Abenologija

Ithildin wrote:Ne, Rabarbara. :)

Vidim da i Aben i ti gledate na onaj nas emotivan dio kao nesto sto smeta u procjeni neke situacije. A zapravo je suprotno. Empatija je osnova socijalizacije, osnova moralnog promisljanja i djelovanja, ali i prezivljavanja. Zrcalni neuroncici ne bi opstali da nije bilo evolutivne koristi od njih. I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

Ilti, aj još jednom pročitaj. Možda pišem nerazumljivo, nepitko, ali znam dobro što mislim dok pišem. 

Nigdje nisam rekla da je sebično ponašanje dobro i poželjno. To je najbrži  i najkraći put osoba koje nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju, ali su u stanju donijeti razumne odluke. 
Empatične osobe imaju širi i dublji uvid u neke situacije ali koji nije i uvijek neophodan da bi nekog nazvali racionalnim. 

Ovo što ti sad navodiš ima veze s moralom, etikom itd.  a ne s temom koju smo započeli odnosno, možemo li nekog nazvati racionalnim ako nije empatičan.

Ithildin wrote:Ne, Rabarbara. :)

Vidim da i Aben i ti gledate na onaj nas emotivan dio kao nesto sto smeta u procjeni neke situacije. A zapravo je suprotno. Empatija je osnova socijalizacije, osnova moralnog promisljanja i djelovanja, ali i prezivljavanja. Zrcalni neuroncici ne bi opstali da nije bilo evolutivne koristi od njih. I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

slažući se i s onim prvim tvojim tekstom nadodala bih da empatiju izabiremo, a ne da se s njom rađamo ili ne rađamo. :))

Speare Shaker wrote:

aben wrote:

osjećaja nemo bez svijesti i emocija, to se podrazumjevo. osjećaji su pojave višeg reda.

ne, jo inzistirun na osjećajima (u kontekstu racionalnijeg ponašanja), jer emocijama ne vladamo, a osjećajima vladamo. empatija je osjećaj, drogo mi je da se bar tu složemo, i moremo ga u daton trenutku isključiti, tj spriječiti da djeluje na nočin da nan umanji efikasnost djelovanja ili slično. da moremo isklučiti emocije, to ne bi bilo pametno učiniti.

Točno. Emocije su u suštini povezane sa homeostazom organizma i predstavljaju fenomen nižeg stupnja, a osjećaji predstavljaju kompletan neuralni model u kojem emocije postaju slike dostupne svijesti. Dakle, osjećaji su fenomeni više razine od emocija.
Kako god, činjenica jeste da neurološka oštećenja o kojima je Damasio pisao razaraju emocije, ali i osjećaje koje se temelje na određenim emocijama bez obzira što je on izrijekom spomenuo samo emocije u citatu koji sam naveo i to je bila moja poanta. :)
Empatija je svjesna aktivnost koja podrazumjeva sposobnost za su-osjećanje sa drugim ljudima odnosno uživljavanja u njihove emocije, osjećaje i stanja tako da po definiciji ulazi u kategoriju višu od emocija što znači osjećaja.
Ostali dio posta ne vidim razloga komentirati, jer mislim da primjeri koje su naveo radi ilustracije nisu baš najbolji. :)

ne moraju biti nojboplji, dovoljno je da oslikaju, uputu na propoziciju; ako imoš vrimena reagirati, kontroliraj svoje emocije da bi ti odluka bila racionalnija. u norodu se to reče prespi, i ujutro odluči, ča će reći kad ti se osjećaji smiru.

Speare Shaker wrote:

Ithildin wrote:I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

Ukratko rečeno, empatija je evolucijski opravdana inače se (vrlo vjerojatno) ne bi niti održala. Sposobnost za uživljavanje u emocije, osjećaje i mentalna stanja drugih pripadnika (najčešće svoje uže) zajednice očito sa sobom nosi i određenu evolucijsku prednost.

Naravno da je opravdana, zapravo je nužna za opstanak ljudske vrste. To nitko ne spori. 
Ali postoje i oni koji nisu empatični, a takvih je sve više.

metilda wrote:

Ithildin wrote:Ne, Rabarbara. :)

Vidim da i Aben i ti gledate na onaj nas emotivan dio kao nesto sto smeta u procjeni neke situacije. A zapravo je suprotno. Empatija je osnova socijalizacije, osnova moralnog promisljanja i djelovanja, ali i prezivljavanja. Zrcalni neuroncici ne bi opstali da nije bilo evolutivne koristi od njih. I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

slažući se i s onim prvim tvojim tekstom nadodala bih da empatiju izabiremo, a ne da se s njom rađamo ili ne rađamo. :))

Je, moš mislit što se nekoga može naučiti da osjeti tuđe muke. :)
Možeš izabrati da postupiš ispravno, ali to ne znači da imaš sposobnost empatije.

Rabarbara wrote:

aben wrote:

osjećaji. emocijama ne upravljamo.

Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Kiklja=suknja

Očito si okružen samo kokošima u toj svojoj vukojebini, pa ti ne zamjerim što sve žene promatraš iz kuta bijesnog pijetla. :)

misli su predvorje emocija? ča to znoči?

kako drugo bi ti promatrala žene? postoji razlog zoč skup osoba nazivamo žene.
ako jo rečin da su žene niže od muških, u pravu sun.
ako rečen da su žene osjećajnije od muških, u pravu sun.
i dodatno, ako rečen da su žene emotivnije od muških, nis u pravu.

grin vunka piti,

evo van malo štiva dokle se ne vrnen.

FOR CENTURIES, the fleeting and highly subjective world of feelings was the purview of philosophers. But during the past 30 years, Antonio R. Damasio has strived to show that feelings are what arise as the brain interprets emotions, which are themselves purely physical signals of the body reacting to external stimuli.

Born in 1944 in Lisbon, Portugal, Damasio has been chair of the University of Iowa's neurology department since 1986. He and his wife, neurologist Hanna Damasio, have created one of the world's largest databases of brain injuries, comprising hundreds of studies of brain lesions and diagnostic images. As profound as some of the damage is to Antonio Damasio's patients, all of it informs his understanding of how emotions and feelings arise and how they can affect mental illness.

In recent years, Damasio has become increasingly interested in the role emotions play in our decision-making processes and in our self-image. In several widely popular books, he has shown how certain feelings are cornerstones of our survival. And today he argues that our internal, emotional regulatory processes not only preserve our lives but actually shape our greatest cultural accomplishments.


MIND: Professor Damasio, why are you so fascinated by the nature of human emotion?

Antonio R. Damasio: At first I was interested in all types of neurological injuries. If one area of the brain would lose its ability to function, the patient's behavior could change either dramatically or only subtly. One day I asked myself, What is missing in a person who can pass an intelligence test with flying colors but can’t even organize his own life? Such patients can hold their own in completely rational arguments but fail, for example, to avoid a situation involving unnecessary risk. These kinds of problems mainly occur after an injury to the forebrain. As our tests prove, the result is a lack of normal emotional reactions. I continue to be fascinated by the fact that feelings are not just the shady side of reason but that they help us to reach decisions as well.

MIND: You differentiate between feelings and emotions. How so?

Damasio: In everyday language we often use the terms interchangeably. This shows how closely connected emotions are with feelings. But for neuroscience, emotions are more or less the complex reactions the body has to certain stimuli. When we are afraid of something, our hearts begin to race, our mouths become dry, our skin turns pale and our muscles contract. This emotional reaction occurs automatically and unconsciously. Feelings occur after we become aware in our brain of such physical changes; only then do we experience the feeling of fear.



MIND: So, then, feelings are formed by emotions?

Damasio: Yes. The brain is constantly receiving signals from the body, registering what is going on inside of us. It then processes the signals in neural maps, which it then compiles in the so-called somatosensory centers. Feelings occur when the maps are read and it becomes apparent that emotional changes have been recorded—as snapshots of our physical state, so to speak.

MIND: According to your definition, all feelings have their origin in the physical. Is that really the case?


Damasio: Interestingly enough, not all feelings result from the body's reaction to external stimuli. Sometimes changes are purely simulated in the brain maps. For example, when we feel sympathy for a sick person, we re-create that person's pain to a certain degree internally. Also, the mapping of our physical state is never completely exact. Extreme stress or extreme fear and even physical pain can be dismissed; the brain ignores the physical signals that are transmitting the pain stimulus.

MIND: The differentiation between emotions and feelings brings to mind 17th-century philosopher Ren Descartes’ idea of dualism—that the body and mind represent autonomous systems. But you reject that idea, as you explain in your book Descartes' Error. How should we see the relationship between mind and body?



Damasio: To me, body and mind are different aspects of specific biological processes. Philosopher Baruch Spinoza supported views similar to mine, regarding the body and soul question, shortly after Descartes’ time. In his Ethics he wrote: “The object of the idea which constitutes the human mind is body.” Spinoza thereby anticipated the findings of modern neurobiology.

MIND: Indeed, in your latest book, Looking for Spinoza, you describe the man as “a mental immunologist developing a vaccine capable of creating antipassion antibodies.” So is only a life free of passions a good life?

Damasio: Spinoza fascinates me not only because he was ahead of his time with his ideas on biology but also for the conclusions he drew from these ideas about the correct way to live life and set up a society. Spinoza was a very life-affirming thinker. He recommended contrasting the negative emotions such as sadness and fear with joy, for example. He understood this kind of practice as a way to reach an inner peace and stoic equanimity.

MIND: What are some of the other functions that feelings have, in addition to helping us make decisions?

Damasio: My interest now extends way past the question of decision making. In our lab, we are working more intensely with social feelings such as sympathy, shame or pride—they form a foundation for morality. Neurobiol-ogy doesn’t simply help us to better understand human nature but also the rules of social interaction. Yet to really grasp this, we need a broader research approach: along with cognitive and neurological sciences, many of the humanities could contribute, especially anthropology and sociology.



MIND: It seems your research also extends into defining consciousness. What role do emotions play? What role does the body play?

Damasio: Consciousness, much like our feelings, is based on a representation of the body and how it changes when reacting to certain stimuli. Self-image would be unthinkable without this representation. I think humans have developed a self-image mainly to establish a homeostatic organism. The brain constantly needs up-to-date information on the body's state to regulate all the processes that keep it alive. This is the only way an organism can survive in an ever changing environment. Emotions alone—without conscious feelings—would not be enough. Adults would be as helpless as babies if they suddenly lost their self-image.

MIND: Animals also must possess consciousness, then?

Damasio: I do believe that animals develop a very basic self-concept—what I refer to as “core self.” But to have a broader self, such as we do, requires an autobiographical memory.

MIND: Do you believe that we will someday be able to create artificial consciousness and feelings?



Damasio: An organism can possess feelings only when it can create a representation of the body's functions and the related changes that occur in the brain. In this way, the organism can perceive them. Without this mechanism there would be no consciousness. It is unclear that this could ever develop in a machine or whether we really want machines with feelings.

MIND: Will research on emotions help lead to better forms of therapy for psychiatric illnesses?

Damasio: Without question. Emotional disorders form the core of most psychological illnesses—a good example of this is depression. Specific treatments will be developed in the future, such as new types of medicine that target distinct cellular and molecular systems. Other forms of therapy are also sure to benefit, from traditional psychotherapy to social intervention.

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

aben wrote:

osjećaji. emocijama ne upravljamo.

Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Ne, emocije imaju najčešće homeostatsko-regulacijsku ulogu i nesvjesne su (uglavnom). Osjećaji su ti koji ih kroz neuralne modele povezuju sa sviješću, a svijest ih već dovodi u kontakt s razumom.

Ako uporno imaš crne misli nećeš izazvati emociju straha? Od kuda onda ta najčešća negativna emocija? Ono, sama od sebe se pojavi.

Rabarbara wrote:

metilda wrote:

Ithildin wrote:Ne, Rabarbara. :)

Vidim da i Aben i ti gledate na onaj nas emotivan dio kao nesto sto smeta u procjeni neke situacije. A zapravo je suprotno. Empatija je osnova socijalizacije, osnova moralnog promisljanja i djelovanja, ali i prezivljavanja. Zrcalni neuroncici ne bi opstali da nije bilo evolutivne koristi od njih. I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

slažući se i s onim prvim tvojim tekstom nadodala bih da empatiju izabiremo, a ne da se s njom rađamo ili ne rađamo. :))

Je, moš mislit što se nekoga može naučiti da osjeti tuđe muke. :)
Možeš izabrati da postupiš ispravno, ali to ne znači da imaš sposobnost empatije.

sjeti se onog videa koji je stavio speare.. prolaznici su izabrali ne biti empatični

aben wrote:

Rabarbara wrote:

aben wrote:

osjećaji. emocijama ne upravljamo.

Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Kiklja=suknja

Očito si okružen samo kokošima u toj svojoj vukojebini, pa ti ne zamjerim što sve žene promatraš iz kuta bijesnog pijetla. :)

misli su predvorje emocija? ča to znoči?

kako drugo bi ti promatrala žene? postoji razlog zoč skup osoba nazivamo žene.
ako jo rečin da su žene niže od  muških, u pravu sun.
ako rečen da su žene osjećajnije od muških, u pravu sun.
i dodatno, ako rečen da su žene emotivnije od muških, nis u pravu.

Da su emocije najčešće posljedica naših misli. Neke se stvari uopće ne moraju dogoditi, mogu biti tek naša fikcija, negatvna misao i evo negativne emocije kao odgovora na to. 



Nisam ti rekla ništa za to. Komentirala sam tvoj osvrt na ženske kokoši.
Rekoh, razumijem te zašto tako govoriš.

metilda wrote:

Rabarbara wrote:

metilda wrote:

Ithildin wrote:Ne, Rabarbara. :)

Vidim da i Aben i ti gledate na onaj nas emotivan dio kao nesto sto smeta u procjeni neke situacije. A zapravo je suprotno. Empatija je osnova socijalizacije, osnova moralnog promisljanja i djelovanja, ali i prezivljavanja. Zrcalni neuroncici ne bi opstali da nije bilo evolutivne koristi od njih. I zapravo smatram da empaticne osobe u konacnici imaju i dublji i siri uvid u neku situaciju jer sebicno ponasanje nije "bolja procjena situacije" kod "drustvenih zivotinja". :)

slažući se i s onim prvim tvojim tekstom nadodala bih da empatiju izabiremo, a ne da se s njom rađamo ili ne rađamo. :))

Je, moš mislit što se nekoga može naučiti da osjeti tuđe muke. :)
Možeš izabrati da postupiš ispravno, ali to ne znači da imaš sposobnost empatije.

sjeti se onog videa koji je stavio speare.. prolaznici su izabrali ne biti empatični

Nisu izabrali, oni su jednostavno takvi, neempatični. Stao je onaj koji je stvarno empatičan koji nije razmišljao hoće li ga to ugroziti, jednostavno je osjetio poriv za pomoći. 

Pročitaj Abendove odgovore imaš njihovu sliku. :)

Ithildin wrote:Bas si hrabrica sto si ovo spomenula. :) Glazba je lijepa, ali meni sjetna pa pretpostavljam da je vezujes uz neka sjecanja :D Po prvi put razmisljam o pjesmama koje su mi eroticne i crvenim se pri pomisli da otkrijem neke od njih. :D Zakljucujem da nemaju mnogo veze s izvedbom koliko s nekim ranijim iskustvima, osobama s kojima sam ih dijelila ili sa samim glazbenicima koji su mi bili.. Ovaj. Da. :D

meni strast i eros u sebi imaju zrnce sjete i tuge, zato mi je duduk izuzetno erotičan.. uz seks naprimjer povezujem smijeh i humor jer stvari obično nisu tako idealne kao u filmovima :D
meni su sjećanja vezana uz jedan violončelo.. zato volim two cellos, a napose što su onako erotični.. :D
onda je tvoja lista hm... B-)

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

aben wrote:

osjećaji. emocijama ne upravljamo.

Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Ne, emocije imaju najčešće homeostatsko-regulacijsku ulogu i nesvjesne su (uglavnom). Osjećaji su ti koji ih kroz neuralne modele povezuju sa sviješću, a svijest ih već dovodi u kontakt s razumom.

Ako uporno imaš crne misli nećeš izazvati emociju straha? Od kuda onda ta najčešća negativna emocija? Ono, sama od sebe se pojavi.

Ne nužno. Odakle strah? Riječ je o jednoj od tzv. primarnih emocija. Nagonska reakcija organizma za koju nije neophodna jasna svijest. Najčešće se pojavi doslovce sam od sebe ovisno o strukturi naše osobnosti.
Makar, mogu zamisliti da se pojavi o u obliku (svjesnog) osjećaja, ali opet, ovisno o strukturi naše osobnosti.

Rabarbara wrote:

metilda wrote:

sjeti se onog videa koji je stavio speare.. prolaznici su izabrali ne biti empatični

Nisu izabrali, oni su jednostavno takvi, neempatični.

Zapravo, opet ne nužno. Riječ je o prilično dobro poznatom psihološkom efektu koji se može dobro opisati onom narodnom brigo moja (za čovjeka u mogućoj potrebi) pređi na drugoga. Nije nužno riječ o potpunom nedostatku empatije i svjesnom izboru takvog ponašanja makar tako može biti.
Poanta je u jednostavnom, gotovo automatskom kopiranju i slijeđenju ponašanja odnosno obrazaca ponašanja drugih ljudi, posebno onih koji nas neposredno okružuju.
Bit će da i to ima neki svoj daleki evolucijski uzrok (bježanje u formi čopora pred predatorima), makar to zapravo ne možemo pouzdano znati, a također i evolucijsku svrhu odnosno opravdanje.

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

aben wrote:

osjećaji. emocijama ne upravljamo.

Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Ne, emocije imaju najčešće homeostatsko-regulacijsku ulogu i nesvjesne su (uglavnom). Osjećaji su ti koji ih kroz neuralne modele povezuju sa sviješću, a svijest ih već dovodi u kontakt s razumom.

Ako uporno imaš crne misli nećeš izazvati emociju straha? Od kuda onda ta najčešća negativna emocija? Ono, sama od sebe se pojavi.

Ne nužno. Odakle strah? Riječ je o jednoj od tzv. primarnih emocija. Nagonska reakcija organizma za koju nije neophodna jasna svijest. Najčešće se pojavi doslovce sam od sebe ovisno o strukturi naše osobnosti.
Makar, mogu zamisliti da se pojavi o u obliku (svjesnog) osjećaja, ali opet, ovisno o strukturi naše osobnosti.

Ovo nema logike. Ispada da je strah nije emocija nego tek fizička reakcija. 
Nema veze. Pustimo to.

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

metilda wrote:

sjeti se onog videa koji je stavio speare.. prolaznici su izabrali ne biti empatični

Nisu izabrali, oni su jednostavno takvi, neempatični.

Zapravo, opet ne nužno. Riječ je o prilično dobro poznatom psihološkom efektu koji se može dobro opisati onom narodnom brigo moja (za čovjeka u mogućoj potrebi) pređi na drugoga. Nije nužno riječ o potpunom nedostatku empatije i svjesnom izboru takvog ponašanja makar tako može biti.
Poanta je u jednostavnom, gotovo automatskom kopiranju i slijeđenju ponašanja odnosno obrazaca ponašanja drugih ljudi, posebno onih koji nas neposredno okružuju.
Bit će da i to ima neki svoj daleki evolucijski uzrok (bježanje u formi čopora pred predatorima), makar to zapravo ne možemo pouzdano znati, a također i evolucijsku svrhu odnosno opravdanje.

Slijeđenjem čopora se ne može naučiti empatija, nego se pridobije osjećaj za određena socijalna ponašanja (pravilno/nepravilno, dobro/loše) 
Empatija je sposobnost uživjeti se u tuđu emociju, osjetiti je kao svoju. To se ne da naučiti. Možeš mentalno znati da nešto je ili nije dobro, ali ne može svatko osjetiti empatiju. 



Oni koji su stali onom lijepo obučenom, nisu empatični jer bi stali i kod onih koji bi ih "ugrozili", ali su naučeni da treba pomoći (ukoliko ih to ne izbaci iz sigurne zone). Čim je uključena kalkulacija što će biti ako reagiram, to više nije empatija, to je naučeno ponašanje.

Tip koji je stao kod one žene je jedini stvarno empatičan. Nnije birao, jednostavno je osjetio njen položaj i stao. I vjerojatno bi stao i da ima loša iskustva, jer je to jače od razuma.

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:
Ali možemo upravljati svojim mislima, a one su predvorje emocijama. 

Ne, emocije imaju najčešće homeostatsko-regulacijsku ulogu i nesvjesne su (uglavnom). Osjećaji su ti koji ih kroz neuralne modele povezuju sa sviješću, a svijest ih već dovodi u kontakt s razumom.

Ako uporno imaš crne misli nećeš izazvati emociju straha? Od kuda onda ta najčešća negativna emocija? Ono, sama od sebe se pojavi.

Ne nužno. Odakle strah? Riječ je o jednoj od tzv. primarnih emocija. Nagonska reakcija organizma za koju nije neophodna jasna svijest. Najčešće se pojavi doslovce sam od sebe ovisno o strukturi naše osobnosti.
Makar, mogu zamisliti da se pojavi o u obliku (svjesnog) osjećaja, ali opet, ovisno o strukturi naše osobnosti.

Ovo nema logike. Ispada da je strah nije emocija nego tek fizička reakcija. 
Nema veze. Pustimo to.

Ima logike, što se vidi i iz gore boldanog i zaplavljenog iz mojeg ranijeg posta.
Poanta je u tome da imaš pomalo razbarušeno poimanje emocija koje nema puno veze sa onim znanstvenim.

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

metilda wrote:

sjeti se onog videa koji je stavio speare.. prolaznici su izabrali ne biti empatični

Nisu izabrali, oni su jednostavno takvi, neempatični.

Zapravo, opet ne nužno. Riječ je o prilično dobro poznatom psihološkom efektu koji se može dobro opisati onom narodnom brigo moja (za čovjeka u mogućoj potrebi) pređi na drugoga. Nije nužno riječ o potpunom nedostatku empatije i svjesnom izboru takvog ponašanja makar tako može biti.
Poanta je u jednostavnom, gotovo automatskom kopiranju i slijeđenju ponašanja odnosno obrazaca ponašanja drugih ljudi, posebno onih koji nas neposredno okružuju.
Bit će da i to ima neki svoj daleki evolucijski uzrok (bježanje u formi čopora pred predatorima), makar to zapravo ne možemo pouzdano znati, a također i evolucijsku svrhu odnosno opravdanje.

Slijeđenjem čopora se ne može naučiti empatija, nego se pridobije osjećaj za određena socijalna ponašanja (pravilno/nepravilno, dobro/loše) 
Empatija je sposobnost uživjeti se u tuđu emociju, osjetiti je kao svoju. To se ne da naučiti. Možeš mentalno znati da nešto je ili nije dobro, ali ne može svatko osjetiti empatiju. 



Oni koji su stali onom lijepo obučenom, nisu empatični jer bi stali i kod onih koji bi ih "ugrozili", ali su naučeni da treba pomoći (ukoliko ih to ne izbaci iz sigurne zone). Čim je uključena kalkulacija što će biti ako reagiram, to više nije empatija, to je naučeno ponašanje.

Tip koji je stao kod one žene je jedini stvarno empatičan. Nnije birao, jednostavno je osjetio njen položaj i stao. I vjerojatno bi stao i da ima loša iskustva, jer je to jače od razuma.

Naravno da se slijeđenjem čopora ne može naučiti empatija. Nitko to nije ni rekao, makar je moguće da mi je nešto i promaklo, ali ja svakako nisam.
Poanta je u tome da empatija nije samo obična emocija nego punokrvni osjećaj, a nije loše ni tvoje objašnjenje po kojem je riječ o talentu odnosno sposobnosti. U kombinaciji sa jasnom sviješću, osjećaj dolazi u kontakt s razumom, a oni koji su se ipak zaustavili su shvatili da je razumno zaustaviti se i pokušati barem pomoći čovjeku jer se to u skladu sa nekim društvenim standardima od njih kao članova zajednice zapravo i očekuje.
I da, tu je također riječ o empatičnom ponašanju, jer je empatija rijetko da se tako izrazim čista i neuvjetovana. Kao i većina osjećaja povezuje se sa jasnom sviješću i osjećajem za ono što se uobičajeno smatra razumnim ponašanjem.

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Ne, emocije imaju najčešće homeostatsko-regulacijsku ulogu i nesvjesne su (uglavnom). Osjećaji su ti koji ih kroz neuralne modele povezuju sa sviješću, a svijest ih već dovodi u kontakt s razumom.

Ako uporno imaš crne misli nećeš izazvati emociju straha? Od kuda onda ta najčešća negativna emocija? Ono, sama od sebe se pojavi.

Ne nužno. Odakle strah? Riječ je o jednoj od tzv. primarnih emocija. Nagonska reakcija organizma za koju nije neophodna jasna svijest. Najčešće se pojavi doslovce sam od sebe ovisno o strukturi naše osobnosti.
Makar, mogu zamisliti da se pojavi o u obliku (svjesnog) osjećaja, ali opet, ovisno o strukturi naše osobnosti.

Ovo nema logike. Ispada da je strah nije emocija nego tek fizička reakcija. 
Nema veze. Pustimo to.

Ima logike, što se vidi i iz gore boldanog i zaplavljenog iz mojeg ranijeg posta.
Poanta je u tome da imaš pomalo razbarušeno poimanje emocija koje nema puno veze sa onim znanstvenim.

Dakle, ne trebam obraćati pozornost na ono što imam u sebi, na svoje misli i svoja iskustva, bezvrijedna su jer nisu znantveno potvrđena od nekog poznatog neurologa, psihologa, psihoanalitičara? 
Ono, tvoj moto je nisi tu da misliš, tu si da prihvatiš ono što su drugi smislili. :) 

Ne mogu, pa ma kako to razbarušeno zvučalo. 
Ne znam za tuđe emocije, ali moje emocije su projekcija mojih misli i prijašnjim iskustvima, koja možda nisam osvijestila, ali sam ih nekad nekako doživjela (makar i u snu). Samo od sebe se ništa ne pojavljuje, pa ni emocija.

Speare Shaker wrote:

Naravno da se slijeđenjem čopora ne može naučiti empatija. Nitko to nije ni rekao, makar je moguće da mi je nešto i promaklo, ali ja svakako nisam.
Poanta je u tome da empatija nije samo obična emocija nego punokrvni osjećaj, a nije loše ni tvoje objašnjenje po kojem je riječ o talentu odnosno sposobnosti. U kombinaciji sa jasnom sviješću, osjećaj dolazi u kontakt s razumom, a oni koji su se ipak zaustavili su shvatili da je razumno zaustaviti se i pokušati barem pomoći čovjeku jer se to u skladu sa nekim društvenim standardima od njih kao članova zajednice zapravo i očekuje.
I da, tu je također riječ o empatičnom ponašanju, jer je empatija rijetko da se tako izrazim čista i neuvjetovana. Kao i većina osjećaja povezuje se sa jasnom sviješću i osjećajem za ono što se uobičajeno smatra razumnim ponašanjem.

Pa i nije tako rijetko. 
Ljudi skaču u nabujale rijeke i vatru... i ginu, jer žele pomoći. 
Naravno da je razum taj koji može cenzurirati neopravdanu empatiju. Mogu ja suosjećati do sutra s gladnim i promrzlim medvjedom vani, ali mu sigurno neću otvoriti vrata jer znam što će se dogoditi.

Rabarbara wrote:

Speare Shaker wrote:

Ima logike, što se vidi i iz gore boldanog i zaplavljenog iz mojeg ranijeg posta.
Poanta je u tome da imaš pomalo razbarušeno poimanje emocija koje nema puno veze sa onim znanstvenim.

Dakle, ne trebam obraćati pozornost na ono što imam u sebi, na svoje misli i svoja iskustva, bezvrijedna su jer nisu znantveno potvrđena od nekog poznatog neurologa, psihologa, psihoanalitičara? 
Ono, tvoj moto je nisi tu da misliš, tu si da prihvatiš ono što su drugi smislili. :) 

Ne mogu, pa ma kako to razbarušeno zvučalo. 
Ne znam za tuđe emocije, ali moje emocije su projekcija mojih misli i prijašnjim iskustvima, koja možda nisam osvijestila, ali sam ih nekad nekako doživjela (makar i u snu). Samo od sebe se ništa ne pojavljuje, pa ni emocija.

Ma gle, možeš što god poželiš pa tako ako poželiš možeš izaći sa definicijom po kojoj Zemlja nije oblika geoida nego ravne ploče. 
Naravno da razumijem tvoje motive, ali mislim da nije jako razumno direktno suprostavljanje inače eksperimentalno dobro potvrđenim znanstvenim spoznajama. 
Mislim, razumno je takvo ponašanje ako si u posjedu osobnih ili nečijih drugih spoznaja koje one prethodne znanstvene utemeljeno dovode u pitanje, to svakako. Ali za stavljanje svojih osobna promišljanja u domenu znanstvenih spoznaja trebaš imati jako veliku razinu pouzdanja u točnost istih, a to prečesto nije slučaj da bi se takvo ponašanje moglo opisati kao načelno razumno.
O-kaj, istina je također da čovjek zna biti prilično nerazumno biće   dapače, da ima potrebu za ponašanjem koje se uobičajeno smatra iracionalnim, a za to postoji popriličan broj motiva.