Stockholmski sindrom upravlja Stipom Mesićem, a koliko je ljudi postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Stjepan Mesić jedan je od najvjernijih svjedoka titoizma. I jedna od najvećih figura postmoderne Hrvatske. Nedavno je za Radio Slobodnu Europu rekao kako je Tito najveća ličnost svih naroda SFRJ. Također bi trebao biti i najveći Hrvat. Drugom prilikom negirao je da je Križni put istinit i da je to najveći zločin. Mesić je za Dan mladosti 2019. godine čak bio govornik u Kumrovcu. Njegovi postupci i njegova retorika uvijek su bili u suprotnosti s tekovinama titoističkog maršalata, da bi poslije i nesvjesno postao žrtva stockholmskog sindroma: perverznog osjećaja u kojem se žrtva veže za agresora i postaje mu nepokolebljivo odana. Da je to istina, otkriva i pogled na najtraumatičniju točku Mesićeve biografije: predstavio ju je sam. U 70-im godinama bio je žrtva Maspoka, srušen je sa svih funkcija (bio je zastupnik u parlamentu) i zatvoren.

Na pitanje novinara zašto je osuđen na zatvor, odgovorio je: “Čujte, to bi sada bilo smiješno. Ja sam rekao recimo: Neka se uz vašu vatru sam vrag grije, samo da vatru ne gasi. Na koga sam ja mislio da gasi vatru, pitao je sud. Zvali su i svjedoke. Ali nije bilo ni jednog materijalnog dokaza“. Novinar ga je zapanjeno upitao: “Zbog toga ste osuđeni?” Mesić kaže “da”, a u isto doba rekao je još jednu rečenicu. “Hrvati su iskrčili put do Jadrana sabljom u ruci, a drugi su došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću“. Sud je opet zvao svjedoke da svjedoče o tome što misle što sam ja mislio, kaže Mesić. I stvara zaključak: “To je otprilike dovoljno da dobijem dvije godine i dva mjeseca“.

Mesić se tim ponašanjem potpuno kreće u području Kunderina romana “Šala”. Krajem četrdesetih godina u sovjetskoj guberniji Čehoslovačkoj, glavni lik napisao je razglednicu svojoj tinejdžerskoj ljubavi ispričavši nevin vic, poput Mesića. “Optimizam je opijum za ljude! Zdrav duh udara glupošću. Živio Trocki!” Ali posljedice šale su doživotne. Izbačen je iz komunistične partije i mora prestati studirati na sveučilištu. Odlazi u vojnu službu, gdje mu nije dopušteno nositi oružje. Ludvik postaje “parija”, odmetnik i vječni disident. Ista bi se stvar dogodila s Mesićem: da nije pao Berlinski zid, on bi nestao u anonimnosti. Postao bi ne-osoba kao i tisuće prije njega i uz njega. Kao Ludvik.

Ali još gore: Mesić je krajem šezdesetih godina počeo s izgradnjom prve privatne tvornice u Jugoslaviji. Tito ga je na osnovi toga optužio da u zemlju dovodi kapitalizam. Mesić je etiketiran, dobio je doživotnu anatemu. Prestala je kada je titoizam izgubio političku snagu.

Ali žrtva stockholmskog sindroma obožava svog mučitelja. Tako je na pozornicu povijesti došao zaražen izvornom bolešću. A svaka bolest koja se ne liječi s vremenom eskalira. Tako je i sa stockholmskim sindromom. Danas, deset godina nakon završetka predsjedničkog mandata, on o titoizmu ne govori kao o totalitarnom sustavu, nego kao o sustavu političkog unitarizma.

Mesić je izuzetno inteligentan čovjek: ako pogledate njegovo svjedočenje protiv Miloševića u Haagu, vidjet ćete kako je retorički vješt. Dakle, definiranje titoizma kao unitarizma je namjerna pogreška koja je također logično kontradiktorna. Unitarizam je (prisilno) objedinjavanje razlika u ekonomskom, kulturnom i administrativno-političkom smislu. Za Kraljevinu Jugoslaviju se kaže da je bila unitarna.

Ali Stjepan Mesić, poput Kunderina heroja Ludvika, nije bio žrtva unitarizma. Šala nije nimalo štetila unitarnom modelu države. Izricanje presude Mesiću i junaku Kunderina romana bilo je moguće samo zato što je sustav bio totalitaran. Ovo je zajednički nazivnik koji je povezivao Čehoslovačku s kraja 40-ih i SFRJ s kraja 60-ih. Bile su to totalitarne države koje su ljude osuđivale na zatvor, iako nisu postojali materijalni dokazi (kao što Mesić ističe u svom slučaju). Ali pravi zatvor za zatvorenika u totalitarnom sustavu dolazi tek nakon što odsluži kaznu. Tada se sva vrata zatvaraju. To je iskusio Ludvik, pa tako i Stjepan Mesić. Zato je SFRJ i bila totalitarna diktatura po svim kriterijima: imala je jednopartijski sustav koji je vodio diktator, kontrolu nad svim propagandnim i javnim informacijskim medijima, središnju kontrolu i kontrolu ekonomije, pokrivala je svako područje ljudskog života, policija je sankcionirala svakoga tko je napravio i najmanju pogrešku, čak se i šalio kao što su to činili Stipe Mesić i Kunderin Ludvik.

Ali bolest stockholmskog sindroma uspostavlja Stjepana Mesića kao objektivni fakt u pitanju koje je pogubno za Republiku Hrvatsku. Kako? Koliko je ljudi koji žive ili su živjeli među nama postalo žrtvom Mesićeva sindroma?