Kraj Gazde je početak nove Hrvatske

MODEL poslovanja koji predstavlja Gazda i koji je ovih par desetljeća širio Hrvatskom – mora nestati radi same Hrvatske. Model u kojemu se širi na račun dobavljača, u kojemu se dobivaju krediti HBOR-a o kakvima drugi ne mogu ni sanjati, u kojemu se rade koncentracije koje su očigledni monopoli i u kojem se i politika i mediji radi mrvica uvlače Gazdi – mora nestati, kako bi se mogla izgraditi nova Hrvatska.

Stvorene su naime dvije Hrvatske. U jednoj Hrvatskoj ako ne platite par računa dolaze opomene i ovrhe, u drugoj, Gazdinoj Hrvatskoj, dobavljači vam ako ne plaćate, uz širok osmjeh nude dulji rok – jer ako se Gazda naljuti na njih - gospodarski mogu nestati.

Dvije Hrvatske - jedna za Gazdu i jedna za ostale

U jednoj Hrvatskoj ako ne platite porez, makar je do neplaćanja došlo jer vama nisu platili, dolazite na "stup srama" i u blokade, u drugoj Hrvatskoj Gazda može dugovati teške milijune, ali "gazdin čovjek" na mjestu ministra financija će zabraniti davanje informacija o tome koliko Gazda uopće duguje. U jednoj Hrvatskoj, ako vam nađu pet kuna više u blagajni zatvaraju vam obrt ili trgovinu na mjesec dana - porezni žig i trake preko vrata. Kod Gazde takve kontrole ne dolaze – premda je jasno da zbog zaokruživanja cijena na 99 lipa uvečer u blagajni mora biti viška, niti jedan inspektor nije imao hrabrosti to provjeriti na terenu.

U jednoj Hrvatskoj, ako napravite banalnu pogrešku oko upisivanja radnog vremena u tablice stiže vam inspektor i kazna od par desetaka tisuća kuna. U Gazde, makar je tehnički nemoguće da uza toliki broj radnika nema grešaka u upisivanju radnog vremena, za takve stvari nismo čuli. U jednoj Hrvatskoj gradnja u zaštićenim zonama podliježe strogim pravilima, pa često i ako ste "domaći" generacijama neće vam dati da preuredite kuću kako želite. Gazdi je, s druge strane, promjenom propisa hotel odlukom lokalne vlasti pretvoren u "složeni rezidencijalni objekt", jedini takav objektivno postojeći u Zagrebu.

Poseban zakon samo za Gazdu

U jednoj Hrvatskoj na obično rješenje sukladno propisima čekate mjesecima, a za Gazdu se u par dana stvara poseban zakon doslovno samo za Gazdu (druge firme te veličine su sve državne), kako bi ga se pokušalo spasiti. U jednoj Hrvatskoj za kredit kod HBOR-a morate imati sve i još više – no Gazda, već uvelike u problemima ga dobiva odmah. U jednoj Hrvatskoj, ako želite koncentraciju firmi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja će vam dahtati za vratom – dok u drugoj Hrvatskoj, onoj Gazdinoj, postaje sasvim normalno da uz lanac maloprodaje isti koncern upravlja i kioscima ili kako se u Dalmaciji kaže, trafikama, prodavaonicama uz prodavaonice, pa ako izbjegnete Gazdinu trgovinu, tu je Gazdin kiosk. I Gazdina benzinska pumpa.

U jednoj Hrvatskoj Agencija za elektroničke medije će strogo pratiti što i kako objavljujete, no u drugoj Hrvatskoj, nitko se ne pita što se događa ako je Gazda, kao veliki koncern koji se i uvelike reklamira ujedno i vlasnik distribucijskog lanca novina – kioska. Situacija je to u kojoj novinski izdavači vrlo rado ulaze u dvostruku ovisnost o Gazdi, i što se tiče reklama i što se tiče distribucije. To što neki time pokazuju i vlastiti kukavičluk, druga je tema.

Gazda je produkt lažnog kapitalizma

Mnogi će reći "eto, to je tako u kapitalizmu", zaboravljajući da je model u kojem posluje Gazda jedan od lažnih oblika kapitalizma, zvan crony ili po našem rodijački kapitalizam. Ima tome preko 27 godina kada je tadašnja crvena buržoazija stvorila pakt s dotadašnjom "neprijateljskom emigracijom", a sve kako bi vladajući i onima kojima se vlada ostali isti. Tuđmanu je s jedne strane stajao nekadašnji visoki časnik UDBA-e, a s druge povratnik, emigrant, nekadašnji kanadski pizza-majstor.

Model koji su odabrali bio je genijalan: menadžerskim kreditima će uvesti crony, rodijački kapitalizam, model lažnog kapitalizma kakvog imaju zbunjene tranzicijske države, u kojemu će država i s državom povezane firme biti sve, a ostali - ništa.

Model je to u kojem je politika trebala jednog Gazdu, a Gazda je trebao politiku. Stvorena je formalno poduzetnička, a u istini parazitska struktura koja je sisala hrvatski narod dok su se drugi razvijali. I kada se danas netko pita kako to da su nas u razvoju i standardu "prešišali" Česi, Slovaci pa čak i Rumunji, koji su bili tolika sirotinja da se u Jugoslaviji bilo nepristojno tome smijati – odgovor je jasan. Dok su drugi razvijali slobodno poduzetništvo, stotine i tisuće zdravih firmi, zapošljavali desetke i stotine tisuća radnika u njima – Hrvatska je razvijala model nekoliko velikih poduzetnika slizanih s državom, a među njima tu je svemoćni Gazda, čija firma nije izlistana na burzi. Gazda kod kojeg se sve dogovara.

Ovo je kapitalizam koliko je Jugoslavija bila istinska demokracija

I tu je, naravno, država koja vas je uvjerila da je to "eto, kapitalizam" na isti način kako vas je nekada uvjeravala da imamo "istinsku demokraciju", iako se u njoj zbog izgovorene riječi moglo otići u zatvor. I funkcioniralo je – dok nije došla Europska unija, dok nisu krediti postali preveliki i dok model poslovanja uz zapošljavanje rodbine za menadžere nije došao do kraja. Sve se srušilo u samo par tjedana.

Uza sve probleme – dobro da se srušio. Model koji nam nudi Gazda ne trebamo, kao što ne trebamo ni Gazdu. Ono što trebamo su stotine i tisuće malih firmi prema kojima se država ponaša pokroviteljski, a ne da im otežava rad. Trebamo model prema kojima se inspektori, kad dolaze u male firme, ponašaju kao savjetnici, a ne kao gulikože. Trebaju nam tisuće i tisuće firmi, a ne par monopola, trebamo one koje stvaraju pravo tržište rada – gdje radnik i poslodavac uredno pregovaraju o uvjetima rada, a ne gdje se pregovori svode na "3000 kuna ili uzimamo drugog".

Model poslovanja Gazde treba nestati kako bi se Hrvatska mogla razvijati. Bit će, naravno, i nekih posljedica. Možda i neke plaće budu kasnile. No, i onaj tko dođe trebat će radnike. Koja je, uostalom, alternativa? Spašavanje Gazde od strane države? Zar zaista želite da vam budućnost kroji jedan Gazda s par političara koji ga pokušavaju zaštititi?

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kraj-gazde-je-pocetak-nove-hrvatske/960978.aspx

kraj gazde je kraj hrvatske i nije početak ničeg.

Pa pcetak nove Rvatske ...EU Kroejša.

Možeš šta oš al ne moš dokle oš....

ne znam je li ovo početak..

s ovakvim političarima koji su bili spremni donijeti lex agrokor, koji uvode porez na nekretnine, koji i dalje muljaju s Ino-m i Hep-om, itd..

ovo kao da je pisao Ero:

Krave na madracima

Na far­mu mu­znih kra­va To­po­lik ko­ja je dio Be­lja To­do­rić je na­ro­či­to po­no­san. Tu su kra­ve ra­ni­je li­je­no da­va­le je­dva če­ti­ri ti­su­će li­ta­ra na go­di­nu, sad su već na ­osam i ne­ma šan­se da se uz ova­kvog vla­sni­ka na to­me za­u­sta­ve. LOL!

Ovdje s kra­va­ma ne ra­de lju­di, ne­go ro­bo­ti. Na obli­žnjoj, “glu­pljoj” far­mi, 48 lju­di za­po­sle­no je na ek­splo­a­ta­ci­ji 850 kra­va. Tu će ih bi­ti do­volj­no osme­ro na 500 ži­vo­ti­nja. I sve­je­dno će da­va­ti dvo­stru­ko više mli­je­ka. Ko­ja je to ušte­da!

Go­spo­đe kra­ve sti­gle su iz ino­zem­stva. Sve do je­dne su Šve­đan­ke. Ku­pu­ju se po­put sli­ka, na po­se­bnim au­kci­ja­ma, je­dna po je­dna. U To­po­li­ku se o nji­ma go­vo­ri kao o ljud­skim bi­ći­ma. Spa­va­ju na ma­dra­ci­ma i pra­te ih sen­zo­ri. Ne mu­zu se u una­pri­jed odre­đe­nim ter­mi­ni­ma, ne­go kad ko­mpju­tor oci­je­ni da je vri­je­me. Še­ta­ju do pre­pre­ke, a kad do nje do­đu, sen­zor sni­ma si­tu­a­ci­ju i pro­cje­nju­je: ho­će li joj otvo­ri­ti vra­ta pre­ma je­di­ni­ci za mu­žnju ili će je vra­ti­ti oda­kle je došla. WTF???? Ili će mo­žda, uo­či li da je bo­le­žlji­va, upu­ti­ti u or­di­na­ci­ju, ­gdje će se za ko­ji tre­nu­tak stvo­ri­ti de­žur­ni ve­te­ri­nar.

Mli­je­ko i vo­da ni­su, me­đu­tim, je­di­ne te­ku­ći­ne ko­je u To­do­ri­će­vu kon­cer­nu te­ku u po­to­ci­ma.

Ne­da­le­ko od To­po­li­ka, na ju­žnim pa­di­na­ma Ba­no­vog br­da, sli­je­će se u nje­go­ve vi­no­gra­de. Agro­ko­ro­vih vi­na još ne­ma u kar­ta­ma naj­fi­ni­jih re­sto­ra­na, ili ih ba­rem ni­smo pri­mi­je­ti­li, no To­do­rić s ti­me ne­ma pro­blem. Uvje­ren je da je to sa­mo pi­ta­nje vre­me­na.

- Za dvi­je-tri go­di­ne u re­du će se če­ka­ti da se do­đe u naše vi­no­gra­de - uvje­ra­va me vla­snik ko­ji o kra­va­ma, svi­nja­ma, lu­ku, vi­ni­ma i tra­kto­ri­ma go­vo­ri s po­dje­dna­kom ­strašću, upu­će­nošću i uzbu­đe­njem.

Posao s lukom
Dok to na­ja­vlju­je, zvu­či kao čo­vjek ko­ji je upra­vo kre­nuo u vi­nar­ski bi­znis i tek se mo­ra do­če­pa­ti pr­vo­ga tr­žišnog udje­la. No, tko bi re­kao, To­do­rić već sa­da ima 1111 he­kta­ra vi­no­gra­da - u Ba­ra­nji, ­Istri i Ja­ski - što ne go­vo­ri pu­no dok se ne uspo­re­di sa 16.000 he­kta­ra ko­li­ko ih je uku­pno obra­đe­no u ci­je­loj Hr­vat­skoj. Još je­dno­sta­vni­je je ova­ko: od 100 mi­li­ju­na li­ta­ra vi­na što ih se go­dišnje le­gal­no pro­i­zve­de u ze­mlji, To­do­ri­će­vih je 15 mi­li­ju­na. Ne pa­da mu, na­ra­vno, na pa­met za­u­sta­vi­ti se na tih “mi­zer­nih” 15 po­sto.

Na­sta­vlja­mo isto­čno, uz gra­ni­cu sa Sr­bi­jom i sli­je­će­mo ­usred na­sa­da po­kraj Li­pov­ca. ­Ovdje je To­do­rić po­sa­dio luk. Dvi­je su mu ci­fre su­ge­ri­ra­le da će to bi­ti do­bar bi­znis. Pr­vo, Hr­vat­ska je do­ne­da­vno uvo­zi­la 80 po­sto lu­ka, pre­te­žno iz Ni­zo­zem­ske. A dru­go, sva­ki sta­no­vnik go­dišnje po­je­de 11 ki­lo­gra­ma lu­ka. Za­sad je za­sa­đe­no 120 he­kta­ra i na sva­kom se izva­di po 60 to­na lu­ka. Ali, to ne­će bi­ti do­volj­no jer je To­do­rić eki­pi iz Li­pov­ca lje­stve po­sta­vio nešto više. Ako sa­da uvo­zi­mo 65 po­sto lu­ka, re­kao im je, za naj­više če­ti­ri go­di­ne izvo­zit će­mo viško­ve.

Fi­lo­zo­fi­ja je, da­kle, svu­gdje je­dna­ka. Ši­re­nje, šire­nje i šire­nje. Ni iz he­li­ko­pte­ra ni­smo mo­gli vi­dje­ti oda­kle To­do­ri­ću to­li­ko sna­ge za in­ve­sti­ci­je. Tko ga pra­ti? Ka­ko to da su mu ban­ke spre­mne da­va­ti to­li­ke kre­di­te? Pla­ća li re­do­vi­to do­ba­vlja­če i ko­o­pe­ran­te? Ono što smo, me­đu­tim, uspje­li za­pa­zi­ti ­jest da je to fa­na­ti­čan po­du­ze­tnik, da ne do­la­zi sa­mo pre­gle­da­ti iz­vješća o po­slo­va­nju i po­smje­nji­va­ti upra­ve, da bi naj­ra­di­je ­znao ime sva­kog ­svog ra­dni­ka, ali to više ne mo­že jer ih ima 34.000 u ­svim dr­ža­va­ma u ko­ji­ma po­slu­je. Ni­je­dan od se­dam­de­se­tak lju­di ko­ji su nas pu­tem do­če­ka­li ni­je se za­bu­nio: svi su ga oslo­vlja­va­li s “Pred­sje­dni­če”. To­do­rić je pred­sje­dnik ­svog kon­cer­na. No, za više od 2000 Ba­ra­nja­ca ko­ji ra­de u Be­lju on je i više od pred­sje­dni­ka kom­pa­ni­je.

Ivi­ca To­do­rić uvje­ren je da baš on po­kre­će Hr­vat­sku. I to je ­htio po­ka­za­ti u sva­kom po­go­nu u ko­ji nas je ­uveo. Oda­brao je baš one u ko­ji­ma se upra­vo gra­di ili su in­ve­sti­ci­je ne­tom bi­le ­dovršene. A zašto treba baš toliko ulagati? Zato što u svakoj industriji kojom se bavi Todorić želi nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do težine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede.

Kad smo kod svinja, trebalo je obići i naj­ve­ćeg pro­i­zvo­đa­ča su­ho­me­sna­tih pro­i­zvo­da, kom­bi­nat Vr­bo­vec, u bli­zi­ni Za­gre­ba. To je Todorić osta­vio za po­vra­tak, u pre­dve­če­rje. Io­na­ko ta tvor­ni­ca ra­di 24 sa­ta.

Beauty salon Vrbovec
Ovdje se po­našaju kao da se ula­zi u ­beauty sa­lon. La­ko za ka­pi­ce, pa­pu­či­ce i de­zin­fi­ci­ra­nje ru­ku na ula­sku u tvor­ni­čki po­gon. No, tu se i stro­je­vi­ma te­pa kao da su iz ko­zme­ti­čke in­du­stri­je. Sto­jim ­pred ne­kom ogro­mnom maš­inom ko­ja izgle­da kao pre­di­men­zi­o­ni­ra­ni apa­rat za mlje­ve­nje me­sa. E, ni­je. To je nešto fi­ni­je: ­stroj za ma­sa­žu me­sa! Tu uba­ce me­so pa se ono pre­vr­će i stišće dok sa­svim ne ­omekša da se od nje­ga mo­gu mu­ti­ti fi­ne šun­ki­ce, mor­ta­de­le i sa­la­me. On­da, tu ­odmah iza ­ugla je ku­pa­o­ni­ca. Ni­je za lju­de, ne­go za sa­la­me. Tu se, mo­lim li­je­po, tušira­ju mor­ta­de­le.

U PIK Vr­bo­vec Todorić je do sada uložio 600 milijuna kuna. Sva­kog da­na u tvornicu uđe če­ti­ri ti­su­će svinj­skih po­lo­vi­ca, a iza­đe izme­đu 200 i 250 to­na me­sa i ra­znih ko­ba­si­ca i sa­la­ma.

Mor­ta­de­la je je­dna od naj­po­pu­lar­ni­jih. ­Pred na­ma se bez ne­la­go­de tušira­lo oko 3600 ki­lo­gra­ma mor­ta­de­le, no to je ma­nji dio od 12 to­na što ih sva­ko­dne­vno iza­đe iz po­go­na u pro­da­ju. To je za 120.000 lju­di, da do­bi­ju svo­jih “de­set de­ka” mor­ta­de­le sva­ko ju­tro. Ali to se To­do­ri­ću ni­ka­ko ne či­ni do­volj­nom ko­li­či­nom. Za kon­ku­re­tnost, ka­že, tre­ba više.

Posjed poput aerodroma
Za­to je on odlu­čio u na­stav­ku ­ovog “sta­rog” po­go­na sa­gra­di­ti još dva i pol pu­ta to­li­ki. I već je pri kra­ju gra­dnje. Ta­ko PIK Vr­bo­vec sa­da izgle­da kao oma­nji ­grad, ho­dni­ci širi­ne i du­lji­ne Stra­du­na, po stro­po­vi­ma tra­ke ko­je pre­vo­ze si­ro­vi­ne s to­čke na to­čku, ­opet pre­ma ono­me što im ka­že ko­mpju­tor, sa­le za re­za­nje me­sa ve­li­ke kao kon­cer­tne dvo­ra­ne, a To­do­rić sre­tan kao ma­lo di­je­te.

Za ­kraj pu­ta oda­brao je ­Obrešku, bri­jeg u bli­zi­ni Za­gre­ba, na ko­je­mu ra­stu ja­bu­ke. Iz zra­ka taj po­sjed izgle­da ve­ći od za­gre­ba­čkog ae­ro­dro­ma. Ali to ni­je sve.

- I ovo ­ovdje je naše. Tu će­mo sa­di­ti još ja­bu­ka - ne pre­sta­je To­do­rić, nu­de­ći i za to lo­gi­čnu ma­te­ma­ti­ku. Hr­va­ti troše 60.000 to­na ja­bu­ka, a pro­i­zvo­de če­tr­de­set.

- Mi već sa­da pro­i­zvo­di­mo po­la hr­vat­skih ja­bu­ka, a za tri go­di­ne ne­će­mo više uvo­zi­ti ni­je­dnu - sve­ča­no je obja­vio.

Pri­je ne­ko­li­ko tje­da­na, dok se vo­zio pre­ma Za­gre­bu, vi­dio je da se naj­go­ri obla­ci vu­ku baš na stra­nu vo­ćnja­ka Obreška. Bi­la je već go­to­vo noć. Što je na­pra­vio? Na­zvao je por­ti­ra vo­ćnja­ka da ga pi­ta je li tu­ča i ho­će li na­stra­da­ti ja­bu­ke.

Ne ­znam je li ta nje­go­va po­sve­će­nost je­di­ni ra­zlog što To­do­rić već da­nas ima dva po­sto hr­vat­sko­ga po­ljo­pri­vre­dnog ze­mljišta, de­vet po­sto pro­i­zvo­dnje, naj­bo­lju vo­du, naj­bo­lje brašno, naj­bo­lji sir za ma­za­nje i tko zna što još. Ono što ­znam je da se ne na­mje­ra­va za­u­sta­vi­ti.

Todorić nam je otkrio sljedeće fakte: 
Grašak:  sav smrznuti grašak se uvozi

Trešnje: u Hrvatskoj raste samo deset posto od onoga što pojedemo

Krumpir: donedavno smo jeli 50 posto krumpira za prehranu stoke

Svinjetina:kilogram na novoj tehno­logiji 9, na staroj 12 kuna

Jana:  potražnja tolika da se pokreću još dvije proizvodne linije

ABC sir:  ima 49 posto udjela na tržištu mliječnih namaza

Telad: uvozili 100 posto, sada se nabavlja u Hrvatskoj

Cijena nove farme: najmanje 10 milijuna eura

Šunka: kuha se jedan sat po kilogramu, na 69 stupnjeva

Dinje i lubenice: od prije dvije godine rastu i u Slavoniji


http://www.jutarnji.hr/arhiva/todoric-strast-za-zemljom/3882255/

kic wrote:
ne znam je li ovo početak..

s ovakvim političarima koji su bili spremni donijeti lex agrokor, koji uvode porez na nekretnine, koji i dalje muljaju s Ino-m i Hep-om, itd..

Pocetak je zato šta je ovaj Todoric i ekipa oko njega svakog tko bi ovdje tija ulagat otjerala jer mogu samo oni a sad toga nema tj bit ce al nema više Todorica da to upire.

Možda su stranci htjeli ulagat u poljoprivredu i stocarstvo al nemože Gazda okupirano.....sad ce moc.

A šta se tice države ona ce morat prestat razmišljat na nacin da su hrvatske firme samo one gdje su rodijaci razno razni privatizirali nešto za kunu i pocet razmišljat da je hr firma svaka ona koja ima pogon od najmanje 100 ljudi u Hrvatskoj bez obzira tko joj je gazda i onda tražit nacine i napisat investicijske zakone da ih privucu.

Bika je ljubio među rogove

Tekst o Ivici Todoriću u Baranji je bizaran primjer izgradnje kulta ličnosti
u suvremenim medijima

Predsjednik Ivica i gospođe krave

Tekst Nine Đule "Todorić: Strast za zemljom" o poduzetniku Ivici Todoriću, objavljen u Globusu – i dalje dostupan na Internetu, ali pod navodnim autorstvom impersonalne instance "Portal Jutarnji.hr" (Jutarnji.hr, objavljen 3.8.2008.) – jamačno bi nasmijao i sirote Korejance. Tekst počinje: "Dok je dolje, na baranjskoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su mu poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio među rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu."

http://www.zarez.hr/clanci/bika-je-ljubio-medju-rogove

Odlicna kolumna koda sam je ja pisao

Da odlicno napisano , zato sam je i stavio na citanje.

Efekt zvam nema više Gazde ce se pocet osjecat tek za nekih godinu dana , sad ide po svemu sudeci jedna rekordna turisticka sezona pa onda borba za veci minimalac da nebi Debeljak i vlasnici hotela masovno uvozili stranu robovsku radnu snagu za 2300 kuna , imat ceš opet odlazak mladih od 30-ak tisuca do 50 tisuca , pad nataliteta itd itd itd.

Gazda je trebao nestati još krajem 90-tih, ali nikad nije kasno.

kic wrote:s ovakvim političarima koji su bili spremni donijeti lex agrokor, koji uvode porez na nekretnine, koji i dalje muljaju s Ino-m i Hep-om, itd..

Kao prvo, lex Agrokor (plus još neke kompanije) vjerojatno neće biti primjenjen na Agrokoru samom. No, slične zakone imaju i neke druge države u EU, prije svega Italija (slučaj Patrmalat).
Kao drugo, neki oblik poreza na nekretnine ima velika većina članica EU. Istina je da je kod nas, za razliku od velike većine zemalja članica EU, stjecanje nekretnina s obzirom na kaos koji je vladao u monetarnoj sferi postao najpopularniji oblik štednje, ali to je zbog kolapsa tržišta nekretnina u ogromnom dijelu zemlje u najmanju ruku dovedeno u pitanje.
Kao treće, ne vidim po čemu je planiranu kupovinu dionica Ine od Mola sve do razine od 25% minus jedna koliko će Molu ostati na način prodaje 25% plus jednu dionicu Hepa opravdano opisati kao muljanje. Riječ je o energetici kao strateškoj gospodarskoj grani, a i cijela je operacija ionako za sada odgođena jer se čeka da Ina zapadne u još veće gubitke što će u konačnici prisiliti Mol da ju proda praktički budzašto samo da je se riješi. Kvaka je u tome da je Ina sada u puno lošijoj poziciji u odnosu na vrijeme kada ju je Mol preuzeo, namjerno neću reći otkupio jer ni sada nema apslutno većinski paket dionica odnosno preko 50%.

Eva_ wrote:Gazda je trebao nestati još krajem 90-tih, ali nikad nije kasno.

gazda je upravo najvise profitirao..od 2000-te naovamo i upravo najvise se sirio za vrijeme mandata racana i njegove koalcije pa u sanaderovo vrijeme..do 2000-te imao je samo cetri velika konzuma i niz malih dicana..i bio ej orjetniran samo na to..kad ej racan dosao poceo se naglo siriti..kupovati nekretnine prvenstveno zemlju,siriti se na turizam i uzimati firme koje nemaju veze sa trgovinom

Ekonomija je ipak privatna stvar tj cekat da se nešto promijeni pa mislit da ce tebi bit bolje je glupo , nisi invalid , snađi se , mozgaj , smisli nešta ....kad su društvena previranja i pad matrijahalne imperije tu vec igra globalna šema jer društvo moraš pritisnit krahom nataliteta koji vuce druge neželjne ekonomske posljedice pa onda da pocmu mozgat kako da nekrahiraju ekonomski i kao društvo.

Dok je god njima turizam odlican nece oni skidat PDV od 25% ....problem je šta taj turizam može krahirati preko noci a tvornica nigdje jer eto imaju turizam pa šta ce njima tvornice.

vuksadinare wrote:

Eva_ wrote:Gazda je trebao nestati još krajem 90-tih, ali nikad nije kasno.

gazda je upravo najvise profitirao..od 2000-te naovamo i upravo najvise se sirio za vrijeme mandata racana i njegove koalcije pa u sanaderovo vrijeme..do 2000-te imao je samo cetri velika konzuma i niz malih dicana..i bio ej orjetniran samo na to..kad ej racan dosao poceo se naglo siriti..kupovati nekretnine prvenstveno zemlju,siriti se na turizam i uzimati firme koje nemaju veze sa trgovinom

POSLOVNA karijera Ivice Todorića, vlasnika Agrokora, započinje u drugoj polovici 70-ih godina.
 
Nakon što se njegov otac, Ante Todorić vratio sa odsluženja zatvorske kazne, na koju je bio osuđen zbog krađe 6 milijuna maraka u Agrokombinatu, gdje je bio direktor, zajednički osnivaju privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i sadnica.
 
No, njegov pravi uspon počinje tek 90-ih godina, kada u vrijeme najgoreg rata, kroz privatizaciju postaje vlasnik nekoliko važnih tvrtki iz prehrambenog sektora i trgovine. Iako se uz njegove tvrtke, tokom godina vežu brojne afere, u Hrvatskoj nikada za ništa nije odgovarao.
 
Poseban status Todorić je uživao zbog čvrstih veza sa politikom. Podržavali su ga svi. Od Franje Tuđmana, sa čijom obitelji je bio i u poslovnim odnosima, preko Ive Sanadera i Jadranke Kosor, pa sve do Radimira Čačića, koji je kao prvi potpredsjednik Milanovićeve vlade, interes Agrokora poistovjetio sa interesom Hrvatske.
 
"Interes Agrokora je interes Hrvatske", izjavio je Čačić  2011., komentirajući, tada još neizvjesno Todorićevo preuzimanje Mercatora.
 
HDZ-ove vlade, na čelu sa Sanaderom i Jadrankom Kosor, otpisale su dugove tvrtkama iz sastava Agrokora, u iznosu većem od 400 milijuna kuna. Nakon što bi Todorić preuzeo neku tvrtku, Vlada bi par mjeseci kasnije otpisala dugovanja.
 
Uz pomoć politike, a na račun građana i tvrtki koje su s njim, kao najvećim kupcem, bile prisiljene poslovati, Todorić je postao milijarder i najmoćnija osoba u državi.
 
Dioničko društvo Agrokor registrirano je 1989. godine, a prva akvizicija bila je tvornica za preradu soje u Zadru.
 
Za vrijeme rata, od 1992. do 1995. postao vlasnik Jamnice, Zvijezde, Leda, Konzuma...
 
Već 1992. godine postaje većinski vlasnik Jamnice i Agropererade. No širenje se nastavlja te 1993. godine Todorić postaje vlasnik tvornice ulja Zvijezda i DIP-a Turopolje.
 
Sljedeće, 1994. godine postaje većinski vlasnik Leda, Konzuma, Silos-mlinova, Bobisa i Solane Pag.
 
Kod privatizacije Konzuma navodno su oštećeni radnici, kojima nikad nije omogućeno pravo prvokupa dionica. Tada su dionice predane Agrokoru bile na javnoj ponudi, ali su potom maknute s javne ponude na šest mjeseci.
 
"Nije ih bilo nigdje, iako je postojao zakon koji je obvezivao Fond za privatizaciju da ih objavljuje. Dionice su nestale na šest mjeseci i pojavile se tjedan dana prije prodaje, da bi bile otkupljene od strane Agrokora", objavio je HTV prije nekoliko godina u jednom od priloga Latinice.
 
Sumnje su se vezale i uz privatizaciju Leda, koji je završio u sustavu Agrokora, iako je navodno strani ponuđač nudio nekoliko puta višu cijenu. Posebno je zanimljivo da je kooperantica Leda, sa svojom proizvodnjom korneta bila Nevenka Tuđman.
 
1995. Agrokor postaje koncern
 
Nakon što se već skupio priličan broj tvrtki u njegovom vlasništvu, Todorić mijenja organizacijsku strukturu kompanije, te 1995. registrira "Agrokor Koncern“.
 
1998. godine postaje vlasnik vinarske tvrtke Jaska vino d.d. poznatije kao "Podrum Mladina“. Zbog ove privatizacije bila je pokrenuta istraga jer se navodno pogodovalo Jamnici kreditom Zagrebačke banke od 2,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Tim kreditom kupljene su dionice koje su osigurane založnim pravom nad nekretninama same Jaske, što je protivno Zakonu o privatizaciji.

 
Sljedeće, 1999. godine tvrtke Silos Mlinovi i SRC Andrijaševci registrira kao PIK Vinkovci d.d.
 
2000. počinje širenje na susjedne zemlje
 
Počinje širenje na susjedne zemlje, te 2000. godine kupuje 97,4 posto dionica Sarajevskog kiseljaka, i osniva tvrtku za proizvodnju sladoleda Ledo – Čitluk.
 
Nastavlja širenje u regiji te 2003. godine kupuje 55,49% dionica srpskog Frikoma, te 51% udjela u trgovačkom poduzeću TP DC Sarajevo.
 
Nakon toga, 2004. godine postaje vlasnik čak pet poduzeća. Konzum kupuje tvrtku Medijator iz Dubrovnika, Slobodu iz Osijeka. Osim toga, širi se i na Mađarsku kupnjom punionice vode Fonyodi i tvornice sladoleda Baldauf, koja je kasnije preimenovana u Ledo kft Mađarska. Nakon toga kupuje 58,11% dionica porečke Agrolagune.
 
Ponovno je na meti Srbija, pa 2005. godine kupuje tvornicu ulja Dijamant iz Zrenjanina, i trgovački lanac Idea iz Beograda. U Hrvatskoj iste godine postaje većinskim vlasnikom PIK-a Vrbovec i Belja.
 
Slijedi pauza od godinu dana, što se tiče akvizicija, da bi 2007. ušao u vlasništvo lanca kioska Tisak d.d.  2009. godine Konzum osniva Kozmo d.o.o. čija je osnovna djelatnost trgovina na malo kozmetičkim i toaletnim proizvodima u specijaliziranim prodavaonicama, kojega prodaje iste godine.
 
Nakon toga, 2010. godine nastavlja širenje poljoprivrednog biznisa te postaje vlasnik Vupika.


Zbog Belja privremeno zaustavljena operacija kupnje Mercatora
 
No, upravo  će Belje u jednom trenutku zastaviti Todorićeveve planove vezane za Mercator. Naime, u jeku priče o Agrokorovom preuzimanju slovenskog Mercatora objavljeno na službenim stranicama Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) o događajima iz 2007. godine i preuzimanju Belja od strane Agrokora.
 
Hanfa je objavila da Agrokor Ivice Todorića nije radio po zakonu odnosno da nisu, iako su morali, objavili ponudu za preuzimanje cjelokupnog društva. Prema toj odluci, Agrokor je morao u roku od 60 dana objaviti ponudu za preuzimanje cjelokupnog društva Belje, odnosno za preuzimanje 32 posto dionica na burzi, što je Todorića trebalo koštati oko 790 milijuna kuna!
 
Tada počinje i pritisak službene politike da se ta odluka promijeni, a nakon što je na četvrtoj sjednici Vlade Zorana Milanovića, Hanfa stavljena pod ingerenciju Ministarstva financija kojeg vodi Slavko Linić te prestala biti “neovisan” regulator, obustavljen je postupak protiv Agrokora. Povlačanjem odluke Hanfe koncern Ivice Todorića nije morao objaviti 790 milijuna kuna vrijednu ponudu za Belje. Akcija za Mercator mogla se nastaviti.
 
Zbog Mercatora založio preko 75% Agrokora
 
Posljednja u nizu Todorićevih akvizicija tako je postao slovenski Mercator koji je vlasnik i Getroa. Kao ozbiljnog kandidata za kupnju tog trgovačkog lanca, Todorića se spominjalo od samog početka.
 
Mogućnost da Todorić preuzme njihov najveći trgovački lanac izazvala je burne reakcije u slovenskoj javnosti, ponajviše zbog njegovog odnosa prema dobavljačima u Hrvatskoj, te mogućnosti da istisne slovenske dobavljače sa polica. Na kraju je transakcija ipak zaključena te će Todorić za 53% Mercatora isplatiti oko 550 milijuna eura.  
 
Iako su dugovi Agrokora ogromni, Todorić se u posljednje vrijeme dodatno zadužio, te mu je ruski Sberbank nedavno odobrio kredit od čak 600 milijuna eura, kako bi zatvorio stara dugovanja i pripremio se za preuzimanje Mercatora.
 
Ipak, ovo je vrlo rizičan posao za Todorića jer je morao založiti preko 75% dionica Agrokora. Ako se nakon preuzimanja Mercatora sve ne bude odvijalo prema planu, lako je moguće da Todorić "izvisi", i postane manjinski dioničar.