YouTube

violator wrote:

jasambrend wrote:



Pozdrav!  :)

Zapravo i ja sam u zadnjih mjeseci ovdje rijetko, okupiran više nekim svojim privatnim stvarima i baš i nemam neku bajnu inspiraciju, ali kako mi je glazba u zadnje vrijeme praktički jedini ispušni ventil, tako mi je uvijek drago i komunicirati o istoj... pogotovo ako naletim na nekog tko ima sličnog afiniteta i materiju u malom prstu.. :)

Zapravo navikoh na Abena i abenovske reakcije s obzirom da stil glazbe koju preferiram, poprilično odudara od ukusa velike većine, kako mojih bližnjih, tako i većine ostalih. Kako meni glazba koju slušam predstavlja moj vlastiti intimni svijet u kojem nastojim ponekad rasvijetliti misli, a ponekad se samo jednostavno opustiti, to mi uopće i ne smeta više... čak ni zakonitino grintanje da većina glazbe njoj zvuči kao neko biće koje ugiba, a nikako uginut (citat za Radiohead, a nisam joj ni Kid A ili Amnesiac nikad pustio, nego samo komercijalne stvari s Ok Comp. ili The Bends recimo) ...:D  Tako da, Aben je još i blag kakvi su mi inače stvorovi u lokalnom okruženju... :)

Da, Pearl Jam zapravo najviše i cijenim zbog te epohalne borbe protiv Ticketmastera gdje su gurali svoj stav pod svaku cijenu pa i toga da moraju svirati po opskurnim mjestima te voditi računa doslovno o wc kabinama na turneji... poznato mi i da ih nitko od kolega pritom nije podržao u borbi s vjetrenjačama...zato ih i cijenim, ne toliko zbog srednjestrujaškog zvuka tipičnog za devedesete, iako moram priznati da je Eddie itekako karizmatičan i moćan vokal... točno zna prenijeti emociju onog što je zamislio u pjesmi... osobno mi je favorit Release, znam da ju je posvetio ocu kojeg nikad u životu nije sreo koliko znam i jedna je zbilja od najemotivnijih, a nepatvorenih stvari koje sam čuo... inače zazirem od pretjerane patetike, ali Eddie to izvodi na način da ti se naježi svaka dlaka... evo...: )

____
Mislim da je tvoja supruga istaknula nesto vrlo vazno u rock glazbi, toliko vazno da se cesto ponavlja kako su punk i metal spasili glazbu, iako mozda i ne pomisljamo na to cime su je tocno spasili. :)

Ako uzmemo mitove kao regulativne principe prema herojskom zivotu, a Ilijadu kao nekakav temelj nase europske civilizacije, tada jedna rijec najbolje opisuje ratnike koji postaju heroji:

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je
duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same
učinila da budu plijen psima i pticama svima…”

Srdzbom zapocinje Homerov ep, "srdzba" je, dakle, prva europska rijec, veli Sloterdijk. :)

Rock 'n' rollom vraćamo se ovom mitskom poimanju srdzbe, glazba se njome prozima, dalje razvija i odgaja buntovnike.

Dakle, bit rock glazbe je srdzba, srdzba koja stvara heroje, srdzba koja pokreće, a ne svodi nas na "neko bice koje ugiba, a nikako uginut'". :)

Ma ona ti je zapravo na lakim glazbenim notama, obavezno se posvađamo di god da idemo autom... :D

Djelomično se zapravo slažem da je bit rocka, zapravo srdžba prema autoritetima, postojećem okoštalom establišmentu, zapravo svega onog što predstavlja društvene negativnosti...i to zapravo funkcionira tako sve dok ne sjedne prva ozbiljna lova, ugovori s major labelima te kompromis zbog navučenosti na lagodan život, sa istim tim establišmentom radi kojeg je bunt ili srdžba krenula... zato nekako pomalo i zazirem od nekih bendova koji pod svaku cijenu nastoje prodati priču o nekoj pravovjernoj borbi jer...imam malo previše godina... : ) Radije se fokusiram na čisti umjetnički glazbeni izričaj, volim šarati po žanrovima te uzimati od svakog ponešto što mi se sviđa, a toga ima zaista puno...volim žestok zvuk i izričaj da se razumijemo, ali i melodiju... obožavam zapravo melodioznost ili barem vlastiti doživljaj iste... :D

A glede "bića koje ugiba, a nikako uginit" , nemoj mi protiv Johnny Greenwoda i Thom Yorkea, molim te...prvi je po meni jedan od potcjenjenijih gitarista u povijesti, evo ga po meni u himni kasnih devedesetih, a Ok Computer je po meni mjerljiv s najvećim klasicima glazbe, potpuno savršen album od Airbaga pa do The Tourist te doslovce prikuje... nekako obožavam tu melankoniju kasnih devedesetih koja se provlači kroz cijeli taj album... Istaknuo bih i Pumpkinsov Mellon Collie... ne znam, na skali od 1-10, dobije glatkih 11, ne mogu se sjetiti niti jednog duplog albuma koji traje preko 2 sata, a da je toliko konzistentan kvalitetom...bezbroj solidnih pa i odličnih bendova ne mogu složiti približno kvalitetan presjek cijele karijere u 2 sata na takvoj razini genijalnosti, a imaju na njemu i himnu posvećenu bijesu našem svagdašnjem... : )

Volim ih zbog smisla za autoironiju... genijalni spotovi...

jasambrend wrote:Volim ih zbog smisla za autoironiju... genijalni spotovi...

hahahh..super spot..

Sad slušam...

jasambrend wrote:

violator wrote:

jasambrend wrote:



Pozdrav!  :)

Zapravo i ja sam u zadnjih mjeseci ovdje rijetko, okupiran više nekim svojim privatnim stvarima i baš i nemam neku bajnu inspiraciju, ali kako mi je glazba u zadnje vrijeme praktički jedini ispušni ventil, tako mi je uvijek drago i komunicirati o istoj... pogotovo ako naletim na nekog tko ima sličnog afiniteta i materiju u malom prstu.. :)

Zapravo navikoh na Abena i abenovske reakcije s obzirom da stil glazbe koju preferiram, poprilično odudara od ukusa velike većine, kako mojih bližnjih, tako i većine ostalih. Kako meni glazba koju slušam predstavlja moj vlastiti intimni svijet u kojem nastojim ponekad rasvijetliti misli, a ponekad se samo jednostavno opustiti, to mi uopće i ne smeta više... čak ni zakonitino grintanje da većina glazbe njoj zvuči kao neko biće koje ugiba, a nikako uginut (citat za Radiohead, a nisam joj ni Kid A ili Amnesiac nikad pustio, nego samo komercijalne stvari s Ok Comp. ili The Bends recimo) ...:D  Tako da, Aben je još i blag kakvi su mi inače stvorovi u lokalnom okruženju... :)

Da, Pearl Jam zapravo najviše i cijenim zbog te epohalne borbe protiv Ticketmastera gdje su gurali svoj stav pod svaku cijenu pa i toga da moraju svirati po opskurnim mjestima te voditi računa doslovno o wc kabinama na turneji... poznato mi i da ih nitko od kolega pritom nije podržao u borbi s vjetrenjačama...zato ih i cijenim, ne toliko zbog srednjestrujaškog zvuka tipičnog za devedesete, iako moram priznati da je Eddie itekako karizmatičan i moćan vokal... točno zna prenijeti emociju onog što je zamislio u pjesmi... osobno mi je favorit Release, znam da ju je posvetio ocu kojeg nikad u životu nije sreo koliko znam i jedna je zbilja od najemotivnijih, a nepatvorenih stvari koje sam čuo... inače zazirem od pretjerane patetike, ali Eddie to izvodi na način da ti se naježi svaka dlaka... evo...: )

____
Mislim da je tvoja supruga istaknula nesto vrlo vazno u rock glazbi, toliko vazno da se cesto ponavlja kako su punk i metal spasili glazbu, iako mozda i ne pomisljamo na to cime su je tocno spasili. :)

Ako uzmemo mitove kao regulativne principe prema herojskom zivotu, a Ilijadu kao nekakav temelj nase europske civilizacije, tada jedna rijec najbolje opisuje ratnike koji postaju heroji:

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je
duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same
učinila da budu plijen psima i pticama svima…”

Srdzbom zapocinje Homerov ep, "srdzba" je, dakle, prva europska rijec, veli Sloterdijk. :)

Rock 'n' rollom vraćamo se ovom mitskom poimanju srdzbe, glazba se njome prozima, dalje razvija i odgaja buntovnike.

Dakle, bit rock glazbe je srdzba, srdzba koja stvara heroje, srdzba koja pokreće, a ne svodi nas na "neko bice koje ugiba, a nikako uginut'". :)

Ma ona ti je zapravo na lakim glazbenim notama, obavezno se posvađamo di god da idemo autom... :D

Djelomično se zapravo slažem da je bit rocka, zapravo srdžba prema autoritetima, postojećem okoštalom establišmentu, zapravo svega onog što predstavlja društvene negativnosti...i to zapravo funkcionira tako sve dok ne sjedne prva ozbiljna lova, ugovori s major labelima te kompromis zbog navučenosti na lagodan život, sa istim tim establišmentom radi kojeg je bunt ili srdžba krenula... zato nekako pomalo i zazirem od nekih bendova koji pod svaku cijenu nastoje prodati priču o nekoj pravovjernoj borbi jer...imam malo previše godina... : ) Radije se fokusiram na čisti umjetnički glazbeni izričaj, volim šarati po žanrovima te uzimati od svakog ponešto što mi se sviđa, a toga ima zaista puno...volim žestok zvuk i izričaj da se razumijemo, ali i melodiju... obožavam zapravo melodioznost ili barem vlastiti doživljaj iste... :D

A glede "bića koje ugiba, a nikako uginit" , nemoj mi protiv Johnny Greenwoda i Thom Yorkea, molim te...prvi je po meni jedan od potcjenjenijih gitarista u povijesti, evo ga po meni u himni kasnih devedesetih, a Ok Computer je po meni mjerljiv s najvećim klasicima glazbe, potpuno savršen album od Airbaga pa do The Tourist te doslovce prikuje... nekako obožavam tu melankoniju kasnih devedesetih koja se provlači kroz cijeli taj album... Istaknuo bih i Pumpkinsov Mellon Collie... ne znam, na skali od 1-10, dobije glatkih 11, ne mogu se sjetiti niti jednog duplog albuma koji traje preko 2 sata, a da je toliko konzistentan kvalitetom...bezbroj solidnih pa i odličnih bendova ne mogu složiti približno kvalitetan presjek cijele karijere u 2 sata na takvoj razini genijalnosti, a imaju na njemu i himnu posvećenu bijesu našem svagdašnjem... : )

Prvo cu te upitati na sto mislis pod lakoglazbenim notama? :)

A ova se tema sad moze razvuci u vise smjerova, htjela sam istaknuti tu jednu bit rocka i vrijednost, recimo metal glazbe koju vecina percipira kroz tu neku dopadljivost, odnosno nedopadljivost... O izdaji onog protiv cega se boris,  izdaje principa i umjetnicke vizije za profit, lagodan zivot i popularnost, nekako mi se cini kao obicna entropija .. u ovom slucaju, nasi suvremeni heroji izabrali su rastociti srdzbu.. kao sto si i sam napomenuo, umjesto da ta srdzba rezultira necim pozitivnim, ona se utopila u komercijalnoj glazbi.


Bas sam htjela s Ra zapoceti pricu s jednom snaznom arhetipskom slikom raskrizja, susreta s vragom, prodaji "duse" i njenog otkupa kroz gitaristicki dvoboj o cemu govori zgodan film iz 1986. Crossroads kojeg se dosjetila.. eto, tako to nekako vidim. Boriti se srdzbom protiv entropije pa i kad pokleknemo...

Okej, ako zvucim nesuvislo, to je zato sto nisam sasvim u ovoj temi danas..

Ra wrote:

violator wrote:

.


Oki..

Nocas sam, potaknuta nekim mitskim slikama, putovala deltom Mississippija, pa naletjela na duhove raskrsca pa se druzila s jednim nesretnikom u kojeg se zaljubio sam vrag i prikazao mu se kao lijepa biondetta.. :)

Odlična stvar,  hvala.  <3

Jesi li gledala film Crossroads?

Jesam, jesam! Super je filmic . Njih dvojica krecu u potragu za zagubljenim pjesmom Roberta Johnsona. :) A susrecu se i s Vragom. Naravno. :D

E da, sve je ovo odsvirao Steve Vai. :) Cini mi se da je i Ry Cooder bio zaduzen za glazbu u ovom filmu. Ne sjecam se najbolje, a ne da mi se trazit'. :p

Inace, ta je scena odlicna i bas mi je drago da si je postavila!

violator wrote:

jasambrend wrote:

violator wrote:

jasambrend wrote:



Pozdrav!  :)

Zapravo i ja sam u zadnjih mjeseci ovdje rijetko, okupiran više nekim svojim privatnim stvarima i baš i nemam neku bajnu inspiraciju, ali kako mi je glazba u zadnje vrijeme praktički jedini ispušni ventil, tako mi je uvijek drago i komunicirati o istoj... pogotovo ako naletim na nekog tko ima sličnog afiniteta i materiju u malom prstu.. :)

Zapravo navikoh na Abena i abenovske reakcije s obzirom da stil glazbe koju preferiram, poprilično odudara od ukusa velike većine, kako mojih bližnjih, tako i većine ostalih. Kako meni glazba koju slušam predstavlja moj vlastiti intimni svijet u kojem nastojim ponekad rasvijetliti misli, a ponekad se samo jednostavno opustiti, to mi uopće i ne smeta više... čak ni zakonitino grintanje da većina glazbe njoj zvuči kao neko biće koje ugiba, a nikako uginut (citat za Radiohead, a nisam joj ni Kid A ili Amnesiac nikad pustio, nego samo komercijalne stvari s Ok Comp. ili The Bends recimo) ...:D  Tako da, Aben je još i blag kakvi su mi inače stvorovi u lokalnom okruženju... :)

Da, Pearl Jam zapravo najviše i cijenim zbog te epohalne borbe protiv Ticketmastera gdje su gurali svoj stav pod svaku cijenu pa i toga da moraju svirati po opskurnim mjestima te voditi računa doslovno o wc kabinama na turneji... poznato mi i da ih nitko od kolega pritom nije podržao u borbi s vjetrenjačama...zato ih i cijenim, ne toliko zbog srednjestrujaškog zvuka tipičnog za devedesete, iako moram priznati da je Eddie itekako karizmatičan i moćan vokal... točno zna prenijeti emociju onog što je zamislio u pjesmi... osobno mi je favorit Release, znam da ju je posvetio ocu kojeg nikad u životu nije sreo koliko znam i jedna je zbilja od najemotivnijih, a nepatvorenih stvari koje sam čuo... inače zazirem od pretjerane patetike, ali Eddie to izvodi na način da ti se naježi svaka dlaka... evo...: )

____
Mislim da je tvoja supruga istaknula nesto vrlo vazno u rock glazbi, toliko vazno da se cesto ponavlja kako su punk i metal spasili glazbu, iako mozda i ne pomisljamo na to cime su je tocno spasili. :)

Ako uzmemo mitove kao regulativne principe prema herojskom zivotu, a Ilijadu kao nekakav temelj nase europske civilizacije, tada jedna rijec najbolje opisuje ratnike koji postaju heroji:

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je
duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same
učinila da budu plijen psima i pticama svima…”

Srdzbom zapocinje Homerov ep, "srdzba" je, dakle, prva europska rijec, veli Sloterdijk. :)

Rock 'n' rollom vraćamo se ovom mitskom poimanju srdzbe, glazba se njome prozima, dalje razvija i odgaja buntovnike.

Dakle, bit rock glazbe je srdzba, srdzba koja stvara heroje, srdzba koja pokreće, a ne svodi nas na "neko bice koje ugiba, a nikako uginut'". :)

Ma ona ti je zapravo na lakim glazbenim notama, obavezno se posvađamo di god da idemo autom... :D

Djelomično se zapravo slažem da je bit rocka, zapravo srdžba prema autoritetima, postojećem okoštalom establišmentu, zapravo svega onog što predstavlja društvene negativnosti...i to zapravo funkcionira tako sve dok ne sjedne prva ozbiljna lova, ugovori s major labelima te kompromis zbog navučenosti na lagodan život, sa istim tim establišmentom radi kojeg je bunt ili srdžba krenula... zato nekako pomalo i zazirem od nekih bendova koji pod svaku cijenu nastoje prodati priču o nekoj pravovjernoj borbi jer...imam malo previše godina... : ) Radije se fokusiram na čisti umjetnički glazbeni izričaj, volim šarati po žanrovima te uzimati od svakog ponešto što mi se sviđa, a toga ima zaista puno...volim žestok zvuk i izričaj da se razumijemo, ali i melodiju... obožavam zapravo melodioznost ili barem vlastiti doživljaj iste... :D

A glede "bića koje ugiba, a nikako uginit" , nemoj mi protiv Johnny Greenwoda i Thom Yorkea, molim te...prvi je po meni jedan od potcjenjenijih gitarista u povijesti, evo ga po meni u himni kasnih devedesetih, a Ok Computer je po meni mjerljiv s najvećim klasicima glazbe, potpuno savršen album od Airbaga pa do The Tourist te doslovce prikuje... nekako obožavam tu melankoniju kasnih devedesetih koja se provlači kroz cijeli taj album... Istaknuo bih i Pumpkinsov Mellon Collie... ne znam, na skali od 1-10, dobije glatkih 11, ne mogu se sjetiti niti jednog duplog albuma koji traje preko 2 sata, a da je toliko konzistentan kvalitetom...bezbroj solidnih pa i odličnih bendova ne mogu složiti približno kvalitetan presjek cijele karijere u 2 sata na takvoj razini genijalnosti, a imaju na njemu i himnu posvećenu bijesu našem svagdašnjem... : )

Prvo cu te upitati na sto mislis pod lakoglazbenim notama? :)

A ova se tema sad moze razvuci u vise smjerova, htjela sam istaknuti tu jednu bit rocka i vrijednost, recimo metal glazbe koju vecina percipira kroz tu neku dopadljivost, odnosno nedopadljivost... O izdaji onog protiv cega se boris,  izdaje principa i umjetnicke vizije za profit, lagodan zivot i popularnost, nekako mi se cini kao obicna entropija .. u ovom slucaju, nasi suvremeni heroji izabrali su rastociti srdzbu.. kao sto si i sam napomenuo, umjesto da ta srdzba rezultira necim pozitivnim, ona se utopila u komercijalnoj glazbi.


Bas sam htjela s Ra zapoceti pricu s jednom snaznom arhetipskom slikom raskrizja, susreta s vragom, prodaji "duse" i njenog otkupa kroz gitaristicki dvoboj o cemu govori zgodan film iz 1986. Crossroads kojeg se dosjetila.. eto, tako to nekako vidim. Boriti se srdzbom protiv entropije pa i kad pokleknemo...

Okej, ako zvucim nesuvislo, to je zato sto nisam sasvim u ovoj temi danas..

Hah... primjerice Otvoreni( ja ga zovem, Otrovani) radio i tako to... Top liste.... sve ono čega se pravovjerni hipsteri u pokušaju, groze... :  D

Metal zapravo i nije glazbeni smjer koji osobno preferiram... cijenim neke bendove koji koketiraju s istim, recimo Kyuss, Melvinse, Babes in Toyland, Tool, Ministry,  Metallicu do Loada, QOTSA, SOAD... međutim, smatram da se nema puno smisla zakopavati isključivo u jedan žanr rocka kao što to većinom pravovjerni hardcore fanovi rade... osobno, kad me netko pita što slušam, kažem mu pop glazbu, a što bih uostalom drugo mogao reći...a ovo tvoje rastakanje vlastite glazbene muze i talenta nauštrb pokušaja dodvoravanja mainstremu mi je nešto što apsolutno zamjeram... pa čak i jednim Pixiesima koji su se po meni nakon genijalnih 4 albuma i 1 EP-a pretvorili u Tribute to Pixies , odnosno Frank Black and the Catholics along with Paz, samo što je solo karijera istog obilježena nekim genijalnim albumima, ali i nekim osrednjima jer je morao biti plaćen danak hiperprodukciji (Charles Thompson IV je stvarno zabrijao u dijelu karijere da je Zappa... :D), a mislim da je to skužila i Kim Deal te je naprasno napustila bend uoči snimanja Indie Cindy koji je za mjerilo Pixiesa i Blackove solo karijere, sasvim prosječan album i osobno jedno od mojih intimnih većih razočarenja.... jednostavno mi to više nije to... doduše, ne može se ni crpsti muzu unedogled, mora kad tad inspiracija presahnuti i pretvoriti se u copy paste šprancu...rijetki su kroz povijest uspijevali poput Bowiea uspješno implementirati konstantno nešto novo, a ostajati svoji autentični te kompromisno beskompromisni...

Sad ja vjerojatno zvučim nesuvislo, možda između ostalog i jer je lito, vani je u 8 uri već 800 stupnjeva, a mozak mi odavno na (ograđenim) pašnjacima te levitira između periodične poplave kortizola i poluuspješnih pokušaja odjebavanja svih aktivnosti koje imaju veze s ikakvim misaonim procesima... : )

Evo zato jednog koji se nikako nije na žalost mogao nositi s pritiskom mainstrema i da ga se pitalo, mislim da bi cijeli život radije bio predgrupa Melvinsima ili njihov roadie umjesto globalnog fenomena nakon čije pojave više ništa nije bilo isto u glazbenom svijetu...