I FRATRI POZIVAJU NA GRAĐANSKI, GANDIJEVSKI OTPOR

U kolumni „Vrijeme je za otrježnjenje“ sam jasno rekao kako niti u snu ne bih mogao dati glas Željku Komšiću, čovjeku koji na jedan mafijaški način, iz čistih financijskih razloga, oduzima hrvatskom narodu ono na što ima pravo; oduzima mu pravo biranja vlastitih političkih predstavnika.

Naime, kad bi se radilo samo o članu Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, ne bi bilo toliko tragično. Ali iz toga mafijaškoga čina može proizaći i daleko veća šteta po hrvatski narod koji je ionako u Bosni i Hercegovini sveden na nekih 40% prijeratnog broja.

Već se ta šteta pokazala u tome, kako sam upozorio, što se Hrvati grupiraju iz straha oko jedne stranke i jednog čovjeka uništavajući pluralizam mišljenja i odabira pravog kandidata, što je nužnost svake prave parlamentarne demokracije.

Nažalost, to vrlo umješno i koriste pojedini hrvatski predstavnici na županijskoj razini. Drago mi je što je na tu opasnost upozorio i dr. fra Mario Knezović, upućujući na to da je krajnje vrijeme za odstranjivanje u županijama i općinama s hrvatskom većinom onih koji su se dobro uhljebili.

Ne isključujem mogućnost da Čović i ne zna što mu „prijatelji“ rade po županijama, kakvim se sve prljavim igricama služe kako bi osigurali za sebe dugotrajnu vlast.

Sumnjam uopće da su tužni što Čović nije prošao. Važno je da oni mogu i dalje učvršćivati svoje privilegije na štetu naroda. Pa ipak Čovića neznanje, ako je tako, ne oslobađa odgovornosti.

Da se malo bolje pozabavio Posavskom županijom, a vjerojatno i drugima, uvidio bi lagano da je hadezeovska mašinerija u Posavskoj županiji, predvođena onim najambicioznijim među njima, svim silama htjela srušiti svoju vlastitu vladu i premijera, vladu koja je, prema mišljenjima mnogih ljudi u Orašju, bila najbolja od kada u njoj vlada HDZ.

Ministar kulture i obrazovanja je morao otići s funkcije nekoliko mjeseci prije izbora samo zato što je podržao premijera i spriječio pad vlade. To je navodna tajna koja je svima poznata, a ponajviše samom gospodinu kojemu su sada otvorena vrata za sastavljane još jedne loše županijske vlade, u kojoj ne će sjediti stručni nego podobni i njemu poslušni.

A od podobnih glava češće boli nego od korumpiranih, jer su podobni uglavnom nesposobni a i korumpirani. Premijer je nagrađen mjestom u Parlamentu BiH jer je bio do kraja poslušan i nije želio remetiti predizborni mir. Radije se odrekao ministra ne navodeći nikakve razloge za smjenu.

Tako je žrtvom postao onaj koji je to ponajmanje u jednoj normalnoj demokraciji smio biti. Ovaj slučaj nije važan zbog odlaska jednog ministra koji će i dalje nastaviti svoj posao pedagoga. Daleko je važnije progovoriti o tome, jer se slične stvari događaju i po drugim županijama, dok nam narod masovno odlazi.

A odlazi jer ga politički predstavljaju oni koji misle da prvo moraju zbrinuti sebe i svoje, pa onda učiniti nešto i za opće dobro. Bile bi smiješne kad ne bi bile tragične riječi jednog uglednog člana HDZ-a, koji mi nedavno reče, „stvoren je mentalitet po kojem je sramota biti u politici, a ne osigurati dobro sebe i svoje“.

E da se to ne bi događalo i dalje, kako nam narod ne bi odlazio, vrijeme je, da se gospodin Čović, ukoliko želi dobro hrvatskom narodu, obračuna s tim lokalnim šerifima, da učini sve kako bi mladi, obrazovani i pošteni ljudi mogli doći do izražaja u HDZ-u.

To je jedini način da pokaže kako mu je doista stalo do hrvatskog naroda, a ne samo do funkcije. Ali tu je još puno više posla.

A za tako nešto ima puno mehanizama.

Kao prvo treba po županijama s hrvatskom većinom odstraniti dosadašnje profitere i nesposobne, napraviti vlade nacionalnog spasa, koje će znati raditi za dobro svog naroda, ali i isto tako imati hrabrosti stati zajedno s drugima u obranu hrvatskih interesa u BiH.

Ostavimo po strani to koliko je tko dobio glasova. Ta dobro znamo kako se do glasova dolazilo.

Drugo treba jasno definirati hrvatske interese na razini države. Entitet diskontinuiteta ili nepovezana hrvatska federalna jedinica, uz dobru županijsku vlast, su jedino što može zaustaviti odlazak hrvatskog naroda.

Srbi i Bošnjaci ne smiju imati ništa, što bi Hrvatima bilo uskraćeno.

Tu se ne treba puno obazirati na američke izjave. Zar se nismo do sada u povijesti naslušali i nagledali glupe američke politike, od rata u Iraku i Afganistanu, pa do podupiranja vrlo upitnih grupacija u Siriji?

Ako se budemo ravnali prema izjavama američke diplomacije i Angele Merkel, čiju politiku njemački narod jasno odbacuje, završit ćemo jadno.

Treće što je vrlo važno jest angažiranje svih hrvatskih intelektualaca i Crkve da se ozbiljno počnu zauzimati za svoj narod, ostavljajući po strani politička razilaženja.

Jer pet je do dvanaest.

Bošnjaci koji podupiru Komšića to dobro znaju. Oni igraju na vrijeme. Ne trebaju dugo čekati i Hrvata u BiH neće biti. Ili biti će ih toliko da ih se može svesti na beznačajnu nacionalnu manjinu.

A tada niti HDZ neće moći vladati u županijama. Dobro uhljebljeni i politički nezainteresirani funkcionerčići će se preseliti u Hrvatsku. Ostat će nam samo sjećanje na to da smo nekada živjeli u Hercegovini, Posavini i Bosni.

Statistički podaci koje biskupije imaju upućuju upravo na to. I pored oštre kritike upućene Čoviću u prošloj kolumni, spreman sam podržati njega i reformirani HDZ, ali bez uhljebljenih nesposobnjakovića.

Utoliko podržavam njegove izjave da nema formiranja vlasti na državnoj razini dok se Hrvatima ne osigura ravnopravnost, i to ista ona koju uživaju Bošnjaci i Srbi.

Priče američke veleposlanice se ne smiju uzimati ozbiljno. Hrvati imaju pravo svim mirnim sredstvima tražiti svoja prava.

Na koncu, što će Hrvatima država BiH u kojoj su građani drugoga reda, u kojima im političke predstavnike biraju Bošnjaci i Srbi. Ako se taj proces nastavi, određivat će im spomenuti također tko smije biti biskup. Bilo je i takvih vremena. Ne ponovila se.

A da se ne bi ponovila, vrijeme je za gandijevski otpor, na neposlušnost na svakoj razini na kojoj je to moguće. Ako se ponovno uđe u bilo kakve koalicije, a da hrvatsko pitanje ne bude riješeno, bit će zauvijek kasno.

Na slijedećim izborima neće Komšiću trebati niti 100 tisuća bošnjačkih glasova, jer hrvatskih birača neće biti.

I to bi trebalo Amerikancima i Europljanima pojasniti. A tada, duboko sam uvjeren, neće glavnu riječ voditi Titovi pionirčići poput Komšića i Lagumdžije, nego Erdoganovi poslušnici, koji strpljivo čekaju svoju priliku, prepuštajući majoriziranje Hrvata onima drugima, onima koji se rado nazivaju pristalicama građanske države.

A Erdogan ne želi građansku  državu. Dobro to zna i Komšić. Zato želi zgrnuti nešto novca kako bi se kao i mnogi drugi mrzitelji hrvatstva jednog dana skućio u Hrvatskoj.

Ima ih tamo iz BiH puno. I dobro im ide.

A što će biti s hrvatskom sirotinjom koja bi željela ostati u svom zavičaju? Hoće li potražiti utočište u Njemačkoj?

Ta niti u Hrvatskoj nisu siromasi dobrodošli. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je hrvatsko zajedništvo, hrabrost i svaki legalni otpor protiv onih koji žele da nas u BiH nestane.

Zato svaki onaj tko uđe u bilo kakvo koaliranje na razini države dok se  ne riješi hrvatsko izborno pitanje ne može više govoriti da mu je stalo do hrvatskih interesa.

Da su Hrvati slušali što misle i žele strani političari, ne bi danas bilo ni Hrvatske. Svoju sudbinu treba uzeti u svoje ruke. Ali uvjet za tako nešto jest iskreno hrvatsko zajedništvo, zajedništvo u kojem nema mjesta za profitere i kupljene ili falsificirane glasove.