Meggle gasi proizvodnju u Osijeku i šuška se da će je prebaciti u Srbiju

veber wrote:pitao si me za jezero u hercegovini.
ne znam. bio sam u onom klubu 52, 54.78 nemam pojma.
nisam stigao nikaj osim večere, cuge, posao.

toliko sam mjesta obišao da više ne registriram.
bitnije mi je s kčeri i bivšom otići na ručak.
to pamtim, ostalo mi je nebitno.

bitnije mi je da s tobom oko povijesti ili lotkom popijem kavu.
jebeš sve drugo.

E pa bravo weberu, to su prave vrijednosti.

melkior wrote:

mobiu$ wrote:

melkior wrote:

I mogu ti sredit posao u toj istoj firmi jer imaju opake veze a njihove preporuke vrijede 

Samo moraš šutjeti na predavanjima kad se prospu, a oni se muče s midterm papers koje nam daju. Dok zamisliš da pišeš malom djetetu, s što više grafova i tabela, A ko kuća.

A dobro, pravna teorija i filozofija prava ipak potječu od rimske i europske tradicije, Ameri su više praktičari koji su fokusirani na ono što prolazi i gdje, a što ne. Drugačija životna i poslovna filozofija, a i kultura. Sjećam se jednog slučaja prije nekoliko godina kad je došla doktorica znanosti specijalizirana za ljudska prava ravno s američkog nekog sveučilišta i prijavila se na neki natječaj na zagrebačkom Pravnom fakultetu, pa su ju hladno otfikarili da joj ne mogu dati posao jer se kod nas nigdje ne uče ljudska prava odnosno da kod nas ne postoji studij ni seminari iz ljudskih prava 

Našla crkvu gdje će se moliti.

Vjerojatno nije imala akademske kredencijale, barem ne za europske pojmove.

Inače, bio je izborni predmet: Ljudska prava na prvoj godini na mom fakultetu, sad ne znam.

Hektorović wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:Imaš tamo od lokalnih chambers of comerce, pa do selective country clubs, sve namješteno ka izgranji networka...

Ok, ali je tamo sve raspoređeno po kvartovima. Imaš kvart koji drže Kinezi, imaš kvart koji drže Latinosi, imaš centar koji drže bijelci, s gradskom upravom su povezani WASP-ovci, itd. Naravno, svatko gura svoje, ali kad imaš 100 nacija i megalopolis od 12-15 milijuna ljudi, 20 milijuna šire gradsko područje, onda ima dovoljno mjesta za sve i svatko može graditi životnu karijeru da napreduje u vlastitom kvartu...

To su coastal cities... imaš dobru knjigu Toma Wolfea "back to blood" o tom neotribalizmu koji nastaje u USA.

Heartland je drugačiji. Više samo ta waspovska network.

Pa dobro, prava autentična Amerika je u unutrašnjosti. L.A. i New York nisu pravi američki gradovi, to su više svjetski nego američki gradovi. Pravi američki gradovi su Chicago, Pittsburgh, Houston, New Orleans...ali ono što je fascinantno jest upravo ta različitost i bogatstvo kultura, megalomanija i u ambiciji i u izvedbi, megalomanska je čak i divljina. Sve je u Americi veliko, a opet različito, jednako slabe šanse za preživljavanje su i na polju i na cesti i u tuđem dvorištu i u šumi, to je baš ono, avantura života 

Hektorović wrote:

veber wrote:pitao si me za jezero u hercegovini.
ne znam. bio sam u onom klubu 52, 54.78 nemam pojma.
nisam stigao nikaj osim večere, cuge, posao.

toliko sam mjesta obišao da više ne registriram.
bitnije mi je s kčeri i bivšom otići na ručak.
to pamtim, ostalo mi je nebitno.

bitnije mi je da s tobom oko povijesti ili lotkom popijem kavu.
jebeš sve drugo.

E pa bravo weberu, to su prave vrijednosti.

gle, da čuješ razgovor moje male i mene ne bi vjerovao.
nažalost safeta, svetoja i sl. bivša i ja se sada konstantno četvrtkom nađemo u restoranu.
kada mi je dosadno odbajkam do njih.

ovi svi frustrirani, ma koga boli kiki.
toliko sam kilometara napravio da fakat ne znam gdje sam bio.
hotel ko hotel.

mobiu$ wrote:

melkior wrote:

mobiu$ wrote:

melkior wrote:

I mogu ti sredit posao u toj istoj firmi jer imaju opake veze a njihove preporuke vrijede 

Samo moraš šutjeti na predavanjima kad se prospu, a oni se muče s midterm papers koje nam daju. Dok zamisliš da pišeš malom djetetu, s što više grafova i tabela, A ko kuća.

A dobro, pravna teorija i filozofija prava ipak potječu od rimske i europske tradicije, Ameri su više praktičari koji su fokusirani na ono što prolazi i gdje, a što ne. Drugačija životna i poslovna filozofija, a i kultura. Sjećam se jednog slučaja prije nekoliko godina kad je došla doktorica znanosti specijalizirana za ljudska prava ravno s američkog nekog sveučilišta i prijavila se na neki natječaj na zagrebačkom Pravnom fakultetu, pa su ju hladno otfikarili da joj ne mogu dati posao jer se kod nas nigdje ne uče ljudska prava odnosno da kod nas ne postoji studij ni seminari iz ljudskih prava 

Našla crkvu gdje će se moliti.

Vjerojatno nije imala akademske kredencijale, barem ne za europske pojmove.

Inače, bio je izborni predmet: Ljudska prava na prvoj godini na mom fakultetu, sad ne znam.

Mislim da bi imala više šanse da je specijalizirala prava životinja...

melkior wrote:Pa dobro, prava autentična Amerika je u unutrašnjosti. L.A. i New York nisu pravi američki gradovi, to su više svjetski nego američki gradovi. Pravi američki gradovi su Chicago, Pittsburgh, Houston, New Orleans...ali ono što je fascinantno jest upravo ta različitost i bogatstvo kultura, megalomanija i u ambiciji i u izvedbi, megalomanska je čak i divljina. Sve je u Americi veliko, a opet različito, jednako slabe šanse za preživljavanje su i na polju i na cesti i u tuđem dvorištu i u šumi, to je baš ono, avantura života 

Lijepa naša Europa.

Ovdje znaš svakoga,

veber wrote:

Hektorović wrote:

veber wrote:pitao si me za jezero u hercegovini.
ne znam. bio sam u onom klubu 52, 54.78 nemam pojma.
nisam stigao nikaj osim večere, cuge, posao.

toliko sam mjesta obišao da više ne registriram.
bitnije mi je s kčeri i bivšom otići na ručak.
to pamtim, ostalo mi je nebitno.

bitnije mi je da s tobom oko povijesti ili lotkom popijem kavu.
jebeš sve drugo.

E pa bravo weberu, to su prave vrijednosti.

gle, da čuješ razgovor moje male i mene ne bi vjerovao.
nažalost safeta, svetoja i sl. bivša i ja se sada konstantno četvrtkom nađemo u restoranu.
kada mi je dosadno odbajkam do njih.

ovi svi frustrirani, ma koga boli kiki.
toliko sam kilometara napravio da fakat ne znam gdje sam bio.
hotel ko hotel.

Pa to je to, obitelj je realizacija čovjeka.

Hektorović wrote:

melkior wrote:Pa dobro, prava autentična Amerika je u unutrašnjosti. L.A. i New York nisu pravi američki gradovi, to su više svjetski nego američki gradovi. Pravi američki gradovi su Chicago, Pittsburgh, Houston, New Orleans...ali ono što je fascinantno jest upravo ta različitost i bogatstvo kultura, megalomanija i u ambiciji i u izvedbi, megalomanska je čak i divljina. Sve je u Americi veliko, a opet različito, jednako slabe šanse za preživljavanje su i na polju i na cesti i u tuđem dvorištu i u šumi, to je baš ono, avantura života 

Lijepa naša Europa.

Ovdje znaš svakoga,

Pa ipak, veće su tamo šanse za uspjeh nego doma...ako preživiš. Amerika je velika zato jer je svijet u malom, pa tko može uspjeti u New Yorku, uspjet će doslovno svugdje, uključujući i afričku savanu, s tim da je i afrička savana ipak manje divljina od džungle na asfaltu...

A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Hektorović wrote:

veber wrote:

Hektorović wrote:

veber wrote:pitao si me za jezero u hercegovini.
ne znam. bio sam u onom klubu 52, 54.78 nemam pojma.
nisam stigao nikaj osim večere, cuge, posao.

toliko sam mjesta obišao da više ne registriram.
bitnije mi je s kčeri i bivšom otići na ručak.
to pamtim, ostalo mi je nebitno.

bitnije mi je da s tobom oko povijesti ili lotkom popijem kavu.
jebeš sve drugo.

E pa bravo weberu, to su prave vrijednosti.

gle, da čuješ razgovor moje male i mene ne bi vjerovao.
nažalost safeta, svetoja i sl. bivša i ja se sada konstantno četvrtkom nađemo u restoranu.
kada mi je dosadno odbajkam do njih.

ovi svi frustrirani, ma koga boli kiki.
toliko sam kilometara napravio da fakat ne znam gdje sam bio.
hotel ko hotel.

Pa to je to, obitelj je realizacija čovjeka.

znaš kaj, ljudi stalno lažu. moraš.
pitate šefica di si si?
slažeš jer si zaspao.
pitam malu kaj radi?
uči
a ja na jebenom serveru vidim da gleda anime, ko kic je.
i sve se to poravna. nismo mogli živjet zajedno, možemo odvojeno.

lik vara ženu i veli nisam, majkemi i gospe lurdske.
bio si kod druge, ako si bio frajer pa gurao kod druge, priznaj i prvoj.
žene uvijek oproste.

melkior wrote:

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Sigurnost je za one koji se više nemaju čemu nadati u životu. Njihovo je samo da traju. Ali izazovi su ono što život čini sexy. Adrenalin i igra. Ne znaš što možeš postati i gdje ti je granica dok te ista ne opali po glavi. Ljudi ne pronalaze svoje granice, već su granice te koje pronalaze njih.

Adrenalin je Bosna, kakva Amerika.

Hektorović wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

Hektorović wrote:Adrenalin je Bosna,

Dobra isključivo za rafting. Ali samo Ameri organiziraju ozbiljne vojne vježbe u slučaju zombi apokalipse 

melkior wrote:

Hektorović wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

kaj i tebe ko i robi-drobi guzili?
jedan od glavnih direktora u bmw-u lik iz beograda.
moraš u njemačkoj ili imati jebenu školu ili jebeno znanje.
glavni, izvršni i direktor u bmw designu je čovjek iz čakovca.
nova 4orka je plod njegovog dizajna.
u daimleru imaš u odjelu AMG direktora iz zagreba

a vaši kompleksi su vaši kompleksi.
ili imaš poluatomatsku metlu kao roby-drobi ili imaš znanje.

ne bulazni.

veber wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

kaj i tebe ko i robi-drobi guzili?
jedan od glavnih direktora u bmw-u lik iz beograda.
moraš u njemačkoj ili imati jebenu školu ili jebeno znanje.
glavni, izvršni i direktor u bmw designu je čovjek iz čakovca.
nova 4orka je plod njegovog dizajna.
u daimleru imaš u odjelu AMG direktora iz zagreba

a vaši kompleksi su vaši kompleksi.
ili imaš poluatomatsku metlu kao roby-drobi ili imaš znanje.

ne bulazni.

Zadnjih godina se stvari mijenjaju, iako je Njemačka uglavnom raj za bauštelce, sve više uvoze najbolje studente inžinjeringa. Pa i po najjačim tehničkim sveučilištima katedre ne drže vise samo Njemci, nego ekipa iz čitave europe.

veber wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:A što je uopće uspijeh? 

Završiti u nekom nursing home ?

Naši stari bolje žive

A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

kaj i tebe ko i robi-drobi guzili?
jedan od glavnih direktora u bmw-u lik iz beograda.
moraš u njemačkoj ili imati jebenu školu ili jebeno znanje.
glavni, izvršni i direktor u bmw designu je čovjek iz čakovca.
nova 4orka je plod njegovog dizajna.
u daimleru imaš u odjelu AMG direktora iz zagreba

a vaši kompleksi su vaši kompleksi.
ili imaš poluatomatsku metlu kao roby-drobi ili imaš znanje.

ne bulazni.

Ok.

Hektorović wrote:

veber wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

melkior wrote:
A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

kaj i tebe ko i robi-drobi guzili?
jedan od glavnih direktora u bmw-u lik iz beograda.
moraš u njemačkoj ili imati jebenu školu ili jebeno znanje.
glavni, izvršni i direktor u bmw designu je čovjek iz čakovca.
nova 4orka je plod njegovog dizajna.
u daimleru imaš u odjelu AMG direktora iz zagreba

a vaši kompleksi su vaši kompleksi.
ili imaš poluatomatsku metlu kao roby-drobi ili imaš znanje.

ne bulazni.

Zadnjih godina se stvari mijenjaju, iako je Njemačka uglavnom raj za bauštelce, sve više uvoze najbolje studente inžinjeringa. Pa i po najjačim tehničkim sveučilištima katedre ne drže vise samo Njemci, nego ekipa iz čitave europe.

Isključivo tehnički kadar, inženjeri elektrotehnike i strojarstva, IT sektor, nešto malo medicine i to je uglavnom to.

Hektorović wrote:

veber wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

melkior wrote:
A ono, ne ide se u Ameriku sa 45 nego sa 25 godina života. Znači da je pretpostavka da ćeš do 45. godine ipak ostvariti u Americi ono što ne bi uspio u Europi za to vrijeme. Starost nigdje nije lijepa, samo što kad dođeš u određene godine, pukne te nostalgija za korijenima, za rodnom grudom, za komadićem mira pa makar taj mir bio i nevelika penzija ali s vlastitim vrtom. A uostalom, ne ide se u Ameriku samo zbog karijere već i zbog doze ludosti i avanturizma koja je primjerena upravo mladima. Lijepo je upoznavati nove krajeve, kulture i ljude. Otisnuti se u svijet. Iskušati vlastitu sreću daleko izvan granica poznatog i staklenog zvona nikakvog rizika i još manjih šansi. Bolje poginuti u padu iz velike visine pri prvom letu nego čitav život ostati kanarinac u dobro poznatom, sigurnom zlatnom kavezu. Život je za mlade, a sigurnost za stare.

Amerika je super za putovat, to se slažem. Iako je sve više heartlanda devastirano. Opiod crisis je posvuda.


Ma danas u Americi nisi uspio ako nisi milijarder. 

Lijepo je otići i upoznavati, ali se jako teško probiti do nekih razina.

Ako si neki stručnjak, imaš znanje i obrazovanje i spreman si ulagati u sebe, uvijek ćeš prije uspjeti u Americi nego u Njemačkoj, recimo. A Njemačka je kao pojam za Europu. U Americi se još ipak više nego bilo gdje drugdje, broje rezultati vlastitog rada i zalaganja, iako i tamo sve teže. U Njemačkoj nema šanse da te Nijemac postavi za nekog poslovođu u poduzeću. Neke funkcije i mjesta su rezervirana isključivo za Nijemce i to se neće promijeniti nikada.

kaj i tebe ko i robi-drobi guzili?
jedan od glavnih direktora u bmw-u lik iz beograda.
moraš u njemačkoj ili imati jebenu školu ili jebeno znanje.
glavni, izvršni i direktor u bmw designu je čovjek iz čakovca.
nova 4orka je plod njegovog dizajna.
u daimleru imaš u odjelu AMG direktora iz zagreba

a vaši kompleksi su vaši kompleksi.
ili imaš poluatomatsku metlu kao roby-drobi ili imaš znanje.

ne bulazni.

Zadnjih godina se stvari mijenjaju, iako je Njemačka uglavnom raj za bauštelce, sve više uvoze najbolje studente inžinjeringa. Pa i po najjačim tehničkim sveučilištima katedre ne drže vise samo Njemci, nego ekipa iz čitave europe.

dođe ekipa iz bh, hrvatske, srbije.
završi treći strupanj
njemači im na razini robi-drobi
đes ba i odmah bi 9000€ službeni auto, mob i sl.
realnost je malo drugačija.
pomoćnih na lopate.

naš kolega roby-drobi s menađerskog mjesta u audiju otišao raditi s poluautomatskom metlom.