Razmišljanja

The Republic of Dream wrote:nisam,zasto bi se to zapitao,piramide ne lete,one su ostaci napredne civilizacije a ne grobnica faraona

Piramide lete, one koje su inspirirale one koji su ih napravili na Zemlji...hehehehehehehehehehe

mozda,kad popijem malo vise a ovako dok sam trijezan su zaljepljene za zemlju

Imaš jako dobar video postavljen nedavno...U njemu se govori i vidi se, trokutasti objekt...Nije trokutast objekt...Piramidalni je objekt blizu Zemlje...

koji? da nije o onom misterioznom crnom satelitu?

Ne.

Pogledaj dobro. Moraš biti strpljiv. Nije trokutasti objekt, već piramidalni.

Antarktik je sam po sebi misterija,najneistrazeniji kontinent na zemlji,sa teritorijom dva puta vecom od amerike a samo 5000 stanovnika,uglavnom naucnih ekspedicija,jedini nepodjeljen kontinent,iznad kojeg su letovi zabranjeni.Postoje mnoga svjedocenja o ulazu u dubinu zemlje i da u jednom momentu prestaju ekstremno niske temperature i pocinju tropske vrucine,zelenilo itd,postoje konkretna imena i svjedocenja,a najinteresantnia mi je ova operacija americke vojske poslije 2.sv.rata "High Jump" pogledaj video,malo je duzi 

The Republic of Dream wrote:Antarktik je sam po sebi misterija,najneistrazeniji kontinent na zemlji,sa teritorijom dva puta vecom od amerike a samo 5000 stanovnika,uglavnom naucnih ekspedicija,jedini nepodjeljen kontinent,iznad kojeg su letovi zabranjeni.Postoje mnoga svjedocenja o ulazu u dubinu zemlje i da u jednom momentu prestaju ekstremno niske temperature i pocinju tropske vrucine,zelenilo itd,postoje konkretna imena i svjedocenja,a najinteresantnia mi je ova operacija americke vojske poslije 2.sv.rata "High Jump" pogledaj video,malo je duzi 

Ti vjeruješ da sam ja jedan amater za ove teme? Daj pusti to sada. Dao sam ti prave stvari, aktualne.

trenutno povezujem ove stvari sa nekim spisima iz osvajanja Aleksandra Makedonskog

The Republic of Dream wrote:trenutno povezujem ove stvari sa nekim spisima iz osvajanja Aleksandra Makedonskog

I to je dobro što činiš...

moram naruciti tu knjigu koja malo opsirnije govori o tim stvarima,ova videa su prilicno skrta

ja nisam takva..
stalno nešto preispitujem, kad Ga ne čujem tražim gdje je, kad mi ne odgovara pitam Ga zašto šuti.. neprestano želim s Njim razgovarati a za osjetiti njegovo prisustvo potrebna je tišina
uglavnom, u odnosu na Boga ja sam čangrizalo koje bi htjelo uvijek biti u žiži njegove agape...   
da ne bude nesporazuma, ja znam da je On tu ali snagom vjere a ne iskustveno.. recimo da se od mene sakriva i traži da Ga tražim po svojoj svijesti i podsvijesti.. moguće je da zato vrlo često moje riječi odudaraju od tekstova koje stavljam na Katolicizam..
Katolicizam je moje traženje meni Sakrivenog Boga.. a kako sve dolazi od Njega i ta sakrivenost je njegova igra sa mnom jer Bog se igra da bi nas čiste doveo sebi... jesam li iskomplicirala? takva sam...

Jesi, zakomplicirala si. Puno.
Ne želiš ostaviti naslijeđe nevjernog Tome i stalno tražiš potvrdu Njegove prisutnosti, ali na svoj, a ne na Njegov način. A ne ide to baš tako.

Zamisli da tebe netko stalno traži i maltretira. Poslala bi ga nekud, zar ne? :)

Ne skriva se, stalno ti je u nekom obliku tu.  Ali, problem je ga ti želiš samo u obliku koji tebi odgovara, na način koji tebi odgovara, u vrijeme koje tebi odgovara i kroz znakove koje si odredila ti (ili oni koji su pisali i/ili prevodili bibliju).

Ali Bog nije samo to što je zapisano u svetom pismu. On je skup svih dobrih osobina, događaja, misli, osjećaja, svjetla, nadanja, zahvala, On je sve što je bilo, što je i što će biti. Naravno u pozitivnom smislu. 

Ako ga prihvatiš u tom obimu, ako sve ono što smatraš lijepim i dobrim povežeš s Njim, stalno ćeš biti svjesna Njegova prisustva, kroz male svakodnevne stvari:  kroz slučajni smijeh koji ti netko neočekivano priušti, kroz ruku koju ti pruži neki  stranac... ili ti se nasmiješi osoba koju ne poznaješ, onako, bez nekog razloga. Onda kad ti netko pomogne, a da to nisi očekivala, kad pogledaš svoje zdravo dijete i srce ti se raširi poput balona, kad ustaneš rano ujutro i prvo što ugledaš je prekrasno crveno nebo s izlazećim suncem. 
Bezbroj situacija je kad nam je tu, ali nekako to ne povezujemo s Njim. 

Nije jednostavno početi jednostavno vjerovati, svi se mi preipitujemo, sumnjamo, tražimo odgovore. Još u srednjoj sam se počela otimati tvrdom religioznom odgoju i započela s bogohulnim pitanjima. Nije mi išlo u glavu da je Bog imao oblik strogog starca, za kojeg su tvrdili da me voli, da mi je otac, a kojeg sam se tako bojala da nisam ni u ludilu pomislila pitati ga kakvu uslugu.  
Nitko ga nije vidio, ali su ga narisali onako kako su ga zamislili. E jesu imali mašte, svaka im čast.  

Zašto je lakše tamo nekom bilo zamisliti srditog Boga, osvetničkog, strogog, neumoljivog, Boga koji kažnjava i prijeti? Zašto je lakše vjerovati u ljutog Boga nego u blagog koji je ispunjen ljubalju? 
Zašto je osjećaj krivnje nužno potreban kršćanima da bi se osjećali dobro, da bi vjerovali da su zbog njega dobri vjernici? 

Bilo je bezbroj pitanja na koje sam morala naći odgovore.  

Našla sam ih u jednostavnosti. Ne protpitkuj stalno, nije razum sve što posjeduješ, pusti srcu da osjeti, slušaj kako ono reagira. 
I puno mi je lakše. Ne gnjavim Ga. Ne tražim često odgovore (ali ih nalazim na bezbroj načina i na najčudnijim mjestima), ponašam se kao da Ga ni nema tu.
A kad ne mogu, kad me ono baš jako stisne (a bilo je nekoliko takvih teških situacija), stanem i nevoljko kažem: Ja dalje ne znam i ne mogu, na redu si sad Ti. Prepuštam ti vodstvo i ma što bilo, ma kako se stvari odvijale prihvatit ću apsolutno sve bez ljutnje i upitnika.
I bude tako, sve se riješi 'samo od sebe'. 
Ne onako kako bih to ja rješavala, bude sasvim drugačiji put do rješenja, ali se riješi. :)

Pročitala sam nekoliko puta tvoj odgovor, odnosno razmišljanje, i svaki put se sve više divim daru jednostavne i istinske vjere koju si dobila. :) Takvu istu vjeru ima i moj muž pa sasvim razumijem svaku riječ koju si napisala. :) I svaka tvoja preporuka za mene izašla je iz tvog čistog i otvorenog srca. Kao što mi i muž govori, prepusti se i vjeruj, tako mi i ti daješ svjedočanstvo koje se ne čita olako. :)
Ali ja jednostavno nisam takva. Dobro si me usporedila s Tomom koji traži dokaze da bi vjerovao, ali tu sam fazu ipak prošla.
No moj put je mračan, trnovit, prepun tamnih tajanstvenih prolaza, visokih strmih stijena koje treba prijeći, vododerina koje treba preplivati, tamnih strašila koja treba zaobići. Taj put nisam tražila nego sam ga dobila. Zato sam stavila fotku one osmogodišnje djevojčice jer taj put je počeo već tada, u očima punim pitanja i nedoumica. Često su mi krvavi i koljena  dlanovi, ne od klečanja lli lizanja oltara nego od napora koji trebam uložit za proći kroz trnjem obraslu šumu svog putovanja.
Nitko mi nije nametnuo nikakve slike, one su došle k meni i moj su vjerni pratilac kroz život. Ta svi smo mi različiti.
Ti možeš biti zahvalna na radostima koje ti pruža tvoj put, ja mogu biti zahvalna za svaku ranu koju mi pruža putovanje prema nutrini i središtu spoznaje.

Taj put nije ni prozračan ni lagan, ali znam da ću na kraju sigurno stići tamo gdje mi je određen cilj.
A tebi hvala za tvoje svjedočanstvo. :)) Nadam se da te moje neće uznemiriti. Prihvati ga kao istinsko moje, to je jedino što te molim. :))

metilda wrote:Pročitala sam nekoliko puta tvoj odgovor, odnosno razmišljanje, i svaki put se sve više divim daru jednostavne i istinske vjere koju si dobila. :) Takvu istu vjeru ima i moj muž pa sasvim razumijem svaku riječ koju si napisala. :) I svaka tvoja preporuka za mene izašla je iz tvog čistog i otvorenog srca. Kao što mi i muž govori, prepusti se i vjeruj, tako mi i ti daješ svjedočanstvo koje se ne čita olako. :)
Ali ja jednostavno nisam takva. Dobro si me usporedila s Tomom koji traži dokaze da bi vjerovao, ali tu sam fazu ipak prošla.
No moj put je mračan, trnovit, prepun tamnih tajanstvenih prolaza, visokih strmih stijena koje treba prijeći, vododerina koje treba preplivati, tamnih strašila koja treba zaobići. Taj put nisam tražila nego sam ga dobila. Zato sam stavila fotku one osmogodišnje djevojčice jer taj put je počeo već tada, u očima punim pitanja i nedoumica. Često su mi krvavi i koljena  dlanovi, ne od klečanja  lli lizanja oltara nego od napora koji trebam uložit za proći kroz trnjem obraslu šumu svog putovanja.
Nitko mi nije nametnuo nikakve slike, one su došle k meni i moj su vjerni pratilac kroz život. Ta svi smo mi različiti.
Ti možeš biti zahvalna na radostima koje ti pruža tvoj put, ja mogu biti zahvalna za svaku ranu koju mi pruža  putovanje  prema nutrini i središtu spoznaje.

Taj put nije ni prozračan ni lagan, ali znam da ću na kraju sigurno stići tamo gdje mi je određen cilj.
A tebi hvala za tvoje svjedočanstvo. :)) Nadam se da te moje neće uznemiriti. Prihvati ga kao istinsko moje, to je jedino što te molim. :))  

Ne boj se, neće me uznemiriti. Nije mi problem prihvatiti te s time što nosiš. Ne nosim ja pa da mi bude teško. 
Žao mi je zbog tvoje patnje, ali ako je TO tvoj put, prihvati ga i odradi, nema smisla pokušavati biti netko drugi, bez obzira na težinu puta. 
Valjda tražiš odgovore kojih nisi ni svjesna da postoje, pa ne znaš postaviti pravo pitanje. Naučit ćeš. 
Jedno ipak pokušaj napraviti barem ponekad...kad ti je jako teško, prebaci to na Njega. Stvarno, izruči Mu povremeno svoju bol. 
Pa kad predahneš opet uprti i nosi dalje. Do slijedećeg predaha. 

Inače nećeš izdržati sve ono što trebaš obaviti na tom svom putu. :)

odgovorim ti sutra, djeca oko mene stvaraju nesnosnu buku.. :))

Rabarbara wrote:

metilda wrote:Pročitala sam nekoliko puta tvoj odgovor, odnosno razmišljanje, i svaki put se sve više divim daru jednostavne i istinske vjere koju si dobila. :) Takvu istu vjeru ima i moj muž pa sasvim razumijem svaku riječ koju si napisala. :) I svaka tvoja preporuka za mene izašla je iz tvog čistog i otvorenog srca. Kao što mi i muž govori, prepusti se i vjeruj, tako mi i ti daješ svjedočanstvo koje se ne čita olako. :)
Ali ja jednostavno nisam takva. Dobro si me usporedila s Tomom koji traži dokaze da bi vjerovao, ali tu sam fazu ipak prošla.
No moj put je mračan, trnovit, prepun tamnih tajanstvenih prolaza, visokih strmih stijena koje treba prijeći, vododerina koje treba preplivati, tamnih strašila koja treba zaobići. Taj put nisam tražila nego sam ga dobila. Zato sam stavila fotku one osmogodišnje djevojčice jer taj put je počeo već tada, u očima punim pitanja i nedoumica. Često su mi krvavi i koljena  dlanovi, ne od klečanja  lli lizanja oltara nego od napora koji trebam uložit za proći kroz trnjem obraslu šumu svog putovanja.
Nitko mi nije nametnuo nikakve slike, one su došle k meni i moj su vjerni pratilac kroz život. Ta svi smo mi različiti.
Ti možeš biti zahvalna na radostima koje ti pruža tvoj put, ja mogu biti zahvalna za svaku ranu koju mi pruža  putovanje  prema nutrini i središtu spoznaje.

Taj put nije ni prozračan ni lagan, ali znam da ću na kraju sigurno stići tamo gdje mi je određen cilj.
A tebi hvala za tvoje svjedočanstvo. :)) Nadam se da te moje neće uznemiriti. Prihvati ga kao istinsko moje, to je jedino što te molim. :))  

Ne boj se, neće me uznemiriti. Nije mi problem prihvatiti te s time što nosiš. Ne nosim ja pa da mi bude teško. 
Žao mi je zbog tvoje patnje, ali ako je TO tvoj put, prihvati ga i odradi, nema smisla pokušavati biti netko drugi, bez obzira na težinu puta. 
Valjda tražiš odgovore kojih nisi ni svjesna da postoje, pa ne znaš postaviti pravo pitanje. Naučit ćeš. 
Jedno ipak pokušaj napraviti barem ponekad...kad ti je jako teško, prebaci to na Njega. Stvarno, izruči Mu povremeno svoju bol. 
Pa kad predahneš opet uprti i nosi dalje. Do slijedećeg predaha. 

Inače nećeš izdržati sve ono što trebaš obaviti na tom svom putu. :)

Ne brini, izdržat ću jer nisam ja izabrala PUT , on je izabrao mene. Dugo sam ga odbacivala, opirala se, davala sasvim razumne razloge zašto da ne idem njime, trajalo je to godinama i onda se samo dogodilo da sam se našla na njemu. Onaj koji me je doveo bio je sa mnom u tom trenutku. Zatim me je prividno ostavio. On zna moju patnju jer i On i ja znamo da ima svoju svrhu, znamo i koja je to svrha jer je put ponuđen prije puno godina imao svoj cilj. Ne brini, okružio me je tolikom ljubavlju da ne trebam postavljati pitanja.. trebam se samo uspinjati na svoju goru Karmel. :))

zaboravila sam napisati da se taj put zove tamna noć duše.. još uvijek nisam (a niti ću) dosegla nenavezanost za ovostrano poput Ivana od Križa, ali kad god naiđem na nada, nada ili "ništa, ništa" na nekoj od gudura pitam - Bože, zašto ja...

metilda wrote:zaboravila sam napisati da se taj put zove tamna noć duše.. još uvijek nisam (a niti ću) dosegla nenavezanost za ovostrano poput Ivana od Križa, ali kad god naiđem na nada, nada ili "ništa, ništa" na nekoj od gudura pitam - Bože, zašto ja...

Nadam se da će ti jednom odgovoriti protupitanjem: A zašto ne ti?
Da možeš nastaviti s potpitanjima 

Rabarbara wrote:

metilda wrote:zaboravila sam napisati da se taj put zove tamna noć duše.. još uvijek nisam (a niti ću) dosegla nenavezanost za ovostrano poput Ivana od Križa, ali kad god naiđem na nada, nada ili "ništa, ništa" na nekoj od gudura pitam - Bože, zašto ja...

Nadam se da će ti jednom odgovoriti protupitanjem: A zašto ne ti?
Da možeš nastaviti s potpitanjima 

ma govori On meni.. nemoj doslovno uzimati sve što napišem u pojedinom postu.. to sve ovisi o tome kako se probudim...
samo što bih ja, kako moj muž kaže za mene, htjela sve i to jučer..
i ćakulamo Bog i ja.. samo ponekad kaže nešto što mi se ne sviđa pa brontulam... baba..

Za kraj...





Od 02.11 minute do 02:32 minute...Vaša je stvarnost malo kompleksnija nego što mislite...hehehehehehehehe

šta je tu je....i nije od jučer