Re: 'Srpski svet'opet u akciji:'Hrvatski jezik nije hrvatski vec srpski'

by Ringo10 Fri 1 Oct - 12:06

pizzon wrote:bugari, imaju problem
usvajaju srpski,
zato zabranjuju srpske
i hrvatske pesme, javno
emitovanje.

Nisam znao za ovo

by RayMabus Fri 1 Oct - 12:10

debotoijusto wrote:
Serbinho-3 wrote:Realno je reci Nas jezik, kako su ga krstili preko. Hrvatski je zapravo Srpski, jer je isti jezik. To kazu i Paki za Indijski, isti jezik, dva naziva. Hrvatski su gledali da sto vise promene od Srpskog i ostalih, tako da to vise i nije Srpski, jer mi kazemo svinja a vi cetvoronozno blatobrckalo.
dobar

by Pirate Fri 1 Oct - 12:12

Da komedija bude jos veca te udzbenike stampaju Njemci u Hrvatskoj.

by **AssadNaPodmornici** Fri 1 Oct - 12:16

kaya wrote:
Serbinho-3 wrote:Realno je reci Nas jezik, kako su ga krstili preko. Hrvatski je zapravo Srpski, jer je isti jezik. To kazu i Paki za Indijski, isti jezik, dva naziva. Hrvatski su gledali da sto vise promene od Srpskog i ostalih, tako da to vise i nije Srpski, jer mi kazemo svinja a vi cetvoronozno blatobrckalo.
Hrvati nisu gledali da promene jezik da bude drugačiji od vašeg jer ih boli kurac za vas nego su imali svoj jezik u koji ne daju previše tuđice.
Tako su imali tiskaru dok ste vi tiskali brabonjke na glavi.
Osim toga da nema hrvata pričali bi bugarsko turski danas, tako da su vas spasili da se razumejete uopće.
Sada se lupi ašovom u čaršiji po tintari, aman ili alal vera pa se zamotaj ćebetom.
Jebote što su ovi srbi naporni. Odnosno hrvati koje su popravoslavili onim bratoubojicom savom.

kaja je u suštini u pravu.

Inače jedan Srpski film tamo sa početka 20stoljeća u crnoj bijeloj boji - zahtjevao je titlove da ga današnji Srbi "koji pričaju Hrvatski pardon Srpski" mogu razumijeti , jer njihovu sunarodnjaci prije prve Yuge su pričali drugačiji jezik.

Srbi zapadno od drine nisu imali svoju književnost zbog nesretnih turaka, a jezik im je bio sličniji bugarskom i makedonskom nego ovome što danas pričaju.

srbi zapadno od drine(što po meni i nisu srbi nego pravoslavni Hrvati ali aj sloboda izbora), zajedno sa hrvatima su pričali ovaj Hrvatski jezik i to je to.

by Pirate Fri 1 Oct - 12:22

AssadNaPodmornici wrote:
kaya wrote:
Serbinho-3 wrote:Realno je reci Nas jezik, kako su ga krstili preko. Hrvatski je zapravo Srpski, jer je isti jezik. To kazu i Paki za Indijski, isti jezik, dva naziva. Hrvatski su gledali da sto vise promene od Srpskog i ostalih, tako da to vise i nije Srpski, jer mi kazemo svinja a vi cetvoronozno blatobrckalo.
Hrvati nisu gledali da promene jezik da bude drugačiji od vašeg jer ih boli kurac za vas nego su imali svoj jezik u koji ne daju previše tuđice.
Tako su imali tiskaru dok ste vi tiskali brabonjke na glavi.
Osim toga da nema hrvata pričali bi bugarsko turski danas, tako da su vas spasili da se razumejete uopće.
Sada se lupi ašovom u čaršiji po tintari, aman ili alal vera pa se zamotaj ćebetom.
Jebote što su ovi srbi naporni. Odnosno hrvati koje su popravoslavili onim bratoubojicom savom.
kaja je u suštini u pravu.

Inače jedan Srpski film tamo sa početka 20stoljeća u crnoj bijeloj boji - zahtjevao je titlove da ga današnji Srbi "koji pričaju Hrvatski pardon Srpski" mogu razumijeti , jer njihovu sunarodnjaci prije prve Yuge su pričali drugačiji jezik.

Srbi zapadno od drine nisu imali svoju književnost zbog nesretnih turaka, a jezik im je bio sličniji bugarskom i makedonskom nego ovome što danas pričaju.

srbi zapadno od drine(što po meni i nisu srbi nego pravoslavni Hrvati ali aj sloboda izbora), zajedno sa hrvatima su pričali ovaj Hrvatski jezik i to je to.

Kako to onda da mi Precani pricamo istim dijalektom? Ako je istina to sto govoris, negdje bi morali postojati "otoci" gdje je jos ocuvan stari govor, (bugarsko turski ili sta vec) tim vise sto su Srbi kroz vjekove uglavnom bili ruralno stanovnistvo od cega je masa zivjela u izoliranim predjelima.

by RayMabus Fri 1 Oct - 12:23

Srbi istočno od Drine , 19 stoljeće

Inače mi se ne raspravlja o ovim glupostima jer cilj beogradske čaršije nije jezik nego priča kako Hrvati uopće ne postoje i sve su to Srbi.

To ćemo preskočiti uz poruku : Palite traktore.

by aben Fri 1 Oct - 12:27

12.05.2005., četvrtak

Tko je komu ukrao jezik?

Često se, nažalost, moram prepirati sa zagovornicima teze o hrvatsko-srpskom jeziku, slušati argumente kako je to isti jezik zato što se međusobno razumijemo (kao da su sličnost i razumijevanje relevantan kriterij, jer međusobno se - i to dobro! - razumiju i Skandinavci pa opet govore švedskim, danskim i norveškim jezikom) ili pak iznova čitati Gajeva i Karadžićeva laprdanja o navodnom južnoslavenskom jedinstvu koja mi pod nos poturaju velikosrbi, ne shvaćajući da je lingvistika jedno, a politika drugo, i da su rečenice našeg ilirca nejezičara izvađene iz konteksta, odnosno da su jako dobro poslužile Vuku (i ne samo njemu!) u ostvarivanju njegovih imperijalističkih težnji.

Vrijeme je za obračun s tim brkatim falsifikatorom. Pa hajdemo ispočetka, od imena...

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

A sada malo o narodnom jeziku. Iako je staroslavenski bio znatno potisnut, ipak se sačuvao u Lijepoj Našoj, ali samo u crkvi i liturgijskoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739. - 1811.) bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711. - 1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787. - 1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji, uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski standard, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku.

Zanimljivo je da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu neprijeporno nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766. - 1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u tome Vuk nije bio samostalan stvaralac.

Sve te tako čvrste i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća ni zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih, misle, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti. Veliki hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju (premda je bitno reći da joj je autor - pogotovo kada je riječ o jeziku i kulturi - prosrpskih stavova, zbog čega su ga prozivali naši intelektualci). To se dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio nijednoga. Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Adem Vuchiqi i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)...

Pri stvaranju svog Rječnika istu su pogrešku načinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba. “Vuku da podignete veći spomenik nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegova jezika, vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio”, veli jedan Beograđanin 1940. godine.

Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike' koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”

Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci - i čakavci i štokavci - bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!

I to priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovu mučnom traženju svoga književnog izričaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i ako se već može govoriti o uzimanju nečijega književnog jezika, Srbi su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obrnuto, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Doista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje još nekoliko stoljeća stariji ostali pisani spomenici, i ako kod Srba prije Vuka vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije nego da smo mi bili oni koji su dali, da smo mi oni od kojih se uzelo?! No mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkad podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica (gramatika). Prepisat ću i njih, da se ne zaboravi. Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Dellabella 1728., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810., itd.

Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske ('ilirske') leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke 'Ilirce', da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”

Ne samo u uvođenju jezika nego i u odabiranju i uzimanju jekavice za srpsku književnu upotrebu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali jekavicu srpskim vlasništvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavicom)”, veli Skerlić, “dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.”

Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavice pa su pisali Vuku da je se okani.

U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavici: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. godine u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavicu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića... na srpski jezik. Jekavicu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i drže da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.

by Serbinho-3 Fri 1 Oct - 13:06

[size=30]Bura zbog hrvatske reči za ćevape – predlozi da preimenuju i druga jela[/size]
Nakon što je jedan zagrebački restoran uveo novu hrvatsku reč - mljevenici, kako će nazvati svoj specijalitet koji je pandan dobro poznatim ćevapima, ljudi iz regiona na mrežama ne prestaju da komentarišu ovu odluku.
IZVOR: B92 PETAK, 1.10.2021. | 10:31 -> 11:34

Podeli

'Srpski svet'opet u akciji:'Hrvatski jezik nije hrvatski vec srpski' - Page 2 872390876156d56f0c886692323980_v4_big

Foto: Depositphotos / karandaev

by Serbinho-3 Fri 1 Oct - 13:06

https://www.b92.net/zivot/vesti.php?yyyy=2021&mm=10&dd=01&nav_id=1930799

by Ringo10 Fri 1 Oct - 13:11

Serbinho-3 wrote:[size=56]Bura zbog hrvatske reči za ćevape – predlozi da preimenuju i druga jela[/size]
[size=54]Nakon što je jedan zagrebački restoran uveo novu hrvatsku reč - mljevenici, kako će nazvati svoj specijalitet koji je pandan dobro poznatim ćevapima, ljudi iz regiona na mrežama ne prestaju da komentarišu ovu odluku.[/size]
IZVOR: B92 PETAK, 1.10.2021. | 10:31 -> 11:34

[size=46]Podeli[/size]

Foto: Depositphotos / karandaev

Mljevenici...a u picku materinu, zavalio sam se od smijeha...

by Šandor Winnetou Fri 1 Oct - 19:24

pizzon wrote:
kaya wrote:
Serbinho-3 wrote:Realno je reci Nas jezik, kako su ga krstili preko. Hrvatski je zapravo Srpski, jer je isti jezik. To kazu i Paki za Indijski, isti jezik, dva naziva. Hrvatski su gledali da sto vise promene od Srpskog i ostalih, tako da to vise i nije Srpski, jer mi kazemo svinja a vi cetvoronozno blatobrckalo.
Hrvati nisu gledali da promene jezik da bude drugačiji od vašeg jer ih boli kurac za vas nego su imali svoj jezik u koji ne daju previše tuđice.
Tako su imali tiskaru dok ste vi tiskali brabonjke na glavi.
Osim toga da nema hrvata pričali bi bugarsko turski danas, tako da su vas spasili da se razumejete uopće.
Sada se lupi ašovom u čaršiji po tintari, aman ili alal vera pa se zamotaj ćebetom.
Jebote što su ovi srbi naporni. Odnosno hrvati koje su popravoslavili onim bratoubojicom savom.

kako bi mi pricali bugarski
kada bugari nisu sloveni
znaci, nikako nismo mogli
da usvajamo bugarski,jer
su bugari poslovenjeni.
freske po srpskim manastirima
na kosovu, preteca su
rrenesanse.

Ma ne da bi pričali bugarski nego vas ne bi ni bilo da vas Hrvati nisu spasili. Jebem te živote i Hrvatskoj naivi nikad kraja.
27. svibnja 927. hrvatski kralj Tomislav spasio srbijanskog vladara Zahariju i porazio Bugare – narod.hr

by Guest Sat 2 Oct - 9:32

Ringo10 wrote:
Serbinho-3 wrote:[size=56]Bura zbog hrvatske reči za ćevape – predlozi da preimenuju i druga jela[/size]
[size=54]Nakon što je jedan zagrebački restoran uveo novu hrvatsku reč - mljevenici, kako će nazvati svoj specijalitet koji je pandan dobro poznatim ćevapima, ljudi iz regiona na mrežama ne prestaju da komentarišu ovu odluku.[/size]
IZVOR: B92 PETAK, 1.10.2021. | 10:31 -> 11:34

[size=46]Podeli[/size]

Foto: Depositphotos / karandaev

Mljevenici...a u picku materinu, zavalio sam se od smijeha...

Je l' se tak smiješ kad naručiš pljeskavicu?

by Guest Sat 2 Oct - 9:46

Usput, tko god ovdje veli da priča hrvatskim, srpskim, bugarskim, makedonskim ili kojim već jezikom trebao bi prikočiti i povući se iz rasprave te malo se prisjetiti osnova iz jezika kojeg smo učili u osnovnoj školi, nevezano govori li tj. piše li ovdje svojim materinskim govorom/narječem, govornom mješavinom svega i svačega iz kvarta u kojem je odrastao ili standardnim jezikom čiji je poznavatelj i govornik.

by pizzon Sat 2 Oct - 10:11

ove gluposti vise i ne citam

by Sponsored content