PRVI PUT NAKON 15 GODINA DRŽAVA SPAŠAVA BANKU

http://www.jutarnji.hr/prvi-put-nakon-15-godina-drzava-ce-spasiti-banku---to-je-najjeftinije-/1434944/
PRVI PUT NAKON 15 GODINA DRŽAVA SPAŠAVA BANKU 'Znatno je jeftinije sanirati nego isplatiti osiguranu štednju'

• 
  
  Darko Tomas / CROPIX
  
  

Autor: Marina Klepo
Objavljeno: prije 11 h i 23 min

Jadranska banka iz Šibenika, nakon višegodišnje borbe s gubicima i manjkom kapitala, ulazi u postupak sanacije koji će voditi Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), što znači da je dobila sanacijsku upravu i nastavlja s redovnim poslovanjem.

VEZANE VIJESTI

Vijesti

• LALOVAC I GRČIĆ 'Smanjenje PDV-a i povećanje mirovina je neodrživo'
  
• LALOVAC RATUJE PROTIV BANAKA SVIM SREDSTVIMA 'Namjerno ruše tečaj, urazumit ću ih novim porezom!'
  
• OTKRIVAMO KAKO MILANOVIĆEV ČAROBNJAK IZ AMERIKE VODI CIJELI SDP! Premijera je pretvorio u spasitelja dužnika, nezaposlenih i...domoljuba
  

‘Poseban slučaj’

- Otvaranjem sanacije ne dolazi do nikakvih drugih promjena, osim upravljačkih, te Jadranska banka nastavlja sa svojim redovnim poslovanjem - objašnjava DAB koji navodi da banka, unatoč neispunjavanju regulatornih zahtjeva, “ima jako dobru i stabilnu razinu likvidnosti”.
Za razliku od Centar, Credo i Nava banke, tri male banke koje su proteklih godina završile u stečaju, Jadranska banka dobila je još jednu šansu za opstanak na tržištu, a DAB nakon 15 godina sanira jednu banku. U čemu je to posebnost Jadranske banke?

Svoj prijedlog o otvaranju postupka sanacije Hrvatska narodna banka temelji na “nespornoj” tvrdnji da je to u javnom interesu, i to prema dva osnovna cilja. U prvom redu, to je osiguravanje dostupnosti kreditiranja i platnih usluga u Šibensko-kninskoj županiji te zaštita javnih sredstava.
Kada je riječ o drugom razlogu, važno je pitanje koliko će stajati postupak sanacije, a koliki bi bio trošak stečaja. Prema procjeni HNB-a, kumulativni gubitak banke iznosi 322,1 milijun kuna, dok joj je imovina 25,3 milijuna kuna manja od ukupnih obveza. Utvrđeni kumulativni gubitak je “viši i od iznosa redovnog osnovnog kapitala banke, kao i od iznosa podređenog instrumenta uključenog u dopunski kapital”.

Nova analiza

- Riječ je o privremenoj procjeni HNB-a, a sada će, prema Zakonu o sanaciji, DAB provesti tzv. naknadnnu neovisnu procjenu imovine i obveza. Teret kumuliranih gubitaka prvo će snositi postojeći dioničari, smanjenjem temeljnog kapitala, a zatim, ako bude potrebno, i iz ostalih dodatnih i dopunskih instrumenata kapitala. Ako ni to ne bude dovoljno, sanacijom će se osigurati pokriće preostalih nepokrivenih gubitaka te uplata novog potrebnog kapitala - objašnjava Marija Hrabac, direktorica DAB-a. Naglašava da se sanacija neće provoditi na teret poreznih obveznika, nego će se sve financirati iz Sanacijskog fonda i Fonda osiguranja depozita u koji novac uplaćuju banke. Iako DAB u ovom trenutku ne želi prognozirati trošak sanacije, procjenjuje se da će za to trebati barem oko 100 milijuna kuna. Nakon toga slijedi proces dokapitalizacije banke kojoj je trenutačna adekvatnost kapitala -1,4 posto, a trebala bi iznositi oko 15 posto. Procjene govore da će novi vlasnik morati osigurati oko 200 milijuna kuna.
S druge strane, da je HNB predložio stečaj umjesto sanacije, DAB bi morao isplatiti osiguranu štednju njezinim klijentima. Prema dostupnim informacijama, osigurani depoziti banke iznose 1,7 milijardi kuna. U tom smislu, za DAB je očito znatno manji trošak sanirati banku, nego isplatiti osiguranu štednju. No, ostaje pitanje tko će biti zainteresirani dioničari spremni za ulaganje u kapital nakon što banka u postupku sanaciju stane na noge.

Sanacijska uprava

U sanacijsku upravu DAB je imenovao Ivana Tomljenovića za predsjednika, članica je Ksenija Šrajer, a pomoćnik Hrvoje Marić. Oni će u idućih 12 mjeseci “poduzimati sve potrebne mjere za ostvarivanje ciljeva sanacije”, odnosno provoditi odluke DAB-a.

Netko ima dionica a dobar je sa Zokom

ma jok to rade za Karamarka on je za banke ne Zoki.

Zašto banke ne propadnu? Ako smo u tržišnoj utakmici, ako se stalno nariče da se država ne smije petljati u ekonomiju, zašto traže pomoć države?

kako pak sad to, zar nismo u ratu s bankama?? Lalovac Robin Hood zapadnobalkanije pa tako

jao

Tony Soprano wrote:ma jok to rade za Karamarka on je za banke ne Zoki.

Nema drugog objašnjenja...

Regoč wrote:Zašto banke ne propadnu? Ako smo u tržišnoj utakmici, ako se stalno nariče da se država ne smije petljati u ekonomiju, zašto traže pomoć države?

zoto ča nismo u tržišnoj utakmici.

vidiš da država jamči za štedne uloge. to je ko da jamči da će ti mehaničar popraviti auto.

Nakaradno...

S obzirom da država sanira banku, koliki će biti udio države u dobiti banke nakon sanacije?
naravno ako banka bude poslovala s dobiti.

Bolje spasiti banku nego prosvjetarima koju kunu vise.
U banci je puno lijepo odjevenih cura i steta je da takva mjesta propadaju.
Malo cemo pristedjeti i sve ce biti u redu, ljudski je to.

Regoč wrote:Zašto banke ne propadnu? Ako smo u tržišnoj utakmici, ako se stalno nariče da se država ne smije petljati u ekonomiju, zašto traže pomoć države?

pa zato jer je ovo socijalistička prčija, država spašava banke, brodogradilišta, pogoduje, država ti uzima 60% zarade preko poreza, pa onda raspoređuje ovisno o tome što su HDZ/SDP pardon "nacionalni" prioriteti..

u liberalnom kapitalizmu država ne spašava niti brodogradilišta, niti banke. u liberalnom kapitalizmu pošto država ne spašava nikoga, državni proračun je mali, pa je sukladno tome su porezi niski, pa građani imaju u prosjeku puno veći standard, i zaposlenost.

inače non stop se kuka da smo protiv neoliberalnog kapitalizma, pa nemojte se buniti onda što država spašava banke.

država ih sjebe sa svojom politikom, pa je logično da ih spasi

inače prije netko "izlaje" da bankarski sektor nije reguliran u RH, samo da vas odmah presječen, bankarski sektor u RH je reguliran sa 3000 stranica regulacija i zakona i propisa,

neoliberalni_placenik wrote:inače prije netko "izlaje" da bankarski sektor nije reguliran u RH, samo da vas odmah presječen, bankarski sektor u RH je reguliran sa 3000 stranica regulacija i zakona i propisa,

hahhaa nisi ti brajo pročitao tih 3000 stranica, osim toga nije bitna kvantiteta već kvaliteta, ali no o tome drugom prilikom...

asilovski wrote:

neoliberalni_placenik wrote:inače prije netko "izlaje" da bankarski sektor nije reguliran u RH, samo da vas odmah presječen, bankarski sektor u RH je reguliran sa 3000 stranica regulacija i zakona i propisa,

hahhaa nisi ti brajo pročitao tih 3000 stranica, osim toga nije bitna kvantiteta već kvaliteta, ali no o tome drugom prilikom...

https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/02/06/kaos-i-anarhija-u-bankarskom-sektoru/comment-page-1/

YUTA, Yugoslovenska tajna armija (I.dio)

• 10.08.2015.
  
• Hrvatska
  
•  Ispis 
  
• E-mail
  

Bilo bi prejednostavno samo odmahnuti rukom kao da ništa ne primijećujemo i ničega nema, a potom samo glavu okrenuti na drugu stranu, jer to se ipak nas ne tiče. Ponekad se ljudi i događaji tako neobično poslože i postaje nemoguće povjerovati u tek puku slučajnost; još je gore prizivati razboritost i zdravom pameću govoriti kako je sve to pričimba paranoika, jer ustvari ničeg opipljiva nema.

I da ne idemo u duboku prošlost Bleiburga, slovenskih grobišta, Hrvatskog križnog puta i poraća dovoljno je sagledati najnoviju hrvatsku prošlost od Hrvatskog proljeća 1971. na ovamo, a pogotovo srbo-četničku agresiju na Hrvatsku 1991. i Domovinski rat. Za sve „nevjerne Tome“, i one koje nije briga za politiku, ta bi dva događaja trebali biti dovoljno opipljiv dokaz da je na djelu neprekidna srbočetnička agresija, tj. prisajedinjenje Hrvatske.

Mrtvi, nestali i prognani Hrvati govore kad intelektualisti i licemjeri propovjedaju o jednakosti i toleranciji. Ili zar dvije proslave Oluje nisu dovoljno riječite da postoje dvije Hrvatske: demokratska, domoljubna i europska koja se odrekla komunizma i uvela Hrvatsku u NATO i EU, i ona druga: sovjetska hrvatska koja samostalnu Hrvatsku nije nikad željela i koja suverenu Hrvatsku gura i vraća u tzv. region, u smrtonosni zagrljaj treće Jugoslavije.

Treba li danas ikome dodatno objasniti ponašanje ove SDPartijske klike u Kninu na proslavi Oluje, koja čak ni ne želi prikriti svoj prijezir prema hrvatskom domoljublju. I to je već pomalo genetika: ukorijenjeni, upravo antigrađanski i antieuropski odgoj mlađih komunističkih naraštaja. Nikad nije bila riječ o srpsko-četničkoj uroti, već o opakoj namjeri, ratu i agresiji, o pravom podjarmljivanju koje se pred našim očima već decenijama zbiva u Hrvatskoj, da bi 1991. buknulo srbo-četničkom agresijom na Hrvatsku.

Tzv. zlatna mladež, danas sastavljena od druge i treće generacije poslijeratne partijske nomenklature, najspremije je dočekala i najbolje se snašla u srbo-četničkoj agresiji na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Anticipirala je raspadanje Jugoslavije i spremala se za nova, drugačija vremena. Ta zapravo nipočemu zlatna mladež bila je svojim rođenjem predodređena za društvenu i gospodarsku „elitu“: boljeg materijalnog statusa, na boljim pokradenim adresama od ostalih, imala je priliku boljeg školovanja i koristeći uhodane kanale partijske podobnosti, koristila prigodu još boljeg zaposlenja. Ili je karijeru potražila u partijskim upravljačkim strukturama tj. lokalnim, republičkim i ondašnjoj saveznoj vladi njenim institucijama i pravoduđu. Doušništvo i rad za jugoslavenske tajne službe smatrao se za dio jugoslavenskog rodoljublja isto kao i poklonstvo komunističkoj ideologiji, i nitko od „zlatne mladeži“ nije žalio truda pokazati se boljim i pouzdanijim, više nego su to partijski seniori tražili i očekivali. Diplomacija je predstavljala isto tako dobru opciju za perspektivni mladi partijski kadar s pedigreom i svi su oni, gdje god bili postavljeni, bili redovito naslonjeni na Službe.

Slikovit primjer „uspješne zlatne mladeži“ je predsjednik vlade Zoran Milanović, sin jednog zagrebačkog partijskog aparačika; Ivo Josipović, sin jednog rigidnog partijskog ideologa; Mladen Pejnović, Srbin i nećak Kate Pejnović (koja referenca?!), ali predstojnik kabineta Mike Špiljaka!? i danas upravitelj hrvatske državne imovine (Državni ured za upravljanje državnom imovinom); Franjo Luković, Miloševićev kolega iz Jugobanke, sin Irineja, oznaškog kolege Budimira Lončara; ili nešto stariji primjer, Vanja Špiljak, sin partijskog seniora i vječiti trgovac naftom za državne potrebe, ... i da se ne nabraja tisuće takvih „uspješnih karijera“ tzv. zlatne partijsko- jugoslavenske mladeži po cijeloj državi.

Gdjegod se zagrebe proviruju dobro umreženi sinovi, kćeri, zetovi, snahe i nećaci partijske nomenklature iz one prve, prvotne, predratne i ratne akumulacije kada se lojalnost Partiji, kao ulaznica u odabrano društvo, dokazivala krvavim rukama vlastoručnog zločina. Inicijacijom približnoj onoj kod organiziranog kriminala i Kominterne. Dobar prolaz u sam vrh partijskih struktura imali su i djeca palih boraca, izuzetno odani majci Revoluciji i ocu Titi, o njihovim se karijerama Partija posebno brinula.

Koliko god se danas SDPartija preko medija i svojih jurišnika u kulturi trsila to dokazati, zlatne godine samoupravne privrede nisu nikad postojale; živjelo se u oskudici i strahu i stalno se po pristojan život odlazilo u inozemstvo, naročito Hrvati. Prije 1967. se bježalo (550 000 Hrvata) poslije je Tito podijelio putovnice kako bi doznake dijaspore bile to veće, a sve s namjerom da bi šuplje samoupravljanje krpao što većim deviznim doznakama dijaspore, a dio sklanjao na sigurne partijske bankovne račune u inozemstvu.

Sedamdesetih i osamdesetih godina doznake hrvatske dijaspore iznosile su od 4,5 do 6,5 milijardi godišnje ondašnjih američkih dolara. Hrvatsku privredu nakon raspada Jugoslavije nije toliko upropastila loša i zbrzana privatizacija koliko se socijalistički proizvođački mastodonti (potpuno ovisni o stranoj tehnologiji) i manje samoupravljačke jedinice nisu snašli u novonastalom tržišnom gospodarstvu. Socijalistička privreda vođena (podobnim) partijskim kadrom sama se od sebe urušila; za svoje loše proizvode nije više imala tržište. Domaće tržište je propalo s raspadom Jugoslavije, a SEV/SSSR koji je loše proizvode plaćao dobrom sirovom naftom istovremeno se urušio i nestao. Zapad je prestankom visoke politike izgubio interes i prestao kupovati i ono malo hrvatskih proizvoda. Socijalistički samoupravljači godinama su proizvodili skupo i nekvalitetno i to više nije imalo prođu; nije više postojala ustrašena sovjetska sirotinja kojoj su proizvodi iz Jugoslavije u usporedbi sa svojim proizvodima predstavljali sinonim za kvalitetu.

Svi su na ovaj ili onaj način u Hrvatskoj sudjelovali u privatizaciji i nevinih je jako malo. Privatizacijom tzv. društvene imovine veliko mnoštvo sebi je kupilo tzv. društveni stan za manje od deset posto njegove tržišne vrijednosti, i to na rate i još dvadeset i više godina. Mnogi od njih iste su stanove odmah prodali po komercijalnoj cijeni zarađujući na taj način deseterostruko!

Oni zatečeni u direktorskim foteljama i na upravljačkim pozicijama 1991. godine (a to je uredno bila partijska nomenklatura bez obzira na stranačku pripadnost) na isti su način kupili tvrtke. Tako da svi što danas viču protiv privatizacije, da su bili u takvoj mogućnosti (direktori ili negdje blizu), učinili bi isto kao i oni protiv kojih viču. Ne viče se zbog poštenja, nego su srditi jer im nije tako moglo biti. Da nije bilo općenarodne pljačke za vrijeme Jugoslavije (70-ih i 80-ih godina) na svim razinama i privatizacije tzv. društvenih stanova 1991. godine, građani Hrvatske ne bi živjeli u visokom postotku u svojim kućama i stanovima (85%) i posjedovali milijun i dvjesta tisuća vikendica (kleti nisu uračunate). Toliko vikendica nema ni Njemačka sa svojih 85 milijuna stanovnika, građani Njemačke posjeduju 747 tisuća kuća za odmor!

Svi su na ovaj ili onaj način u bivšoj državi drukali, to je bio svjetonazor diktature proletarijata, to je imponiralo slavenskoj patetici, osjećali su se važni jer su mislili da im zbog toga netko nešto duguje. Imati vezu značilo je računati na doušničke zasluge, to je bila vrst isplate i zalog buduće suradnje. To je pravi kontekst Jugoslavije i samoupravnog socijalizma: doušništvo kao kao način života i život bez građanskih normi, a povrh svega apsolutna podvrgnutost Titu i Partiji. Jugoslavija je cijelo vrijeme zaštitnik međunarodnog terorizma (Baader Meinhof, PLO, arapski teroristi) i sigurna kuća najopakijim svjetskim teroristima, Carlos na primjer; ona na veliko šverca oružjem i trguje izdajama. Jugoslavija je organizirani bizantizam uspješno uvaljen demokratskom svijetu i svjetskoj sirotinji.

Dakle ta druga i treća generacija partijske nomenklature danas na ovaj ili onaj način vlada Hrvatskom; politički koristi izvršnu vlast ili s pozicija javnih poduzeća/instituta: dogovaranjem i pogodovanjem u sprezi s ovom SDPartijskom vladom. Da bi što sustavnije premrežila Hrvatsku političko-poslovnim nitima te ekonomski što više ojačala partijsku nomenklaturu, VOMO na čelu s šefom KOS-a, generalom Acom Vasiljevićem, koncem osamdesetih prošlog stoljeća počinje s formiranjem YUTA-e. „...otvaranje tvrtki u inozemstvu kao način samofinanciranja YUTA-e“ – kako YUTA-u definira 1991. jedan od ispitanih terorističke skupine KOS-a, Labrador, koji na saslušanju (nakon razbijanja grupe) spominje tu organizaciju kao projekt osmišljen u KOS-ovom laboratoriju.

 

 Nastavlja se...

 

L.C.

YUTA, Yugoslovenska tajna armija (II.dio)

• 11.08.2015.
  
• Hrvatska
  
•  Ispis 
  
• E-mail
  

YUTA je zamišljena kao organizacija naslonjena na KOS, a koja iscrpljuje Hrvatsku i ujedno jača svoju političku i gospodarsku moć. Sve zamišljeno ostvareno je kao pomno osmišljeno ratno profiterstvo u ratnim sukobima u svim bivšim republikama SFRJ, s posebnim naglaskom na Hrvatsku.

Među mnogima projekt je vodio Luka Tanjga, zagrebački student „dorađen“ u beogradskom Instititu za bezbednost, šef kabineta Saveznog sekretara za Spoljnu trgovinu SFRJ; raspadom Jugoslavije direktor Hypo Alpe-Adria banke, danas pritajen u Crnoj Gori kao viši financijski savjetniku farmaceutskom institutu „Josip Pančić“. Svrha je bila (i ostala) akumulirati i usustaviti koordinaciju partijskog blaga kod kuće i inozemstvu te odrediti prioritete i ciljeve.

>>YUTA, Yugoslovenska tajna armija (I.dio)

Zlatna komunistička mladež pred demokratske izbore u Hrvatskoj već je imala asistenciju YUTA-e, Yugoslovenske tajne armije. Nema službenog popisa, nema ni rituala kao kod masona ili opusa, samo su tragovi YUTA-ine nazočnosti prepoznatljivi, čak i predvidljivi. YUTA je nastavila s akumulacijom partijskog blaga i cijelo vrijeme išla u dva jednako važna i stalno isprepletena segmenta:

U gospodarstvo, gdje su zagospodarili lukovići, todorići, čačići umičevići, gregurići, pavići, hanžekovići, strokovi, hanžekovići, radmani, santrići ..., i prema javnim poduzećima poput HEP-a, HŽ-a, HRT-a, Hrvatskim šumama, HAC-u..., gdje se postavlja „provjereni kadar“ i u politiku, gdje se na lokalnoj i državnoj razini neprekidno proizvode milanovići, josipovići, pusići, komadine, merzelice, ostojići, šipuši, violićke, mrsići, bauci, marasi, mrak-sataraši... . U Pravosuđu je partijska nomenklatura bila toliko ukorijenjena da se kontinuitet sam od sebe nastavljao po istoj matrici kako je to bilo pri ministarstvima (načelnici, šefovi odjela, referade). Nisu to samo uhljebljenja nego prava ugrađivanja u državni aparat za buduća vremena i svaku eventualnost.

>>Ivo Josipović i Marko Vojković na vrhu piramidalne sprege političko-financijske moći

U „vaspitanju“ masa važnu ulogu ima Ministartvo kulture, redovito pod okriljem srbo-srbijanaca, dalmatinskih orjunaša i oficirske djece. Odgoj autora i edukacija javnosti provodio se, i danas je isto, kroz (ministarska) vijeća, povjerenstava, komisija za ovo, ono, za sve što se odnosi na bilo kakav program, projekt, naslov, sve što od kulture izlazi u javnost. Kroz takvu kulturu, i imenovanja ravnatelja ustanova u kulturi, promovirajući tzv. multikulturalnost i komunistički internacionalizam – ali cijelo se vrijeme samo prikriva visok postotak i srpsko-srbijanski opcija – YUTA je postala neprimjetna i kao da je nema.

Sličnu namjenu u izgradnji društva jednakijih ima i Ministarstvo obrazovanja. To su moćni alati ministarstva poput izbora/potvrde ravnatelja škola, nastavnih programa, a pogotovo je važan onaj iz povijesti. Nije li dovoljno prelistati udžbenike iz povijesti, naročito djelove što se odnose na nacionalnu povijest i dvije propale Jugoslavije, nastavno štivo puno laži, predrasuda, neizgovorenih istina, preskočenih imena i činjenica?

U srbizaciji Hrvatske naročito prljavu ulogu odigrao je Filozofski fakultet u Zagrebu i Fakultet političkih nauka, zapravo svi filozofski fakulteti zaraženi tzv. znanstvenim marksizmom. Gruba i nemilosrdna diktatura proleterijata tražila je tamjan partijskoj svetosti i stvoreni su nesuvisli misaoni sustavi, zapravo pravo lupetanje, koji su Partiji jamčili intelektualno pokriće za svoju diktaturu. Tako su u Hrvatskoj bile razvikane kangrge, šuvari, vranicki, puhovski, petrovići i danas njihovi epigoni što i dalje promoviraju marksizam, diktaturu proletarijata, a cijelu krvavu komunističku povijest pakiraju u celofan socijal-demokracije, odnosno "socijalizma s ljudskim likom".

Kako bi čistoća komunističke „zlatne mladeži“ ostala i dalje ideološki provjerena i čista; kako se „banda“ (tzv. klerofašisti) ne bi ubacila u njihove redove, bitni su partijski brakovi među partijskom omladinom (sada SDPartijska mladež) i aktivistima: partijske škole, izleti, partijski kružoci, poput onog u Kumrovcu.

Međutim slika je ipak nepotpuna ukoliko se ne uzme u obzir prevažna srpsko-četnička komponenta u cijelom scenariju. Okosnica YUTA-e su upravo srbo-srbijanci iz komunističke nomenklature, inače četnici do 1944. Oni su zahvaljujući centraliziranom ustroju Jugoslavije i posvemašnje podređenosti Hrvatske Beogradu ipak najviše oteli i danas kontroliraju najviše „partijskog blaga“. Tome su i služili razni genexi, inexi, jugometali, ferimporti, astre, smeltovi..., fiktivne fakture i masne isplate, sve one partijsko-udbaške vanjskotrgovinske tvrtke i njihovi uredi po svijetu u koji se slijevao izmišljeni višak, profit na raspolaganju odabranima; njihovom osobnom bogaćenju i namijenjen akumuliranju partijskog blaga na bankovnim računima u inozemstvu.

>>Utjecajem Ranka Ostojića državno zemljište prodano za 40 umjesto 200 eura po kvadratnom metru

Ceh tih pronevjera plaćala je cijela država u stalnom bankrotu, svi njeni stanovnici, kojima je ipak bio dozvoljen sitan lopovluk i hinjeno samoupravljanje, tj. zajamčeno stalno radno mjesto i mizerna sigurna mirovina – to je bila prešutna dogovorena trgovina Partije i „buranije“.

Brozova Jugoslavija je u početku živjela od ratnih reparacija, potom od političkih donacija, tj. darovnica u robi i novcu ne bi li se na takav način zadržala izvan sovjetske sfere, pa onda jeftinim dugoročnim kreditima, da bi se smrću najčuvenijeg svjetskog bravara pipa zatvorila i sve se to moglo dobiti, ali samo u pravim kreditima i s pravim kamatama. Taj luksuz Jugoslavija i njezino socijalističko-samoupravno gospodarstvo jednostavno sebi to nisu mogli priuštiti. Titova Jugoslavija stvorena je ratom i živjela od međunarodnih sukoba i lokalnih ratova; padom Berlinskog zida i propašću komunističkih diktatura, Jugoslavija je izgubila razlog postojanja. što je pravodobno shvatio i Budimir Lončar.

Nakon pokolja Hrvata na Bleiburgu, Sloveniji i na Križnom putu, nakon 1945. srbo-srbijanci su tzv. zapadne zemlje osvajali na dva osnovna načina i „kombinovali“ prema potrebama i okruženju.

Monolitnim i čistim srbo-srbijanskim brakovima; dakle Srbin sa Srpkinjom kako bi se stvorile čvrste srbo-srbijanske jezgre na novom teritoriju. To su postale provjerene adrese za svaku srpsko-srbijansku pridošlicu u taj kraj. Nakon srbo-srbijanske agresije na Hrvatsku 1991. godine oni postaju da su zapravo ono što su oduvijek bili: četnici.

„Mešanim brakovima“ tip A, koji su služili slabljenju i poništavanju hrvatskog korpusa (u Hrvatskoj, naravno): obično ženidbom Srbina/Srbijanca i Hrvatice i sve iz tog braka postajalo je Srbin. Nakon srpsko-srbijanske agresije oni jedno vrijeme glume i zagovaraju jugoslavenstvo te baš nikako ne prihvaćaju ideju samostalne Hrvatske.

I mješani brak tip B, gdje se radi bolje kamuflaže i penetracije u hrvatski korpus žene Srpkinja/Srbijanka s Hrvatom i na taj se način gubi srpsko-srbijansko prezime, ali je hrvatska komponenta kastrirana i sve iz tog braka jednako kao i kod tipa A, postaje srpsko i žive se srpsko-srbijanska mitomanija (Tamare, Tanje, Nataše). Nakon srpsko-četničke agresije na Hrvatsku licemjerno prihvaćaju samostalnu Hrvatsku, stalno s figom u džepu. Sad je lakše shvatiti zašto je dosta hrvatskih političara uvijek imalo i još uvijek ima "ručnu kočnicu" kad je u pitanju hrvatska država – žena i djeca su im Srbi.

Brakovi JNA oficira i podoficira s Hrvaticama predstavlja posebnu vrst „mešanih“ brakova; tu je posebnu pogodnost predstavljalo biranje mjesto stanovanja nakon vojne karijere i na taj su se način "kontaminirala" hrvatska obala, posebno Pula, Rijeka i Split, te veći hrvatski gradovi. JNA je bila rasadnik jugoslavenstva i kovačnica jugoslavenskog nacionalizma pa su takvi brakovi unutar Partije bili posebno cijenjeni i partijska je nomenklatura na njih računala.

>>Potomak doseljenika iz Gacka SDP-ov nositelj liste u 10. izbornoj jedinici

Međutim prava poteškoća hrvatskih prostora stara je koliko i politički habitus Srba i Srbijanaca: malo ih je ikad željelo postati građanima u Hrvatskoj, isto kao i u Srbiji. Ta njihova svetosavska "zaraza" i nesklonost građanskoj opciji je permanentna jednako u Hrvatskoj kao i u Srbiji a ugrozila je samu SPC.

Dio te galopirajuće svetosavske skupine je i Milorad Pupovac i njegovi trabanti: intelektualist i građanin samo po mjestu stanovanja, uistinu prevrant i onaj što pucnjevima tjera krdo u stampedo. On i nekolicina su ta "elementarna nepogoda" preko koje se srpstvo neprestano prelijeva u Hrvatsku. Žalosna je činjenica da Srbo-srbijanci do sada nisu našli osobu koja bi ih izvukla iz mitomanske primitivnosti i povela u sferu suživota sa većinskim narodom.

Hrvatska je posebno ponosna na svoje Srbe koji su u Domovinskom ratu prepoznali srbo-četničku agresiju na svoju domovinu Hrvatsku. Ta njihova lojalnost i osjećaj građanske pripadnosti treba biti osnova budućim hrvatsko-srpskim odnosima u RH, tim Srbima pripada politička odgovornost i pravo građanstva, a četnici ako nisu zadovoljni mogu otići.

Zašto se hrvatska partijska nomenklatura pristala podvrgnuti srbo-srbijancima i postati sluga srpskom svetosavlju, nije teško prosuditi. U srazu sa srbo-srbijanskom prijetvornošću i laskanjem, hrvatski pijetisti nisu imali šanse! Hrvati teško odolijevaju laskanju, a Srbo-srbijanci su u tome prvaci svemira. Sjetimo se koliko je samo svjetskih političara i državnika u najnovijoj prošlosti „palo“ na njihovo bizantinsko laskanje?!

Tu je svakako i činjenica da je Beograd previše dugo bio glavnim gradom Hrvata, u Karađorđićevoj i Titovoj Jugoslaviji, i ta matrica hodočašća u Beograd kod starije generacije još se nije ugasila, novim naraštajima Beograd označava mjesto gdje se na „opštenarodno“ veselje i sa zadovoljstvom pale hrvatske zastave i vrijeđa Hrvate.

Partijska nomenklatura i YUTA kao organizacija KOS-a, odavno su shvatili da je obnova Jugoslavije nemoguća kao i formiranje nekakvog „regiona“. Sve je to mazanje očiju i kupovanje nade; Srbija i BiH su vani i tamo ostaju za nesagledivo dugo razdoblje, Kosovo i Crna Gora ulaze u NATO i nema dalje.

Zato YUTA grabi prema Hrvatskoj i preko svojih pouzdanika aktivira davno sklonjen novac; naročito uz pomoć ove Vlade kupuje zdrave hrvatske tvrtke, prirodne resurse i komparativne prednosti hrvatskog gospodarstva. Pokušava jačati svoju ekonomsku snagu i kupuje vlasničku legitimnost, a sve s ciljem kako bi 3. i 4. generaciju partijske nomenklature promovirala kao legitimne i većinske gospodare Hrvatske. YUTA kao izvršno tijelo partijske nomenklature smišljeno i organizirano ulazi u politiku, uglavnom SDPartija, HNS, SDSS, a u manjim strankama nazoči kao informator i remetilački faktor. Ima YUTA-e i u HDZ-u, naravno, šator pobjednika uvijek je pun, a YUTA za pobjednika ima dobar nos i pripremljene doušnike.

Hrvatska je cilj YUTA-e iz nekoliko razloga.

Dobro je smještena u srcu je Europe i osvajanje Hrvatske poklapa se sa stoljetnim planom SPC-e, činom srpsko-srbijanskog prisajedinjenja. Hrvatska je legitimni dio civiliziranog svijeta, članica EU i NATO-a, hrvatska putovnica je tražena i poželjna roba. Međutim članovima YUTA-e srce je i dalje u sovjetskoj Moskvi, Kominterni i prigodice u Beogradu. Samo im je privatna i poslovna adresa u Hrvatskoj, a novac na tajnim udbaško-kosovskim računima u inozemstvu. Stare komunističke sovjetsko-jugoslavenske veze nisu nikad pokidane ili zaboravljene. Zato je YUTA tajna zločinačka organizacija u hrvatskim institucijama i vlasnica mnogih hrvatskih tvrtki.

Postoje slučajnosti, ali njihov uzastopni niz govori o nečemu drugom, ukazuje na namjeru, plan i tu prestaje svaka utvarnost.

Od već papagajskog ponavljanja kako je HDZ u privatizaciji pokrao Hrvatsku, prava se istina zamaglila i nestala. Privatizaciju i poslije Linić-Milanovićeve predstečajne nagodbe (za one kojima je krenulo loše u privatizaciji pa ih treba iz bankrota izvući državnim novcem) osmislila je i ostvarila partijska nomenklatura uz pomoć partijskog blaga sakrivenog na računima stranih banaka i privatizacijom hrvatskih banaka.

Teza da je HDZ navodno pokrao Hrvatsku privatizacijom ne stoji. Ukoliko je tako, gdje su hdz-ovski veliki igrači, njihova bogatstva i tajkuni? Jesu li hdzovci vlasnici Atlantic grupe, Agrocora, Franca, Koninga, Adris grupe, Croatia osiguranja, EPH, Liburnia hotela... tko je prodao banke strancima i tko je dolaskom na vlast INA-u prodao MOL-u, čije su slavonske šećarane, Uljanik... Ili na što danas sliči hrvatski Pyongyang – Rijeka, njen politički profil i gospodarstvo u cjelini privatizirano po SDPartiji i Slavku Liniću?

>>Inicirana koma Imunološkog zavoda

Zapravo, gdje su i koji su ti prebogati i moćni hdzovci i koje to velike tvrtke posjeduje obitelj Tuđman, njegova djeca? Nego stalno je riječ o manolićima i boljkovcima u Tuđmanovu okruženju, oni jamče kontinuitet partijske nomenklature i ostvarenje YUTA-inih planova, a udbaške ponude prema Tuđmanovoj obitelji samo su bile način da se kompromitira prvog hrvatskog predsjednika i HDZ-u i njemu pripišu grijesi SKH/SDPartijske privatizacije. Ili Ivo Sanader, mogu li se njegova bogatstva usporediti s bogatstvima vlasnika prije spomenutih kompanija? Nitko ne brani HDZ od loših poteza, ali činjenice govore da je privatizaciju odradio SKH/SDP pod budnim okom KOS-a i ona je do danas ostala u rukama njihovih pouzdanika.

Neshvatljiva je biografija Vanje Špiljaka ali i Danka Končara, njegovo zatvaranje i povratak u Hrvatsku s velikim količinama novca nakon što je preko noći zaradio na valjda glupom i naivnom zapadnom poslovnom svijetu?!, A onda s torbama punih novaca krenuo gotovo manijakalno kupovati po Hrvatskoj. Slična je biografija Gorana Štroka – sina generala JNA, Izidora Štroka, šefa službe nabave za cijelu JNA – koji već godinama pogodovanjem SDPartije partijsko blago (s osobnim inicijalima) vraća u Hrvatsku kupujući iznimno vrijedne objekte po popularnim cijenama.

Ili „slučaj“ bankrota Riječke banke, potom državna sanacija i tako saniranu Riječku banku uz pomoć Slavka Linića preuzima Erste banka, tj. Zoran Radaković, Srbin iz Bjelovara? Niz takvih nejasnoća otvara problem i problem treba riješiti prije nego se pristupi pravoj integraciji Hrvatske u EU, jer s ovom vladom RH nije nikako u Europskoj Uniji.

Najžalosnije od svega je činjenica da još, nakon gotovo dvadeset i pet godina od uspostave slobodne i suveren RH, postoje ljudi (bivši partneri, suradnici i doušnici) koji vjeruju da su srbo-srbijanci i Srbija svjetska sila i bezočno se podvrgavaju svojim predrasudama, ucjenama, manipulacijama i srbo-srbijanskim lažima. Naravno, na štetu Hrvatske!

i Jadransku banku
nije samo Splitsku