Europa, katalonija..procesi

dr. sc. Jadranka Polović: SEPARATIZAM VS POPULIZAM: KOJIM PUTOM EUROPA IDE? (2)

dr. sc. Jadranka Polović Oct 13, 2017

Pudgemon je za svoju kampanju angažirao i Jeremy Rifkina, vrlo kontraverznog sociologa, bliskog Sorosu, i savjetnika niza europskih političara, odreda atlantista i globalista – od Romana Prodija, Manuela Baroza do Jean Claude Junkera. Preko nogometnog kluba Barcelona i Rothschild banka također sponzorira projekt katalonske neovisnosti.

Iako mnogi vjeruju kako je pod snažnim diplomatskim pritiscima i EU, kao i drugih aktera međunarodne zajednice, Carles Pudgemon, predsjednik katalonske Vlade napravio politički zaokret, činjenice govore da je i te kako ostao pri svojoj odluci. Izvedenim manevrom – proglašenjem nezavisnosti s odgodom (suspenzijom), Pudgemon se odlučio za korištenje legalnih „mogućnosti“ za secesiju, jer takva odluka, i prema Ustavu Španjolske, kao i prema Statutu autonomije (katalonski Ustav), nakon izglasavanja u katalonskom, svakako treba biti potvrđena i u španjolskom Parlamentu. Stoga se predsjednik Katalonije opredijelio za „dijalog“, ili „proces razdruživanja“ sa Španjolskom tijekom kojeg očekuje omekšavanje tvrdog stava premijera i Vlade, ali i potporu EU. Naime, potpisivanjem „Deklaracije o neovisnosti“ kojim se utemeljuje Republika Katalonija „kao neovisna, suverena, pravna, demokratska i socijalna država“, Pudgemont je de facto proglasio neovisnost Katalonije, što potvrđuje i izglasavanje „Zakona o prijelaznom razdoblju za pravosuđe i temeljne institucije Republike Katalonije“. Prema odluci katalonskog Parlamenta ovim je započet „sveobuhvatan, inkluzivan i pravno obvezujući proces“ razdruživanja od Madrida, utemeljen na volji građana, a Pudgemont je istovremeno pozvao države i međunarodne organizacije na priznanje Republike Katalonije kao nezavisne i suverene države. Međutim, kako se katalonska Vlada Deklaracijom obvezala na poštivanje pravnih normi EU kao i pravnog sustava Španjolske, neovisnost je trenutno suspendirana kako bi se otvorio „prostor dijalogu“, proces koji će svakako uključiti i reformu Ustava iz 1978.g.

Predsjednik Katalonije susreo se s nekoliko činjenica koje su vjerojatno utjecale na odluku o suspenziji neovisnosti. Naime, uz vrlo upitnu legitimnost referenduma temeljem kojeg je katalonska Vlada namjeravala proglasiti nezavisnost, Pudgemont je napokon bio primoran uzeti u obzir činjenicu kako je katalonsko društvo duboko podijeljeno, da je „tiha većina“, koja je izašla na ulice Barcelone posljednjih dana, možda, ipak veća od onih koji žele samostalnu Kataloniju. Uz vrlo izglednu mogućnost aktiviranja čl.155 Ustava od strane Vlade u Madridu kojim bi se uvelo izvanredno stanje u Kataloniji, raspustila Vlada, suspendirala autonomija regije, katalonsko vodstvo koje je organiziralo referendum našlo se i pred prijetnjom kaznenog progona (samom Pudgemontu prijeti kazna do 30 godina zatvora) što bi izgledno vodilo prema eskalaciji nasilja na prostoru regije. Nadalje, ekonomska izolacija koju je pokrenuo Madrid ( španjolska je vlada donijela zakon prema kojem je olakšano preseljenje sjedišta, ureda ili proizvodnih pogona stranih, kao i španjolskih tvrtki na druge lokacije u Španjolskoj). U Barceloni „stoluje“ više od 5000 korporacija i svjetski poznatih tvrtki, a preko 50% njih, između ostalog i Gas Naturell, kao i velike svjetske banke, već su najavili napuštanje Katalonije kako bi izbjegli povećani korporativni porez koji bi katalonska Vlada u slučaju osamostaljenja mogla zahtijevati od gospodarskog sektora.

Katalonija, nesumnjivo, nije u prilici proglasiti nezavisnost prema normama međunarodnog, ali niti europskog prava, jer i EU načelno štiti teritorijalni integritet država – članica (čl. 4 Ugovora o EU). Ipak, katalonsko vodstvo ne odustaje, jer vjeruje kako im politički kontekst može ići na ruku. Naime, iako u ovom trenutku razvoj stanja u Kataloniji nesumnjivo jako brine europske države u kojima postoje izražene aspiracije i secesionističke težnje, čini se kako Europska unija, predvođena bogatom jezgrom, zapravo nema razloga za brigu. Činjenica je kako svi separatistički pokreti probuđeni diljem Europske unije (Katalonija, Baskija, Škotska, Flandrija, Veneto, Južni Tirol, Korzika, Bavarska, Moravska, Faarski otoci…), ali i europskog kontinenta zapravo žele biti dio europske integracije. Dok su u snažnom otporu prema vlastitim vladama, lideri ovih separatističkih opcija zapravo su s neograničenim povjerenjem spremni vlastite proračune staviti na raspolaganje EU i podvrgnuti se njezinim direktivama. Trenutno se separatistički pokreti diljem Europe (više ih je od 300) financiraju iz već (pre)poznatih izvora – fondacija Georga Sorosa uvijek je nesebična kada su u pitanju aktivnosti koje potkopavaju vlade i suverene države, pa je tako „Otvoreno društvo“ još od 2014.g. financiralo katalonske separatističke organizacije. Projekt katalonske neovisnosti bio je poduprijet i sredstvima Carnegie i Rockefeller fondacija, kao i američke zaklade NED, koji su združeno, još od 2010. g financirali neprofitnu organizaciju Independent Diplomat s ciljem lobiranja u međunarodnim institucijama za ideju katalonske samostalnosti. Pudgemon je za svoju kampanju angažirao i Jeremy Rifkina, vrlo kontraverznog sociologa, bliskog Sorosu, i savjetnika niza europskih političara, odreda atlantista i globalista – od Romana Prodija, Manuela Baroza do Jean Claude Junkera. Preko nogometnog kluba Barcelona i Rothschild banka također sponzorira projekt katalonske neovisnosti.

Europska unija još od 50-tih godina 20. st. postupno „zida“ romantičarski projekt jedinstvene Europe temeljene na zajedničkim europskim, uvijek liberalnim vrijednostima. Odricanje od nacionalnog identiteta u korist europskog, slabljenje nacionalnog suvereniteta, uloge vlada i nacionalnih parlamenata i potpora separatističkim zahtjevima ili čak poticanje etničkih sukoba unutar suverenih država, neke su od bitnih „kvaka“ ovog procesa. Nakon završetka Hladnog rata razbijanje jakih, velikih i suverenih država u korist partikularnih identiteta u istočnoj Europi, bio je proces u kojem je EU (tada EEZ) vrlo aktivno sudjelovala. Separatizam u Europi nesumnjivo je podržan, osobito nakon Maastrichta (1992.) i vrlo konkretnim sustavnim rješenjima koja nesumnjivo vode prema slabljenju (urušavanju) nacionalnih država.

Kao prvo, politički koncept regionalizacije Europe prema kojem je budućnost Europe u Europi regija, sve više slabi ulogu suverene nacionalne države koja za svoje građane, naravno, postaje passe. Naime, utemeljenjem Fonda za regionalni i strukturni razvoj koji je stavljen na raspolaganje regijama unutar država članica EU, Europska je komisija stekla pravo izravnog odlučivanja o prioritetima i financiranju određenih projekata unutar nacionalne države. Unatoč činjenici da država članica izdvaja dio vlastitog BDP-a za financiranje ovog Fonda (i sličnih), regije su dobile pravo direktnog apliciranja za sredstva Fonda, te predlažu projekte, čime se Europska komisija izravno upliće u strategije razvoja matičnih država članica i stvara animozitet između određenih regija. Iako sve europske fondove pune, odnosno financiraju građani države članice, oni, podjednako kao i njihove vlade, zapravo nisu u prilici odlučiti o usmjeravanju tih sredstava. Katalonija tako godinama ima svoje predstavništvo u Bruxellesu na kojem piše Katalonija – Europa, bez spomena Španjolske.

Drugo, politika štednje, kao ključna dimenzija neoliberalne globalizacije usmjerena na preuzimanje i privatizaciju ovlasti države, vjerjatno je pridonjela nerazumijevanju između regionalnih i nacionalnih vlada. Ovo su samo neke od strategija kojima Europska unija jača separatističke tendencije i pokrete diljem Europe, a koji upravo u svojim matičnim državama vide najgore neprijatelje, dok u Bruxellesu vide potporu i zaštitnika. Gotovo svi separatistički pokreti vitlaju zastavama EU (bez zastava matičnih država), zazivaju Bruxelless i Europsku uniju (Istra, Katalonija). Proces dezintegracije i slabljenja nacionalnih država koji je poharao istočnu Europu tijekom 90-tih godina, sada očito zahvaća i zapadnu Europu. Naime, mnoge europske regije „ohrabrene“ su katalonskim referendumom – za 22. listopad najavljen je i referendum u najvećoj i najrazvijenijoj talijanskoj regiji Veneto (Venecija, Verona, Padova, Vicenza). Europa se očito raspada po srednjovjekovnim, feudalnim granicama, a feudalizacija Europe (ili Europa regija), projekt je kompatibilan s idejom jačanja širih nadnacionalnih struktura i globalnih organizacija (Sjedinjene europske države). Čitav niz regija u kojima djeluju separatistički pokreti omeđene su nekadašnjim feudalnim granicama i gospodarski su snažnije od ostalih djelova zemlje stoga ne žele solidarno dijeliti svoje bogatstvo sa siromašnijim regijama država u kojima se nalaze.

Međutim, ovih dana su i građani Španjolske, uključujući Katalonce, demonstrirali nacionalno jedinstvo, a suverenističke težnje „populističkih autokrata“ iz istočne Europe – Češke, Mađarske i Poljske, koji ne padaju na „finte“ Angele Merkel i Emmanuela Macrona, osobito ne Junkera, sve više zabrinjavaju atlantistički i globalistički orijentirane lidere Europske unije. Viktor Orban, Jaroslaw Kacynski, kao i Miloš Zeman glasno se zalažu za snaženje nacionalnog identiteta, postavljaju zahtjeve za poštivanjem nacionalnog suvereniteta, protive se većim ovlastima EU, pružaju otpor prema trenutnoj politici prihvata migranata, kao i drugim obvezama koje nameće Bruxelless. Za EU je 2017. – godina iskušenja! Naime, početkom godine, Europska se unija našla pred nizom važnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, strahujući da njihovi rezultati mogu radikalno promijeniti sadašnju „liberalnu“ i „demokratsku“ sliku Europe. Nakon pobjede Donalda Trumpa u SAD-u, EU se suočila s desnim populistima koji su svojom novom političkom agendom temeljito uzdrmali globalističku europsku političku scenu –,od austrijskih predsjedničkih izbora i Norberta Hofera, kandidata ekstremno desne FPO, čuvenog Nizozemca, Geerta Wilderska, lidera desne i antiislamske PW, Marine Le Pen u Francuskoj. Naravno, ova „loša ekipa“, uglavnom je potučena, nakon čega su EU birokrati uglavnom odahnuli, međutim, rezultati najnovijih parlamentarnih izbora u Njemačkoj, kao najutjecajnijoj državi unutar integracije, nesumnjivo otvaraju pitanje budućnosti same Europske unije. Jedini stvarni pobjednik izbora je Alternativa za Njemačku (AfD) – antiimigracijska i euroskeptična stranka koja je osvojila 13,5 % glasova (od 709 zastupnika, AfD ima 94), a koju mnogi nepotrebno optužuju kao nacističku stranku, jer u ovom trenutku ona to sigurno nije.

Europske globaliste čeka još jedna trauma – slijede izbori u Češkoj, najprije parlamentarni (listopad 2017.), a zatim predsjednički (siječanj 2018.). Milos Zeman, predsjednik Češke, naširoko poznat po svojim antimuslimanskim, proruskim i prokineskim stavovima, svakako je jedan od kandidata, međutim novi bi premijer izgledno mogao postati jedan drugi „populist“, uz to i vrlo bogati poduzetnik – Andrej Babiš, koji muslimanske migrante namjerava nadomjestiti migrantima iz Ukrajine. Ono što brine EU jesu ovlasti češkog predsjednika koji može imenovati ili smjeniti premijera, odobravati ili ulagati veto na zakone koje usvoji Parlament, dakle značajno smanjiti ovlasti EU-a.

Posljedice separatističkih pokreta koji tresu Europu jesu politička nestabilnost, neizvjesnost i slabljenje EU. Europa ulazi u razdoblje u kojem će na duže vrijeme plaćati posljedice politika svojih trenutnih globalističkih lidera. „Europa više brzina“, Junkerova ili Makronovoa vizija budućnosti Europe samo su neke od optimističnih, ali i slabo primjenjivih smjernica za budućnost Europske unije. Zbog vlastite neučinkovitosti, neprincipijelnosti, osobito dvostrukih standarda, Europa sve više propada i politički i ekonomski, te postaje geostrateški marginalizirana u odnosu na glavna svjetska zbivanja

http://geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-separatizam-vs-populizam-kojim-putom-europa-ide-2/
-----------------------

sjajna analiza

procesi su i dalje isti )
dvostruki arsini, obrazlozenje
to je poseban slucaj, nije eu )
to yebe savremnu evropu.
evropa mora da se organizuje po ugledu na usa.
savezne drzave sa dozvoljenim specificnostima.
da  istok i balkan ne bi ostali bez naroda mora 
da se uvede stop za migracije sa istoka  i balkana.
neka prebace pogone, morace da se odreknu dela
privilegija i bogatstva radi visih ciljeva i interesa.
alavost, drćnost unistava svaku zajednicu.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zoido-preuzimamo-kontrolu-nad-katalonijom-ako-puigdemont-bude-dvosmislen