HEROJ RUSIJE Hrvat kojeg srbi prisvajaju

https://www.maxportal.hr/kolumne/heroj-rusije-roden-je-u-imotskom-od-cace-tome-i-majke-ive-a-srbi-ga-prisvajaju/
Home  Kolumne  HEROJ RUSIJE: Rođen je u Imotskom od ćaće Tome i majke Ive, a Srbi ga prisvajaju

[size=35]HEROJ RUSIJE: Rođen je u Imotskom od ćaće Tome i majke Ive, a Srbi ga prisvajaju
SVIBANJ 15, 2019MAXPORTAL[/size]










Share

Tomo Aleksa Dundić rođen je 12. kolovoza 1897, u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković.  Po Velikoj sovjetskoj enciklopediji rođen je 13. travnja 1896. godine, no izvadak iz Matice rođenih pokazuje da je  točan prvi datum rođenja.


PIŠE: Admiral Davor Domazet Lošo
Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga ‘dunda’ prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao ‘gaučo’, gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada.
Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika. Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih argentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak ‘Ale’ (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.
Junak iz Grabovca
Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište. U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen.
Godinu dana kasnije prijavljuje se u ‘jugoslavenski puk’, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).
Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin.
Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se ‘onda ne bi mogao boriti u prvim redovima’.

Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja.
Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave. Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta.
Takvima nedvojbeno pripada ‘crveni konjanik’ Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.
O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao ‘strah i trepet’ svojom ‘čerkeskom ili adigejskom sabljom’.
Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili ‘stanici’ Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.
Hrvat iz Grabovca kod Imotskog, konjanik Crvene armije, jedan je od najvećih junaka ruskoga građanskog rata, a doslovce je opjevan  jer postoji i opera Gennadija Stavonina “Oleko Dundič” iz 1972. godine

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’
A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer ‘jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat’. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji. U svrhu ‘dokazivanja’ da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji.

Da bi Hrvata Tomu iz Grabovca posrbili u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske

[size]
Međutim, sami će mitomani napisati da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu ‘još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka’. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je ‘Dundić bio Srbin iz Dalmacije’.
[/size][size]
U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski ‘crveni konjanik’ postao ‘Srbinom’, u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim.
Ti isti srpski mitomani zaključit će da se ‘Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda’, i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je ‘on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore’.
Na grobu toga ‘crvenog konjanika’ Hrvata iz Grabovca piše: ‘Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.’
Taj ‘lav i dijete’ koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film ‘Oleko Dundić’ i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu ‘Oleko Dundič’. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu.
Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.
Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.
Nema opravdanja da je politika ime ‘crvenoga konjanika’, koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije.
A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA:  Sergej Gavriljačenko: Napad  ( Гавриляченко Сергей: “Атака”)
 [/size]

komunistički glavosjek
neka ga srbi uzmu

Robert Bartini - Rijecanin bez kojeg Rusi ne bi poletjeli u svemir

Znate li tko je Robert Bartini? Ne znate? Ne brinite, ne zna ni većina riječke, ali ni hrvatske javnosti iako je, prema svemu sudeći, riječ o jednom od najznačajnijih, ili barem najintrigantnijih znanstvenika iz grada na Rječini.

Robert Oros de Bartini (u ruskoj verziji Robert Ljudvigovič Bartini) rođen je 14. svibnja 1897. godine, a iako se na mnogim mjestima kao grad rođenja spominje Rijeka to izgleda nije istina. Naime, Robert je sin Ludovica Orosa di Bartinija, tadašnjeg riječkog viceguvernera i siromašne sluškinje iz mađarskog Miškolca gdje je rođen i Robert. Budući da se radilo o izvanbračnoj vezi, Robertova majka, maloljetna 16-godišnja djevojka, vrlo brzo poslije njegovog rođenja počinila je samoubojstvo nakon čega Roberta posvaja njegov biološki otac i dovodi ga u Rijeku kad je njemu bilo svega nekoliko mjeseci. 
O njegovoj ranoj mladosti koju proveo na Kvarneru ne zna se mnogo. Bartini je živio na relaciji Rijeka – Opatija, završio je gimnaziju u Rijeci, a zahvaljujući imućnoj obitelji uz gimnazijsko, imao je i dodatno obrazovanje uz privatne tutore. Lako je moguće da se fascinacija avionima kod mladog Bartinija razvila gledajući Guida Prodama koji je 1911. poletio nad Rijekom ili pak zahvaljujući akrobacijama ruskog asa Slavorossova koji je 1912. boravio na Kvarneru.

Nakon završetka gimnazije, Bartini 1916. godine odlazi u austrijsku vojsku odnosno u oficirsku školu u slovačku Bistricu, a iste je godine uhićen na bojištu u Ukrajini. U zarobljeništvu provodi tri godine nakon čega se, poprilično obilaznim putem (jedno vrijeme je čak radio i kao taksist u Šangaju), 1920. vraća u Rijeku. Vrlo brzo odlazi u Italiju gdje 1922. godine završava Tehnički fakultet u Milanu te pilotsku školu u Rimu.

Jedan od razloga zbog kojih je Bartini upadao u probleme, ležao je u tome što se nije bojao autoriteta pa je svakome govorio što misli, a to u tadašnjim vremenima nije bilo »politički pametno« – govori Klinger. 
Model Stal 7 kasnije je razvijen u bombardera i sudjelovao je u prvim zračnim napadima na Berlin. Ali model ne potpisuje Bartini nego mlađi konstruktor Jermolajev. Slična se situacija događala i drugim velikim dizajnerima poput Tupoljeva i Iljušina koji također u tom razdoblju nisu potpisivali svoje modele, a dodatni Bartinijev krimen bila je činjenica da je stranac. 
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bartini aktivno radi na razvoju aviona bržih od zvuka, da bi se nakon toga posvetio velikim transporterima, modelima T-117 i T-200. Ti modeli nisu završeni, ali je genijalnost njihove konstrukcije, kao u mnogim Bartinijevim idejama, bila daleko ispred vremena. 
Primjerice, njegov T 200 je prvi avion širokog trupa, a tu će ideju Boeing iskoristiti tek 20 godina poslije. Iako se od razvoja njegovih modela odustalo, svi dokumenti poslani su u Olegu Antonovu te je dobar dio njegovih inovacija iskorišten u konstruiranju i proizvodnji svjetski poznatih aviona iz te slavne tvornice. 
Tijekom pedesetih godina 20. stoljeća Bartini radi na razvoju duplih delta krila, za koja je izračunao da su optimalna za nadzvučne letove, a koja će kasnije svoju punu primjenu naći na Concordeu i Tupoljevu. Uz to, ne prestaje sa svojom opsesijom hidroavionima i vertikalnim uzlijetanjem, a kruna tog rada bio je model VVA-14, avion koji je mogao vertikalno uzletjeti s vodene površine, a jedan od njegovih glavnih zadataka trebao je biti uništavanje američkih podmornica.

Plodan i darežljiv konstruktor
Povodom 110. obljetnice Bartinijeva rođenja, ruska avio tvrtka Beriev izdala je službeni dopis u kojem su, između ostalog, zabilježene riječi velikog O. K. Antonova: »Bartini je bio iznimno plodan i darežljiv konstruktor. Njegove su ideje bile daleko ispred vremena i zato je samo mali njih dio realiziran. Ali čak i one ideje koje nisu realizirane, poslužile su kao katalizator našeg napretka u aerotehnologiji.« 

Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

Ringo10 wrote:Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

O cem ti pricas...ti fakat mrzis rod i porod svoj..rodbinu ustasama stalno nazivas

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

ovi mora bit hrvat 

debotoijusto wrote:

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

ovi mora bit hrvat 

kazes debo odose rusi totalka u mitomaniju

Uviek me zanimalo otkud ono Aleksa. Hrabar čovjek.

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

O cem ti pricas...ti fakat mrzis rod i porod svoj..rodbinu ustasama stalno nazivas

Jesam li ja nesto slagao. Hrvati su u vecini gomila ustasoida i ustasonostalgicara. Crkveni kler, sve braniteljske udruge, navijacke organizacije, ogromna vecina politickih stranaka, opce politicko usmjerenje i opredjeljenje, sve je to na istom politickom fonu, manje ili vise.

Da se brate ne lazemo.

Ja da mrzim svoj rod i narod, to je budalastina.

A da gajim odredjeni prijezir, to stoji

Ringo10 wrote:

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

O cem ti pricas...ti fakat mrzis rod i porod svoj..rodbinu ustasama stalno nazivas

Jesam li ja nesto slagao. Hrvati su u vecini gomila ustasoida i ustasonostalgicara. Crkveni kler, sve braniteljske udruge, navijacke organizacije, ogromna vecina politickih stranaka, opce politicko usmjerenje i opredjeljenje, sve je to na istom politickom fonu, manje ili vise.

Da se brate ne lazemo.

Ja da mrzim svoj rod i narod, to je budalastina.

A da gajim odredjeni prijezir, to stoji

Pa prijezir ti je gori od mrznje...znas kako se u narodu kaze bolje da me mrzis nego prezires..  ....a drugo ja ruku u vatru stavljam da nema vise od 10,15% ustasoida kako ti kazes...a toliko i partizana mi ostali smi zenge i mupovci

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

O cem ti pricas...ti fakat mrzis rod i porod svoj..rodbinu ustasama stalno nazivas

Jesam li ja nesto slagao. Hrvati su u vecini gomila ustasoida i ustasonostalgicara. Crkveni kler, sve braniteljske udruge, navijacke organizacije, ogromna vecina politickih stranaka, opce politicko usmjerenje i opredjeljenje, sve je to na istom politickom fonu, manje ili vise.

Da se brate ne lazemo.

Ja da mrzim svoj rod i narod, to je budalastina.

A da gajim odredjeni prijezir, to stoji

a drugo ja ruku u vatru stavljam da nema vise od 10,15% ustasoida 

Pricam ti pricu ... za malu djecu.

Kad vidim hrvatske popove kako odrzavaju spektakularne mise i na ustaskim i ostalim fasistickim stratistima kao sto rade na Blajburgu i kad vidim vracanje spomenika Stipi Filipovicu na ono sramotno PRAZNO postolje u Opuzenu kao pocetak vracanja porusenih spomenika i spomen obiljezja NOPu u Hrvatskoj, MOZDA POCNEM VJEROVATI u to sto pricas.

Ringo10 wrote:

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:

vuksadinare wrote:

Ringo10 wrote:Ma kud ćeš ovoga lika Hrvatima spominjat! Skandal!

Ovaj Lošo je obicna komunjara i Rusofil maskiran u domoljuba.

Da je u pitanju neki Frankov falangista hrvatskog porijekla. Ili neki ustaša iz STaljingrada. Ili neki Hrvat u Banderinoj paravojski koji je vješao malu djecu u grozdovima  ili bar neki plaćenik koljački kontras iz Nikaragve ...

Pa da se od ponosa nadmu hrvatska ustaška pluća...

Ali ne, Lošo nama ovdje servira nekakvog Imotskog crvenog konjanika i izdajnika ... ma hajde bježi...

Sjećam se da je bivši veleposlanik Rusije Keresteđijanac pričao kako mu se Tuđman jednom u nastupu bezumlja hvalio kako su Srbi u Rusiji podržavali Cara a Hrvati ratovali za boljševike -šta ćeš, ponijela ga nostalgija na komunjarsku mladost- i veli, pogledam ja Šuška koji je to slušao a Gojko sav crven u licu, pizdi od muke.

Koja je to trauma bila za našeg ustaškog pizza majstora iz Canade, strahota jedna.

Domazetu treba reći da nas prestane traumirati sa ovakvim stvarima.

O cem ti pricas...ti fakat mrzis rod i porod svoj..rodbinu ustasama stalno nazivas

Jesam li ja nesto slagao. Hrvati su u vecini gomila ustasoida i ustasonostalgicara. Crkveni kler, sve braniteljske udruge, navijacke organizacije, ogromna vecina politickih stranaka, opce politicko usmjerenje i opredjeljenje, sve je to na istom politickom fonu, manje ili vise.

Da se brate ne lazemo.

Ja da mrzim svoj rod i narod, to je budalastina.

A da gajim odredjeni prijezir, to stoji

a drugo ja ruku u vatru stavljam da nema vise od 10,15% ustasoida 

Pricam ti pricu ... za malu djecu.

Kad vidim hrvatske popove kako odrzavaju spektakularne mise i na ustaskim i ostalim fasistickim stratistima kao sto rade na Blajburgu i kad vidim vracanje spomenika Stipi Filipovicu na ono sramotno PRAZNO postolje u Opuzenu kao pocetak vracanja porusenih spomenika i spomen obiljezja NOPu u Hrvatskoj, MOZDA POCNEM VJEROVATI u to sto pricas.

Kakve veze ima ustastvo sa podizanjem spomenika partizanima?..znas li koji je podatak koliko se sudionika partizanskog pokreta u hrvatskoj stavilo na raspolaganje hrvatskim postrojbama u domov.ratu?..6%...od naravno zivucih..ne nuzno sa oruzjem u ruci....u tih 6% su ti tudjman,bobetko,cervenko...a rado bi ti nasao jedan intervju gdje se sudionik nop-a iz karlovca tada 91 kao 70 godisnjak sa svojom puskom stavio na raspolganje zng-u na upit novinara kako su tad na njegov angazman u zng-u teagirali njegovi suborci iz partizanskog pokreta..odgovor je bio 'vecini drago nije bilo'

Konačno da su se i njega Hrvati sjetili. Još da se sjete i Stjepana Fuilipovića i sve OK.

Oni zapeli samo za Boškovića,a Andrića su Srbima sami prepustili jer im nije interesantan.

Da ne govorimo kako su velikohrvatski publicisti i kvaziznanstvenici i samu revolucionarnu Mladu Bosnu koja je bila opće jugoslavenska,istu pretvorili ne samo u srpsku,nego i u četničku,iako su njoj pripadali i Hrvati i Muslimani i Srbi koji sa takvom politikom veze nemaju.

Mladobosancima svojevremeno pripadali su i Andrić i Tin Ujević i Memhmedbašić i Tartaglia.