PUTIN – NOVI „KRALJ SIRIJE“

Američki medij The Wall Street Journal objavio je kolumnu Jonathana Spyera, direktora Bliskoistočnog centra za novinarstvo i analitiku i znanstvenog suradnika Jeruzalemskog instituta za strategije i sigurnost i Bliskoistočnog foruma (Middle East Center for Reporting and Analysis and a research fellow at the Jerusalem Institute for Strategy and Security and at the Middle East Forum), pod naslovom: „Putin je novi kralj u Siriji“.

Davši Turskoj „zeleno svjetlo“ za intervenciju na sjevero-istok Sirije, SAD su jednim potezom promijenile ravnotežu snaga na Bliskom istoku, od čega najviše profitira Rusija, tvrdi Spyer. Trenutačno je Vladimir Putin „nezamjenjivi strateški arbitar u Siriji“ te se „niti jedna od preostalih strateških figura na šahovskoj ploči ne može pomicati bez ruku Putina“, navodi američki analitičar i dodaje kako je Assadov režim preživio zahvaljujući ruskoj zračnoj intervenciji u rujnu 2015. godine. Moskva je na svoju stranu povukla važne zapovjednike sirijske vojske i snaga sigurnosti, a najvažniji od njih je zapovjednik specijalnih postrojbi „Tigrovi“ Soheil Hassan. Osim predsjednika Bashara Assada jedino je general Hassan od svih zapovjednika sirijske vojske bio pozvan na susret s ruskim predsjednikom Putinom kada je on posjetio Siriju krajem 2017. godine, kako bi zajednički proslavili pobjedu nad terorističkom organizacijom „Islamska država“ u Siriji, navodi Jonathan Spyer...

....

Autor dalje tvrdi kako Rusija ima i svoje snage unutar sirijske vojske i to 5. jurišni korpus. Danny Makki, britansko-sirijski analitičar koji ima kontakte sa sirijskom vladom, izjavio je kako Assadov nedavni sporazum s Kurdima uključuje inkorporaciju kurdskih „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) u 5. jurišni korpus pod nadzorom Rusije. SDF sada broji oko 100 tisuća boraca i do prošloga su tjedna to bile jedine snage koje su mogle učinkovito vojno djelovati istočno od Eufrata. Od kraja 2015. godine u SDF-u zajedno djeluju borci iz kurdskih Postrojbi narodne samoobrane – YPG (čine okosnicu SDF-a), kao i asirijske kršćanske snage i pobunjenici iz arapskih plemena. Snage SDF-a bile su obučene i naoružane od strane SAD-a i oslobodile su istok Sirije od ISIL-ovih snaga. Sada se, iznenada, ta „moćna vojska našla pod kontrolom Rusije“, navodi autor članka u WSJ. „Assad, Kurdi, Turska – oni sada svi ovise o suglasnosti Moskve oko promicanje njihovih interesa u Siriji. … i sve to – bez ijednog ruskog metka. Sve ceste u Siriju sada vode kroz Moskvu. Putin je teško mogao zamoliti za više“, zaključuje Jonathan Spyer.

S većinom stavova američkog analitičara iz njegove kolumne u WSJ nije se teško složiti, osim, možda, s jednim: njegova tvrdnja kako se sada sve ovo u Siriji dogodilo bez „ijednog ispaljenog ruskog metka“ prilično je proizvoljna. Ona bi se tako mogla promatrati isključivo u krajnje izoliranom kontekstu prošlotjednih vojnih događaja na sjevero-istoku Sirije, bez razmatranja svega onoga što je tomu prethodilo. Jer predispozicije tj. preduvjeti za današnji „komforni“ ruski položaj (on još uvijek niti izdaleka nije takav s obzirom na nužnost rješavanja problema sjevero-zapadne regije Idlib, u kojoj se nalazi oko 60 tisuća radikalnih islamističkih boraca pridošlih sa svih strana Sirije nakon oslobodilačkih operacija sirijske vojske 2017. godine i koji realno ugrožavaju i dvije jedine ruske vojne baze u Siriji – zrakoplovnu „Hmeimim“ i pomorsku u luci Tartus) nisu plod ničijeg poklona Moskvi, poglavito ne onoga od strane Washingtona i predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. One su jedino i isključivo rezultat odlučne i visoko-profesionalne ruske zračne intervencije od početka listopada 2015. godine protiv „Islamske države“ (dok su se prije toga različite Zapadne i njima pridružene regionalne koalicije za borbu protiv „IS“ gotovo dvije godine uzaludno borile (čitaj: fingirale borbu) protiv tih „rezača ljudskih glava“ pričemu se teritorij „Kalifata“ širio iračkim i sirijskim prostorima poput zločudnog tumora protiv kojega taj tehnološki nadmoćni Zapad nije mogao pronaći lijek), kada Rusiji nitko nije davao niti minimalne šanse za uspjeh i spašavanje gotovo potpuno poražene sirijske vojske i Assadove vlade u Damasku pred čijim su se zidinama već utaborile snage „Islamske države“ i njoj srodnih radikalnih islamističkih organizacija, većinom pod krinkom tzv. umjerene sirijske oporbe. Štoviše, mnogi od njih priželjkivali su novovjeki ruski „afganistanski glib“ na sirijskom pustinjskom tlu.

Oni s malo boljom memorijom još se uvijek s lakoćom mogu prisjećati preciznih i postojanih, danonoćnih ruskih zračnih napada na konvoje naftnih cisterni kojima su ISIL-ovci švercali iračkom i sirijskom naftom po uhodanim trasama (uključno i kurdskim teritorijem u Iraku (koliko je na tom biznisu samo zaradio tamošnji vodeći kurdski politički klan Barzani!), Siriji ali i Turskoj!), u kilometarskim kolonama vozila prema sirijsko-turskoj granici, odakle je ta ukradena nafta nastavljala put do turskih sredozemnih terminala i dalje se plasirala diljem svijeta po znatno nižim cijenama od tržišnih, utječući na ukupnu svjetsku trgovinu „crnim zlatom“.

A u jeku tih ruskih, po mnoge „igrače“ bolnih zračnih operacija, 23. studenog 2015. g. uslijedilo je tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 na sjevero-zapadnoj granici sa Sirijom (tko je iza te opasne odluke stvarno stajao nikada nije u potpunosti razrješeno: Erdogan tvrdi Gulenova „mašinerija“ unutar zapovjedništva zračnih snaga, Erdoganovi protivnici da je on sam, treći, opet, neka silnica izvana…), što je gotovo dovelo do pokretanja ruskog vojnog udara na Tursku (u to sam vrijeme kao akreditirani novinar ovoga tjednika boravio u Moskvi i pratio sastanak ruskog i francuskog predsjednika Putina i Hollandea, gdje se trebalo razgovarati o francuskom priključenju ruskoj vojnoj kampanji u Siriji, nedugo nakon što su Pariz i svijet potresle dobro poznate slike brojnih terorističkih napada islamističkih boraca na ulicama francuske prijestolnice uoči nogometnog susreta Francuska-Njemačka. Zanimljivo, baš se u trenutku održavanja toga sastanka dogodilo tursko obaranje ruskog bombardera, nakon čega se napetost u Moskvi mogla „rezati nožem“, a Holland se blijed i prestrašen „šćućurio“ pored vidno razljućenog Putina, odmah shvaćajući kako je upao u opasnu „igru“ najvećih globalnih igrača, u kojoj jedna Francuska nema što tražiti). Ankara je, tada, posve razumljivo, ostala bez zaštite NATO snaga koju je zatražio Erdogan u strahu od ruske vojne reakcije. NATO je tada Erdoganu jasno kazao kako neće ulaziti u Treći svjetski rat s Rusijom zbog turskih nepromišljenih i jednostranih poteza i ambicija. Na kraju je Turska u svemu tome „lišo“ prošla (ukoliko izuzmemo prilično bolne gospodarske sankcije Moskve protiv Ankare) samo zahvaljujući Putinovom geopolitičkom geniju, koji je, umjesto ruskog vojnog protuodgovora, od Erdogana radije odlučio učiniti situacijskog saveznika po pitanju Sirije, ali i ne samo nje. Erdogan, ostavši potpuno sam na geopolitičkoj vjetrometini, nije dugo premišljao, poglavito u kontekstu onih tvrdnji prema kojima mu je upravo Putin pravodobnom obavještajnom informacijom o pokretanju vojnog puča u Turskoj spasio glavu u srpnju 2016. godine. Ostali (noviji) dio priče rusko-turskih odnosa već ionako dobro znate.

Zato se upravo sada, nedvojbeno i neporecivo može konstatirati slijedeće: ruska vojna intervencija u Siriji iz temelja je poremetila ključne planove mnogih globalnih i regionalnih igrača na Bliskom istoku do te mjere da je postala ključna paradigma koja još i sada najvažnije utječe na globalnu geopolitičku sliku i odnose snaga a to će činiti i u budućem dugoročnom razdoblju (što sam u svojim analizama u „7Dnevno“ naglašavao još na samom početku ruske vojne intervencije, ukazujući na svu glupost vanjskopolitičkih poteza Obamine administarcije (ne samo po Siriji) koja je do svega toga i dovela).

Dakle, Rusija trenutačno u sjevero-istočnoj Siriji stvarno ne ispaljuje metke. Umjesto nje i za njezine interese to sada rade drugi. Ali to je rezultat umijeća politike u njegovom najvišem stupnju i Trump je to ispravno procijenio i shvatio. On zna kako Sjedinjene Države u Siriji vojno više nemaju što tražiti, a da bi bile drugorazredni igrač koji se o svemu treba dogovarati s Moskvom Washington nije navikao i to mu je ispod časti s obzirom na tri desetljeća pomno građenog imidža jedine svjetske supersile. Zato se Trump još u prosincu prošle godine odlučio za potpuno novu strategiju – izvlačenje američkih vojnika iz lokalnih ratova u Bliskom istoku ali i diljem svijeta, i pomaganje svojim saveznicima i partnerima izvozom američkog naoružanja. Pritom će ti isti saveznici i partneri, ubuduće, ukoliko žele ratovati za svoje nacionalne interese to morati činiti bez aktivnog sudjelovanja američkih vojnika kojih je proteklih desetljeća već poginulo na tisuće, a bez, kako to veli Trtump, bilo kakvog ostvarenja američkih ključnih interesa na Bliskom istoku i uz potrošnju desetaka trilijuna dolara uzalud bačenoga novca američkih poreznih obveznika.

Svi Trumpovi oponenti i kritičari (a u te se, očito, može ubrojiti i navedeni Jonathan Spyer jer je ukupan ton njegovih riječi zapravo kritika u odnosu na Trumpove poteze), ovih se dana pozivaju na srceparajuću patetiku o ugroženosti Kurda, Trumpovoj izdaji i td., a da sami ne daju bilo kakav konkretan recept za riješenje dugogodišnjeg sirijskog problema u kojemu za američke interese više i nema prostora s obzirom da svi dobro znaju kako je Assadov ostanak na vlasti ulaskom Rusije u igru već odavno „zacementiran“ (a njegova je smjena bila glavni strateški cilj pokretanja dugogodišnje sirijske agonije). Američka vojna nazočnost u toj zemlji, koja se sastojala od 500-tinjak vojnika na njezinom sjevero-istoku, taj problem sigurno ne bi riješila.

„Kurdi ovo – Kurdi ono“, SAD-u ne treba „despotska Turska kao saveznik“ već protu-turske sankcije i slične gluposti (kao da despotska Saudijska Arabija i sl. režimi već odavno nisu američki ključni regionalni saveznici pa to u Washingtonu nikome pretjerano ne smeta) koje se ovih dana čuju iz američkog oporbenog političkog miljea i medija pod njihovim nadzorom jednostavno ne drže vodu i isključivo su stvar unutar-američke političke borbe a ne zdravih vanjskopolitičkih promišljanja. Štoviše, na kraju se može dogoditi da se upravo zbog turske operacije „Izvor mira“ kurdsko pitanje u Siriji konačno i riješi na po sve strane zadovoljavajući način, ponajprije i po same Kurde – kroz neki oblik njihove autonomije unutar jedinstvene sirijske države. O nekoj jedinstvenoj kurdskoj državi, naravno, ne može biti riječi i to svi globalni i regionalni igrači jako dobro znaju zbog realno-posloženih povijesnih i političkih odnosa u regiji i tamo nastalih državnih cjelina. Te cjeline (čitaj Turska i Iran, a onda i Irak koji je kurdsko pitanje već riješio širokom autonomijom Iračkog Kurdistana, naravno, datom ne svojom voljom već posljedicom američke vojne intervencije 2003.g.) nemaju se namjeru raspadati zbog rješavanja kurdskog državotvornog pitanja i sukladno svojim ustavima se imaju pravo braniti od bilo kakvih separatističkih težnji ma koliko one izgledale poštene u očima idealističkoga svijeta s obzirom na brojnost kurdskoga naroda. Ali taj i takav svijet sve je samo ne pošten i pravedan, pa će u njemu (kao što je to od pamtivjeka) do kraja njegova postojanja vladati isključivo „zakon jačega“.

https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-putin-novi-kralj-sirije/

Super tekst za one s glavom u pijesku...