Ante lešinaru fuj

Jebi ga ta patetika mene jako nervira.

Ali slažem se da njegova dijela imaju neku umjetničku vrijednost samo to nije za mene.

zgdosada wrote:Ali slažem se da njegova dijela imaju neku umjetničku vrijednost samo to nije za mene.

Ima a ova rat je stao s obzirom da je pisana 1993 ima još vecu vrijednost. HUmanitarnu.

"Man in black,
What is your mission?
To invade the favela
And leave the bodies on the ground."

"Do you know who I am?
I'm the cursed dog of war
I'm trained to kill.
Even if it costs my life,
The mission will be carried out.
Wherever it may be,
Spreading violence, death, and terror."

"I'm the combatant
With his face behind a mask:
The black and yellow patch
That I wear on my arms
Makes me a being unlike others:
A messenger of death.
I can prove that I am strong,
If you live to tell the tale.
I am a hero of the Nation."

"It's joy, it's joy
That I feel in my heart,
For a new day has dawned,
For me to carry out my mission.
I'm going to infiltrate a favela,
My rifle in my hand,
To fight against the enemy
And sow destruction.

"If you ask from were I come
And what my mission is:
I bear death and despair
And total destruction."

"The blood runs cold in my veins
And has frozen my heart.
We have neither feelings
Nor compassion.
We love our comrades
And hate the conventionals."

"Commandos, commandos,
Just what are you?
We are only
Cursed dogs of war,
Only savage
Dogs of war."
Evo recimo pogledaj ovo. To je pjesma o ratu kakve ja volim.

RayMabus wrote:Pa neslušam ni ja sve nejgove pjesme. Previše su mi melankonicne ....al ima lik par odlicnih pisama koje su vrh.

Evo vec deseti put slušam ovu pismu rat je stao. Odlicna stvar.

Meni je najbolja ona iz špice popularne emisije "Male tajne velikih majstora kuhinje".

MILJENKO JERGOVIĆ Arsen Dedić: Pjesnik koji nas je učio lijepom plakanju

• 
  
  Marko Miščević/CROPIX
  
  

Autor: Miljenko Jergović
Objavljeno: 18.08.2015
'Nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila.'
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak. Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, pa odmah provjeravaju žali li taj pokojnika, ali možda je to način da produži život onome čija se smrt lažno objavi. U narodu postoji vjerovanje da je dobro sanjati nečiju smrt: time mu u snu spašavaš život. Možda je i ovo taj slučaj.

VEZANE VIJESTI

Vijesti

• ZORAN PREDIN: 'Izgubio sam prijatelja, mentora, učitelja, starijeg brata...'; RADE ŠERBEDŽIJA: 'Smrt sve uništi, razori sve oko sebe!'
  
• POSLJEDNJI ARSENOVI DANI Njegova Gabi do kraja se nadala da će se opet zajedno otisnuti do 'kuće pored mora'
  
• VEĆEG OD ARSENA NIKAD NISMO IMALI S tom konstatacijom složili bi se i Štulić i Rundek i Gibonni i Predin i Stublić...
  

Nakon te ružne i netačne vijesti, koja je do mene došla od nekoga tko je Arsena volio kao što ga i ja volim, u Padovi su mu presadili jetru, i poživio je dobro vrijeme. Petinu i malo više svoga dotadašnjeg života. U tih dvanaest, skoro trinaest godina pisao je pjesme, komponirao, svirao, pjevao i nastupao pred mnogo ljudi. Posljednji put, čini mi se, u Lisinskom, s Radetom Šerbedžijom, jednim od onih umjetnika s kojima se još mogao omjeriti jedan na jedan. Drugi su, uglavnom, partili, zašli u svoje grobove, pošli u nebo, zavukli se u brazde gramofonskih ploča, kao u rovove, da više nikada ne izađu van. Gotovo je, već odavno je bilo gotovo, i već je dugo Arsen Dedić živio sam na ovome svijetu. Ni Okudžave, ni Sergia Endriga, ni Kemala Montena, s kojim je tokom rata u Sarajevu razmijenio dva glazbena pisma, nad kojim je zaplakalo sve što je imalo dušu. Općenito, malo tko nam je za naših žalosnih povijesti toliko suza izmamio kao Arsen Dedić svojim pjesmama. O, kako se samo plakalo, gdje god se razumijevalo ovaj jezik kao svoj materinji, i kako su samo bili raznoliki razlozi za plač nad pjesmama Arsena Dedića. Kada čujem njegov glas s ploče "Pjevam pjesnike" kako pjeva Ujevićev "Odlazak", meni se nepogrešivo plače, pa se ušutim, uvučem se u sebe i čekam da prođu te tri minute. A to je samo jedna od barem dvadeset njegovih pjesama uz koje se ne može ni razgovarati, ni šutjeti, ni biti zajedno, ni biti sam. Hoće li se nad Arsenom Dedićem otplakati kao što se plakalo uz njegove pjesme? Neće. A zašto neće, nije trenutak da govorimo.
Osim toga, nismo još rekli sve o životu u ovim godinama koje su prošle otkako se Zagrebom širila lažna vijest o njegovoj smrti. U tom vremenu objavio je nekoliko knjiga i kompakt diskova, dao je na desetine intervjua u kojima je svojom mrzovoljom šarmirao dame i gospodu svih generacija. Stario je uredno kao u svojoj pjesmi - jednoj od onih uz koje se ne plače nego se misli – ustrajno učeći svoju publiku, te redom loše đake, umijeću ironije. Samo bi nas ironija mogla spasiti jer se međusobno ne volimo i ne razumijemo. Pametnim ljudima ironija služi da se ne potuku i ne zarate. Ali odavno je već prošlo Arsenovo vrijeme ironije. I naučilo se živjeti s ratovima, s mržnjom i s prebrojavanjem krvnih zrnaca, razvrstavanjem nečijih djedova i baba po vjeri i nacionalnosti. S tom stvari Arsen je uvijek gospodski nosio. Rugao se ministarstvu straha i onima koji u njemu ministruju.

I sad se, kažu, opet raširila vijest o njegovoj smrti. Devet je sati i trideset pet minuta, ponedjeljak 17. kolovoza 2015, prekjučer je katolicima bila Velika Gospa, za dva će dana pravoslavnima biti blagdan Svetog Preobraženja Gospodnjega, s kojim stižu nagovještaji jeseni, a meni je telefon opet javio da je umro Arsen Dedić. Sva je prilika da ovaj put to ne može biti lažna vijest. Svijet se u međuvremenu dodatno prozlio, riječi su postale još mnogo smrtonosnije. Nema anđela koji bi se poigrao suzama i tako čovjeku produžio život.
Iako, nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Nikada još u Hrvatskoj nije umro netko tko je bio toliko živ. Previše je to za jedan grob. Jedan pjesnik, i jedan muzičar, i jedan trubadur, i još jedan pomalo slikar. Ako je stvarno umro Arsen Dedić, tada se cijela naša zemlja, od sjevernih do južnih mora, od Atlantika do Urala, pretvorila u grob.



Odličan tekst Jergovića.

Rastao sam s Arsenovim pjesmama. Tamo di sam imao praznine stale su njegove pjesme.
Možda ovo kažem pomalo sladunjavo, ali je istinito...Kroz njegove pjesme sam shvatio koliko smo si ljudi slični,
skoro pa u dlaku isti. Njegove pjesme su slike iz stvarnog života...njegovog, mog, tvog...
Reče netko na izložbi  slika njegove kćerke Sandre..." Sandra slika glazbu, a Arsen sklada slike"-živa istina.
On je poput Tesle-naš je, vaš, njihov, svačiji, a ustvari svoj. 
Slično kao njega sam doživlavao i neke kninjane (Srbe) dok smo se družili za vrijeme studija. Uvijek smo imali
o čemu pričati, uglavnom o običajima i hrani koju nam je mama spremala dok smo bili dolje...Isti nam bio jezik (dijalekt), isto pismo (latinica)...Sve to je bilo isto, do rata. Već na početku rata smo se udaljili...Kad bi ih danas sreo, nemam pojma o čemu bi smo mogli pričati. S Jovom Čeko(majstor)  o šahu, jer mi nikad nije mogao oprostiti da sam ga kao amater jednom prilikom (javno) "sasuo" ...Mislim da se Jovo nije miješao u rat, ostali jesu. 

Ante Tomić? Kako ono vi kažete-qratz na biciklu.

Ja sam izrazio sucut na temi, ali slusao ga nisam. Znam tko je on, znam tko mu je supruga, cuo sam i za sina Matiju, vidio sam ih nekoliko puta i slusao onako pasivno na radiju...mogu postovati da je netko velicina iako je stvarao u necemu sto nije predmet mojeg interesa. Naslanjao se dosta na jazz, sansonu, cak i blues, a to su redom stvari koje zaobilazim u sirokom luku. Svejedno, Zagreb je bez njega manji grad.

zgdosada wrote:E ljudi vi stvarno volite tu muziku ili sada svi u pričaju nebuloze zato što je čovijek mrtav ? Mislim iskrneo ja da to moram slušati upucao bi se nakon tjedan dana. Toliko patetike je stvarno meni osobno previše.

Pa ja volim šansone, to je muzika mog djetinjstva, arsen, gabi, tereza, josipa, ibrica jusić i to. Cajke su onda bile polusvijet i nisu se puštale na radiju. A i Arsen i Gabi su bili praktički susjedi i ako ne baš kućni prijatelji ono dobri znanci. Ali nije stvar u tome. Stvar je da mi se gadi Tomić i način kako se preko Arsena razračunava s Tuđmanom i Hrvatima.

marcellus wrote:
Pa ja volim šansone, to je muzika mog djetinjstva, arsen, gabi, tereza, josipa, ibrica jusić i to.

Uvrstio bih tu i pok.Kemala Montena.

Da,imaš pravo,to je bila urbana hrvatska glazba,koju su kasnije u drugi plan porinuli dalmatinski urlatori i galamdžije poput Miše Kovača.

zgdosada wrote:E ljudi vi stvarno volite tu muziku ili sada svi u pričaju nebuloze zato što je čovijek mrtav ?tjedan dana. Toliko patetike je stvarno meni osobno previše.

čovjek je radio muziku za sebe, njegov opus. naravno da nisu sve pjesme pjevne niti da uđu u svako uho. bez obzira što volim njegove pjesme ima i onih koje mi ne pašu. radio ih je sebi za dušu i glatko odbio Diners da za 200 000€ promijeni naziv albuma.
a živio je od toga da je drugima pisao.

Nekulturno, neumjesno, zapravo tužno...

bo_peep wrote:Nekulturno, neumjesno, zapravo tužno...

Ko si ti na starom forumu, da ne tražim po temi ko je ko?

Antisa zavrsi tekst onako papanski, seljacki.. Bez ikakove potrebe. Tekst je vise o Antisi nego o Arsenu i na kraju ga usra do kragne. Nicim izazvan. Dà je pisao ovako nakon Rade ili Krivokapica, Furlanke ili Grlica koji zdimise i zauzese neki stav, Arsen osta gdje je bio. Bez , (za njegove pjesme svojsvtvene) patetike , bez neke medijske pompe kao "Tudjmanov " Srbin ili nesto slicno. Nije se i nije setrebaotako niti osjecati jer je on bio jednostavno institucija. Ostade sa susjedima, prijateljima, pomoze drugima koji su bili u ratnim govnima i od cijele epizode ne uradi cirkus niti samopromociju. Bilo kako bilo pokoj vjecni Arsenu a porucniku.....nista, nije zasluzio.

Fuj, zaista je degutantan taj Tomić.  Valjda ga boli što je Arsen bio naš, bio bi nasretniji da je bio četnik da može pisati kako su genijalni.

kaja_333 wrote:Fuj, zaista je degutantan taj Tomić.  Valjda ga boli što je Arsen bio naš, bio bi nasretniji da je bio četnik da može pisati kako su genijalni.

tomic je idiot a ti sto je bilo udala se i mozak poceo raditi ili je to samo varka,nekako si se upristojila,jel te muz pripitomio i osedlao im pokazao ti gdje ti je mjesto?
"svetac" je nesto govorio da sis e udala i smirila pa mozd i malo pametnnija si sada,meni je sve to sumljivo
jel jos se palis na karamarka,njegove priglupe ideje tipicnog ljudskog retarda

abraham wrote:Antisa zavrsi tekst onako papanski, seljacki.. Bez ikakove potrebe. Tekst je vise o Antisi nego o Arsenu i na kraju ga usra do kragne. Nicim izazvan. 

Da tako nešto sam napisao u tjednom pregledu za novine sutra... mislim stvarno mi je vlaj seljačina digo tlak... no offense za pošten vlaški svit...

I mislim ono "tutnje tenkovi"... tutnje tebi u glupoj kockastoj vlaškoj glavi, stavi si malo govana u uši da ih ne čuješ...

Zavrsetak mu je sasma izvan konteksta, nekako nakardno nakalemljen na osrednji tekst u kojem je porucnik (ne Arsen) glavna uloga. Mislim da Arsen nije zasluzio ovakov "oprostaj". Bilo kako bilo ali porucnik ,po meni, ima debelih problem. Podsjeca na Osamu koji je svaku misao zavrsavao sa parolama kao smrt americi i sl. Opsesija, kompleks porijekla, malog kurca, velikog nosa, tko zna????

kic wrote:a ovo je bas dno.

 Marcelus je inače Srbin, Pravoslavac...........svoje komplekse liječi na način da glumi

 velikog usrašu, Hrvata.Vjerojatno ćaća oficir, mama izbosne (Pravoslavka) i to je to.

   Znam takvoga jednoga ovdi u ZD........smrad prolupali. 

Obično su najveći " Hrvati" , na forumima i na ulici.....uglavnom mješanci ili čisti

 Srbi koji su prešli na katoličanstvo i pohrvatili se. Ništa nova, nije jedini tu.

     Čim je nekome potrebno dokazivati svoje hrvatstvo 20 God. nakon rata......

...............tu nešto smrdi. Jako jednostavno se sami otkrivaju.

pa da, zapravo je bacio lopatu govana u arsenov otvoreni grob...