Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

by epikur37 9/10/2015, 08:38

commons.wikimedia.org

NOVE OSOVINE - STVARANJE GOSPODARSKOG DIVA

+AAA-

[size=35]Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju![/size]

Autor: Jure VujićČetvrtak, 08. Listopad 2015. u 10:41

Američka ustrajnost u protu-Assadovoj politici objašnjava njezino nastojanje da i nadalje onemogući Rusiji ili bilo kojoj drugoj sili kontrolu kopnenih i pomorskih puteva prema Indijskom oceanu i kopnene puteve euroazijatskog kontinenta. Nova osovina Peking - Moskva - Teheran omogućila bi nastanak gospodarskog diva koji bi bio tržišno privlačan za Japan, Europu i Indiju, a iz kojega bi SAD bio potisnut.

Moguća vojna pobjeda Rusije protiv Kalifata u Siriji, transformirala bi Rusiju u “emancipatorsku” silu ne samo za Siriju, već i za Irak, Jordan, Libanon i Egipat jer bi onda te zemlje lančano pristupile novom rusko-kineskoj koaliciji i najmoćnijem ruskom savezniku u regiju Iranu. Ulaskom Kine u vojni savez Rusija-Iran protiv Kalifata, svakako poremećuje dosadašnju ravnotežu snaga na srednjem istoku na uštrb SAD-a jer bi Saudijska Arabija i petro-monarhije Zaljeva mogli odgovarati za negativne posljedice destabiliziranja srednjeg istoka u prošlosti. Putinova inicijativa da se koaliciji protiv Islamske države pridruži i SAD, i američko odbijanje navedenog prijedloga stavlja Obaminu administraciju u nelagodnu i proturječnu poziciju koja bi se mogla protumačiti kao da SAD ne želi u konačnici uništiti IS te da ostaju saveznici onih zaljevskih zemalja koje financiraju i podupiru Islamsku državu, među kojima su Saudijska Arabija i Katar. Iz stečenog imidža svjetskog policajca i „globalnog humanitarca“, SAD bi prešle u kategoriju dvosmislenog “trouble makera” u tom dijelu svijeta.

Kina koja se ubrzano naoružava izgrađujući vojne baze u istočno-kineskom moru odbacuje američki gospodarski trgovinsko-tržišni monopol na području jugoistočne Azije. Ruska vojna intervencija u Siriji svakako poremećuje i planove SAD-a glede jačanja njegova europskoga istočnoga euroazijatskoga boka prema Ukrajini, jer bi zbog nove geopolitičke rekonfiguracije srednjeg istoka i ulaska Kine u tu igru mogli odgoditi američke strateške planove u Ukrajini. Uspješnost vojne akcije nove ruske koalicije u Siriji učvrstila bi geopolitičku poziciju Rusije u daljnjem natjecanju radi kontrole Euroazije. EU koja je duboko podijeljena oko izbjegličke krize mogla bi hipotetski i prihvatiti rusku varijantu stabiliziranja Sirije koje bi moglo spriječiti daljnje slijevanje izbjeglica prema Europi. Washington je svjestan da nije u stanju simultano voditi rat na tri fronte: Europa, srednji istok i jugoistočna Azija. Rusija će svakako izbjegavati otvoreni sukob sa SAD-om i nastojat će koristiti novi adut neutralizacije Islamske države u Siriji, kako bi izvršila pritisak na SAD da promijeni svoje stajalište glede Ukrajine ukidanjem gospodarskih sankcija i povratkom Ukrajine u rusku utjecajnu sferu, kao i raspuštanje protubalističkih raketa iz Poljske i Rumunjske koje Moskva doživljava kao izravnu prijetnju protiv Rusije.

Fluidni i širi srednji istok

Nakon raspada bipolarnog geopolitičkog poretka hladnoga rata, geostrateško poimanje srednjeg istoka i Bliskog istoka značajno se mijenja u smjeru fluidnije strateške interpretacije tog područja i njegova uskog povezivanja s euroazijskim hiper-kontinentom. Nakon neuspjelog projekta „velikog srednjeg istoka „Bushove administracije”, sve se češće govori o „širem srednjem istoku“ koji obuhvaća goleme geoekonomske i geoenergetske zone od Magreba, Perzijskog zaljeva do Afganistana i Pakistana (do luke Karachi) na sjeveru, prostirući se od istočnih granica Kazahstana prema zapadnim granicama Egipta, Sudana, Etiopije, Somalije do tjesnaca Bab el-Mandeb, sve do Indijskog oceana. Trajna Američka strategija za Euroaziju nastoji iz tog prostora onemogućiti utjecaj suparničkog geostrateškog trokuta: Rusija – Kina – Iran, ne samo stvarajući pojas satelitskih pro-američkih država, već i instrumentalizacijom etničko-vjerske fragmentacije i asimetričnih ne-državnih regionalnih aktera. Treba podsjetiti da za SAD Euroazija još uvijek predstavlja ono što geopolitolog Halford Makcinder naziva „Heartlland-om“, središnja zemlja oko koje gravitiraju „rimlandi” kao rubne zemlje koje čine geopolitički obruč oko “heartlanda”. U “rimlandu” se nalaze rubne države koje su većinom i pomorske zemlje: cijela Europa osim zemalja bivšeg SSSR-a, zatim Sredozemlje, rub sjeverne Afrike, Bliski i srednji istok, Indokina, obalna Kina, Koreja i veliki otoci u blizini kopna. Takva područja „rimlanda“ treba držati u trajnom kaosu kako bi se izvršio pritisak na stratešku dubinu srednje Azije i Euroazije.

Prijetnje geopolitičkog šijitskog luka

Unatoč složene dinamike neprestanih previranja i kratkoročnih preslagivanja geopolitičkih savezništva, treba imati na umu da ipak ostaju određene strateške konstante, a to jest da famozni geopolitički „šijitski luk“ koji se prostire od Teherana do južnog Libanona preko Bagdada i Damaska (ne samo kao vjerski, već i kao geopolitički regionalni savez) zapravo ostaje glavna prijetnja strateškim interesima SAD-a, Izraela i zemalja zaljeva. S tog se aspekta može pratiti i ponekad dvosmislenost geopolitičkih igara na terenu, kao i fluidno poimanje realnog značenja tzv. Kalifata. Unatoč tome što tzv. Kalifat funkcionira kao moćni mobilizatorski vjerski mit, niz prospektivnih analiza potvrđuju njegovu realnost kao zasebni transteritorijalni entitet. U tom bi smislu utvrđivanje budućih (uvijek neizvjesnih) zemljopisnih granica tzv. Kalifata Islamske države trebalo biti najveći izazov za zapadne sile, što bi podrazumijevalo i primjenu prikladne metodologije za “stabiliziranje” te velike ratne zone. U tom smjeru, stvaranje sunitske regionalne “meke utrobe” (pod tim pojmom Z. Brzezinski opisuje „sveukupne nesuverene nacije“ i nestabilne zone šireg prostora Euroazije pod upravljanjem i kontrolom SAD-a) koja bi omogućila fizičko razbijanje šijitske osovine, što bi i korelativno oslabilo Iran, Hezbollah i palestinski Hamas. U takvoj novoj rekonfiguraciji očito je kako sintagma “neprijatelj tvog neprijatelja je moj prijatelj” objašnjava ponekad i proturječna a priori neprirodna savezništva između Izraela i Saudijske Arabije, SAD zemlja-model demokracije i ljudskih prava sa Saudijskom monarhijom kao glavna vehabitska ideološka matrica Al-Kaide. U tom smislu, Feurat Alani u Le Monde diplomatique (članak “Irak-Syrie, mêmes combats”, siječanj 2014.) smatra da jačanje osovine Washington – Tel-Aviv – Riyad, onemogućuje stvaranje jakog savezništva između šijitskog Irana i svojih regionalnih saveznika. Na operativnoj razini, stanje na terenu nalikuje na scenarij “konstruktivnog kaosa” kojim se nastoji omeđiti konture i granice kriznih i ratnih žarišta, kako ne bi taj kaos i nasilni vjerski ekstremizam razorio zauvijek taj strateški i značajan energetski prostor.

Kontrola energetskih resursa

Jedna od trajnih smjernica geopolitike SAD-a jest očuvanje statusa jedine globalne velesile. Kako bi očuvala taj status kao što to teoretizira glavni američki strateg Brzezinski, SAD treba kontrolirati područje Euroazije. Velesila koja kontrolira to strateško područje hiperkontinenta, kontrolira dvije od triju najbogatijih svjetskih regija s energentima. Brzezinski također smatra da će glavna bitka za kontrolu Euroazije biti u Aziji te Kinu smatra najvećom prijetnjom i stupom šireg „protu-hegemonističkog saveza“ Kina – Rusija – Iran. Zbog toga nije slučajno da je Obamina administracija premjestila gravitacijsko središte vanjske politike prema Aziji kako bi na taj način izolirala ili oslabila Kinu politikom ne-containementa. Washington dobro zna da su Kini vitalno važni energetski resursi kako bi osigurala svoj gospodarski rast. Stoga SAD nastoji blokirati kineski pristup nafti srednjeg istoka i plinu središnje Azije, kao i poljoprivrednim resursima i rudama u Africi. Stoga i kineski ulazak u vojnu koaliciju Rusije i Irana u Siriji treba sagledavati u kontekstu kineske namjere da postane ključni čimbenik na tom području i osigurati si mogućnosti pristupa energentima srednjeg istoka i Perzijskog zaljeva. U tom je pogledu sirijski sukob usko povezan sa strateškim suparništvom za kontrolu opskrbe i transporta plina, između osovine Rusija – Kina -Iran – Sirija (Iran, Irak i Sirija su u 2011. zaključili sporazum o izgradnji plinovoda na trasi Iran – Sirija preko Iraka) i koalicije SAD – Europa – Turska – Saudijska Arabija -Katar koja podržava izgradnju plinovoda preko Sirije (nakon pada Assadova režima) prema Turskoj. Zapravo američka ustrajnost u protu-Assadovoj politici objašnjava njezino nastojanje da i nadalje onemogući Rusiji ili bilo kojoj drugoj sili kontrolu kopnenih i pomorskih puteva prema Indijskom oceanu i kopnene puteve euroazijatskog kontinenta. Nova osovina Peking – Moskva – Teheran omogućila bi nastanak gospodarskog diva koji bi bio tržišno privlačan za Japan, Europu i Indiju, a iz kojega bi SAD bio potisnut. Zbog takvog scenarija SAD nastoji onemogućiti ostvarivanje kineskog “Novog puta svile” u Euroaziji.

http://www.dnevno.hr/geopolitika/bitka-za-siriju-je-bitka-za-euroaziju-840385

by epikur37 9/10/2015, 08:39

Juer Vujić wrote:Nova osovina Peking – Moskva – Teheran omogućila bi nastanak gospodarskog diva koji bi bio tržišno privlačan za Japan, Europu i Indiju, a iz kojega bi SAD bio potisnut.

e to se čeka

by Guest 9/10/2015, 13:09

Čisto da se monopol ukine

by Yehudi 9/10/2015, 14:42

To je to,ukidanje monopola.

by Sponsored content

Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

Re: Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

Re: Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

Re: Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!

Re: Bitka za Siriju je bitka za Euroaziju!