Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića

by **Hektorović** 15/12/2018, 06:24

Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića (VIDEO)

Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića Eljana-n1

Zovko: Deklaracija je upozorenje da se krši Daytonski mirovni sporazum i prava Hrvata u BiH

Tema Crvene linije N1 televizije je bila politička situacija u Bosni i Hercegovini o kojoj su govorili Ivo Komšić, bivši član Predsjedništva bivše Republike Bosne i Hercegovine, Željana Zovko, europarlamentarka iz Hrvatske demokratske zajednice i Izabela Kisić iz Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije.

Zovko je mišljenja da je Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini već nešto promijenila. Kao ciljem Deklaracije je navela to da je “upozorenje da se krši Daytonski mirovni sporazum i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Usvajanje Deklaracije je Zovko opisala kao “najljepšim trenutkom u svojoj političkoj povijesti”. Izrazila je zadovoljstvo sadržajem Deklaracije. Kako je kazala, ona nije namijenjena za “populističku raspravu u Bosni i Hercegovini”, već će biti “međunarodna platforma”.

Kisić je istakla da Deklaracija ima pogrešnu premisu, a to je “ugroženost Hrvata”. Prema njenim riječima, ne samo Hrvatska, već i Srbija se nastoje miješati u unutarnje odnose u Bosni i Hercegovini. Mišljenja je da miješanje u unutarnje odnose jedne države zastupaju “desničarske grupe”. Kisić je istakla da su Hrvati u Bosni i Hercegovini “privilegirani jer mogu birati predstavnike u Europskom parlamentu”.

Zovko je replicirala Kisić rekavši i da Srbija, kao i Bosna i Hercegovina odnosno Bošnjaci imaju svoje predstavnike u Europskom parlamentu. Jasenka Selimovića iz Švedske je navela kao primjer za to, karakterizirajući ga kao “vokalnim zastupnikom zahtjeva Bošnjaka”. Smatra da se Deklaracija ne može dovoditi u vezu sa radikalno desnim ili lijevim grupama.

Komšić je podcrtao da je sve sporno u Deklaraciji kazavši da ona predstavlja “direktno miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine”. Zatim je dodao:

“To je osporavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Hrvatska se obvezala potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma da će poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Hrvatska potpisivanjem Daytona nije dobila pravo nad Bosnom i Hercegovinom, a naročito ne pravo da se miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine i da predlaže nama zakone i kako ćemo mijenjati Ustav. Hrvatske je dobila obvezu da poštuje Ustav i zakone Bosne i Hercegovine”.

Komšić je podsjetio da Ustav Bosne i Hercegovine može tumačiti i mijenjati visoki predstavnik.

Potom je Zovko naglasila sljedeće:

“Komšić mi je rekao na jednoj međunarodnoj konferenciji od prije 20 godina održanoj u Londonu da će mu najgore biti kada Alija Izetbegović umre. On je pripadnik naroda koji je formiran oko Armije Republike Bosne i Hercegovine”, rekla je i dodala kako joj “nije jasno zašto sudjeluje u emisiji s ljudima koji dijele neistinu”.

Uslijedila je replika Komšića:

“Govorite neistinu gospođo Zovko. Nikada nisam dao takvu izjavu. Ne govorite istinu. Bili ste veleposlanica Bosne i Hercegovine – jedne kulturne zemlje. Sada predstavljate Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ja sam rekao u Londonu da će moj problem biti kada Alija Izetbegović okrene leđa i izda Bosnu i Hercegovinu, a ne kada umre. Ako bi svi okrenuli leđa Bosni i Hercegovini, desilo bi se ono za što ste se vi zalagali, a što je presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat. U Srednjoj Bosni se desio udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Franjom Tuđmanom. Kako vas nije stid da se zalažete za nešto što je presuđeno kao ratni zločin”.

Komšić je poručio Zovko i to da se mora pridržavati “slova Daytona”, a ne da se on “slobodno interpretira”. Ukazao je i na to da Ustavni sud Bosne i Hercegovine samo djelomično usvojio apelaciju Bože Ljubića.

by **Hektorović** 15/12/2018, 06:24

Oštra reakcija na ‘obmanjujuće izjave’ Ive Komšića

Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića Slovacka-zastava

Veleposlanstvo Slovačke Republike u Sarajevu reagirala je na članak profesora Univerziteta u Sarajevu Ive Komšića koji je objavljen na portalu Analiziraj.ba, o osobi ministra vanjskih i europskih poslova Slovačke Republike Miroslava Lajčáka, koji je u periodu 2007.-2009. godine obnašao dužnost visokog predstavnika i specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini

Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića Lajcak_komsic

Veleposlanstvo Slovačke Republike u Sarajevu je priopćilo da ne može ne reagirati na “obmanjujuće izjave i besmislena okrivljavanja” koja je u svom autorskom komentaru objavio Ivo Komšić, te u tom pogledu najodlučnije odbacuje insinuacije profesora Komšića, koje se ne temelje na ničem drugom osim na njegovim špekulacijama, odnosno bolesnoj fantaziji.

Napominje da Miroslava Lajčáka nitko nije nikada opozvao s funkcije visokog predstavnika.

– Otišao je jer mu je tadašnji premijer Slovačke Republike Robert Fico ponudio da zauzme mjesto ministra vanjskih poslova, što je Miroslav Lajčak prihvatio. Bilo koji drugi razlog, posebno pokušaj profesora Komšića da ilustrira situaciju iz 2009. godine kao što je opozivanje s funkcije zbog navodne korupcije, nije ništa drugo doli prijevara, odnosno pokušaj obeščašćenja međunarodno poznatog visoko renomiranog ministra vanjskih poslova zemlje članice EU i NATO-a, koji je kao bivši visoki predstavnik značajno doprinijeo približavanju Bosne i Hercegovine prema EU, pored ostalog osobnim angažiranjem prilikom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju – stoji u priopćenju, prenosi Fena.

Veleposlanstvo se ovome snažno i jasno suprotstavlja i ovim putem poziva profesora Komšića da što prije i javno predoči dokaze svojih ničim utemeljenih tvrdnji, odnosno da na osnovu njih podnese oficijelnim putem sudsku prijavu. U suprotnom slučaju očekuje da profesor Komšić na adekvatan način uputi izvinjenje za svoje bezpresedanske insinuacije.

Također, Veleposlanstvo Slovačke želi zbog potpune i maksimalne jasnoće napomenuti da je jedno od osnovnih vodećih načela vanjske politike Slovačke prema Bosni i Hercegovini bilo i ostaje jednak pristup prema svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili drugu pripadnost.

Nedavne diplomatske izjave ministra vanjskih poslova Miroslava Lajčaka, koje profesor Komšić tobože analizira i ciljano iskrivljava, potrebno je u ovom kontekstu shvatiti i tumačiti kao iskren napor poznavatelja balkanske situacije da ukaže na krhkost odnosa tri najveća naroda Bosne i Hercegovine 23 godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

by **Hektorović** 15/12/2018, 06:29

Hektorović wrote:
da će moj problem biti kada Alija Izetbegović okrene leđa i izda Bosnu i Hercegovinu, a ne kada umre. Ako bi svi okrenuli leđa Bosni i Hercegovini, desilo bi se ono za što ste se vi zalagali, a što je presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat. U Srednjoj Bosni se desio udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Franjom Tuđmanom. Kako vas nije stid da se zalažete za nešto što je presuđeno kao ratni zločin”.
Komšić je poručio Zovko i to da se mora pridržavati “slova Daytona”, a ne da se on “slobodno interpretira”. Ukazao je i na to da Ustavni sud Bosne i Hercegovine samo djelomično usvojio apelaciju Bože Ljubića.

Koje smeće od čovjeka... najbolje ga je svojedobno kao najgoru gnjidu i oportunistu opisao njegov nekada dobar prijatelj, pokojni Dubravko Lovrenović...

by Ringo10 15/12/2018, 07:34

Hektorović wrote:
Hektorović wrote:
da će moj problem biti kada Alija Izetbegović okrene leđa i izda Bosnu i Hercegovinu, a ne kada umre. Ako bi svi okrenuli leđa Bosni i Hercegovini, desilo bi se ono za što ste se vi zalagali, a što je presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat. U Srednjoj Bosni se desio udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Franjom Tuđmanom. Kako vas nije stid da se zalažete za nešto što je presuđeno kao ratni zločin”.
Komšić je poručio Zovko i to da se mora pridržavati “slova Daytona”, a ne da se on “slobodno interpretira”. Ukazao je i na to da Ustavni sud Bosne i Hercegovine samo djelomično usvojio apelaciju Bože Ljubića.

Koje smeće od čovjeka... najbolje ga je svojedobno kao najgoru gnjidu i oportunistu opisao njegov nekada dobar prijatelj, pokojni Dubravko Lovrenović...

Sve to ništa na znači kad Zagreb nema muda da ga proglasi nepoželjnom osobom i dok mu zvanično ne ospore legitimitet.

I šta je rekao lovrenović

by abraham 15/12/2018, 07:49

by abraham 15/12/2018, 08:08

by epikur37 15/12/2018, 08:57

Odgledao sam emisiju i zgadilo mi se, doslovce umal nisam povratio na lik i pricu ive komsica. Bolesna familija cijela..

by RayMabus 15/12/2018, 10:11

Tko jebe te Komšiće, reka san da će Plenky provuć deklaraciju i sad če ih diplomatski jebavat u EU i time blokirat na putu u EU

Odjebalo ih i povodom imovine

https://www.klix.ba/vijesti/bih/reakcija-iz-hrvatske-nije-sklopljen-sporazum-s-bih-vracanje-imovine-ne-moze-se-razmatrati/181214092

by Guest 15/12/2018, 10:55

Malo marketinga iz 1910. pirat

Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića Hrvats10

by Eroo 15/12/2018, 12:23

by Eroo 15/12/2018, 12:39

Republika Hrvatska je država. Srbija je Država. UK je država. Australija država. Japan je država.
Država ima svoj parlament. Parlament može raspravljati o bilo čemu. Teoretski bilo koja država može donijeti Deklaraciju o migrantima. Koji su građani drugih država. Može donijeti deklaraciju o Armenskom genocidu. Recimo i BIH to može donijeti da je država. A nije. I bilo bi jako lijepo da donese tu deklaraciju i osudi genocid nad našom kršćanskom braćom koji je počinio naš zajednički osvajač. Hrvatska ima pravo donijeti Deklaraciju o ozonskom omotaču. O stanju lopoča u Amazoniji. Samo izgleda prema Bošnjacima, Hrvatska nema pravo donijeti Deklaraciju, čak niti prosvjednu notu o položaju hrvatskog naroda u BIH. Sve da taj narod nisu Hrvati, da se radi recimo o Bošnjacima koje granatira, recimo JNA, Hrvatska i u tom slučaju ima pravo donijeti Deklaraciju o položaju Bošnjaka u BIH. Prema međunarodnom pravu, ako bi slom Bošnjaka, recimo u slučaju rata, ugrozio interese i sigurnost u Hrvatskoj, Hrvatska ima pravo proglasiti uključenje u rat . Uzmimo da Turska vojno napadne BIH i bude ugrožen srpski narod u BIH ali i granice Hrvatske, Hrvatska ima pravo proglasiti Deklaraciju o položaju Srba u BIH i ući u vojni savez s njima. Dakle država može svašta.

by Ringo10 15/12/2018, 13:26

Evo usro se Bakir od straha na deklaraciju.

by Eroo 15/12/2018, 13:35

Stav(laž!) nacional-graDŽansko-talibanske samoproglašene ljevice:

******
"U Evropskoj uniji, navode, nema mjesta za dvije škole pod jednim krovom, nema mjesta za zabranu kandidovanja ili biranja građanima samo na osnovu njihove etničke pripadnosti, kao što nema mjesta ni za slavljenje onih koji su osuđeni za udruženi zločinački poduhvat ili osiguravanje utočišta onima koji se sumnjiče ili su osuđeni za ratne zločine. Krajnje je vrijeme, pourčuju, da vlast Republike Hrvatske prestane biti talac nazadne politike HDZ BiH."
******
Pa da, ukinit hrvatski jezik, ukinit spominjanje Hrvata i eto sreće za nepismenu talibansku sirotinju.

Republika Hrvatska je država. Srbija je Država. UK je država. Australija država. Japan je država.
Država ima svoj parlament. Parlament može raspravljati o bilo čemu. Teoretski bilo koja država može donijeti Deklaraciju o migrantima. Koji su građani drugih država. Može donijeti deklaraciju o Armenskom genocidu. Recimo i BIH to može donijeti da je država. A nije. I bilo bi jako lijepo da donese tu deklaraciju i osudi genocid nad našom kršćanskom braćom koji je počinio naš zajednički osvajač. Hrvatska ima pravo donijeti Deklaraciju o ozonskom omotaču. O stanju lopoča u Amazoniji. Samo izgleda prema Bošnjacima, Hrvatska nema pravo donijeti Deklaraciju, čak niti prosvjednu notu o položaju hrvatskog naroda u BIH. Sve da taj narod nisu Hrvati, da se radi recimo o Bošnjacima koje granatira, recimo JNA, Hrvatska i u tom slučaju ima pravo donijeti Deklaraciju o položaju Bošnjaka u BIH. Prema međunarodnom pravu, ako bi slom Bošnjaka, recimo u slučaju rata, ugrozio interese i sigurnost u Hrvatskoj, Hrvatska ima pravo proglasiti uključenje u rat . Uzmimo da Turska vojno napadne BIH i bude ugrožen srpski narod u BIH ali i granice Hrvatske, Hrvatska ima pravo proglasiti Deklaraciju o položaju Srba u BIH i ući u vojni savez s njima. Dakle država može svašta.

by Eroo 15/12/2018, 14:00

Tuga su nam ovi (još neprotjerani) Hrvati iz Sarajeva...Borba za golo preživljavanje.

by Eroo 15/12/2018, 14:04

Ringo10 wrote:Evo usro se Bakir od straha na deklaraciju.

Šutilo se kad se dizalo u zrak povratnike, srednjebosanske Hrvate, hr policajce i hr ministra u Sarajevu,
kao i protjerivanje hr intelektualce iz Sarajeva. Hrvati su se obdržali samo još tamo di je stala
noga hr vojnika-HVO. Sad je došlo zadnje vrijeme kad je trebalo reći: DOSTA!

by Ringo10 15/12/2018, 14:11

Eroo wrote:
Ringo10 wrote:Evo usro se Bakir od straha na deklaraciju.

Šutilo se kad se dizalo u zrak povratnike, srednjebosanske Hrvate, hr policajce i hr ministra u Sarajevu,
kao i protjerivanje hr intelektualce iz Sarajeva. Hrvati su se obdržali samo još tamo di je stala
noga hr vojnika-HVO. Sad je došlo zadnje vrijeme kad je trebalo reći: DOSTA!

Hajde da i to cudo vidimo.

A ja mislim da od svega nema nista.

Mozda ce im trebati jos 23 godine za slijedecu deklaraciju.

by **Hektorović** 15/12/2018, 23:27

epikur37 wrote:Odgledao sam emisiju i zgadilo mi se, doslovce umal nisam povratio na lik i pricu ive komsica. Bolesna familija cijela..

Ali baš...

Ivo je čak i gori od Željka, inteligentniji i podliji...

by **Hektorović** 15/12/2018, 23:28

Ringo10 wrote:
I šta je rekao lovrenović

OTVORENO PISMO DUBRAVKA LOVRENOVIĆA IVI KOMŠIĆU

Šta je u Sarajevu vrijednije: život dječaka ili psa lutalice?
Životinje u Americi uživaju zakonsku zaštitu, ali se i ljudi solidariziraju međusobno kada, naprimjer, nesretnim slučajem, neko izgubi to voljeno stvorenje. Posjećuju tada porodicu koja je izgubila svog ljubimca, pružaju joj riječi utjehe i sućuti.
Danas, 3. 1. 2016., navršilo se 20 dana od kad nas je napustio naš sin Mahir, divan inteligentan dječak, čista duša. Isto toliko dana zvali su nas znani i neznani, slali bezbrojne SMS i e-mail poruke, telegrame sa izrazima saučešća, posjećivali i hrabrili nas.
Čak i oni od kojih to ne bih očekivao, u tragediji su se solidarizirali sa mnom. Javio se i kolega koji od mene, da zanemarimo razloge, okreće glavu 20 godina. I on je, skamenjen, progovorio, izrazio saučešće.
Čak smo i kafu popili, što pokazuje da smo, prije svega, ljudi i da solidarnost može ići iznad ideologije. Progovorili smo preko tragedije koja hoćeš-nećeš zbližava ljude, relativizira razloge njihovih nesporazuma i egoizama.
Čovjeku je teško odoljeti potrebi da bude insan.
Od svih znanih i neznanih, nisu me pozvali neki od onih koji su mi bili među najbližim, a među njima i Gradonačelnik Sarajeva, nije stigao uputiti čak ni e-mail ili SMS poruku, ni na koji drugi način nije izrazio sućut. Ja njega, međutim, razumijem. Teško je biti gradonačelnik ovolikog grada. On je tada imao važnija posla – naprimjer višegodišnje goruće pitanje pasa-lutalica u Sarajevu, što i jest problem.
Mahirov problem i nije bitan s njegove tačke gledišta, hladnog birokrate – jer je Mahir svoj i gradski problem riješio. S druge strane, i bez naših zajedničkih decenija i naših zajedničkih akcija, smatram da je to trebao i morao – ako ništa drugo onda po službenoj dužnosti. Mahir je bio stanovnik ovog grada, imao je 14. godina.
Tragedija je u međuvremenu postala javna, puno toga se zna, čak i tabloidne „istine“ – dakle: morao se zainteresirati za slučaj, nazvati, izraziti saučešće, posjetiti moju suprugu i mene, tražiti odgovornost jer: jedan mladi život zauvijek se ugasio. I to u gradu na čijem se čelu nalazi.
Taj dan, 14. XII 2015. u Sarajevu nije bilo drugih samoubistava, i dobro je da nije bilo, a to je s pragmatičke tačke gledišta i najvažnija stvar u svijetu politike.
Ovakve smrti solidariziraju i najudaljenije, a kamoli prijatelje, prave ili lažne. Sjetite se samo kako američki predsjednik Barack Obama ne propusti priliku da izrazi sućut, pa čak i ode na sprovode tragično preminule djece. Ali on je ipak, u usporedbi s Gradonačelnikom, samo Barack Obama.
U našem slučaju, gledao sam kako prekaljeni policajci, ljekari, inspektori, vještaci, tužioci, psihijatri, novinari, advokati, isljednici, tužioci – vrhunski profesionalci – otkrivaju svoje ljudsko lice. Jer drugačije u ovim okolnostima nije ni moguće, ako si čovjek.
Zašto gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić nije uputio izraze sućuti?
Zašto se gradonačelnik Sarajeva, prof. dr. Ivo Komšić, inače sociolog i pedagog, što nimalo nije nevažno, nije solidarizirao s mojom porodicom i zašto nam nije uputio izraze sućuti? Ili je sve tako jasno jer se ipak radi „samo“ o maloljetniku? Gradonačelnik je moćan i previšeljetan – Zakon ga ne može natjerati da bude čovjek.
Moja naivna pitanja potiču od našeg zajednički provedenog vremena: ne tako davno, prije nekoliko mjeseci, sjedeći i neformalno razgovarajući s njim, gradonačelnik me, uz njegov karakterističan lukavi osmjeh svojstven osobama iz ruralnih sredina, upitao: „Znaš li ti šta je na kraju najvažnije“.
Nisam znao odgovor, pomislio sam na zdravlje, prijateljstvo, ljubav, odanost itd. itsl. Budući da sam šutio, uz taj lukavi osmjeh koji me neodoljivo podsjetio na jedno lice sa kompozicije Pakla iz stare jajačke crkve, gradonačelnik je trijumfalno izjavio: „Ko je jamio, jamio je“.
Zanijemio sam pred tim bešćutnim izljevom primitivizma i bahatosti zaodjevenih u prestižno odijelo i kravatu. Nelagodu koju sam osjetio prekinuo je „domaćin“ koji se uskoro vratio u prostoriju. Tek tada, shvatio sam da preda mnom, zapravo, sjedi autor tog morbidnog tajkunskog svjetonazora, legendarni bagerist Ljubo Ćesić Rojs, samo u portabl izdanju. Taj smijeh i to lice neću zaboraviti dok sam živ. Da se vratim na početak, izgleda da sam ja ipak bio puno naivniji, nego sam smio biti.
Kad sam ovo ispričao našem zajedničkom poznaniku – rekao mi je koliko je moje čuđenje smiješno. A da njegova sotonska potreba da o tome govori na taj način potiče od činjenice da je većina takvih odavno shvatila da se na njih zakoni ne odnose, da obnašaju sve najvažnije funkcije, pa je miran kao dijete u majčinom krilu.
I njega, rodila je majka.
Moram i ovo napomenuti, da sve bude još jasnije: nakon nekog vremena, odjednom se gradonačelnikov sin našao u bolnici s ozbiljnom dijagnozom. Svladavši osjećaj otpora, shvativši u tren da je u pitanju dijete, poslao sam mu u inozemstvo poruke ohrabrenja zanimajući se za pacijentovo zdravstveno stanje.
Po njegovom povratku u Sarajevo i usmeno sam to učinio i bio sretan da su vijesti bile ohrabrujuće. Znam momka, a i da ga ne znam, ne bi bilo razlike.
Minulo je onda opet neko vrijeme kada sam se našao u društvu u kojem i savjetnik gradonačelnika: stranački uhljeb, čija je jedina dužnost da, uz bogovsku platu i nikakvu odgovornost, savjetuje šta treba a šta ne treba (ne)raditi.
Nakon što je neodmjereno i neukusno počeo držati hvalospjeve svome novome šefu, primjetio sam da njegov šef sve što je radio i što radi čini jedino iz koristoljublja. Tako se naime pokazalo: na kraju.
Znao sam to naravno i prije, kao što su znali i znaju brojni drugi, ali to je bilo prvi i jedini put da sam akademsko-biznismensku trasu našega glavnog junaka prokomentirao na taj način. I ne znam šta je tu sporno? Govorio sam općepoznate stvari.

Onda se gradonačelnik prestao javljati na moje pozive. Obojica znamo zašto. Bijesom se okomio na eventualni izbor jednoga kandidata, jer je znao da ga cijenim.
Nije se javio ni na višestruke pozive entuzijasta iz Kopošića koji su tražili njegovu pomoć u uspostavljanju veza sa Dubrovnikom, imajući u vidu bosanski srednjovjekovni Dubrovnik – utvrdu nedaleko od nekropole u Kopošićima. Što je opet projekt koji nema nikakve veze s privatnim interesima, već sa arheološkim istraživanjima, koja se Gradonačelniku ipak ne sviđaju – valjda se tu nema šta jamiti.
Sarajevo ʼ94: „maratonac“ i ustakljivanje grada
A kad sam kod toga, u sjećanje mi se vraća godina ʼ94. Tada sam iz Berlina došao u Sarajevo. Tu godinu proveo sam u Predsjedništvu sa budućim gradonačelnikom i tog se vremena rado sjetim. Da prepričavam sve što sam tada čuo i vidio zahtijevalo bi more vremena. Dvije ću stvari ipak izdvojiti.
Prvi događaj: novembar ʼ94: Nakon što sam se probudio u rano zimsko jutro, krenuo sam oko 5 sati prema zgradi Predsjedništva jer smo išli na put. Kod (ugasle) „vječne vatre“ sačekao me apokaliptični prizor: čovjek, gol do pojasa, dok se iz njega znojnoga sve pušilo, trči i onda salutira.
Dugo me, čak i u snu, „proganjao“ taj sarajevski „maratonac“. Ko je čovjek, šta mu se desilo, pa je napustio ovaj svijet još dok je bio živ? Otišla duša, ostalo samo tijelo. Zašto duša nije mogla izdržati sarajevski ratni Pakao?
Zašto mi se, nakon dužeg vremena, „ukazao“ baš sad?
Događaj drugi: krajem decembra ʼ94, shvativši da je prevladalo ono „Ko je jamio, jamio je“, raskrstivši prije toga s Napretkom kao tlapnjom nedovoljno upućene osobe, osim toga antropološki previše optimistične, pozdravio sam se s budućim gradonačelnikom i napustio Sarajevo.
Već tada, započela je akcija ustakljivanja Sarajeva, već tada je bilo jasno šta je najvažnije. Zato sam i otišao, jer nisam htio mijenjati profesiju i naprasno se pretvoriti u „staklara“.
Kad sam se vratio u Sarajevo, imao sam prilike slušati o „staklarima“ koji su Sarajlijama velikodušno omogućili da napokon „progledaju“ na svoje vlastite oči.
Slušao sam pri tome i različite priče vezane za „staklare“, njihova ugledna imena i talove, živo se sjećam pričâ jednoga Hercegovca bosniziranog u Sarajevu, također „staklara“, kojemu nisu bile strane ni neke bizarne ustaške gange. Došlo je, reče mi, do nekih nesporazuma između „staklara“. Manjak stakla – manjak para.
Jedan život je stao, za gradonačelnika Sarajeva život teče dalje
Jedan se mladi život, Gradonačelniče, tragično ugasio u gradu kojemu si ti na čelu a ti – ni mukajet. Čak ni po službenoj dužnosti. Istina, odmah me nazvao tvoj savjetnik, trabunjao je nešto, ali tebe nije spominjao. Jedva sam čekao da izrazi svoje golemo zgražanje.
Savjete mi nije dijelio, ali je rekao da i on ima djecu. Imati djecu – ne znači imati i dušu. To mu nije palo na pamet.
Ti se, Gradonačelniče, nisi zgrozio, čak ni protokolarno. Iako imaš djecu, koliko znam i unuke. Neka su ti živi i zdravi. Takva zastrašujuća spoznaja daje mi za pravo da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za sociologiju, u samo srce humanistike, uvedemo predmet: „Etika i životinje“.
To je naslov knjige tvoga i moga kolege, a materijal za prvi semestar ti si mu velikodušno dao. Ima tu perspektive, potencijala, nisi samo ti u pitanju, pojava je šireg obima. Ko bi nabrojao sve te bivše ljude? Ili su nekad samo tako izgledali jer su zvijeri u njima još uvijek bile zauzdane važećim društvenim normama, između ostalih paragrafom o verbalnom deliktu, normama kojih danas više nema. Došlo je njihovih pet minuta! Započela je nova „vječnost“.
A ti, gradonačelniče, nastavi sa uspješnim otvaranjem koncerata Bečke filharmonije, sa dijeljenjem paketića djeci u koševskoj bolnici jer ti uloga Djeda-mraza savršeno pristaje: među djecom širiš iluzije, gledaju te svojim naivnim očima kao dobročinitelja, mediji sve to pozorno prate a ti – u centru pažnje: Rasteš.
Daji optimistične izjave o trebevićkoj žičari, o psima lutalicama, slikaj se sa Inzkom i ambasadorima, savjetuj se sa svjetnikom, protestvuj u kantonu, budi rezolutan, kao što si to uvijek i bio.
O psima govori, o djeci koja su počinila samoubistvo nemoj, oni su ti riješili sve probleme. Ostani pri tome sretan slijedeći životnu filozofiju svoga, sada znam, jedinoga idola, aristotela naših dana, grotesknog generala i poduzetnika Ljube Ćesića Rojsa.
Izučavaj sa svojih funkcijskih visina Teoriju socijalne pulsacije i Ethos u politici u devastiranoj sredini u kojoj su ti uzor oni koji su „jamili“, dok djeca skaču sa osmog sprata zgrada jer su zlostavljana u školi tvoga grada. I Mahirovog, samo bivšeg. Oni su, možda, bolje od nas vidjeli da ovdje bolje neće biti.
Jednom, nije žurbe, kada te tvoje neodložne obaveze odvedu do Tuzle, nađi vremena, između dviju izjava, da skokneš do Mahirovog mezara. Tamo se upitaj, ako za tebe i definitivno nije prekasno: Može li njegova sudbina stići još nečije dijete?
To naravno ne znači da poslije toge ne trebaš otići na službeni ručak, da se relaksiraš, to ne znači da ti san ne treba doći na oči. Spavaj dubokim snom pravednika jer najvažnije je, prema tvojim riječima: „Ko je jamio, jamio je“.
Teorija socijalne pulsacije
Nisam ti, da ne bih poremetio tvoju porodičnu idilu, ovo htio pisati prije Božića i Nove godine. Da ih proslaviš u duhu primjerenom takvim praznicima. Ja sam u to vrijeme gledao svoju suprugu i čudio se: Odakle joj tolike suze?

Na trenutak, kada bi je ophrvao plitki san, kada mi se činilo da je prestala da diše, prislanjao sam uho na njezine grudi. Da se uvjerim. Evo upravo sam to ponovo uradio. Ne brini se gradonačelniče, jer znam da si brižan čovjek i odgovoran političar na visokoj funkciji, tvoja sugrađanka još uvijek diše, zahvalna za sve što si učinio u trenucima koje tebi i svima tvojima ni u bunilu ne bih poželio.
Živa je – ima nade da još uvijek neće na put u Tuzlu – u jednome smjeru. Kao Mahir. Kaže mi: „Ja ovo neću preživjeti“. Odgovaram: „Izdrži bar do sudske presude“.
Dok gledam tu u svakom pogledu prelijepu i jedinstvenu ženu, pitam se: Odakle (u) čovjeku snaga da preživi vlastitu smrt? Volim je i poštujem gradonačelniče, pretpostavljam da i ti nekog voliš i poštuješ, a da voliš i poštuješ „nešto“ to znam.
Nego, ima tu još nekih otvorenih pitanja? Da bi ih kako tako riješio, potrebno mi je tvoje bogato životno i političko iskustvo. Hoću li i ja, ako i nju izgubim, poput sarajevskog ratnog „maratonca“ trčati Sarajevom i salutirati kod „vječne vatre“?
Duša otplovila, tijelo ostalo.
Tamo gdje ti za Dan državnosti daješ izjave o tome da „mi našu omladinu moramo učiti vrijednostima tekovina antifašizma“. Omladina koja ima takvog Gradonačelnika ne treba se brinuti za svoju budućnost. Jer je neće ni imati. Ustvari, neće je imati oni koji su bili kao Mahir, ali tajkunski hoće sigurno.
Ima i nekih naznaka kuda se stvari kreću. Sve češće hodam Dobrinjom, ne drži me mjesto. Sinoć – dirljiv prizor. Kuja, skotna, uplašena od petardi.
Prilazi joj jedna vremešna gospođa, miluje i tješi je: „Ne brini, ljepoto, neće još dugo ove petarde“. Dakle: humanost na djelu, život psa lutalice za neke je moje sugrađane ipak vrijedan. Šteta što za neke druge nije vrijedan život dječaka!
U povjerenju, gradonačelniče, da ti kažem. Budući da trenutno živimo u „sudijskom vremenu“, Alisa i ja smo odlučili da naša „vječna kuća“ bude na mezarju gdje je sahranjen i Mahir. Da bar tamo, kad već nismo mogli ovdje, jer nam to nije dozvolio čopor obijesnih i razularenih tranzicijskih monstruma, čija su imena i prezimena poznata policiji i tužilaštvu, budemo zajedno.
Eto prave prilike i za tebe, za tvoju funkcionalnu humanost na djelu. Doniraj nam, ne iz vlastitog džepa (!) nego iz gradskog budžeta, grobno mjesto i spomenik, budi humanist pred TV kamerama poput Djeda mraza. Širi iluzije to ti, uz bogovske privilegije, najbolje polazi za rukom.
Znam za dejtonske i proceduralne prepreke jer se radi o dva različita kantona, ali još uvijek vjerujem u tebe, riješit ćeš ti to kao „umjetnik“ i vlasnik galerije slika, kao majstor procedura i pokrivanja papirima. Neka, ispod epitafa, piše: „Donirao gradonačelnik Sarajeva“. Ako ipak i ne uspijemo preseliti za tvoga mandata, potrudi se, iniciraj to u gradskom vijeću. Možeš ti to, moćan si. Čovjek. Dodaj samo: „Bivši“ (gradonačelnik).
Ima još samo jedno što te, eventualno i do neke mjere, može izvući iz tranzicijske etičke močvare:Uputi ispriku majci, daj ostavku! Pokušaj bar sad, post mortem, biti čovjek, vrati sebi izgubljeno ljudsko lice. Jer, gradonačelniče, nismo mi samo ono što sami mislimo o sebi. Misle i drugi. O nama.
Ljubo Ćesić Rojs: Pračovjek nove „Vječnosti“
„Tužno je“, kaže se u jednoj američkoj TV emisiji, „kad neko izgubi životinju. Pomoći ćemo mu kako god možemo“.
Ili, možda, gradonačelnik čeka da izgubim životinju. A šta ako je nemam, kako onda da je izgubim? Da izgubim tuđu, možda bi mi tada izrazio saučešće.
Istina, utješno je to da je gradonačelnik, javljaju mediji, djeci na klinici sarajevske bolnice podijelio prigodne božićne i novogodišnje paketiće. Funkcionalna humanost na djelu. A opet, računam: Možda čovjek ne može haliliti 10 feninga za telefonski poziv. Trošak je to – i odgovor je to. Ipak nije: ima službeni mobitel i sekretaricu.
Ako s čovjeka, poput izumrle kože, spadaju i posljednje iluzije, znači li to da se on vraća praiskonu i svojoj izvornoj, bestijalnoj naravi?
Odgovor neka svako traži za sebe, ja sam u jedno siguran: naš je uvaženi Gradonačelnik, sklonivši oči sa jedne tragedije i na djelu uspješno izreklamirao svoga jedinog idola, filozofa, sociologa i bageristu Ljubu Ćesića Rojsa i sve vrijednosti koje se vežu za takve opskurne tipove, ja sam pak došao do životno važnih antropoloških uvida.
Cijena je monstruozno visoka… ali zato danas definitivno znam šta se i ko se krije iza neuspjele karikature sarajevskog dobro honoriranog gradonačelnika. Smrt je učitelj čije se lekcije nikad ne mogu zaboraviti, a ne moraju se učiti napamet. Naročito kada živiš u „sudijskom vremenu“.
Profit je pokopao ljudskost, Mi smo Ljubini, Ljubo je naš. Genetika je, slušam nedavno, već došla dotle da može kreirati ljude po narudžbi.
Sahranjen je Darwin, pokopana su znanja o evoluciji koja počinje iznova. Kojim imenom nazvati te nove ljude? Neka se prvi među njima zove Ljubo, jer on već postoji i prije „Postanka“.
Naš Ljubo: Pračovjek nove „Vječnosti“.
U Sarajevu je počeo padati snijeg: „Ne pada snijeg da pomori svijet, nego da svaka zvijerka pokaže svoj trag“.
(Tačno.net)

by epikur37 15/12/2018, 23:48

Hektorović wrote:
epikur37 wrote:Odgledao sam emisiju i zgadilo mi se, doslovce umal nisam povratio na lik i pricu ive komsica. Bolesna familija cijela..

Ali baš...

Ivo je čak i gori od Željka, inteligentniji i podliji...

Grozan lik, svojedobno sam u kamernom teatru kao tada student i hssovac, glasao protiv njega i smjene stanka sliškovića.

by **Hektorović** 15/12/2018, 23:56

epikur37 wrote:Grozan lik, svojedobno sam u kamernom teatru kao tada student i hssovac, glasao protiv njega i smjene stanka sliškovića.

U Sarajevu ga "gotive", jasno zašto... Meni je oduvijek bio antipatičan i oduran... Nevezano za politiku.

Općenito dobro ga je pred smrt opisao Lovrenović.

by Sponsored content

Pobješnjeli Komšić: Burno u Crvenoj liniji između Željane Zovko i Ive Komšića