Antifašista i veliki sin naroda i narodnosti , u Kragujevcu dobio ulicu Đenerala Draže Mihailovića

vuksadinare wrote: 
pa dobro..slobo i ekipa sumitinge proizveli ali glavni na mitinzima su bili kokardasi...kjer su bili najglasniji...oni su bili udarna igla tih mitinga...evo ima jedna snimka iz doba tih mitinga 1988/89...kada iz stare pazove prema novom sadu na celu autobusne kolone ide ti bradati likovi sa parolama...slobi su tada vise ti odgovarali nego oni koji klicu o bratstvu i jedinstvu jer njemu je bio cilj srustiti legalna vodstva i autonomije kosova i vojvodine ali i crne gore...kasnije 1990 su ih presaltali u hrvatsku i bh-a iz poznatih razloga...

Ma najglasniji su bili Crnogorci i ona ekipa sa Kosova.

 Hrvatski i BH komunisti svi odreda osuđivali su te mitinge.

Zanimljivo je da su i općinske konferencije SKH u krajevima sa srpskom većinom odbijali takva mitingašenja u svojim mjestima.

jastreb wrote:

vuksadinare wrote: 
pa dobro..slobo i ekipa sumitinge proizveli ali glavni na mitinzima su bili kokardasi...kjer su bili najglasniji...oni su bili udarna igla tih mitinga...evo ima jedna snimka iz doba tih mitinga 1988/89...kada iz stare pazove prema novom sadu na celu autobusne kolone ide ti bradati likovi sa parolama...slobi su tada vise ti odgovarali nego oni koji klicu o bratstvu i jedinstvu jer njemu je bio cilj srustiti legalna vodstva i autonomije kosova i vojvodine ali i crne gore...kasnije 1990 su ih presaltali u hrvatsku i bh-a iz poznatih razloga...

Ma najglasniji su bili Crnogorci i ona ekipa sa Kosova.

 Hrvatski i BH komunisti svi odreda osuđivali su te mitinge.

Zanimljivo je da su i općinske konferencije SKH u krajevima sa srpskom većinom odbijali takva mitingašenja u svojim mjestima.

mislim da su ovi u kninu prvo odbili onaj miting kod sela kosovo kraj knina 1989 godine..ali su nakon prijetnji jove opacica,zelenbabe i kompanije pristali...mislim d aje bilo prije mitinga i prosvjeda...kad je zavrsio miting opet su bili neki prosvjedi predvođeni opacicem da daju ostavke zato jer su prvotno zabranili miting pa su na kraju i ostavke dali...ali realno te lokalne vlasti su vec tada bile preslabe bez obzira sto su bili na vlasti jer su slobisti u tim krajevima jako ojacali..a ovi se nisu htjeli do kraja zamjeriti...sve u svemu bili su to 'ne bi kakio ali ni piskio'...kako rekoh nisu imali vise moc a zanimalo ih je jedino ocuvanje fotelja bez obzira na sve

Živ je Čiča,

Je, u necijim vlaznim snovima.

Eto!
Kad bismo mi imali ulicu Ante Pavelića ili Adolfa Hitlera, digla bi se dreka u cijelom svijetu!

Nepravda!

crvenkasti wrote:Eto!
Kad bismo mi imali ulicu Ante Pavelića ili Adolfa Hitlera, digla bi se dreka u cijelom svijetu!

Nepravda!

Pa u Foči su morali ukloniti Dražin mural,a raduje činjenica da u Crnoj Gori ne smiju dizati spomenike ni Đurišiću ni Puniši,a kamo li Dragecu. 

http://istokrs.com/foca-masic-popustio-pred-bosnjacima-nalozio-uklanjanje-murala-drazi-mihailovicu/

crvenkasti wrote:Eto!
Kad bismo mi imali ulicu Ante Pavelića ili Adolfa Hitlera, digla bi se dreka u cijelom svijetu!

Nepravda!

Ma sve ok... Američki saveznik, kao i bin mladen, bagdati i ostala bradata ekipa s dugim noževima...

crvenkasti wrote:Eto!
Kad bismo mi imali ulicu Ante Pavelića ili Adolfa Hitlera, digla bi se dreka u cijelom svijetu!

Nepravda!

Ne. Al znaš šta bi mogli ?

Ulica Germogena Maksimova

https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Germogen_Maksimov

Germogen (rođen Grigorij Ivanovič Maksimov; stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Orkrug, Oblast Vojska Donskogo, 10. siječnja 1861. – Zagreb, 30. lipnja 1945.), bio je mitropolit zagrebački

[th]Germogen[/th][th]Pravo ime[/th][th]Rođen[/th][th]Umro[/th][th]Zaređen[/th]

Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.

Grigorij Ivanovič Maksimov

10. siječnja 1861. stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Orkrug, Oblast Vojska Donskogo

30. lipnja 1945. Zagreb

1887.

Portal: Kršćanstvo

ŽivotopisUredi

Arhiepiskop Germogen, mitropolit Antonije Hrapovicki i episkop Jonan Gevargizov (Mar-Juhannan Urmijskij), 1931. godine.
Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u Stanjici Nagorskoj na Donu, u Rusiji, 1861.godine.[1] Teologiju je završio u Kijevu a za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine.
Zamonašio se godine 1909. i postao arhimandritom, a 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku.[1] Bio je također profesorom i starješinom bogoslovlja u Saratovu. Za vrijeme prvoga svjetskog rataimenovan je arhiepiskopom jekaterinoslavskim i mitropolitom novomoskovskim.[2]Nakon Oktobarske revolucije napustio je Rusiju (1920. godine) i boravio neko vrijeme u Grčkoj, na otoku Lemnosu i na Svetoj Gori (Atos) u ruskome samostanu sv. Pantelejmona. Potom je 1921. ili 1922. godine došao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je boravio u manastirima Ravanica i Rakovac. Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, otišao je u manastir Hopovo na Fruškoj gori.

NDH i Hrvatska pravoslavna crkvaUredi

Poglavnik Ante Pavelić, ministar Andrija Artuković i Germogen (1942. godine, u vrijeme NDH).
Kada je 1942. godine osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao, pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa.[3] U stvaranju HPC-a kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu a Srpska pravoslavna crkva je pri tome navodno nastojala oko uspostave Hrvatske pravoslavne crkve kao privremenog rješenja kako bi se spasilo što više srpskoga stanovništva.[3] Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.[3] HPC je prema svom ustavu bila autokefalna i episkopalna.[2]Poglavarom Hrvatske pravoslavne crkve Maksimov je imenovan 2. lipnja, a ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.[4]Ustoličenju su nazočni bili najviši državni dužnosnici NDH.[4]

SmrtUredi

Mitropolit Germogen je, na montiranome sudskom procesu, od Vojnog suda Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. Nije bio optužen za neki ratni zločin već zbog "pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj".[5] Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]

Hrvatski pravoslavni mučenikUredi

Dne 23. rujna 2010. godine i Ruska Istino Pravna Pravoslavna Zagranična Crkva (RIPC) u Odesi proglasila je Preosv. Germogena i ostale, 1945. godine, umorene svećenike HPC-a pravoslavnim mučenicima.[7]

Ringo10 wrote:Njihova stvar. Sta se to nekoga tice. Hoce da slave cetnike i njihov pokret pa neka slave.

Misliš ? Aj razmisli još jednom.

l

Nebitno.

Ništa nije nebitno kad je geopolitika u pitanju.

https://narod.hr/kultura/10-sijecnja-1861-roden-patrijarh-germogen-tko-covjek-celu-hrvatske-pravoslavne-crkve

Ovo bude na razmatranju sada oće li dobit ulicu u Hrvatskoj.

Nema tu ništa nebitno ako je meni upalo u oči da oni konstantno veličaju nekoga čiji je program etničko čišćenje Hrvata i drugih.

Neka ga veličaju al ću im suzit dijelovanje tako da će im ostat samo etničko čišćenje balija.


Ovaj ide sad u moju ladicu i na razmatranje oće lli uskoro dobit ulicu u RH.

Znaš  neću da se ponavljam da sam general Gf s pet zvjezdica.

Ovi će uskoro dobit ulicu u RH a ja ću odlučit kad je vrijeme za to.

RayMabus wrote:Ništa nije nebitno kad je geopolitika u pitanju.

https://narod.hr/kultura/10-sijecnja-1861-roden-patrijarh-germogen-tko-covjek-celu-hrvatske-pravoslavne-crkve

Ovo bude na razmatranju sada oće li dobit ulicu u Hrvatskoj.

Nebitno je jer su oduvijek takvi. To nije nikakva novost. To je njihova stalnost. Trovremenski taft.

Joker wrote:

RayMabus wrote:Ništa nije nebitno kad je geopolitika u pitanju.

https://narod.hr/kultura/10-sijecnja-1861-roden-patrijarh-germogen-tko-covjek-celu-hrvatske-pravoslavne-crkve

Ovo bude na razmatranju sada oće li dobit ulicu u Hrvatskoj.

Nebitno je jer su oduvijek takvi. To nije nikakva novost. To je njihova stalnost. Trovremenski taft.

Ne razumiš.

Nakon oktobarske recolucije ruska pravoslavna crkva se podilila. Bijeli Rusi koji su emigriali u Beograd i kraljevinu Jugoslaviju osnovali su svoju crkvu.

Trenutno mi je u ladici oće li dobit svoju ulicu u RH a to znači da je na razmatranju a to znači da oće kad ja ocijenim da je vrijeme za to.

RayMabus wrote:

Ringo10 wrote:Njihova stvar. Sta se to nekoga tice. Hoce da slave cetnike i njihov pokret pa neka slave.

Misliš ? Aj razmisli još jednom.

l

MA to je bez veze. Ne bojte se. Kad nisu mogli ništa 1991ve, neće moći više nikad. 

Što reče jedan moj drug iz brigade u ratu - sad kad nisu ovu šansu iskoristili neće više nikad. Ovakva prilika im se više neće ukazati.

A šta onio rade u svojoj kući to je njihov problem.

RayMabus wrote:
Mitropolit Germogen je, na montiranome sudskom procesu, od Vojnog suda Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. Nije bio optužen za neki ratni zločin već zbog "pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj".[5] Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]

Eto, prošao je mnogo gore od Stepinca radi kojeg neprestano kukate.

Veći je mučenik ovaj Germogen nego Alojzije. A nikad ga niko i ne spominje što je zaista sramota.

PArtizani su napravili velike stvari ali su prvih godina nakon rata napravili mnogo nepotrebnih pizdarija. 

I ovo sa Germogenom i ono sa Alojzijem im zaista nije trebalo.

Ali mnoge stvari su napravili kako treba. Dražu su napravili obješenjakom a Punišu Račića strijeljali po kratkom postupku čim su ušli u BG.

Ringo10 wrote:

RayMabus wrote:
Mitropolit Germogen je, na montiranome sudskom procesu, od Vojnog suda Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. Nije bio optužen za neki ratni zločin već zbog "pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj".[5] Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]

Eto, prošao je mnogo gore od Stepinca radi kojeg neprestano kukate.

Veći je mučenik ovaj Germogen nego Alojzije. A nikad ga niko i ne spominje što je zaista sramota.

PArtizani su napravili velike stvari ali su prvih godina nakon rata napravili mnogo nepotrebnih pizdarija. 

I ovo sa Germogenom i ono sa Alojzijem im zaista nije trebalo.

Ali mnoge stvari su napravili kako treba. Dražu su napravili obješenjakom a Punišu Račića strijeljali po kratkom postupku čim su ušli u BG.

Vidiš svi ćete na ovim prostorima gledat te stvari.

Ruska pravoslavna crkva i ruska pravoslavna crkva van Rusije su prije nekoliko godina napravili akt o ujedinjenju.

Maximov je svetac ruske pravoslavne crkve van Rusije.


SPC na aparatima.

RayMabus wrote:Nema tu ništa nebitno ako je meni upalo u oči da oni konstantno veličaju nekoga čiji je program etničko čišćenje Hrvata i drugih.

Neka ga veličaju al ću im suzit dijelovanje tako da će im ostat samo etničko čišćenje balija.


Ovaj ide sad u moju ladicu i na razmatranje oće lli uskoro dobit ulicu u RH.

Svečano potpisivanje Akta kanonske pričesti u katedrali Krista Spasitelja. S lijeva na desno: nadbiskup Aleksandar Lebedev , prvi hijerarh ROCOR-ovog mitropolit Laurus, patrijarh Moskovski i cijele Rusije Aleksije II, nadbiskup Nikolaj Balaš . 17. svibnja 2007
Zakon o kanonskom zajedništvu Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije s Ruskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije  dokument je kojim se proglašava ujedinjenje Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije (ROCA) s Ruskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije (ROC).
Potpisali su je 17. svibnja 2007. u Moskvi u katedrali Krista Spasitelja patrijarh Moskovski i cijele Rusije Aleksije II i prvi hijerarh Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu, mitropolit Laurus [1] [2] .

Pozadinauređivanje

Vodstvo u Moskvi patrijarhata , koji se nalazi prije kraja 1980-ih, pod političkom kontrolom vlasti SSSR , smatra svećenstvo i laike na ROCOR kao i disidentima i pod nazivom ROCOR „Karlovačkog raskol”, „Karlovcima”. Zastupnica je povremeno pozvala "svu svoju djecu koja su u rasu i izvan ograde Majke crkve" (Adresa Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve 14. ožujka 1957.) da dođu "do ispravne odluke o povratku u domovinu". Takvi napori bili su pomalo uspješni prvih godina nakon Drugog svjetskog rata : nekoliko biskupa i svećenika došlo je u SSSR na trajni boravak.
Nakon Drugog svjetskog rata, svjetonazor vodstva ROCA-e napravio je određenu evoluciju, uzrokovanu prestankom prethodnih očekivanja skorašnjeg sloma komunističkog režima u SSSR-u i njegovog povratka u oslobođenu Rusiju: ​​postao je više izolacionistički i eshatološki : pogled na sebe kao na „malo stado“, usamljeno „stajanje“ počeo je prevladavati istina "usred" besnog mora otpadništva ". Prethodnoj kritici sovjetsko-komunističkog režima u SSSR-u dodana je kritika ekumenizma , humanizma i potrošačkog društva (potonje se odnosi na zapadne zemlje). Potraga za izvorima katastrofa u Rusiji ponekad je dovela neke nadbiskupe (vidi riječi i govore biskupa Andreja (Rymarenka) , Rocklanda, vikara njujorške biskupije) do vremena krivovjerja Judaizers u Novgorodu i Moskvi.
Predjubilarna poslanica Sinoda zastupnika 21. lipnja 1987. , obraćajući se Ruskoj crkvi u inozemstvu, pozvala je na "prevladavanje duha gorčine i medijastinuma". Biskup sinoda ROCOR-a u svojoj poslanici pastirima i stadu Ruske pravoslavne crkve od 19. studenoga 1987. naziva tri „razloga koja nas dijele“: 1) odbijanje Moskovske patrijaršije od mučenika i ispovjednika našeg vremena; 2) „onaj koji izjavljuje mitropolita Sergija... o identitetu interesa Crkve i bezbožne države još uvijek leži u središtu njihovog odnosa "; 3) "da poruka Moskovske patrijaršije definitivno govori ... da smo izvan spasiteljske ograde Majke crkve." U poruci Sinoda ROCOR-a naglašava se: "Nikada nismo zamišljali sebe izvan Majke Crkve, održavajući duhovno i molitveno jedinstvo s mučenicima, patnicima zbog vjere ..., s punoćom ruske Crkve"; „Ostajemo vjerni savezu zatvorenika Soloveckog da„ snaga Crkve nije u integritetu vanjske organizacije, već u jedinstvu vjere i ljubavi njezine vjerne djece “ ^[3] .
Jubilarna poslanica Vijeća biskupa stadu Ruske pravoslavne crkve 1988. godine prožeta je duhom mesijanskog izuzetka : "Sve dok je crkveni naslov Moskovske patrijaršije pogođen glupošću i ne može govoriti istinu, mi, ruski biskupi u inozemstvu, osjećamo strašnu odgovornost koja s nama leži za cijelu Crkvu ... dio nje, strani, mi ... ne znamo kompromise s neprijateljima Kristove istine ... mi smo jedini ruski biskupi čiji glas može i treba biti i slobodan je glas mnogih izdajnička majka Crkve, ... govoreći istinu o položaju vjernika u svojoj domovini, ... čuvajući kanonski sustav upravljanja Crkvom, ... usuđujući se slaviti nove mučenike i ispovjednike naše Crkve " ^[4] .
U kasnim 80-ima, kada je ukinuta stroga državna kontrola nad zastupnikom u SSSR-u i objektivno su se pojavili preduvjeti za ponovno ujedinjenje, vodstvo ROCOR-a i dalje je inzistiralo na uklanjanju hijerarha zastupnika parlamenta zbog "razloga koji nas dijele": glorifikacije ruskih Novovjekovljanika , odricanja od tzv. Sergijarizma , priznanja ROCOR- a Crkva, prestanak događaja u okviru ekumenskih aktivnosti ^[5] .
Moskovska patrijaršija , pak, polazeći od svog stava da su pripadnici ROCA izvan Crkve, smatrala je ponovno ujedinjenje članom ROCA-e ROCA u jednom ili drugom obliku i bez ispunjenja bilo kakvih preduvjeta sa svoje strane. U kolovozu 1991. patrijarh Aleksije II, tijekom Kongresa sunarodnjaka u Moskvi, primio je G. A. Rara-a , jednog od vođa ROCA-e, i preko njega je podnio prijedlog Sinodu ROCOR-a o ponovnom ujedinjenju ROCA-e uz zadržavanje pune autonomije ROCA-e, a taj su prijedlog biskupi odbili. Sinoda ROCOR-a ^[6], Prema Glebu Raru: "Nadali smo se da će se u 1991-1992. Ponovno ujedinjenje Ruske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu dogoditi automatski. I mnogi svećenici iz ROCOR-a tada su o tome razmišljali. Međutim, sve je propalo zbog položaja mitropolita Vitalija (Ustinovog) <...>, koji je uvijek bio siguran da se s Moskvom nije moguće baviti " ^[7] .
Usvajanje 7. travnja 1990. u ROCOR klera i župa car Konstantin crkvu u Suzdal , na čelu s arhimandrit Valentin (Rusantsov) i njegove kasnije biskupskog ređenja, usvajanje u svibnju 1990. Vijeće biskupa iz Pravilnika o slobodnoj Ruske pravoslavne crkve , kao i stvaranje mreže ROCOR župa na području SSSR-a ( zatim bivšeg SSSR-a), odluka Sinoda ROCOR-a 1992. o imenovanju biskupa Barnabasa (Prokofjeva) zapredstavnika Sinoda u Rusiji i rektora Sinodalne metohije u samostanu Martha-Mariinsky, koja je uslijedila 3. kolovoza 1992.Kongres svećenstva, kojim je predsjedao biskup Barnaba, na kojem je odlučeno da se uspostavi Moskovska biskupijska uprava ROCA ^[8] , u Moskovskoj patrijaršiji shvaćen je kao deklarativno proglašenje jurisdikcijskog rata.
Povjesničar Andrei Kostryukov primjećuje da stavovi prema ROCA među Ruskom pravoslavnom crkvom nisu bili sigurni. S jedne strane, mnogi su u to vrijeme „spoznali pravoslavlje kroz djela napisana u Crkvi u inozemstvu. Ovo je dogmatska teologija protopresbytera Michaela Pomazanskog , tumačenje Novog zavjeta nadbiskupa Averkyja (Tausheva) i na kraju spisi hijeromonka Serafima (Rose) . Dobro poznat u Rusiji i sv. Ivan (Maximovich) . Mogu svjedočiti da se u tim godinama Crkva u inozemstvu nije doživljavala kao raskol među studentima. U isto vrijeme, često smo morali biti svjedoci vrlo oštrih riječi upućenih Ruskoj pravoslavnoj crkvi u inostranstvu “ ^[9] .
Istodobno, 1990-ih ROCA nije započela pregovore s Moskovskom patrijaršijom zbog položaja šefa ROCA, mitropolita Vitalija (Ustinova) , koji je uz podršku biskupa Grgura (Grabbe) i losanđeleskog nadbiskupa Anthonyja (Sinkevićeva ) na sve moguće načine usporio pokušaje započeti dijalog s Moskvom. U takvim uvjetima, mnogi pastori Ruske crkve u inozemstvu na vlastitu inicijativu počeli su putovati u Rusiju i uspostavljali dobre odnose s patrijarhalnim klerom zbog čega su neki bili izloženi snažnom pritisku mitropolita Vitalija i njegove okolice ^[10] .
Važna prekretnica na putu ka jedinstvu bio je Godišnji biskupski sabor Ruske pravoslavne crkve, održan u Moskvi u kolovozu 2000. Katedrala je proslavila Novoslavne mučenike i ispovjednike Rusije , usvojila je " Osnove socijalnog koncepta Ruske pravoslavne crkve ", koji su pojasnili položaj Moskovske patrijaršije u odnosu na državnu vlast. Također je prihvaćen dokument o Temeljnim načelima odnosa Ruske pravoslavne crkve prema ne-pravoslavlju, koji jasno iznosi stav Moskovske patrijaršije o pitanju međureligijskog dijaloga. Odluke Vijeća pozitivno su primljene u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u inozemstvu. Od tada se pojačala želja za dijalogom ^[11] . 17. listopada iste godine Biskupsko vijeće ROCOR-a, nakon što je saslušalo izvještaj biskupaEutykhia (Kurochkina) na Biskupskom vijeću Moskovske patrijaršije u kolovozu 2000. godine donio je Rezoluciju o odnosu prema Moskovskom patrijarhatu, u kojoj je smatrao prikladnim stvoriti stalno povjerenstvo o jedinstvu Ruske crkve na Biskupskom sinodu u sastavu nadbiskupa Marka (Arndta) , biskupa Mihaela ( Donskov) i Gabrijel (Chemodakova) , nadbiskupi Nikolaj Artyomov i Petar Perekrestov, kao i đakon Pavel Ivanov ^[12], U rezoluciji od 24. listopada 2000. godine članovi Vijeća napomenuli su da su potpuno ili djelomično uklonjena dva razloga za razdvajanje Crkve u inozemstvu i Moskovske patrijaršije. „Uzimajući u obzir sve gore navedeno, Vijeće biskupa Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije smatra da su na posljednjem Saboru Moskovske patrijaršije uvedene značajne promjene u pogledu poboljšanja crkvenog života u Rusiji. Ovaj prvi pozitivni korak Moskovske patrijaršije na mirnoj razini ne može ali ne nadati nas. " Pored toga, koncilarnom odlukom stvorena je komisija o jedinstvu ruske crkve ^[13] .
Godine 2000. predsjednik Biskupske sinode (od 1986. ) mitropolit Vitalij (Ustinov)zapravo je otišao u mirovinu, a u srpnju 2001. godine ovlasti je prenio na zamjenika, nadbiskupa Lavr.
23. kolovoza 2001., poglavar DECR-a Moskovske patrijaršije, mitropolit Kirill (Gundyaev) opisao je izglede za dijalog s ROCA ^[14] :

Ruska pravoslavna crkva i Ruska crkva u inostranstvu jedna su Crkva, privremeno podijeljena. Pozdravljamo činjenicu da su najzdravije snage na Sinodu ruske crkve u inozemstvu preuzele vođenje Crkve. S ovom promjenom povezujemo mogućnost razvoja naših odnosa. Međutim, vrlo sam oprezan glede izgleda za daljnji dijalog. <...> šef Odjela za vanjske crkvene odnose Sinoda Ruske crkve u inozemstvu stigao u Moskvu, možete reći moj kolega, opat Joakim (Parr), Upoznali smo se kako bismo razgovarali o tome kako graditi odnose u budućnosti. Po povratku u Sjedinjene Države, ocu Joachimu zabranjeno je služenje. Rečeno mu je da će mu se, ako se ne pokaje, pregovarati s predstavnicima Moskovske patrijaršije, oduzeti dostojanstvo. S tim u vezi, postaje nejasno zašto je Biskupski sabor Ruske crkve u inozemstvu 2000. godine najavio stvaranje povjerenstva za dijalog s Ruskom pravoslavnom crkvom i imenovao oca Joakima svojim vođom. Moramo priznati: pozicija vodstva Crkve u inozemstvu vrlo je kontradiktorna i to ne može samo usložiti situaciju.

U listopadu iste godine Biskupski sabor ROCOR-a izabrao je Lavru za novog Prvog hijerarha. Mitropolit Vitalij, koji je ranije izjavio da ne može vršiti vođenje ROCA-e (jer su mu pokazali oprečne odredbe), osobno je pozdravio mitropolita Laura i njegov izbor, međutim, nakon nekog vremena iznenada su ga iz New Yorka odveli u Kanadu, u Spaso Preobraženjenički skelet u Mansonvilleu . Tamo je u ime mitropolita Vitalija objavljena „Izvanredna izjava“ koja kaže da mitropolit Vitali uklanja svoj potpis „o svom dobrovoljnom umirovljenju i prenošenju mojih ovlasti nadbiskupu Lavru“. Ubrzo je biskup u Barnabi (Prokofjev), lišen svog čina, zaredio ArhimandritaSergija (Kindyakova) kao biskupa i postavio temelje ROCOR-u (B) . 25. rujna 2006., mitropolit Vitalij umro je u svojoj rezidenciji u Preobraženjskom samostanu u Mansonvilleu [15] . Nešto ranije, biskup Barnabas se pokajao i vratio iz raskola [16] , dobivši od ROCOR-ovog biskupskog sinoda status stavropegije za svoju župu u Cannesu [17] .
24. rujna 2003. u New Yorku, u Generalnom konzulatu Ruske Federacije, prvi hijerarh Ruske pravoslavne crkve sastao se u inozemstvu s mitropolitom Laurusom i članovima Biskupskog sinoda s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Vladimirovičem Putinom [18] [19] . Na sastanku je patrijarh Aleksije II uputio pismo mitropolitu Lauru s pozivom da posjeti Moskvu, koji je "sa zahvalnošću primljen" [18] .
17. do 22. studenoga 2003., Moskva je posjetila izaslanstvo ROCA na čelu s nadbiskupom Berlinskim i Njemačkim Markom (Arndtom) . U izaslanstvu su bili i nadbiskup Sydney i australsko-novozelandski Hilarion (kaplara) , biskup San Francisco i zapadnoamerički Kiril (Dmitriev) , nadbiskup Nikolaj Artyomov, tajnik Njemačke biskupije, i nadbiskup Peter Cold , blagajnik Sinoda ROCOR-a. Delegaciju je primio patrijarh Aleksije II. Na sastanku je iskazana volja obje strane da uspostave molitveno-euharistijsko zajedništvo, spremnost da slijede put do crkvenog jedinstva, oslanjajući se na opću kanonsku Tradiciju i uz poštivanje crkveno-administrativnih stvarnosti koje su se razvile tijekom 20. stoljeća[20] , održani su pregovori s članovima Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve [21] .
Od 8. do 12. prosinca 2003. godine u mjestu Nayak (država New York) održana je Sveobuhvatna pastoralna konferencija dijaspore na kojoj je sudjelovalo oko 150 svećenstva Ruske crkve u inozemstvu. Na inicijativu organizatora pozvana su trojica sveštenika Moskovske patrijaršije: arhimandrit Tikhon (Shevkunov) , vlč. Moskovskog Sretenjskog manastira , nadbiskup George Mitrofanov , predavač Sankt Peterburške teološke akademije i sjemeništa i nadbiskup Maksim Kozlov, izvanredni profesor Moskovske teološke akademije. Glavna tema razgovora bio je odnos Crkve u inozemstvu i Crkve u Otadžbini. Iznesena su različita mišljenja, ali U Adresu koji su prihvatili sudionici kaže se: „Jednoglasno možemo izjaviti da je jedinstvo dva dijela Ruske crkve, u Rusiji i inozemstvu, naša želja“ [22],

Postupak pripreme i pregovora

Uredipotpis

Dana 17. svibnja 2007. obnovljeno je jedinstvo Ruske pravoslavne crkve u katedrali Krista Spasitelja. Razglednicaizdana u znak sjećanja na događaj. Rusija, 2008
17. svibnja 2007., na dan Uzašašća, po dolasku u Katedralu Krista Spasitelja, prvog hijerarha Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, mitropolita Istočne Amerike i Njujorške lavre i patrijarha Moskovskog i cijele Rusije Aleksija II., Tajnici Povjerenstva Moskovske patrijaršije nadbiskup Nikolaj Balaš i Ruske pravoslavne crkve Abroad Lebedev je najavio odluke Svetog sinoda Moskovske patrijaršije i Sinoda biskupa Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije o odobrenju Zakona o kanoniku enii ^[57] .
Nakon toga, njegova svetost patrijarh Aleksije II Moskovski i cijele Rusije i mitropolit Lavre Istočne Amerike i New Yorka, prvi hijerarh Ruske crkve u inozemstvu, svečano je potpisao Akt o kanonskoj zajednici. Zatim su njegova svetost patrijarh Aleksije i mitropolit Laur razmijenili bratske poljupce riječima „Krist je u našoj sredini! "I postoji, i bit će!" ^[57] .
Uslijedila je razmjena govora patrijarha Aleksija II., Mitropolita Laura i predsjednika Rusije V. V. Putina ^[57] .
Nakon razmjene govora, patrijarh Aleksije, u pratnji mitropolita Laura i velikog broja biskupa, predvodio je prvu Božansku liturgiju nakon obnove jedinstva Ruske pravoslavne crkve ^[58]. Šest biskupa Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu, 58 svećenika i 21 đakon služio je patrijarha Aleksija i mitropolita Lavra. iz Crkve u Otadžbini - 14 biskupa, 58 svećenika i 12 protodijakona. Čitava služba, koja je trajala više od pet sati, obavljala se s otvorenim Kraljevskim vratima, kao na Uskrs ^[59] .
Potom je u muzeju hrama održano otvaranje izložbe "Ruska pravoslavna crkva u XX - XXI stoljeću. Istog dana sudionici proslave prisustvovali su prijemu u blagovaonicama odaje Katedrale Krista Spasitelja ^[60] .
Prema memoarima mitropolita Laura ^[61] :

Službe ovih dana podsjetile su me na riječi psalmista, jer u procesu dijaloga, na IV vijeću sveopće dijaspore i u proslavama povezanim s potpisivanjem Zakona o kanonskoj zajednici, "milost i istina su se upoznali, istina i mir međusobno su se poljubili". Ovih dana, provedenih u molitvi i bratskom zajedništvu, također su me podsjetili na drevnu ikonu svetih apostola Petra i Pavla, zagrljajući se i pozdravljajući jedni druge nakon pomirenja. Dakle, dva dijela ujedinjene Ruske pravoslavne crkve, zagrljajući, ljubeći se i pozdravljajući jedni druge, radosno i s velikim duhovnim uzdizanjem, služili su, molili i slavili iz jednog Kristova Kaleža, pobjedivši nad neprijateljem ljudskog roda, u teškim godinama progona koji su „udarili pastiri i raspršili ovce »Ruska pravoslavna crkva.

Zakon kaže da je "Ruska pravoslavna crkva izvan Rusije <...> sastavni, samoupravni dio Mjesne ruske pravoslavne crkve" (stav 1 [62] ).
19. svibnja u Kremlju je, na poziv predsjednika Rusije V. V. Putina [63] [64], u Kremljuodržan svečani prijem povodom potpisivanja Zakona .

Reakcija i posljedice

Bilješke

literature

veza

Uređivano prije 14 dana napravio party MBHbot

POVEZANE STRANICE

• 
  
  

  Agafangel (Pashkovsky)

  
  
  Biskup i prvi hijerarh iz nekanonskog ROCOR-a (A)
  
  
• 
  
  

  Evtikhiy (Kurochkin)

  
  
  
  
  
• 
  
  

  Lebedev, Aleksandar Arkadevič

  
  
  
  
  

Sadržaj je licenciran pod CC BY-SA 3.0 (osim ako nije drugačije naznačeno).

• povjerljivost
  
  
• Verzija za radnu površinu
  
  

Onaj carigradski agent CIAe vodi Pravoslavlje u propast. Zajedno sa svojim priguznicima.

Jer šta je Pravoslavlje bez Ruske Crkve. Jedno veliko ništa. 

Nekoliko manje značajnih sekti. I ništa više.

Maximov će da stoji u ladici.

Nek se još izolira Putinova ruska pravoslavna crkva.

Najmanje jednu ulicu će dobit u RH al kad procjenim da je za to došlo vrijeme.

Sad neka im ide crkveni raskol između Moskve i Carigrada.