozorenje, ali su istovremeno i odraz ozbiljnog razmišljanja o potrebi finskog i švedskog uključivanja u NATO.

Ruska invazija na Ukrajinu povratila je i američko globalno vodstvo uzdrmano nakon povlačenja iz Afganistana. SAD je uložio trud u obnovu zapadne solidarnosti pri suočavanju s ruskom agresijom. Washington je bez sumnje uz asistenciju Ujedinjenog Kraljevstva orkestrirao uvođenje gospodarskih sankcija prema Rusiji, poticao dodatno raspoređivanje savezničkih trupa na prednjim crtama saveza prema Rusiji i koristio multilateralne institucije poput Vijeća sigurnosti UN-a, Opće skupštine UN-a i Vijeća za ljudska prava UN-a, kao i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), kako bi okupili što veći dio međunarodne zajednice u otporu prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, u čemu je i uspio. Putinov rat potpuno je oporavio narušeni ugled SAD-a u svijetu i potvrdio američko globalno vodstvo.

S druge strane, dok je Putinov rat u Ukrajini podigao snagu SAD-a, Europske unije i Zapada u cjelini, pokazao je sve manjkavosti ruskog vojnog stroja i ruskih ekonomskih i geopolitičkih pozicija na regionalnoj i na globalnoj razini. Iako je ruska vojna sila imala apsolutnu nadmoć nad ukrajinskim snagama, u tri tjedna rata nije postigla gotovo ništa. Ukrajinska vojska aktivnom obranom, koristeći manje postrojbe raspoređene po cijelom ratištu, ali savršeno uvezane u jedinstveni sustav prikupljanja podataka o neprijatelju, zapovijedanja i kontrole djelovanja, razbila je ruske snage u početnom udaru kojemu je cilj bio uništiti sustav zapovijedanja ukrajinskim snagama, razbiti ih na nepovezane postrojbe i izolirati te potom uništiti te eliminirati političko vodstvo Ukrajine i postaviti marionetsku vladu u Kijevu.

Neselektivno bombardiranje

Kada u tome nisu uspjeli i kada je postalo očito da ne mogu svladati ukrajinsku vojsku, pa čak ni izbaciti iz funkcije ukrajinske protuzračne raketne sustave S-300 jer ih jednostavno ne mogu pronaći, Rusi su promijenili strategiju djelovanja i sada kreću u neselektivno bombardiranje većih prostora na kojima procjenjuju da se nalaze ukrajinske postrojbe, što će, nažalost, izazvati civilne žrtve i razaranje civilnih ciljeva. Razmjeri ovakvog djelovanja po svemu sudeći bit će toliki da ruska strana neće imati ni minimum argumenata za tvrdnju da su civilne žrtve samo kolateralne. Sasvim je očito da promijenjeni način djelovanja ruskih snaga svjesno i namjerno ne radi razliku između civilnih i vojnih ciljeva. U konačnici, to će potpuno izblamirati rusku vojsku na moralnom planu. Sve manjkavosti i nedostaci ruskog vojnog djelovanja već su se pokazali. Prema mnogima, neuspjeh Rusije da prema vlastitom planu u kratkom roku pobijedi mnogo slabijeg protivnika Ukrajinu, kao i njezina velika izloženost razornim gospodarskim sankcijama, razotkrili su vojne slabosti Rusije i ispraznost njezinih pretenzija pozicioniranja na globalnoj razini kao velike vojne sile.

Neuspjeh Rusije u ratu protiv Ukrajine doveo je i partnerstvo s Kinom u neugodan položaj. Kina nikako ne može podržati ruski vojni udar na Ukrajinu, pokušaj rušenja legalno izabrane ukrajinske vlasti i eventualno komadanje Ukrajine nasilnim odvajanjem pojedinih dijelova teritorija jer bi to direktno prekršilo kineske principe poštovanja političkog i teritorijalnog suvereniteta država. Mnogo je indicija koje ukazuju na to da rusko-kinesko partnerstvo nije na onakvoj razini kakvom ju je pokušala prikazati Moskva, posebice ne na vojnom planu, i da u odnosima dviju država postoje brojne pukotine i divergentni interesi.

U konačnici, Putinova invazija na Ukrajinu koja će u svakom slučaju, bez obzira na privremeni vojni rezultat, definitivno biti katastrofalno neuspješna, pred licem svjetske javnosti osramotila je i samog ruskog predsjednika Putina.

Međunarodni heroj

On nakon ovoga što se događa u Ukrajini na međunarodnoj sceni neće imati nikakvog ugleda ni utjecaja. Od njega peru ruke čak i oni političari sa zapada koji su ga otvoreno podržavali kao što je talijanski Matteo Salvini ili francuski Eric Zemmoura. Bivši američki predsjednik Trump, koji je donedavno tvrdio za Putina da je veliki državnik, sada ga tretira kao čovjeka koji je zalutao u politiku iz mračnih struktura tajnih službi i jednako se ponaša i Marine Le Pen koja je do prije nekoliko godina preko ciparskih banaka i financijskih tvrtki od Rusije dobivala novac za funkcioniranje svoje stranke.
Dok je Putin sebe agresijom unizio, istovremeno je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, od političara koji je često bio izložen podsmijehu, uzdigao na razinu međunarodnog heroja.

Ruska politika na čelu s Putinom pokrenula je rat koji je, kako god se okončao, u svojoj biti debakl ruske strategije. Putin je u srcu Europe pokrenuo onu vrstu rata kakvu je Richard Haass, bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost u administraciji američkog predsjednika Georgea Busha starijeg i ravnatelj State Departmenta za političko planiranje u administraciju Busha mlađega, u svojoj knjizi “War of Necessity, War of Choice” opisao kao rat koji nije bio nužan za obranu države ili njezinih strateških interesa (War of Necessity), nego kao rat kalkuliranog odabira (War of Choice), kakve bi svatko pametan trebao izbjegavati, bez obzira na kratkoročne koristi koje takvi ratovi donose. Prema njegovoj knjizi iz 2009. godine, Prvi irački rat, kojim se uz podršku UN-a vojno izbacivao Irak iz okupiranog Kuvajta, bio je rat iz potrebe i opravdan, dok je Drugi irački rat, pokrenut 2003. godine, po njegovu mišljenju bio War of Choice ili rat kalkuliranog odabira za koji nije bilo ni potrebe ni opravdanja. Haass je još 2009. godine, kada je objavio knjigu ne znajući da će uslijediti vojne intervencije SAD-a i Zapada u ratovima potaknutima arapskim revolucijama tzv. arapskog proljeća, ustvrdio da Drugi irački rat ne može donijeti ništa dobro i da SAD, koliko god u njega ubacivao vojnih efektiva, ne može u konačnici taj rat dobiti. Njegova predviđanja su se i obistinila.

Kalkulirani odabir

Američki bliskoistočni ratovi, uključujući i irački i onaj u Afganistanu koji su, prema Haassovoj kategorizaciji ratova, tipični “War of Choice” narušili su američki ugled u međunarodnim odnosima i blamirali američku vojnu moć kreiranu za ratovanje s vojnim silama suvremenog svijeta, a ne za jalovo ratovanje s gerilskim formacijama. Ti ratovi koje SAD i saveznici nisu mogli dobiti rezultirali su u konačnici potpuno ispravnom odlukom Bidenove administracije o vojnom izvlačenju iz Afganistana i bliskoistočnih pustinja.

Ruski rat u Ukrajini također je rat kalkuliranog odabira ili prema Haassu “War of Choice” i potpuno je sigurno da će, bez obzira na količinu u njega ubačenih vojnih potencijala, u konačnici biti izgubljen. Ukrajina neće i ne može biti poražena, a Rusija će na dulje vrijeme izgubiti atribute države od utjecaja na globalnoj razini.

https://www.geopolitika.news/analize/m-stefanov-ruski-rat-u-ukrajini-potpuni-je-debakl/