Je li Hrvatska iznenadila samu sebe?

Je li Hrvatska iznenadila samu sebe?
24 decembar 2015 Izmijenjeno 13:31 CET

I, na kraju, još je jedno pitanje što ga svi postavljaju: Koliko će trajna biti Oreškovićeva vlada?

Predsjednica je ojačala svoju društvenu poziciju upravo zato što je u pregovorima djelovala doista neutralno, zaključuje autor

Piše: Davor Gjenero

Jeste li iznenađeni izborom mandatara? - najčešće je pitanje u Hrvatskoj ovih dana. Sve vezano uz sastavljanje parlamentarne većine kao da se odvijalo u reality showu, mediji su živjeli u uvjerenju da nadziru ključne partnere, dosadašnji je premijer Zoran Milanović išao tako daleko da je inzistirao na uvođenju kamera na sastanak koji je trebao biti "pregovarački", ali ishod procesa kao da nitko nije očekivao.

Danas se čini posve logičnim da su dvije konzervativne političke opcije dogovorile postizbornu suradnju, a da je bio vrlo nategnut koncept s kojim je jedan od najutjecajnijih lidera Mosta tijekom predizborne kampanje Drago Prgomet ušao u postizborne pregovore, naime, da su Most i Hrvatska demokratska zajednica po svojoj biračkoj bazi suviše bliski da bi Most riskirao gubitak birača koalicijom s HDZ-om, a da im je Socijaldemokratska partija dovoljno daleko da im ne može oteti biračko tijelo.

Namještaljka Prgometu

Uostalom, Prgomet je poziciju lidera u Mostu izgubio već tri dana nakon izbora, kad je došao na tajni sastanak u stan ministra obrane u Milanovićevoj vladi, a ovaj i Milanović su ga posjeli kraj osvijetljenog prozora i izložili kamerama koje su, kao, tajno snimale, i to stan ministra koji je štićena osoba. Namještaljka Prgometu bila je prva od akcija kojima je Milanović pokušavao razbiti Most. Do kraja procesa uspjelo mu je tu parlamentarnu skupinu smanjiti s 19 na 15 mandata, ali nije uspijevao u tome da još troje ili četvoro zastupnika pridobije na svoju stranu i bez Mosta formira većinu.

Budući da su u Mostu sve vrijeme bili svjesni da Milanović pokušava razbiti njihovu skupinu i da na pregovore o zajedničkoj vladi ulazi s "figom u džepu", da popušta samo zato što zna da mu je jedino važno uspostaviti većinu, a nakon toga će biti moguće sve "rekombinacije", jer onda više nitko neće iskakati i riskirati nove izbore, njihovo povlačenje iz pregovora sa SDP-om nije bilo neko iznenađenje. Božo Petrov, ključni lider Mosta, time, zapravo, nije izgubio mjesto premijera, koje mu je bilo obećano u koaliciji sa SDP-om, jer se na njemu ionako ne bi dugo održao. Čim bi uspostavio kontrolu nad parlamentarnom većinom, Milanović bi provocirao pad vlade i "rekombinaciju", a do tada bi izvršnu vlast blokirao iz parlamenta.

Kao što, zapravo, nije iznenađenje to što su Most i HDZ iz ovog mučnog razdoblja izašli kao partneri koji tvore parlamentarnu većinu, nije iznenađenje niti to da je mandatar nestranačka osoba iz poslovnog sektora. O tome se počelo govoriti još i prije opisane Milanovićeve namještaljke Prgometu. Naime, dan nakon izbora u zagrebačkim se političkim kuloarima pronijela informacija da predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko predlaže nestranačkog premijera, a spominjala su se imena dvojice bankara i nekoliko profesora ekonomije. Ime Tihomira Oreškovića, međutim, čuvano je od javnosti do kraja, sve do početka završnih konzultacija kod predsjednice Republike. Očito je, međutim, da Orešković nije "rješenje iz rukava", nego da je s njim znatno prije dogovoren angažman u HDZ-ovoj vladi.

Usporedba njegove biografije i onoga što moraju biti prvi zadaci buduće hrvatske vlade budi optimizam. Orešković je financijaš, a Hrvatska mora, prije svega, konsolidirati svoje javne financije, mora dokinuti primarni deficit, dovesti pod kontrolu deficit budžeta općenito, početi upravljati javnim dugom, povećati kreditni rejting. Za te poslove budući je premijer očito vrlo kvalificiran. Neko je vrijeme radio u Hrvatskoj, pa poznaje tamošnje poslovno okruženje, ali nije dio gremija i interesnih skupina u hrvatskom poslovnom životu, tako da nije izložen opasnosti od utjecaja kojim bi se nastojalo zaustavljati ili usporavati reforme. Stabilizacija poslovnog okruženja također mora biti prioritet vlade.

O tome kakve su mu šanse vjerojatno ćemo nešto više znati sredinom januara, kad objavi sastav svoje vlade. Kako sada stvari stoje, ishodišne bi mu pozicije mogle biti dobre. U njegovu vladu će ući i lider HDZ-a Karamarko i lider Mosta Petrov, obojica kao potpredsjednici vlade. Valja pretpostaviti da će Karamarko preuzeti resor za koji je ekspert - područje nacionalne sigurnosti, a tek treba vidjeti kojim će se dijelom vladine politike baviti Petrov. Takva struktura, u kojoj su šefovi dviju najvećih koalicijskih partnera u vladi podređeni neovisnom premijeru, može garantirati stabilnost vlade, a obojica stranačkih lidera imaju osobni interes da vladine reforme uspiju, pa to garantira da ona ne bi trebala biti izložena opstrukciji u parlamentu. Kad vidimo tko će biti ministri financija, gospodarstva, ali i vanjskih poslova, moći ćemo ocijeniti koliko bi uspješna mogla biti Oreškovićeva vlada.

Nema više dva jezika

Valja pretpostaviti i da će u narednom razdoblju predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović biti bitno utjecajnija u kreiranju vanjske politike i da se više neće događati da Hrvatska prema van govori dvama jezicima. Razlike između stava predsjednice i dosadašnje vlade naročito su došle do izražaja ljetos, kad je predsjednica, sudjelovanjem na vrhu Višegradske skupine na Balatonu, nastojala sanirati odnose s Mađarskom, ali i drugim državama Srednje Europe, a i kad je susretima s predsjednikom Slovenije Borutom Pahorom nastojala ublažiti napetosti između Zagreba i Ljubljane.

I summit procesa "Brdo - Brijuni", održan u Zagrebu, pokazivao je podvojenost u vanjskoj politici, a predsjednica je nastojala smanjiti i štete koje je premijer Milanović napravio u odnosu prema Srbiji. Iako se potpredsjednik SAD-a Joe Biden, kad je bio u Zagrebu kao ključni akter summita, susreo i s premijerom Milanovićem, bilo je očito da se SAD obraća Predsjednici kao osobi koju vide kao partnera u Hrvatskoj.

Predsjednica je bila osamljena među akterima u hrvatskoj vanjskoj politici kad je zagovarala koncept povezivanja Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u sa zemljama Višegradske skupine i baltičkim republikama, te sa Slovenijom i Austrijom, a taj koncept stvaranja bloka Jadran - Srednja Europa - Baltik dio je američkog koncepta konsolidacije europskog ruba. Za razliku od Milanovićeve vlade, koja je sebe smatrala pozvanom da djeluje kao "pokrovitelj Balkana" u odnosu prema EU, predsjednica je bila svjesna grešaka i nedostataka hrvatske politike, ali i toga da je regionalne odnose moguće graditi samo u matričnoj strukturi ravnopravnih partnera, a nikako s nekim "apriornim liderom". Uostalom, zato je i svoju politiku prema istočnim susjedima vodila u okviru procesa "Brdo - Brijuni", u suradnji sa slovenskim predsjednikom Pahorom.

SDP suprotno običajima

Cinici kažu da ništa nije gotovo dok sve nije gotovo, a često su upravu. Zato neki tvrde kako hrvatska administracija još nije formirana, a da bi već u ponedjeljak, 28. prosinca, kad se formira Sabor, SDP mogao pomutiti račune partnerima za koje se sada čini da su uspostavili parlamentarnu većinu. SDP će, protivno dobrim parlamentarnim običajima, kandidirati svog dosadašnjeg predsjednika Sabora za još jedan mandat na tom mjestu, tražit će tajno glasovanje i nadaju se da će ponekog zastupnika Mosta, nezadovoljnog formiranom koalicijom, pridobiti da na tajnom glasovanju izabere SDP-ova kandidata. Koliko god se dosadašnji premijer uzdao u uspjeh te operacije, malo je vjerojatno da bi ona mogla uspjeti, jer moć je trenutačno na drugoj strani, a ništa nije ravno političkoj moći kad treba održati koheziju neke skupine.

Je li iznenađenje da je Hrvatska premijera dobila dan prije Badnjaka, dakle, neposredno pred božićne blagdane? Niti to nije iznenađenje, jer odavno se pronio glas da je predsjednica odlučila političarima ne dati neograničeno vrijeme za postizborna "natezanja" i presjeći ih raspisivanjem izbora, a datum spominjan kao krajnji rok njene tolerancije bio je 24. prosinca. Dakle, upravo Badnjak.

Iako ju i danas dio aktera iz buduće opozicije optužuje da je djelovala in favorem bivšoj stranci, pa su u posljednjim trenucima, dok su HDZ i Most vodili finalne pregovore, tražili da raspiše nove izbore, predsjednica je ojačala svoju društvenu poziciju upravo zato što je u pregovorima djelovala doista neutralno. Njome su nezadovoljni i u njenoj nekadašnjoj stranci HDZ-u, jer smatraju da im je praktički odmah, kao relativnim pobjednicima izbora, trebala dati mandat za sastavljanje vlade. A zahtjev SDP-ove koalicije da raspiše nove izbore protuslovan je, jer su upravo oni tvrdili da predsjednica nema pravo raspisati izbore dok se ne iscrpe sve procedure koje spominje Ustav. Dakle, dok nekome ne da mandat za sastavljanje vlade i rok od dva puta po 30 dana da je predstavi Saboru i pridobije povjerenje, pa ako prvi ne uspije, isto ponovi s drugim kandidatom za premijera.

I, na kraju, još je jedno pitanje što ga svi postavljaju: Koliko će trajna biti Oreškovićeva vlada? Nezahvalno je govoriti o trajnosti vlade koja još nije niti formirana, ali u Hrvatskoj je postao standard da vlade traju četiri godine i da su parlamentarne većine stabilne. Mali partneri su osuđeni podupirati većinu, jer se ne mogu izložiti riziku izbora na kojima vjerojatno više ne bi ušli u Sabor. Koliko god uspješna ili neuspješna bila buduća vlada, većina koja je sada uspostavljena vjerojatno će je podupirati do isteka mandata.

Je. Iz zasjede.