Kad krkani glumataju progresivizam !!

danni1 wrote:

ebenica wrote:

Noor wrote:

ebenica wrote:

Noor wrote:
aj ne davi, sve sam ti napisala...oduzeta im je kuća, u nju su ugurali neku državnu instituciju, a do pred vraćanje u njoj je bio prekršajni sud.
nebitno šta je bilo napisano, poanta je da je privatno vlasništvo bilo ODUZETO, amen.

ne, napisala si interpretaciju događaja uzeto im je jer je smatrano da imaju višak nekretnina...tuđman je dobio židovsku kuću na pantovčaku.

da, zato im je oduzeto, kao i drugima koji su prošli na isti način
a po tebi, ako to nije razlog, koji i bio? i ima li uopće opravdanog razloga za takvo što?

 nema, al napisao sam, države nakon ratova to rade, amerikanci su u berlinu uzeli zgradu i rekli to je naše zapovjedno mjesto...jebote zašto. tvojima su uzeli i rekli ovo je sad sud, jebiga...jel to znači da se privatno vlasništvo masovno kralo? nije jebote.

Je, jebo te.

Sbve su nacionalizirali nakon rata. Sve je to bilo privatno vlasništvo. Kuće, zemlja, firme...sve. 

Sve je bilo privatno i sve je nacionalizirano. JEBENO MASOVNO.

Kmeeee

Dug je od 1961-1980. godine rastao po stopi od 17,6% godišnje. Da se taj trend zaduživanja nastavio i da Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug iznosio oko 6 bilijuna dolara. Za usporedbu, današnji dug Hrvatske se kreće oko 43 milijarde dolara*, Slovenije 37 milijardi dolara**, Srbije 28 milijardi dolara***, BIH 6,5 milijardi dolara, Makedonije 4,22 milijarde, Crne Gore 2,6 milijardi dolara i Kosova oko 1 milijarde dolara.

Slika 1. Rast inozemnog duga Jugoslavije od 1961-1980


Ukupni današnji javni dug svih zemalja proizašlih iz Jugoslavije ne prelazi 125 milijardi dolara, što je sitnica s obzirom na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije.

Mitovi br. 2 i 3: "Jugoslavija je izvozila" i "Ekonomija je bila stabilna"

Snaga i stabilnost neke ekonomije dobro se ogleda u stabilnosti njene valute. Stabilna gospodarstva ne trebaju provoditi "oštru" monetarnu politiku s velikim devaluiranjem i apreciranjem valute, a pogotovo ne održavati dva tečaja - jedan unutrašnji i drugi vanjski. Sve te odlike nestabilnih valuta je imao jugoslavenski dinar, stoga ni sami građani nisu vjerovali u dinar i radije su čuvali ušteđevinu u devizama ili, češće, nekretninama. Obje prakse su se održale do današnjih dana u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije pa tako npr. kuna, koja je povijesno jako stabilna valuta, ne uživa visoko povjerenje građana nego oni ipak preferiraju uzimati kredite i štedjeti u stranim valutama; danas euru, a nekada njemačkim markama.

Direktni faktori koji stvaraju lošu tečajnu politiku su: strukturne neravnoteže u ekonomiji, visoka inflacija, nekonzistentne makroekonomske politike, loš pravni sustav i političke nestabilnsoti. Jugoslavija je uvijek zadovoljavala sve te kriterije, stoga nestabilnost nacionalne valute, dinara, ne treba čuditi. Dinar je deevaluiran 1952., 1954., 1962., 1965., 1971. i 1973. godine, kada se pušta "plutajući tečaj", što je u stvarnosti bilo samo na papiru jer je Narodna banka Jugoslavije zbog stalnih političkih pritisaka iz Komunističke partije stalno tiskala novac da bi pokrivala gubitke kompanija, što je postupno ubrzavalo inflaciju i na kraju dovelo do hiperinflacije pred kraj 1980-ih.

Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu. Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%.

Slika 2. Godišnja inflacija u Jugoslaviji 1960-1972 i usporedba s drugim državama


Za usporedbu, Hrvatska je problem s hiperinflacijom imala do 1994. godine i uvođenja kune, od kada je ona jako niska i većinom se kretala od 2,5% do 5% godišnje, vrlo rijetko više od toga.

marcellus wrote:

ebenica wrote:

marcellus wrote:

ebenica wrote:znači okupacija od 1918..jebeno, kaj su onda radić i sva hrvatska elita radili po beogradu tih 70 i kusur godina? išli na leskovački voz?

išli su popit metak

ono ispada da ni nijemci po tebi nisu bili okupatori jer su predstavnci okupiranih zemalja išli hitleru u berlin...

naročito oni koje je on sam postavio

pa kaže tuđman da juga nije bila okupator, čitaj tuđmana, bila je zajednica.

tuđman je bio malo presentimentalan prema srbima

i nikad nije bio pravi antifašist

da je tuđman bio pravi antifašist vratio bi 300.000 srba koji su bježali u Srbiju 95. posložio ih u četverored i poslao na marš kroz hrvatsku, putem bi ih sve pobio

tako su antifašisti radili

 

Mit br. 4: Raj za radništvo

Mit o jugoslavenskom radničkom raju i genijalnosti radničkog samoupravljanja isto ne drži vodu. Iako su štrajkovi u Jugoslaviji bili ideološki problematični jer su radnici bili "samoupravljači", a kako radnici mogu štrajkati protiv samih sebe, pa su izvori informacija o štrajkovima dosta oskudni, oni su se nedvojbeno događali. Mediji su u početku bili ušutkavani o temi štrajkova, ali kako vrijeme prolazi a loša gospodarska situacija stvara sve veći otpor, tako i mediji počinju prenositi vijesti o štrajkovima.

Do 1980-ih su podaci jako šturi, ali za neke štrajkove se ipak zna, kao npr. štrajk radnika Uljanika 1967. godine, što je dokaz da brodogradilišta čak ni tada nisu bila održiva.

Izgleda da ni sami model radničkog samoupravljanja nije jako poticao radnike na veći radni angažman jer iako kontinuirano raste broj radno aktivnog stanovništva, od sredine 1960-ih naglo pada ukupni broj radnih sati. Ukratko, sve više radnika radi sve manje. Nije ni čudo što je u Jugoslaviji nastala izreka "Ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi".

Slika 4. Učestalost štrajkova u Jugoslaviji


Slika 5. Ukupni broj radnih sati i radno aktivno stanovništvo


Velika laž o punoj zaposlenosti i "državi gdje svi rade" se u Jugoslaviji održavala čistom manipulacijom, a iza njene smrti je ostala prihvaćena kao opće poznata stvar. Nakon što su sredinom 1960-ih otvorene granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13% dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali medijima je bilo zabranjeno govoriti o tim brojkama i partijskim uredničkim politikama je održavao mit o "zemlji u kojoj svi rade".

Sora wrote:

danni1 wrote:

ebenica wrote:

Noor wrote:

ebenica wrote:
ne, napisala si interpretaciju događaja uzeto im je jer je smatrano da imaju višak nekretnina...tuđman je dobio židovsku kuću na pantovčaku.

da, zato im je oduzeto, kao i drugima koji su prošli na isti način
a po tebi, ako to nije razlog, koji i bio? i ima li uopće opravdanog razloga za takvo što?

 nema, al napisao sam, države nakon ratova to rade, amerikanci su u berlinu uzeli zgradu i rekli to je naše zapovjedno mjesto...jebote zašto. tvojima su uzeli i rekli ovo je sad sud, jebiga...jel to znači da se privatno vlasništvo masovno kralo? nije jebote.

Je, jebo te.

Sbve su nacionalizirali nakon rata. Sve je to bilo privatno vlasništvo. Kuće, zemlja, firme...sve. 

Sve je bilo privatno i sve je nacionalizirano. JEBENO MASOVNO.

Kmeeee

Ma nije kmeeee

Mani je super sad u Hrvatskoj.

Nije mi jasno kome prodajete maglu kao da nismo živjeli u Jugi.

kao da se ne sječam redukcija, nestašica, redova za jebeno ulje,kavu,prašak,meso....

Super jebena ekonomija. Super država s galopirajučom inflacijom, nestašicom robe široke potrošnje , nestašicom energenata, građevinskog materijala....

Mamrš u PM tulavu.

Nezaposlenost je jako varirala među republikama. U Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. Te su brojke iznesene u knjizi "Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990" autorice Susan Woodward, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

U njoj je autorica dokazala da je uz 268.000 nezaposlenih 1968. godine (do tada je već milijun radnika otišlo na zapad) bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1,4 milijuna jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila kao zaposlene.

Jugoslavija nije bila nezadužena, ona je imala jako visok i neodrživ vanjski dug koji je brzo rastao sve do trenutka kada je de facto bankrotirala 1983. godine. Jugoslavija je umjetno prikrivala realno jako visoku nezaposlenost. Nije bila "izvozna ekonomija" nego je veći dio vremena imala manju pokrivenost uvoza izvozom od današnje Hrvatske. Jugoslavija je imala katastrofalno lošu monetarnu politiku s valutom koja je imala dva tečaja, uvoznim i izvoznim, a inflacija je bila konstantni pratitelj gospodarstva te je na kraju kada je prešla u hiperinflaciju.


Radničko samoupravljanje nije bio dobar model u kojem su radnici imali osjećaj da rade za vlastite interese nego sistem koji je destimulirao rad i efikasnu alokaciju resursa. I da, brodogradnja ni 1967. kada su radnici Uljanika štrajkali, nije bila održiva.

Oni koji danas govore o "jugoslavenskom ekonomskom čudu" ne znaju o čemu govore. Govore ono u što ih je Komunistička partija uvjeravala cijelo vrijeme manipulacijom vijestima, prešućujući štrajkove, bankrot, nezaposlenost, trgovinske neravnoteže, nestašice i inflaciju, a naglašavajući samo pozitivne vijesti. Da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. A prošlost pokazuje da je jugoslavensko gospodarstvo bilo u puno većem raspadu nego današnje gospodarstvo Hrvatske, iako je Hrvatska naslijedila i još uvijek namjerno održava mnoge makroekonomske probleme iz Jugoslavije kao što su visoka zaduženost, loš omjer uvoza i izvoza, bujanje administrativnih birokratsko-političkih poslova koji smanjuju produktivnost rada i općenito loše makroekonomske politike.

tre wrote:Mitovi br. 2 i 3: "Jugoslavija je izvozila" i "Ekonomija je bila stabilna"

Snaga i stabilnost neke ekonomije dobro se ogleda u stabilnosti njene valute. Stabilna gospodarstva ne trebaju provoditi "oštru" monetarnu politiku s velikim devaluiranjem i apreciranjem valute, a pogotovo ne održavati dva tečaja - jedan unutrašnji i drugi vanjski. Sve te odlike nestabilnih valuta je imao jugoslavenski dinar, stoga ni sami građani nisu vjerovali u dinar i radije su čuvali ušteđevinu u devizama ili, češće, nekretninama. Obje prakse su se održale do današnjih dana u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije pa tako npr. kuna, koja je povijesno jako stabilna valuta, ne uživa visoko povjerenje građana nego oni ipak preferiraju uzimati kredite i štedjeti u stranim valutama; danas euru, a nekada njemačkim markama.

Direktni faktori koji stvaraju lošu tečajnu politiku su: strukturne neravnoteže u ekonomiji, visoka inflacija, nekonzistentne makroekonomske politike, loš pravni sustav i političke nestabilnsoti. Jugoslavija je uvijek zadovoljavala sve te kriterije, stoga nestabilnost nacionalne valute, dinara, ne treba čuditi. Dinar je deevaluiran 1952., 1954., 1962., 1965., 1971. i 1973. godine, kada se pušta "plutajući tečaj", što je u stvarnosti bilo samo na papiru jer je Narodna banka Jugoslavije zbog stalnih političkih pritisaka iz Komunističke partije stalno tiskala novac da bi pokrivala gubitke kompanija, što je postupno ubrzavalo inflaciju i na kraju dovelo do hiperinflacije pred kraj 1980-ih.

Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu. Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%.

Slika 2. Godišnja inflacija u Jugoslaviji 1960-1972 i usporedba s drugim državama


Za usporedbu, Hrvatska je problem s hiperinflacijom imala do 1994. godine i uvođenja kune, od kada je ona jako niska i većinom se kretala od 2,5% do 5% godišnje, vrlo rijetko više od toga.

hrvatska je problem sa hiperinflacijom imala do 1994. godine nakon čega je hiperinflaciju preimenovala u " slobodno formiranje cijena na tržištu " dakle isto. sad kao nema inflacije a cijene svega svakodnevno rastu.

tre wrote:Oni koji danas govore o "jugoslavenskom ekonomskom čudu" ne znaju o čemu govore. Govore ono u što ih je Komunistička partija uvjeravala cijelo vrijeme manipulacijom vijestima, prešućujući štrajkove, bankrot, nezaposlenost, trgovinske neravnoteže, nestašice i inflaciju, a naglašavajući samo pozitivne vijesti. Da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. A prošlost pokazuje da je jugoslavensko gospodarstvo bilo u puno većem raspadu nego današnje gospodarstvo Hrvatske, iako je Hrvatska naslijedila i još uvijek namjerno održava mnoge makroekonomske probleme iz Jugoslavije kao što su visoka zaduženost, loš omjer uvoza i izvoza, bujanje administrativnih birokratsko-političkih poslova koji smanjuju produktivnost rada i općenito loše makroekonomske politike.

ma di si ti živio bogtejebo????

Ah evo malo o lopinama i uspješnoj industrijalizaciji šugoslavije



Mit br. 5: "Osnivale su se tvornice", "industrijalizacija"

Belišće, Belišće (1884.); Koestlin, Bjelovar (1905.); Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.); Čateks, Čakovec (1874.); Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.); MTČ, Čakovec (1923.); Vajda, Čakovec (1911.); Belje, Darda (1911.); Dalit, Daruvar (1905.); Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.); Pamučna industrija, Duga Resa (1884.); Dalmacija, Dugi Rat (1908.);Đakovština, Đakovo (1921.); DIK, Đurđenovac (1895.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); KIO, Karlovac (1903.); Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.); Cemex, Kaštela (1904.); TOP, Kerestinec (1922.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Cetina, Omiš (1930.); Drava tvornica žigica, Osijek (1856.); Kandit, Osijek (1920.); Karolina, Osijek (1909.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); IGM Ciglana, Petrinja (1920.); Sardina, Postire (1907.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Istra cement, Pula (1925.); Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.); Torpedo, Rijeka (1853.); Tvornica papira, Rijeka (1821.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Mirna, Rovinj (1877.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Segestica, Sisak (1918.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Ciglana IGM, Sladojevci (1900.); Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); TAL, Šibenik (1937.); TEF, Šibenik (1897.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Metalska industrija, Varaždin (1939.); Mundus, Varaždin (1892.); Varteks, Varaždin (1918.); Jadranka, Vela Luka (1892.); Zdenka, Veliki Zdenci (1897.); Dilj, Vinkovci (1922.); OPECO, Virovitica (1896.); TVIN, Virovitica (1913.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Cedevita, Zagreb (1929.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); DTR, Zagreb (1914.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.) *; Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Katran, Zagreb (1890.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.); Lipa Mill, Zagreb (1907.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); Prvomajska, Zagreb (1936.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.); Karbon, Zaprešić (1932.)

tre wrote:Jugoslavija nije bila nezadužena, ona je imala jako visok i neodrživ vanjski dug koji je brzo rastao sve do trenutka kada je de facto bankrotirala 1983. godine. Jugoslavija je umjetno prikrivala realno jako visoku nezaposlenost. Nije bila "izvozna ekonomija" nego je veći dio vremena imala manju pokrivenost uvoza izvozom od današnje Hrvatske. Jugoslavija je imala katastrofalno lošu monetarnu politiku s valutom koja je imala dva tečaja, uvoznim i izvoznim, a inflacija je bila konstantni pratitelj gospodarstva te je na kraju kada je prešla u hiperinflaciju.


Radničko samoupravljanje nije bio dobar model u kojem su radnici imali osjećaj da rade za vlastite interese nego sistem koji je destimulirao rad i efikasnu alokaciju resursa. I da, brodogradnja ni 1967. kada su radnici Uljanika štrajkali, nije bila održiva.

ma hajde? pa daj lumenu neki dokaz neću valjda tebi lumenu vjerovat na riječ.

Gnječ wrote:

tre wrote:Oni koji danas govore o "jugoslavenskom ekonomskom čudu" ne znaju o čemu govore. Govore ono u što ih je Komunistička partija uvjeravala cijelo vrijeme manipulacijom vijestima, prešućujući štrajkove, bankrot, nezaposlenost, trgovinske neravnoteže, nestašice i inflaciju, a naglašavajući samo pozitivne vijesti. Da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. A prošlost pokazuje da je jugoslavensko gospodarstvo bilo u puno većem raspadu nego današnje gospodarstvo Hrvatske, iako je Hrvatska naslijedila i još uvijek namjerno održava mnoge makroekonomske probleme iz Jugoslavije kao što su visoka zaduženost, loš omjer uvoza i izvoza, bujanje administrativnih birokratsko-političkih poslova koji smanjuju produktivnost rada i općenito loše makroekonomske politike.

ma di si ti živio bogtejebo????

O čemu ti??
Što ti nije jasno iz navedenog?

marcellus wrote: 
Jedini predstavnici Hrvatske koji su imali pravo odlučivati o tome su bili oni u Saboru, a Sabor o tome nikad nije donio nikakvu odluku.

Sve drugo je nelegalno i nelegitimno

a naravno da smo okupirani jer nismo imali izbora nego prihvatiti okupaciju, čitava poanta okupacije je da nemaš izbora. Zato i je okupacija.

Ako je itko htio Jugoslaviju onda su to 1918.bili Hrvati.

Jugosl.odbor na čeli sa Trumbićem i Supilom molio je Pašića da uvaži njihov zahtjev io ujedinjenju. Drugo sve stranke iz Hrvatske osim jedne pravaške i jedne klerikalne bile su za ujedinjenje(čak i dvije pravaške od tri njihove stranke). I ne samo to. Hrvati su svoju akademiju prozvali Jugoslavenskom. Da ne govorimo o jugosl.dobrovoljačkim jedinicama u kojima su masu činili upravo Hrvati. Pa sama Dalmacija bila je skoro pa 100% za ujedinjenje,a o Dubrovniku da se ne govori,oni su disali ne jugoslavenski,nego srpski.

Dakle ako je itko htio ujedinjenje to su bili Hrvati. Kralj se dvoumio ,a njegovi oficiri,međuz kojima i sam vojvoda Mišić odgovarali su ga od toga.

Jugoslavija je spasila Hrvate,iako je kralj prama Hrvatima ponašao se fašistički,da bi se kasnije išlo na ruku Hrvatima i stvorena im je i Banovina.

O nekakvoj okupaciji 1945. neću trošiti ni riječ ,jer je Hrvatska u tu Jugoslaviju ušla sasvim ravnopravno sa ostalim jedinicama,a vraćena su joj područja koja je prodao Paveluić,te područja koja do tada nikada i nisu bila u sastavu Hrvatske.

Marcellus u zadnje vrijeme piše takove bedastoće da se čovjek pita nije li pomjerio pameću.

tre wrote:Ah evo malo o lopinama i uspješnoj industrijalizaciji šugoslavije



Mit br. 5: "Osnivale su se tvornice", "industrijalizacija"

Belišće, Belišće (1884.); Koestlin, Bjelovar (1905.); Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.); Čateks, Čakovec (1874.); Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.); MTČ, Čakovec (1923.); Vajda, Čakovec (1911.); Belje, Darda (1911.); Dalit, Daruvar (1905.); Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.); Pamučna industrija, Duga Resa (1884.); Dalmacija, Dugi Rat (1908.);Đakovština, Đakovo (1921.); DIK, Đurđenovac (1895.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); KIO, Karlovac (1903.); Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.); Cemex, Kaštela (1904.); TOP, Kerestinec (1922.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Cetina, Omiš (1930.); Drava tvornica žigica, Osijek (1856.); Kandit, Osijek (1920.); Karolina, Osijek (1909.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); IGM Ciglana, Petrinja (1920.); Sardina, Postire (1907.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Istra cement, Pula (1925.); Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.); Torpedo, Rijeka (1853.); Tvornica papira, Rijeka (1821.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Mirna, Rovinj (1877.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Segestica, Sisak (1918.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Ciglana IGM, Sladojevci (1900.); Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); TAL, Šibenik (1937.); TEF, Šibenik (1897.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Metalska industrija, Varaždin (1939.); Mundus, Varaždin (1892.); Varteks, Varaždin (1918.); Jadranka, Vela Luka (1892.); Zdenka, Veliki Zdenci (1897.); Dilj, Vinkovci (1922.); OPECO, Virovitica (1896.); TVIN, Virovitica (1913.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Cedevita, Zagreb (1929.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); DTR, Zagreb (1914.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.) *; Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Katran, Zagreb (1890.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.); Lipa Mill, Zagreb (1907.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); Prvomajska, Zagreb (1936.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.); Karbon, Zaprešić (1932.)

onda ste došli vi rvat'ne i sve te firme demolirali zatvorili i uništili.

tre wrote:

Gnječ wrote:

tre wrote:Oni koji danas govore o "jugoslavenskom ekonomskom čudu" ne znaju o čemu govore. Govore ono u što ih je Komunistička partija uvjeravala cijelo vrijeme manipulacijom vijestima, prešućujući štrajkove, bankrot, nezaposlenost, trgovinske neravnoteže, nestašice i inflaciju, a naglašavajući samo pozitivne vijesti. Da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. A prošlost pokazuje da je jugoslavensko gospodarstvo bilo u puno većem raspadu nego današnje gospodarstvo Hrvatske, iako je Hrvatska naslijedila i još uvijek namjerno održava mnoge makroekonomske probleme iz Jugoslavije kao što su visoka zaduženost, loš omjer uvoza i izvoza, bujanje administrativnih birokratsko-političkih poslova koji smanjuju produktivnost rada i općenito loše makroekonomske politike.

ma di si ti živio bogtejebo????

O čemu ti??
Što ti nije jasno iz navedenog?

tvoje trkeljanje.

marcellus wrote:dakle reći da se Hrvatska svojom voljom priključila jugoslaviji nije istina

nikad u Hrvatskoj nije postojala većinska volja za priključenje jugoslaviji

od stranaka koje su bile u Saboru 1914. samo je pribičevićeva (srbin) i još jedna ne znam sad na pamet koja bila za prisajedinjenje, uglavnom to nije imalo većinu

narod je bio jedno 90 posto protiv,

Dalmatinski separatisti (elite, plemstvo uglavnom) su zazirali od Zagreba kao konkurencije pa su se povezali s neprijateljem Zagreba (Beogradom) to je stara i prožvakana priča, narod u Dalmaciji je uvijek bio za Hrvatsku.

Ne pričaj bedastoće,da te ki ne čuje!!!

Upravo su Hrvati bili za ujedinjenje,a ako je itko bio za to posebno zagrijan,to je bila Dalmacija,a ako je u toj dalmaciji netko bio totalno zagrijan ,ne za ideju jugoslavenstva,nego za ideju srpstva,to je bio Dubrovnik.

Gnječ wrote:

tre wrote:Mitovi br. 2 i 3: "Jugoslavija je izvozila" i "Ekonomija je bila stabilna"

Snaga i stabilnost neke ekonomije dobro se ogleda u stabilnosti njene valute. Stabilna gospodarstva ne trebaju provoditi "oštru" monetarnu politiku s velikim devaluiranjem i apreciranjem valute, a pogotovo ne održavati dva tečaja - jedan unutrašnji i drugi vanjski. Sve te odlike nestabilnih valuta je imao jugoslavenski dinar, stoga ni sami građani nisu vjerovali u dinar i radije su čuvali ušteđevinu u devizama ili, češće, nekretninama. Obje prakse su se održale do današnjih dana u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije pa tako npr. kuna, koja je povijesno jako stabilna valuta, ne uživa visoko povjerenje građana nego oni ipak preferiraju uzimati kredite i štedjeti u stranim valutama; danas euru, a nekada njemačkim markama.

Direktni faktori koji stvaraju lošu tečajnu politiku su: strukturne neravnoteže u ekonomiji, visoka inflacija, nekonzistentne makroekonomske politike, loš pravni sustav i političke nestabilnsoti. Jugoslavija je uvijek zadovoljavala sve te kriterije, stoga nestabilnost nacionalne valute, dinara, ne treba čuditi. Dinar je deevaluiran 1952., 1954., 1962., 1965., 1971. i 1973. godine, kada se pušta "plutajući tečaj", što je u stvarnosti bilo samo na papiru jer je Narodna banka Jugoslavije zbog stalnih političkih pritisaka iz Komunističke partije stalno tiskala novac da bi pokrivala gubitke kompanija, što je postupno ubrzavalo inflaciju i na kraju dovelo do hiperinflacije pred kraj 1980-ih.

Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu. Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%.

Slika 2. Godišnja inflacija u Jugoslaviji 1960-1972 i usporedba s drugim državama


Za usporedbu, Hrvatska je problem s hiperinflacijom imala do 1994. godine i uvođenja kune, od kada je ona jako niska i većinom se kretala od 2,5% do 5% godišnje, vrlo rijetko više od toga.

hrvatska je problem sa hiperinflacijom imala do 1994. godine nakon čega je hiperinflaciju preimenovala u " slobodno formiranje cijena na tržištu " dakle isto. sad kao nema inflacije a cijene svega svakodnevno rastu.

Netočno, kruh je godinama od 5 do 7 kuna obični, čak i u Istri, mlijeko od 4 do 8 kuna, tariguz  od 12 do 30 ovisno o kvaliteti, ulje od 5 do 12 kuna ( ne govorim o maslinovoma čija je cijena konstantna) jaja od 90 lp do 1,5 kn itd itd.

marcellus wrote: 

ne to je povijest kao takva

znaš ono srbi su nam ubili prestolonasljednika 1914 u Sarajevu jer su htjeli veliku srbiju i tak je sve počelo

Nisu ga ubili Srbi,već Mladobosanci,koji su se deklarirali kao Srbo-Hrvati.  I to nije bio nikakav hrvatski,nego austrijski prestolonasljednik. Nije bio ni mađarski.

Čak ga ni Mađari nisu smatrali svojim,a ti hoćeš ovdje prikazati Hrvate kao veće Švabe od Austrijanaca.