Prodaja Harley-Davidsona rapidno pada, mlađe muškarce taj imidž više uopće ne zanima

Prodaja Harley-Davidsona rapidno pada, mlađe muškarce taj imidž više uopće ne zanima
Prodaja Harley-Davidsona, poznatog američkog brenda motocikala, u zadnje je četiri godine pala za gotovo 17 posto. Lani su tako prodali 110.200 motocikala manje nego 2015. godine, prema stranici The Motley Fool. Problem je, piše Fortune, u privlačenju mlađih kupaca. Generacija milenijalca o motociklima razmišlja na posve drugačiji način od sredovječne generacije.
Naime, prosječni kupac Harley-Davidson motora u SAD-u oženjeni je muškarac u ranim 50-ima s godišnjim primanjima od 90 tisuća dolara. On kupovinu motocikla doživljava hobistički, kao nešto čime će popuniti slobodno vrijeme. S druge strane, mlađi muškarci između 21 i 34 godine na kupovinu motocikla odlučuju se iz praktičnih razloga, tek ako im to olakšava transport i ne pate na vjetar u kosi i imidž koji Harley-Davidson predstavlja.
- Ako ne dođe do generacijskog pomaka u kojem bi i mlađi muškarci kupovinu Harley Davidsona doživljavali kao rekreaciju, motociklistička industrija, čini se, sve više će ovisiti o generaciji koja stari, objasnio je Robin Farley, analitičar UBS-a. Međutim, ono što ubija motociklističku industriju nije to samo stvar generacijskog jaza već i prihoda, piše Fortune. Milenijalci si ne mogu priuštiti Harley-Davidson motocikl, prosječne cijene 30 tisuća dolara, jer nemaju dovoljno akumuliranog bogatstva kao starije generacije, a uz to imaju i manje plaće i puno manje imovine.
U Harleyju ipak ne žele odustati od milenijalaca pa su početkom godine, zaprepastivši starije kupce, predstavili i svoj prvi električni motocikl, Livewire, koji bi u prodaju trebao krenuti početkom ljeta.

njah

Strašno. Jebo ti tu Ameriku ak si nemreš priuštit motor u klasi jednogodišnje plače.

To kao da se tu čubiš nad motorom koji košta 50-tak tisuća kuna. Neš ti nedostižnih cifri.

nije poanta u tome..-Nekadsu i Moškije bili stameni i jaki,nish ispod 180 i 85 kila,nije se smatralo moskijom..Harleji su uvijek bili teski i masivni motori,za koje je trebala snaga..Danas pogledas ove prišljikilavce,jebate,njih odnese i skuter od 50 mubika..sve to postali neki metroseksualčići..

realno harley je uvijek bio precijenjeno smeće koje se kupovalo radi bajkerskog imidža.

trebao je propasti sedamdesetih, jer su japanci radili puno jeftinije, puno modernije, puno brže, i najvažnije puno kvalitetnije strojeve. Ali nije, radi hells angelsa. Sony Barger, koji je stvorio Hellse kakvi su danas, u biti od grupice veterana WW2 napravio najjaču bandu dilera i plaćenih kilera u SAD, i koji je još živ i vodi neki servis za motore, je sam rekao da je harley smeće, ali da su ga kupovali samo zato jer je američki - uvjet za članstvo je bio AMERIČKI motor, a to je bila onda jedina marka. Inače je Sonny rekao u tom intervjuu, ako hoćeš DOBAR motor, kupi BMW. Ili bar Hondu.

kasnije su ga počeli kupovati dobrostojeći zubari i odvjetnici, pa i obični papci i papučari koji su vikendom htjeli izgledati opasno i praviti se da žive slobodno.

A sad, to što su današnje generacije pičkice kojima je sve osim SUV-a fuj i preopasno i koji zaziru i od običnog kabrioleta, to je drugi par rukava...

da ne bude zabune ovo je američki njuzbar, ali liberali misle da je to stvarno.

https://npcdaily.com/2006/new-study-says-women-prefer-low-testosterone-effeminate-liberal-men-to-muscular-confident-alpha-males/

btw u harleyu su napravili najgori mogući marketniški potez kad su rekli da će preselit dio proizvodnje izvan SAD radi trumpovih carina na UVOZNI čelik.

fanovi su popizdili, jer je cijela poanta marke da je to američki motor, napravljen u americi, od AMERIČKOG čelika. Zato ga ljudi plaćaju triput skuplje nego istu takvu hondu. I ne žele bajk napravljen u indiji od bangladeškog čelika, ni bajk napravljen u milwaukeeju od uvoznog bangladeškog čelika. A sad im je tek sinulo da su njihovi skupi harleyi napravljeni od jeftinog uvoznog čelika (i jeftinih dijelova iz meksika, kad smo kod toga)

Sukob generacija.

EKONOMIJA SREĆE

Zašto milenijalci ne troše na stvari nego na iskustva?

Umjesto kupovanja nekretnina i stvari, milenijalci – rođeni između 1980. i 2000. - u bogatim zemljama okreću se 'ekonomiji doživljaja' ili 'ekonomiji sreće'. Doživljaj je za njih zakon, a ne torbica marke Vuitton. Taj zaokret u potrošačkim navikama ozbiljno se osjeća na tržištu dionica: rastu sve one vezane uz putovanja, aviopromet, industriju doživljaja, masovne festivale, sportska prvenstva, restorane i kavane, za koje su indeksi praćenja na američkim i europskim burzama dosegli najviše vrijednosti nakon 2011.

'Mjesto događanja: Poljud. Lokacija: Split, Hrvatska. Datum: 15, 16, 17 srpnja 2016.

Ultra Europe okuplja sve teške kategorije elektronske plesne glazbe, s više od 150 nastupa tijekom 3 dana na 4 pozornice. Najmodernije ozvučenje, svjetlosni spektakli i vatrometi vode 'ultranaute' na ultimativno putovanje kroz cjelokupni spektar elektronske glazbe. Kada se susretnu najljepša stvorenja na svijetu s najboljim DJ-ima na planetu, atmosfera prelazi u čistu euforiju do ranih jutarnjih sati...'

Tim riječima organizatori Ultre i ove godine pozivaju 'ultranaute' sa svih strana na 'nezaboravan trodnevni doživljaj upotpunjen zabavama na plaži i brodovima, uz neprekinutu glazbu na zadivljujućoj obali hrvatskog Jadrana'. Dobar dio ulaznica po povoljnijoj cijeni već je rasprodan, a tko će se među zadnjima ukrcati u Ultrin svemirski brod, iskeširat će 200 eura po osobi. Plus prijevoz, smještaj, hrana i ostalo. I ove godine očekuje se više od 40.000 ultraša.

'Mladi gosti ne štede. Splitski kafići su prepuni, fast foodovi i pekarnice pojačano rade, grad je pod neviđenom opsadom ultraša', javljao je prošle godine jedan domaći dnevnik.

Festivalom Ultra Europe Split je savršeno pogodio što želi i na što najradije troši (ili na čemu ne štedi) generacija Y ili milenijalci, cure i dečki rođeni između 1980. i 2000. godine. Na tom tragu i Zagreb je shvatio da 'ekonomija doživljaja' može biti vrlo isplativa, s malo kobasica, kuhanog vina, klizalištem i novogodišnjim ukrasima u adventsko doba.

Za razliku od očeva koji su u njihovim godinama štedjeli za prvi automobil, milenijalci radije troše na večeru u pristojnom restoranu, piće u kafiću, odlazak na festival piva i sportski događaj, druženje s prijateljima i istraživanje manje poznatih kutaka svijeta, objašnjava jedan splitski party-turist. Oni se ne žele, kao njihovi roditelji, 'stuffocirati' (trpati stvarima), nego guštaju u životnim radostima. Umjesto kupovanja stana, radije ga iznajmljuju. Radije žive u urbanim, nego u prigradskim sredinama, 69 posto ih radije provodi vrijeme na zanimljivim mjestima u društvu prijatelja i obitelji, nego sjedi kod kuće; 70 posto izjavljuje da ih prisustvovanje javnim događanjima više povezuje s ljudima, zajednicom i svijetom općenito, a 30 posto kaže da je na njima upoznalo osobe s kojima su postali prijatelji.

Situacija je u nas malo drukčija. Na prste možete nabrojati domaće milenijalce koji sami dovoljno zarađuju za egzotična putovanja (ako nisu Maja Šuput) i odlazak na kakvu Ultru na neki drugi kontinent, ali zato barem subotom, i ne samo subotom, ne možete naći slobodan stol u omiljenoj zagrebačkoj Bogovićevoj i na Cvjetnom trgu, u obližnjim kafićima i u zalogajnicama. To su oni potrošači koji bi radije kupili stan, nego živjeli kod roditelja ili ga iznajmljivali na kaotičnom tržištu bez pravila i reda, ali nakon gorke trakavice s francima i neizvjesnim radnim mjestima, ako ih uopće imaju, radije zarađeno troše na sebe, živeći od danas do sutra, nego da im nad glavom visi dužničko ropstvo.

Generacija Y se okreće 'ekonomiji doživljaja' ili 'ekonomiji sreće'. Živjeti smislen i sretan život sada podrazumijeva kreiranje, skupljanje, dijeljenje s drugima i bilježenje doživljaja. Doživljaj je zakon.

Taj životni stil i ozbiljan zaokret u potrošačkim navikama vrlo se ozbiljno osjećaju na tržištu dionica: rastu sve dionice vezane uz putovanja, industriju doživljaja, masovne festivale, aviopromet, restorane i kavane, za koje su indeksi praćenja na američkim i europskim burzama dosegli najviše vrijednosti nakon 2011. Milenijalci u SAD-u čine najveći dio zaposlenih i više od četvrtine ukupne populacije, počinju dolaziti na top pozicije, a godišnje na sebe troše nevjerojatnih 1.300 milijardi dolara te je malo kome u Novom svijetu svejedno kuda će odlaziti novac iz njihovih novčanika.

Čak 78 posto milenijalaca radije troši na neki doživljaj, nego na materijalne stvari, za razliku od 59 posto babyboomera, kažu najnoviji podaci njujorške firme za istraživanje tržišta Harris Poll i Eventbrite Inc., kalifornijske platforme za planiranje, promociju i prodaju ulaznica za događaje uživo. Čak 82 posto njih izjavljuje da je u proteklih godinu dana bilo na barem jednom velikom koncertu ili festivalu, a 72 posto namjerava na takvo što ubuduće trošiti još više. Broj ulaznica za festivale piva, muzike i sportska natjecanja u Americi se u samo dvije godine, od 2011. do 2013., udeseterostručio. Washington Post piše da se u 11 mjeseci prošle godine promet u restoranima povećao za 8 posto u odnosu na godinu ranije, citirajući izjavu neke djevojke da će radije otići na Karibe, nego kupiti kaput od kašmira, pa nije čudo što su američki lanci robnih kuća poput čuvenog Macy'sa proteklih božićnih praznika bilježili manju prodaju poklona.

I britanska pivovara Greene King Plc sa svojim pubovima i hotelima, posluje bolje no ikada. Šest od deset britanskih milenijalaca odlazi u restoran barem jednom tjedno, dvostruko češće nego njihovi roditelji. Bloomberg Business piše da su niskobudžetne avio kompanije poput EasyJeta i Ryanaira sedmerostruko povećale promet od vremena nedavne ekonomske krize. Američki ski operater Vail Resorts Inc bilježi 700 posto više posjetitelja popularnih skijališta od 2009., a vrijednost Airbnb-a, web stranice za najam smještaja u 34.000 gradova u 190 zemalja, od 10 milijardi dolara 2014. skočila je u 2015. na 25.5 milijardi.

'Doživljaji i nova iskustva pomažu milenijalcima više nego ijednoj ranijoj generaciji da oblikuju svoj identitet i stvaraju bogate uspomene', kaže Sarbjit Nahal, voditelj odjela za tematska ulaganja u Bank of America Corp. u Londonu. - Banke će sada rado ulagati u velike sportske događaje, glazbene festivale, velika kulturna događanja, online igre, gospodarstvo dijeljenja, u firme koje nude stvari vezane uz zdrav život, putovanja, sve ono što donosi nova iskustva koja će potrošači moći podijeliti sa svojim prijateljima, objašnjava Nahal.

U novoj životnoj filozofiji zabave i sreće pati štednja. Milenijalci danas zarađuju manje od roditelja u njihovoj dobi, a prema Nielsenovu izvješću o globalnom generacijskom životnom stilu za 2015. samo njih 34 posto odvaja nešto na stranu. Tek 15 posto, i to onih koji žive daleko od urbanih sredina, kao prvi cilj navode kupnju automobila, isto ih je toliko malo zainteresirano za kupnju tv-prijemnika, a samo 10 posto je spremno štedjeti za kupnju kakve dizajnerske torbice po cijeni od 15.000 kuna.

U tom probuđenom hedonizmu ima nezasitne žudnje za nadoknadom propuštenoga u vrijeme nedavne ekonomske krize. Djeca cvijeća šezdesetih godina prošloga stoljeća protestirala su protiv ratova i grabeži establišmenta, a milenijalci danas eskapistički na to žmire, zadovoljavajući se manjim komadom kolača, ali ga zato nastoje pojesti u što veću slast. Nemoćni i bezvoljni u pokušaju mijenjanja svijeta, pristaju ne misliti dugoročno na sutra. Problem im je samo da ne propuste neki važan doživljaj, nešto što virtualni marketing poručuje da se ne smije propustiti, nešto čime se njihovi globalni prijatelji hvale na društvenim mrežama. Od svih današnjih dobnih grupa, milenijalci stoga najviše 'tvitaju', 'šeraju' i 'postaju' sve što dožive, jer važi pravilo: doživio sam, dakle jesam. Ali doživljaj mora biti dokumentiran, moraju ga vidjeti drugi, inače doživljaj sam po sebi nije doživljaj. Pogledajte samo svoj Facebook. Blizu 70 posto milenijalaca priznaje da pati od FOMO-a (fear of missing out) ili straha da nešto ne propuste, straha da će neodlaskom na neku zabavu o kojoj na mreži prijatelji pišu bajke, propustiti događaj života.

Takav ultra doživljaj života zasigurno je putovanje na rub Zemljine atmosfere za koji morate iskrcati pola milijuna dolara, što nudi Kalifornijac sa stalnom adresom u Londonu, Jack Huang na svojoj web stranici Truly Experience, osnovanoj 2012. Skupo? Naravno, ali vrijedi dobrih fotki na Facebooku. 'Ljudi žele kupiti sreću', objašnjava svoju ponudu Jack Huang.

Sreća je ipak relativan pojam. Kada se malo prizemljimo, ona se može naći među grupom frendova koji - putujući kroz Svinjarevce, Gaćeleze, Gornje Cjepidlake, Prduše Vele, Konjevrate i Špičkovine - dolaze među razdraganu gomilu na zabavu života. No, zabava života takvom postaje samo uz bocu reklamiranog piva.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/zasto-milenijalci-ne-trose-na-stvari-nego-na-iskustva-20160212

melkior wrote:Umjesto kupovanja stana, radije ga iznajmljuju.


... radije zarađeno troše na sebe, živeći od danas do sutra, nego da im nad glavom visi dužničko ropstvo.

i onda jednog dana, kad se broj stanovnika utrostruči radi najezde kozojeba a rente odu u nebo, živjet će na ulici... a od mirovine će imat kurčinu jer nemaju djece koja bi tu mirovinu zaradila...

Pa će opet kapitalizam bit kriv

marcellus wrote:

Do prije 15-20 god. bi ovaj desni bio peder, jer npr. brije prsi...
Ovo lijevo nije se moglo zamisliti ni u najbolesnijim maštarijama...

marcellus wrote:

ovo lijevo...a sta je to?

Noor wrote:

marcellus wrote:

ovo lijevo...a sta je to?

muškarac koji ne pati od "toksične muževnosti"...

zdrav primjerak vrste, po novom... ovo drugo je bolesnik

aha, tak sam i mislila :)

marcellus wrote:

melkior wrote:Umjesto kupovanja stana, radije ga iznajmljuju.


... radije zarađeno troše na sebe, živeći od danas do sutra, nego da im nad glavom visi dužničko ropstvo.

i onda jednog dana, kad se broj stanovnika utrostruči radi najezde kozojeba a rente odu u nebo, živjet će na ulici... a od mirovine će imat kurčinu jer nemaju djece koja bi tu mirovinu zaradila...

Pa će opet kapitalizam bit kriv

Kapitalizam i jest kriv.

Milenijalci >

Generacija za koju sutra ne postoji

nevena milojević
Milenijalci su rođeni između 1985. i 2000. godine. Rasprostranjeno je mišljenje da su oni lenji, razmaženi, neposvećeni, neodlučni. Pitanje je, međutim, da li taj stereotip zaista odgovara generaciji koju su obeležili velika nezaposlenost, slabe zarade, terorizam, internet

Smatraju ih najrazmaženijom generacijom u istoriji. O njima se govori kao o Narcisima opterećenim stvaranjem idealne slike o sebi na društvenim mrežama; zavisnicima od interneta i mobilnih telefona, koji ništa ne umeju da urade bez aplikacija. Rasprostranjeno je mišljenje da su lenji i nepreduzimljivi.
Dok insistiraju na nezavisnosti, žive na grbači roditelja do poodmaklih godina. Rađene su studije o pripadnicima ove generacije "drugačije od svih prethodnih", koji sebe vide kao "nešto posebno", jer su im roditelji govorili da su drugačiji od drugih, iako nikome nije jasno na čemu se ta superiornost zasniva. Apatični su i apolitični. Ništa nije dovoljno dobro za njih. Iako su nadobudni, ne mogu da se oslobode elementarnih sumnji u sebe.
Rođeni su između 1985. i 2000. godine. Zovu ih "milenijalci", ali još češće eufemizmima kao što su: "Ja, ja, ja generacija" u Americi, "Generacija možda" u Nemačkoj, "Ljudi koji rade dve stvari u isto vreme" u Japanu, "Mladi koji jedu stare" u Kini.
Kritičari milenijalaca, međutim, često zaborave da napomenu da je šesnaest odsto ove generacije odraslo u siromaštvu i da taj broj konstantno raste. Ova generacija piše istoriju ekonomskog debakla koji se ogleda u dramatičnim klasnim razlikama. Na tu za milenijalce bitnu činjenicu ukazuje i Kler Rejns u knjizi iz 2002. Connecting generations: The Sourcebook for a New Workplace.
To je prva generacija koja je odrastala u jeku globalnog zagrevanja. To je i prva generacija za koju je terorizam – i strah i neizvesnost koje on donosi – postao svakodnevna pojava.
ULEPŠANA STVARNOST: Selfisana svakodnevica


LEPŠI OD STVARNOSTI: Oni koji ih brane (a njih je znatno manje) ističu da su najobrazovanija i najkreativnija generacija do danas. Neguju timske vrednosti, brinu se o svom okruženju i ekološki su svesni.
Imenovali su ih autori knjiga iz 1987. godine Generacije: Istorija Američke budućnosti i Milenijalci se uzdižu: sledeća velika generacija Nil Hau i Vilijam Straus. Oni su i trasirali raspravu o milenijalcima dok su još stasavali: da li je to generacija u koju treba ulagati, ili će morati da se nosi na grbači?
U Srbiji se najpre odomaćio loš glas o milenijalcima. Tipičan je stav Istoka Pavlovića u njegovoj kolumni u "Politici" koji uglavnom samo prevodi već utanačene stereotipe o njima: "Oni imaju mnogo samopouzdanja, ali je ono često bez osnova. Osećaju da zaslužuju mnogo više nego što je realno i ispoljavaju više narcisoidnosti nego prethodne generacije. To se može videti ako pogledate prosečan profil na društvenoj mreži jedne ovakve osobe. Sve je prepuno ‘selfija’, kao i fotografija na kojima predstavljaju svoj život mnogo lepšim nego što zaista jeste. Ako je danas bilo sto loših i jedna lepa pojava, oni će na Fejsbuku postaviti samo fotografiju te jedne lepe. Na taj način, ne samo što zavaravaju posmatrače, nego sve više zavaravaju i sebe. Tako se pojačava taj osećaj da zaslužuju više i bolje od života, koji često nije u skladu s njihovim realnim iskustvom, obrazovanjem i mogućnostima."
LENJIVCI: Ako se o milenijalcima sudi na osnovu preovlađujućih mišljenja, nameće se zaključak da je problem u njima samima, a ne i u ekonomskoj situaciji i velikoj nezaposlenosti među mladima (vidi okvir). Oni su u međuvremenu u uzrastu u kome se istupa na tržište rada. Kako privući milenijalce na radna mesta, postala je velika menadžerska zagonetka. Brojni članci preporučuju da im se ne postavljaju striktni uslovi za rad i poslovanje, jer će to odbiti novu generaciju radnika. Preporučuje se fleksibilno radno vreme, posao od kuće ili iz laptop friendly kafića.
Tako nastaju i coworking prostori koji se od klasičnog radnog mesta razlikuju "kućnom" atmosferom. Poslodavcima se savetuje da nikako ne diktiraju radno vreme jer će tako "odbiti" milenijalce. Mnogi od njih svesno biraju frilens poslove koje mogu da rade od kuće. Klasično osmočasovno radno vreme kao da je "prohujalo" sa novim, digitalizovanim dobom.
Često se kaže da milenijalci traže posao ne da bi preživeli (kao prethodne generacije) već da bi živeli za posao. Zbog toga biraju poslove u kojima uživaju. To često znači i da rade po dva posla – jedan koji plaća račune, a jedan "za dušu". Pa ipak, i tu preovlađuju loše priče o njima: te da stalno traže sebe; te da svugde gde rade žele da daju tamo neki doprinos i "ostave svoj trag"; te da su nepostojani, jer se nigde ne zadržavaju. Za milenijalce se priča da su nestrpljivi i da ne umeju da se posvete; da su kosmopolite i da su odlično umreženi, ali da u tom obilju mogućnosti pretrnu u svojoj neodlučnosti. Najomiljenije objašnjenje je da se iza svega toga zapravo krije – lenjost.
MLADI ROBOVI: Sa druge strane, neki tekstovi u stranim medijima, ili kao jedan tekst u "Blicu" o "mladim robovima", objašnjavaju da milenijalci jednom kada ga dobiju, "grizu" na poslu: uvek su dostupni poslodavcu, odgovaraju na mejlove i kasno noću, rade i od kuće. Zbog velike nezaposlenosti mladi pristaju na sve uslove rada. Oni osećaju potrebu da se dokazuju svojim šefovima da su dovoljno ambiciozni i posvećeni.
U "Blicu" se pozivaju na jedno istraživanje koje je sprovedeno u Americi, a koje svedoči da većina mladih pristaju da budu takozvani "mučenici posla" zarad bržeg napredovanja. Oni grizu, imaju energije i nalaze vreme za svaki radni zadatak, nemaju porodicu, pa tako ostaju duže na poslu, nabijaju tempo i starije kolege prikazuju kao "manje vredne". Život se za njih izjednačava sa karijerom, sve manje liči na predstavu o životu ranijih generacija.
U Srbiji i ovi trendovi radnih navika kao da su uvezeni preko Aliekspresa. Fleksibilno radno vreme nekako se uvek pretvori u prekovremeni (i neplaćeni) rad i uveče i vikendom. Milenijalcima se stalno govori da su zamenjivi. Zbog visoke nezaposlenosti, posao se predstavlja kao privilegija. Lako pristaju na tzv. prekarijatetne, privremene i honorarne poslove sa nepunim radnim vremenom, na rad na određeno vreme, na procenat, često pod ugovorima "za stručno usavršavanje" bez socijalne i zdravstvene zaštite.
Stručne prakse – "radne prakse sa mogućnošću zaposlenja", kako se to rečito formuliše u oglasima – ali i obavezni probni rad, nameću se kao inicijacija u zaposlenje. Na kraju sve ostaje na proceni poslodavca koliko se mladi podvižnik dokazao. Ne postoji ugovor koji bi regulisao ovakav radni odnos, a ni zakonsko ograničenje koliko on može da traje, niti dužnost da poslodavci mlade makar delimično plaćaju za njihov rad. Praktikantska pozicija koja bi u normalnim uslovima rada značila četiri sata dnevno, neretko podrazumeva da mladi zaposlenici popunjavaju rupe u sistemu i obavljaju sve što niko drugi neće. Iako se ovakvi programi predstavljaju kao način da se premosti jaz između obrazovanja koje ne odgovara potrebama tržišta i samog radnog odnosa, najčešće se svode na nekoliko meseci neplaćenog rada, dok ne naiđe novo "sveže" meso. Mladi se na radnom mestu smenjuju kao "na traci", kao jeftina, ili neplaćena, radna snaga "sa pedigreom". Za milenijalce eksploatacija je postala novi tržišni modus operandi.
Zamena teza ide u korist poslodavaca: dominantni tržišni poredak prikazuje se kao životni stil koji "oni sami" biraju. Tvrdi se da su mladi navodno u stalnoj potrazi za idealnim poslom svojevoljno prigrlili neizvesnost; da menjaju poslove olako ne bi li "pronašli sebe"; da žele slobodu, pa tako ne žele da se vezuju za jednu firmu.
Položaj milenijalaca u svetu sličan je njihovom položaju u Srbiji. Razlika je u konceptu neoliberalizma, koji je kod nas još suroviji, ogoljeniji i beskrupulozniji, pa je takav i odnos poslodavaca prema srpskim milenijalcima koji ne uživaju nikakvu zaštitu sistema.
URBANI NOMADI: Aleksandra Popović iz KAS-a (nemačke demohrišćanske Fondacije "Konrad Adenauer") objašnjava zašto se milenijalci ne snalaze, zašto su "neprilagođeni".
Osobine koje su poželjne na konkursima za projekte preko kojih mogu da priđu nekoj formi radnog odnosa do te mere su partikularne da niko više ne može da se nada stalnom zaposlenju. "Više se niko ne obazire na mladog čoveka koji treba da obezbedi svoju egzistenciju i ima neku sigurnost, već ga posmatraju kao zamenjivu kariku koja će upasti u korak proizvodnje i samo trenutno postati deo nekog mehanizma. Sve je dobilo primese projektnog načina života. Među mladima vlada i rezignacija, jer im se stalno govori da su prekvalifikovani."
Aleksandra Popović kaže da se od njih traži da budu naoružani "raznim veštinama i znanjima, da bi postali deo nekog sistema", ali kako su projekti "efemernog daha" naprosto ostaju bez stalnog posla. Ona navodi primer da neko ko se bavi slavistikom može da upadne na Institut za slavistiku, ali samo zato što zna španski, jer trenutno postoji neki projekat koji finansira vlada Španije. "Španski i slavistika – kakve to veze ima jedno sa drugim?", pita se Popović i kaže da se milenijalci kao "urbani nomadi" sele od jednog do drugog posla u potrazi za privremenim izvorom novca.
Identične priče o položaju svoje generacije na tržištu rada pričaju mladi iz Bugarske, Rumunije ili Poljske koji su otišli u Nemačku. Oni žive od projekta do projekta, od večitog ispunjavanja svakojakih bizarnih zahteva nemaju vremena za privatni život.
Fleksibilno radno tržište koje bi trebalo da se prilagođava novom profilu radnika nekako se pretvorilo u savijanje kičme mladih zarad prohteva poslodavaca.
RADNO ISKUSTVO: Kako izgleda profesionalna realnost milenijalaca u Srbiji objašnjava Milena, studentkinja master studija književnosti, koja je radila u agenciji za posredovanje pri zapošljavanju i formiranju brakova. "Radila sam na procenat. Zarada je varirala, tako da sam recimo u januaru zaradila samo deset hiljada dinara", kaže ona. Potom je bila komercijalista i menadžerka prodaje. Nikada nije potpisala nijedan ugovor i uglavnom je radila na procenat. Kaže da posla u struci nema i da ne stiže da se bavi svojim studijama.
Marija, takođe studentkinja književnosti, morala je da radi tokom studija i još ih nije završila. Njen prvi posao bio je da osam sati lepi deklaracije na proizvode u magacinskom prostoru bez grejanja. Nakon pet meseci rešila je da dâ otkaz jer je temperatura bila ispod nule. "Radili smo u jaknama, sa kapama i rukavicama, i opet smo se smrzavali." Celog jednog leta prodavala je sladoled na točenje u Knez Mihailovoj ulici. "Te godine sam zaradila džeparac, a uz bakinu pomoć sam uspela da skupim novac i odem na more, prvi put u životu", ponosno kaže Marija. Kasnije je radila promocije za različite proizvode u marketima. "Ponovo mala dnevnica i ponovo isfrustrirani nadređeni", kaže ona. Takođe je držala časove srpskog, pisala seminarske radove za pare i radila u jednom vrtiću. "Tek rad sa decom mi je doneo ne samo novac nego i zadovoljstvo. Sve pre toga je bilo plaćeno mizerno, dnevnice su iznosile 700 ili 800 dinara, bez dana staža, bez ikakvih prava", priseća se ona. Danas radi kao urednica u jednoj izdavačkoj kući.
Ima i milenijalaca koji potvrđuju da od posla žele nešto više i da stalno menjaju poslove dok to "nešto" ne pronađu. Slaviša, doktorand na Fakultetu bezbednosti, želeo je da pronađe posao kojim bi doprinosio zajednici. Radio je u NVO sektoru "na nedefinisanim poslovima", na fakultetu kao demonstrator i dve godine u međunarodnim organizacijama. "Naseo sam na ideju nezavisnosti fakulteta, kao mesta gde ću moći da se bavim društvenom kritikom i poslom koji bi me ispunjavao", kaže on. Međutim, u sva tri sektora nailazio je samo na poslodavce koji se predstavljaju drugačijim nego što jesu, dok se sve svodi na taksimetar koji otkucava čitavog meseca, da bi se na kraju isplatila plata.
Upitan da li je takve transformacije sam birao, on odgovara da su okolnosti dovele do toga da mnogi rade i po četiri posla istovremeno i da se na njima zadržavaju u proseku po pola godine. "Možda se to nekome dopada. Meni se ne dopada. Promena portfolija je iscrpljujuća i traži dodatni rad. Promena okruženja je stresna i traži privikavanje", kaže on i priznaje da pokušava sebe da uveri da mu se u tim promenama nešto dopada. "Ali zapravo jako je frustrirajuće, jer šta sa svim tim iskustvima? Nekima se moja biografija čini ambivalentnom. Kao da sam neki gubitnik koji je dobijao šanse, pa ih onda prokockao", zaključuje on.
KLASA KAO USUD: Poseban problem za milenijalce predstavljaju klasne razlike, koje su sve veće. Istraživanja potvrđuju da klasni status roditelja u dobroj meri određuje i budućnost njihove dece. Prema istraživanju sociologa Slobodana Cvejića iz 2012. godine, socijalna pokretljivost je za samo devet godina smanjena, a društveni slojevi su sve neprohodniji. Na primer, dve trećine poljoprivrednika su deca poljoprivrednika, dok su "biznismeni" u 39,3 odsto slučajeva deca preduzetnika, direktora firmi ili političara. Poređenja radi, godine 1989. u 30,8 odsto slučajeva tu "privrednu elitu" su činila deca poljoprivrednika. Možemo da pretpostavimo da je danas socijalna pokretljivost još niža.
Shodno tome, mladi sve manje veruju u obrazovanje kao faktor koji je bitan za socijalni napredak. Visoko obrazovanje u Srbiji pokazalo se kao nepraktično, sa zastarelim programima koji su samo prekomponovani po bolonjskom sistemu bez suštinske reforme. Otuda mladi sve više veruju u "prečice" do zapošljavanja. Prema istraživanju "Mladi u Srbiji 2015.", za njih je na prvom mestu političko opredeljenje, potom poznanstva i okruženje, a tek na kraju nivo obrazovanja i stručnost, dok je u starijim istraživanjima poredak bio obrnut. Istraživanje agencije MacCann "Istina o mladima" ističe da u ovoj generaciji nije primarno da budu poznati, već uspešni. Čak 79 odsto njih smatra sebe veoma ambicioznim, a prosečna plata kojom bi bili zadovoljni je hiljadu i po evra. Ipak, kao prva stavka "idealnog posla" ova zahtevna generacija izdvaja – sigurnost i stabilnost.
U KLINČU NEIZVESNOSTI: U tekstovima koji su naklonjeniji milenijalcima priča o razmaženosti povlači se pred društvenim okolnostima u kojima žive. Nazivaju ih i "eho-bumersima", jer milenijalci možda imaju slične ciljeve kao i "bejbi-bum" generacija posle Drugog svetskog rata. U Americi, na primer, milenijalci žele da pobegnu od dugova za školarinu. Sa ove strane okeana, milenijalcima u Londonu je cilj da kupe kuću. U Italiji, Španiji, ali i na Balkanu – da pronađu posao koji im iole pruža osećaj sigurnosti. Za razliku od prethodnih generacija, njihove šanse da ostvare te ciljeve su daleko manje.
U Srbiji se nizak standard mladih opravdava tranzicijom iz socijalističkog u kapitalističko društvo. U istraživanju "Mladi – naša sadašnjost" iz 2012. stoji da 60 odsto njih još uvek živi u roditeljskom domu jer proživljavaju duplu tranziciju – jednu koju proživljava samo društvo i drugu, sopstvenu tranziciju u odraslost. Ispostavilo se da obe tranzicije ostavljaju milenijalce "u klinču neizvesnosti".
Ovim dvema tranzicijama treba dodati i činjenicu da milenijalci odrastaju na prelazu vekova. Odavno je prisutna ideja da ljudi rođeni na prelasku vekova trpe posledice svoje granične pozicije – stari sistem za njih još nije mrtav, novi se još nije formirao. Otuda ih oblikuju sumnja u prošlost i neizvesna budućnost.
Velika neizvesnost se načelno vezuje za kasni kapitalizam u kome planiranje budućnosti postaje luksuz. Zato u serijalu britanskog "Gardijana" posvećenom milenijalcima ovu generaciju nazivaju "napuštenom", jer su ih izneverili kapitalizam i neoliberalni poredak koji su izabrali njihovi roditelji. Milenijalci žive u tom svetu bez vidljive namere da ga menjaju.
BRANČ-GENERACIJA: "Njujork tajms" piše da milenijalci odlažu odrastanje zato što su najrazmaženiji mladi ljudi u istoriji čovečanstva. Međutim, "Gardijan" zastupa tezu da se mladi ne odvažuju na osnovne faze u odrastanju kao prethodne generacije u istom uzrastu, jer takve korake oni sebi ne mogu da priušte – manje su plaćeni nego njihovi roditelji u istim godinama; običan, samostalan život za njih je luksuz po sebi te ga kompenzuju svakodnevnim sitnim, luksuznim zadovoljstvima.
Milenijalci se tako odlučuju na uživanja koja nisu u skladu sa njihovim primanjima, koja su iznad njihovog standarda. Avokado-tost za branč postao je simbol milenijalaca, jer ustaju kasno i jedu skupu hipstersku hranu iako i dalje dele sa cimerima stan u predgrađima ili žive kod roditelja. Jedan deo milenijalaca, slično kao i sa poslom, prikazuje takav životni stil kao svoj izbor. Oni na taj način kompenzuju što ne mogu da imaju niti svoj dom, niti samostalnost koja im stalno izmiče. Prema pisanju "Gardijana", to se odražava i na osnivanje porodice i socijalnu koheziju.
Kako objašnjavaju autori ovog serijala, nije problem u prethodnim generacijama koje su stvorile svet u kojem žive milenijalci. Problem je i u političarima i donosiocima odluka, koji su nezainteresovani da se tim problemom pozabave.
I u Srbiji jedva da je poneko na prethodnim izborima pominjao probleme mladih. Primetno je i da se u jeku kampanja koje se bave "nestankom Srba" i "populističkom" populacionom politikom, niko ne bavi zapošljavanjem mladih koji bi možda i želeli da osnuju porodice, ali nemaju uslova za to.
Kako kaže španski akademik Antonio Alaminos: "Milenijalci su odrastali u vreme konzumerizma i ne žele da ga okončaju. Kapitalizam je taj koji raskida sa njima." Sadašnji tržišni poredak se pokazao kao nesposoban da reši problem nezaposlenosti mladih, pa se nameće pitanje da li će mladi napustiti sistem koji je napustio njih i stvoriti novi.
DEPRESIVNA GENERACIJA: Očekivati tako nešto od "apatične" generacije možda je još jedan logički egzibicionizam. Iako se milenijalcima etikete lepe kao od šale, "dobra vest" je da ni oni sebe mnogo ne cene. Sami svoju generaciju vide kao nezahvalnu, razmaženu i neodlučnu. Sada već kultna serija milenijalaca Girls, koju je napisala pripadnica ove generacije Lena Danam, poluparodično prikazuje milenijalce kao sebične, trapave egomanijake nesposobne za samostalan život.
Sa druge strane, njihova samosvest potvrđuje da nisu sisali vesla i da ih je ovaj "prelaz vekova" nagnao da brzo odrastu. Poseduju iskustva starijih generacija koja sledeća, potpuno digitalizovana "generacija-z" nema. Oni jesu najobrazovanija generacija do danas, najbrojnija, sa istim ambicijama kao bebibumersi, možda i sa sličnim potencijalima, ali za njih još nema pravog mesta na tržištu.
Slobodno tržište neguje kompetentnost i prodornost kod mladih. Jedan broj njih nije sklon takvom ponašanju, pa se javljaju razni oblici anksioznosti. Neodlučnost "Generacije možda" možda je samo još jedna posledica zahteva koji se postavljaju pred njih. Depresija masovno postaje očekivano ishodište.
Prema istraživanju Univerziteta u Kragujevcu "Prevalencija i uticaj socioekonomskih faktora na nastanak depresivnosti i anksioznosti na uzorku od 1940 studenata u Srbiji", 23 odsto mladih ispoljava simptome depresije, a 33,5 odsto anksioznosti. Američke i evropske studije potvrđuju primetan globalni porast depresije kod mladih, što se ispoljava na kognitivne, emocionalne i fizičke tegobe. Želja za uspehom, pritisak i visoka očekivanja za 29 odsto povećavaju verovatnoću da će se pojaviti anksioznost. Situacija sa zapošljavanjem u Srbiji povećava rizik od depresije kako se studenti približavaju kraju studija. Studenti koji imaju nižu socioekonomsku pozadinu čak su za 109 odsto podložniji depresiji.
Sa druge strane, milenijalci koji prihvataju sistem u kome žive naizgled suludo ulepšavaju sliku o sebi na društvenim mrežama na kojima "filtriraju" svoje živote, a fotošop-aplikacije postaju sublimacija za normalne životne uslove, baš kao i brančevi u skupim hipsterskim restoranima. Obe ove reakcije na stvarnost u kojoj žive su eskapizam, a možda i samo još jedna posledica njihove narcisoidnosti. Jedino je izvesno da je ovo generacija za koju je "sutra" postalo preskupo.

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1529218

marcellus wrote:

melkior wrote:Umjesto kupovanja stana, radije ga iznajmljuju.


... radije zarađeno troše na sebe, živeći od danas do sutra, nego da im nad glavom visi dužničko ropstvo.

i onda jednog dana, kad se broj stanovnika utrostruči radi najezde kozojeba a rente odu u nebo, živjet će na ulici... a od mirovine će imat kurčinu jer nemaju djece koja bi tu mirovinu zaradila...

Pa će opet kapitalizam bit kriv

Ufati se da ce ti djeca (sa svojim problemima, obitelji, djecom) pomagati je najmanje naivna,a mozda i poglupa. Bilo kako bilo, mladi obicno idu korak naprijed. Opterecivati se nekim stvarima dok si mlad i zdrav i nije najbolje rjesenje. Probaj sve, tutnji i zuji i festaj i to je to. Poslije te zivot svejedno sustigne. Kako ce biti za 10-20 godina???? Vjerojatno gore ali sto se moze. Necu se odreci putovanja sada kada cu ih se svejedno morati odreci za deset godina. Uostalom mozda odem i Bogu na istinu i sto. Netko drugi ce razjebavati ono sta sam ja stjecao i odricao se. Masovna pojava.

inače ima još jedna bitna stvar...

harley je desetljećima bio zapravo jedina marka motora proizvedena u SAD... nije imao pravu konkurenciju.

A sad je tu Indian

http://www.thedrive.com/motorcycles/22378/indian-motorcycle-sales-continue-to-grow-despite-industry-slump

Kod HD se placa zvuk, glancanje kroma, san o slobodi, kosi koja se leluja na vjetru, kvaliteti i americkom stilu zivota. Osim zvuka i glancanja , sve drugo je cisti bull ali i to je amerika. Indian je stara firma koja je sada tj unatrag par godina reciklirana. Postoji jos i Victory. Zadnji bum je dobrim dijelom poguran agresivnim reklamiranjem preko tv programa. Par godina nisi mogao upaliti tv da netko nije prepravljao, dogradjivao i farbao HD motore. Bilo je to, poker i kuhanje. Sada je taj djir prosao i fokus interesa je prebacen na debele koji se operiraju,patuljke na farmi, debele patuljke, patuljke svih vrsta, poligamiju i kuhanje.

Jebi ga imao si HD ko Zarka Puhovskog u hrvatskim medijima. Tri puta na dan, svaki dan.

Evo moj primjer; ja sam stariji milenijalac. Imam završen fakultet, položen stručni ispit, obranjeni magisterij, stan u Zagrebu, vlastiti auto, siguran posao u struci i plaću malo veću od 1000 EUR-a. Usprkos tome, živim s roditeljima, pokušavam uštedjeti, i užasavam se budućnosti. Užasavam se uopće planiranja budućnosti, ubijam se na poslu, kajmak od toga uglavnom ubire netko drugi, ja uglavnom pare trošim na kafiće, restorane i jednom godišnje putovanje u neku europsku destinaciju. Vjerojatno se nikad neću oženiti i zasigurno je da nikad neću doživjeti mirovinu. Lovu (ne baš veliku) koju sam uložio prije tri godine u Allianz investicijski fond, izvući ću bez neke respektabilne dobiti. Isto tako, nešto sam uložio (ne previše) u kriptovalute, bez neke vidljive (zapravo, bez ikakve koristi). Neku ozbiljnu lovu za investiranje u budućnost nemam, a i ono malo što mogu uložiti nije neka isplativa zarada. Stan i auto su mi kupili starci za keš, s tim da ja pare od stanarine ne vidim jer stanarinu ubire stari, ali sam uredno platio porez na stan. Moja budućnost je u stvari zacementirana za život s roditeljima, ako iole išta želim uštedjeti od plaće da ne plaćam stanarinu, obitelj i djecu ne mogu planirati, prije bih rentao najnoviji BMW i s njim se pri brzini od 200 km na sat svjesno odvezao u smrt nego digao stambeni kredit u banci. I to je to. I to je to, toliko o "lijenoj" generaciji. Što se mene tiče, može čitav svijet ili barem država propasti, ne vidim zašto bi mene zbog toga imalo pekla savjest. Kao što me nimalo ne peče savjest što moji starci od mene nikad neće vidjeti unuče.