marketinški bogomdana priča

Više od 200 obućarskih radnica iz Međimurja u petak, prije desetak dana, svoju je normu odradilo u tvrtki “Meiso” u Goričanu i otišlo na zasluženi vikend. U ponedjeljak su stale za strojeve Tvornice obuće “Haix”, konkurentne tvrtke u branši iz Male Subotice.

Ova velika migracija radne snage u malom Međimurju izazvala je golemu pažnju javnosti. Kako bi zaštitili svoje radnice od znatiželjnih novinara, tvrtka je angažirala zaštitare koji su onemogućavali kontakt sa zbunjenim ženama, nenaviklima na pozornost koja ih je snašla.

Ni krive ni dužne našle su se u središtu još jedne mučne priče posrnulog državnog poduzeća, kojemu slijedi stečaj. Zahtjev za pokretanje stečaja Trgovačkom sudu u Varaždinu prije dva tjedna podnijela je direktorica “Meisa” Snježana Dominić, u tijeku je postupak utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečaja, a privremenom je stečajnom upraviteljicom imenovana Slavica Orehovec iz Čakovca. Ročište je sazvano za 4. prosinca.

Direktorica Dominić, koja je uživala veliku potporu i lojalnost svojih radnica, istoga je dana podnijela i ostavku u tvrtki “Meiso”, da bi se prošli ponedjeljak, zajedno s više od 200 radnica, prijavila na radno mjesto u “Haixu”, gdje je dobila položaj voditeljice smjene, a uskoro će, govore radnice, napredovati u voditeljicu proizvodnje.

Ovakav je razvoj događanja presedan u Hrvatskoj, ali za radnice je to sretan kraj priče koja je mogla završiti i drukčije, uobičajenim – odlaskom na burzu. Jer, tu su deseci žena kojima nedostaje tek koja godina radnog staža do mirovine – dovoljno su blizu mirovini da spadaju u kritičnu skupinu tražitelja poslova, a opet (pre)daleko da si mogu priuštiti biti nezaposlene.

U neizvjesnosti su živjele desetak godina. Tvrtka “Meiso” prošla je i prolazi klasičan scenarij koji je zadesio mnoge hrvatske proizvodne tvrtke u vlasništvu države: konstantan dug koji stalno raste (danas je 20-ak milijuna kuna), velike kamate na glavnicu s kojima se gubitašu nemoguće nositi, pa iako zarađuje dovoljno za plaće i tekuće troškove, dugovanje raste. Od države se kao vlasnika očekivalo da podmiri golem dug.

“Meiso” su nazivali zadnjim bastionom državnog vlasništva uspostavljenog u pretvorbi. Država je bez ikakva suvisla razloga i bez naknade ušla u vlasništvo tvornice obuće, a danas ne zna što bi s njom. Radnici su vlasnici udjela vrijednog 3,8 milijuna kuna, koje su uredno otplatili.

Poduzeće je prošlo 10 bezuspješnih pokušaja privatizacije, a ideja o predstečaju, kojemu su pribjegle mnoge tvrtke sudbine slične ovoj “Meisa”, nije realizirana. Konkurentna tvrtka iz braše, uspješan “Haix” – koji je za “Meiso” odrađivao “lom poslove”, odnosno poslove dorade – jedno je vrijeme želio kupiti tvrtku, no pohlepna ga je država, s uvjetom otplate svih dugovanja, odvratila od takve ideje.

U “Haixu”, koji je neplanski, ali dobrodošlo, dobio više od 200 radnica – šute. Zanimljivo. Iako je ovo marketinški bogomdana priča (tvrtka koja od ulice spašava stotine žena, među kojima i na desetke onih pred mirovinom), u “Haixu” ne žele razgovarati s novinarima. Poslano je tek šturo priopćenje sa zaključkom: “Kao obiteljsko poduzeće osjećamo se povezano s ovom regijom. Veselimo se što ovdje nastavljamo s rastom.”

U takvom je ozračju upitna i uloga zaštitara pred pogonom. Doslovno su nam fizički prepriječili put do žena koje su netom prije stigle velikim autobusima na kat iz Donjeg Međimurja. Na pitanje zašto odraslim osobama na javnoj površini zabranjuju razgovarati, smireno, ali uporno odgovaraju neka se “za sve što nas zanima obratimo upravi ‘Haixa’”.

“Haix” je njemačka obiteljska tvrtka koja proizvodi gornjišta za multifunkcionalnu odjeću i vodeći je proizvođač obuće za policiju, vatrogasce i vojsku, a ljetos je, nakon iznenadne smrti, izgubila dugogodišnjega direktora i vlasnika Ewalda Haimerla. Poduzeće zapošljava više od 1300 ljudi i obuću, koju godišnje proizvede 1,3 milijuna pari, prodaje u 20-ak svjetskih zemalja. Uz Malu Soboticu te odnedavno Prelog, “Haix” ima pogon u Mainburgu.

“Haix” se za početak pokazao vrlo korektan prema novim radnicama.

– Odmah nakon zapošljavanja uplaćeno nam je 3000 kuna. Budući da nismo dobile plaću za rujan u “Meisu”, dali su nam taj novac da se snađemo do prve zarade u novoj tvrtki. U pogonu su nas dočekali ljudi iz Uprave, pozdravili nas i dali nam paket dobrodošlice – rekla nam je jedna od radnica, prije nego smo naišli na zaštitare.

Iz “Haixa” su posao ponudili i radnicama na bolovanju i na porodiljnom dopustu. Dvadesetak njih, međutim, ipak nije željelo prijeći u “Haix” te su ostale u “Meisu”, no ne zna se kako će dalje raditi.

Radnice pristigle autobusima su, tihe i naizged nezainteresirane, pušile svoju zadnju cigaretu prije početka smjene drugog radnog dana kod novog poslodavca.

One su – doznali smo dan ranije u šetnji selima Donjeg Međimurja, odakle je većina – zadovoljne ovakvim obratom situacije u trenutku kad su stvari za njih izgledale loše.

– Plaća će nam za nekoliko stotina kuna biti veća, a neko vrijeme nećemo raditi na normu dok se ne priviknemo na nove strojeve. Obećane su nam i jubilarne nagrade koje smo zaradile u “Meisu” – govore.

Sve im je gotovo jednako kao dosad, tek im je jedna stvar drukčija, ali i na to se, kažu, navikavaju.

– Malo je stroži režim nego u “Meisu”. Nema čik-pauze, nego dva odmora, jedan od 20 i jedan od 10 minuta – smiju se.

U startu im je jasna razlika između rada za državu ili privatnog poslodavca. Većina njih je u “Meisu” od dobivanja radne knjižice.

– Po nas je došlo pet autobusa i počastili su nas odojkom, krumpir-salatom, kolačima i što god smo željele popiti. Pozdravili su nas Markus Links i Ronald Haderer iz Uprave tvrtke i najavili da nas namjeravaju preuzeti. Nama se sve ovo jako sviđa, osobito jer smo se već vidjele na “burzi” – kazale su nam i priznale da ih je ipak još pomalo strah jer trenutačno su na šestomjesečnom pokusnom roku.

Zadnji radni dan u “Meisu” bio je emotivan. Ispred tvrtke, uz natpis “Grobari Međimurci, Darko Horvat i Nino Marđetko”, zapaljeni su lampaši. Žene su plakale za iznamljenim strojevima, po koje su već stizali njihovi vlasnici, a ono što je većina osjećala, jedna je od njih, Verica Dominić, i napisala u svojoj Facebook objavi koja počinje rečenicom: “Danas je tužan dan. Umrla nam je naša majčica hraniteljica...”

https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/biznis/clanak/id/630252/kako-prezivjeti-mucno-posrnuce-drzavne-tvrtke-vise-od-200-radnica-preko-noci-pobjeglo-privatniku-a-on-angazirao-zastitare-da-ih-cuvaju-od-neugodnosti-i-svakoj-odmah-dao-po-3000-kuna

28.11.2019 , dan kad je radnik postao bitan u HR

Šta znači privatni sektor... Ovi u privatnom sektoru jedva dočekali da dobiju 200 novih radnika