Profesor optužen da je istukao dvojicu učenika: "Opet bih jednako postupio"

pismejker wrote:batina je potekla iz raja..-Treba po ucenicima Mlaćati..

Regoč wrote:

pismejker wrote:batina je potekla iz raja..-Treba po ucenicima Mlaćati..

De sad, mjera u svemu, kakvo mlaćanje?

pismejker wrote:

Regoč wrote:

pismejker wrote:batina je potekla iz raja..-Treba po ucenicima Mlaćati..

De sad, mjera u svemu, kakvo mlaćanje?

U svemu mjera je nuzna naravno.. ..Ovisno o prijestupu..Kad vidim danasnju mladez kako nema respecta u ucionicama,to bih u najblazem receno,zamecio takvu trisku da bi mu zvonilo tri dana u glavi..Kreve lje se profesorima,uznemiruju one koji bi nes ucili,glume face...

marcellus wrote:ja sam davno rekao da određena vrsta "liberalizma" vodi u posve određenu vrstu diktature...

da malo karikiram, kad ukineš šibu u školi jednog dana ćeš morati zato uvesti u školu specijalce pod punom ratnom opremom da drže red.

da, većinu djece nije potrebno nikad kažnjavati fizički.

da, neku djecu je potrebno jedanput ili dvaput fizički kazniti pa će ih strah od kazne držati podalje od sranja

i da, neka djeca su jednostavno psihopati, rođeni su zli, njih moš jedino pod ključ, srećom ih nema puno.

kic wrote:
predlazem ukidanje drzavnih skola jer djeca ne izlaze sa znanjem iz njih, a profesori pate zbog svojih privilegija.. spoj nesreca na korist nikog.

kaya wrote:evo ga, tu bi  bio odgovor zašto učenik gađa profesora kredom, jer doma neće dobiti šamar nego pusu zbog toga..


"Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih..
Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima.
Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima.
‘Ajmo, djeco, u sobu!
I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam, niti sam ikada čula temu razgovora koja se među starijima odvijala. Nije me uopće zanimalo. Kada smo išli u goste, pa bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi. Ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno:
“Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!”
Tako i ja danas s prijezirom gledam na ljude koji pobrste švedski stol na nekom eventu. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio:” zabavi se nečim.” I zabavili bi se. Uh, kako je mašta radila..
Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo se kontrolirati kad smo trebali biti tiho, a itekako aktivni kad bi nas pustili s lanca.. Jeli smo sve, nije bilo pitanja:” Želiš li?” Nikada. Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima pasalo.. I bilo nam je zabavno… Uvijek.
Veselili smo se izletima na koje smo redovito išli vikendom i putovanju vlakom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.
Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi.  Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti. Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.
Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi… opet onaj ranije spomenuti mamin pogled…
Ne smatram da je bilo idealno… Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bi pomagala pospremati stan. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko razgovarati. Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce.
Nisam nikada došla doma pijana, nije mi palo na pamet.
A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta odgoja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš cool..
Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih nužne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.
Zbog vlastitog bunta ili inata?
Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.
Počeli smo voditi filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se:” Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felge imaš?
Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?” -Tako vam to meni izgleda…
Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava.
Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Dakako, uvijek vođene u superlativima… Moj mali je ovo, moja mala je bolje… Djeca dolaze u goste s rečenicom:” ja sam gladan!” pa ti pobrste pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju.
Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im netko u žaru igre dotakne vlastito dijete.
Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.
S ponosom bi trebali pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.
Djeca su nam tu da ih odgojimo i pustimo da žive.. Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.
Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama. (da to je postalo normalno) Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.
Da im toleriramo nedopustivo.
Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebala biti nagrada.
Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je “stara koza” oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.
Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio.
Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar. Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: “Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!”
Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.
Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.
Odgajamo li samožive egomanijake?
Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.
U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li  pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas vlastita djeca ne pojedu za doručak.

Serbinho-3 wrote:Ne mozes ti nikoga tući u školi, kao sto ne mozes ni na ulici.

Usput te škole treba ukinuti, jer ne daju nikakve rezultate, osim sto služe pojedincima da uzmu platu iz budžeta.

pismejker wrote:

Serbinho-3 wrote:Ne mozes ti nikoga tući u školi, kao sto ne mozes ni na ulici.

Usput te škole treba ukinuti, jer ne daju nikakve rezultate, osim sto služe pojedincima da uzmu platu iz budžeta.

Ne budi tutlek..Naravno da ne daju rezultate jer telad u klupama ne zna sto je discipline i nece da uce,nego samo cekaju kraj sata...vrlo poznata praksa na Balkanu..

batinu bih ja ponovno uveo,a skole strogo privatizirao,pa bajo,prvo plati sve nakon Osnovne,i ako se ne bus trudio,prvo ce ti roditelji sami kicmu ravnati,jer oni trose pare na beskorisnu budalu,a nekon toga,sam ces placati,pas nauciti,i Skola ce biti sasvim đast fajn u svojoj ulozi Edukatora...

Serbinho-3 wrote:Škole su ti u prve tri grupe po korupciji, Pravosudje, Školstvo, Policija.

Serbinho-3 wrote:Znanje nemaju, jer na takmicenjima u Svetu, nemaju blage veze.

Serbinho-3 wrote:Nastavnicima, čiji učenici nemaju znanje, uručiti otkaz a učenike kao u USA kompjuteri da testiraju.

Nisi naučio učenike , otkaz.

Ko je pao godinu, dobiješ otkaz.

Serbinho-3 wrote:20 Oktobar Novi Beograd, nastavnik fizičkog se mangupirao, da li je lupio šamare ili sta vec.

Ovi ga sačekali posle škole, odvalili ga od batina, glavom mu razbili stakleni peskirani pregradni zid.

Nije zvao policiju, pravio sranje, popio batine i nece se vise mangupirati u državnoj ustanovi.

melkior wrote:

T. wrote:jbt. šta su nama radili profesori, naročito u osnovnoj...
triska je bila normalna stvar, čupanje za kosu, istezanje ušiju, šaranje kredom po odjeći...
nisi smio doma ni kazat šta je bilo, dobio bi još jednu porciju...

Sve je počelo s Konvencijom UN-a o pravima djeteta, a nakon toga s postavljanjem ombudsmana, odnosno pravobranitelja za prava djece. Sustav je s vremenom postao nakaradan jer je pretvorio u djecu u zlatno tele koja imaju samo prava ai slobode, ali ne i obveze i odgovornosti, ali je sustav istodobno i kapitalistički licemjeran, jer koliko gd im država, s jedne strane podilazi da ih nitko ne smije krivo niti pogledati (Plavi telefon), toliko s druge strane ta djeca nemaju nikakvu budućnost ni perspektivu; sustav forsira odlične ocjene, a s tim odličnim ocjenama možeš jedino konobariti u Irskoj. Čitav sustav školovanja u Hrvatskoj je potpuno nepotreban i zastario, neprimjeren vremenu u kojem živimo, a napredovanje u društvu ovisi ionako samo o partijskoj knjižici, makar bio i naveći telac i polupismena seljačina, pa tako i mesar može postati ravnatelj gradske knjižnice, a oćine na natječajima za čistačicu traže znanje o ustavno-pravnom ustrojstvu RH, o čemu najčešće nema pojma ni zamjenik načelnika općine...Gasi sve i tornjaj u pizdu materinu...hvala HDZ-u.