Re: Utjeha kaosa

by Guest Mon 9 Jan - 14:11

MOJA MATI

Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugin razdavala.

Od vrha do dna su noj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.

Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.

I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene , sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

Mate Balota

by Guest Tue 10 Jan - 10:02

MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI

Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdašnje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?

Stvori, o Bože, ponovno čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!

Rajmund Kupareo

by Guest Fri 13 Jan - 16:41

Poezija vode

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
koliko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava

i čudna, čudna poezija kiše

Utjeha kaosa - Page 3 Kiaya10

by Guest Tue 17 Jan - 19:38

Utjeha kaosa - Page 3 8e67c8dfdb03b5c7fb4b698c2d9569a3

TWO ENGLISH POEMS For A Woman

I.
The useless dawn finds me in a deserted streetcorner; I have outlived the night.
Nights are proud waves: darkblue topheavy waves laden with all hues of deep spoil, laden with things unlikely and desirable.
Nights have a habit of mysterious gifts and refusals, of things half given away, half withheld, of joys with a dark hemisphere. Nights act that way, I tell you.
The surge, that night, left me the customary shreds and odd ends: some hated friends to chat with, music for dreams, and the smoking of bitter ashes. The things my hungry heart has no use for.
The big wave brought you.
Words, any words, your laughter; and you so lazily and incessantly beautiful. We talked and you have forgotten the words.
The shattering dawn finds me in a deserted street of my city.
Your profile turned away, the sounds that go to make your name, the lilt of your laughter: these are the illustrious toys you have left me.
I turn them over in the dawn, I lose them; I tell them to the few stray dogs and to the few stray stars of the dawn.
Your dark rich life…
I must get at you, somehow: I put away those illustrious toys you have left me, I want your hidden look, your real smile –that lonely, mocking smile your mirror knows.

II.
What can I hold you with?
I offer you lean streets, desperate sunsets, the moon of the ragged suburbs.
I offer you the bitterness of a man who has looked long and long at the lonely moon.
I offer you my ancestors, my dead men, the ghost that living men have honoured in marble: my father’s father killed in the frontier of Buenos Aires, two bullets through his lungs, bearded and dead, wrapped by his soldiers in the hide of a cow; my mother’s grandfather –just twentyfour- heading a charge of three hundred men in Perú, now ghosts on vanished horses.
I offer you whatever insight my books may hold, whatever manliness humour my life.
I offer you the loyalty of a man who has never been loyal.
I offer her that kernel of myself that I have saved, somehow – the central heart that deals not in words, traffics not with dreams and is untouched by time, by joy, by adversities.
I offer you the memory of a yellow rose seen at sunset, years before you were born.
I offer you explanations of yourself, theories about yourself, authentic and surprising news of yourself.
I can give you my loneliness, my darkness, the hunger of my heart; I am trying to bribe you with uncertainty, with danger, with defeat.

Borges

by Guest Sat 21 Jan - 14:47

metilda wrote:

imala sam ljepšu fotku ali mi model nije dao da je objavim

by Guest Sat 21 Jan - 14:49

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračno stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti –
svoju tišinu.

Josip Pupačić

Utjeha kaosa - Page 3 Male_r10

by Guest Tue 24 Jan - 12:09

Slovo o čovjeku - Mak Dizdar

Zatvoren u tijelu, zatvoren u koži.
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži.
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce.
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti.
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si viskan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il
Prvi

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?

Utjeha kaosa - Page 3 Mara3

Mara Bratoš/Autoakt

by Guest Wed 25 Jan - 20:08

Dan, kraj

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

by Guest Sat 28 Jan - 20:41

by Guest Thu 9 Feb - 13:02

Umrijeti u Hrvatskoj

U sve moje pukotine (stekavši pouku)
Probila se travka i nadrasla put
Pođi tuda
Neka te za ruku
Vodi varka koja ne prestaje
Sanjati tvoj lik
U beskraj hitnut

Odnekud zazuji pčela, remeti staru
Sliku
Žalosna i minula duša ima li nade za te
Ako pri rano suncu propustiš priliku
da te spomenu djeca koja pradavne
igre
pamte

Pođi ,
Sa smrti se srodi
To što nedostaje (smisao ili vatra?)
Bit će otisak ove voljene zemlje
Na vodi
U kojoj Marina kruna tone
I diže se iza nevida
Črnoga Mora šatra

Tu te prepoznajem
U varci trepavica trepti svaka tvoja
Kretnja
Slušam glas koji je njiše
Ponekad moje pukotine gdje se uvlači jeza
Gledajuć u snu s tobom Vječnog
Sanjara
Kako s djecom po pijesku
Crteže smrti
Lik tvoj radosni travku na nebu

Stojan Vučičević

Utjeha kaosa - Page 3 Paela10

by Guest Fri 10 Feb - 12:47

VRT U TIJELU

Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O, prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu cvjetaju.
Sjedni na tisućlatični lopoč-cvijet
I zaroni oko u beskrajnu ljepotu.

Tagor

by Guest Fri 17 Feb - 11:38

by Guest Fri 17 Feb - 14:43

metilda wrote:

Mjesečina u Novom Zagrebu

Red nebodera umjesto čempresa
      mračno se postrojio uz cestu,
a ja sam baš našao da noću pješačim
     od svih mjesta na ovome mjestu.

Nacvrcan sam, pjevam, a u neboderah
     nijedan prozor nije više budan:
gradom na utrini ovako kasno baza
     tek čovjek blesav, pijan ili čudan.

I samo mi mjesec iza grada svijetli
    dok mi vjetar propuhuje rebra:
sjene su stambenjaka popločile moj put
    ko divovska pješačka zebra.

Krivudam po toj geometriji, al na mjesečini
    svaka sjena kao jama zijeva,
a ja, što ću – preskačem od svjetla do svjetla,
    a između, mjesecu pjevam!

Derem se pijano – kako najljepše znam –
    iako mi je u srcu tijesno,
i mislim u trti: ovako se bratac,
    odgovara tami: najljepšom pjesmom!

Al nitko se ne budi, mjesec ide dalje,
    spajaju se sjene, trak po trak,
i kad mi se posve pod nogama zgusnu
    pjevajući ću otići u mrak.

            Antun Šoljan

by Guest Tue 21 Feb - 11:49

proljeće, proljeće na mom pašnjaku cheers

by Guest Wed 22 Feb - 21:04

Dva čovjeka u tebi

Katkad ti se čini da u tebi stanuju dva čovjeka: jedan koji sve čini dobro i kojega pokazuješ svijetu, a drugi kojega se stidiš. Postoji nešto kao dubok lom u svakom čovjeku. Susrećem ljude koji unatoč najboljoj volji svijeta ipak uvijek iznova upadaju u svoje staro zlo, ljude koji bi htjeli dobro živjeti, a ipak čine stvari koje ni oni sami ne shvaćaju.

Zašto je to tako? Zato što čovjek nije ni Bog, ni anđeo, ni nadbiće, nego mali hodočasnik na jednom dugom putu. Pa ipak je čovjek čudesno biće.

Iskustvo vlastite slabosti čini ga shvatljivijim njegovim bližnjima. Tko nikada ne želi postati svjestan svojih zatajenja, postaje nekritičan prema samome sebi i nesposoban da druge tješi, pridiže, shvaća i oprosti im.

Zbog slabosti i pogrešaka kod samoga sebe ne trebaš se čuditi. Ali ih ne smiješ ni prikrivati i od njih stvarati kreposti. Moraš učiti živjeti s njima. Tȁ znaš: nitko nije tako dobar kao u svojim najboljim trenucima, i nitko toliko loš kao u svojim najgorim trenucima. Prijateljstvo i ljubav cvatu gdje su ljudi postali nježni, nježni u svome sudu, nježni u svojim riječima i nježni u svomu međusobnom ophođenju.

Phil Bosmans

by Guest Thu 23 Feb - 13:42

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa - prosjak što u ljetno podne pod maslinom smireno žvače ukupljene korice hljeba. Sve je već tako daleko da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo da više nije ni dobro ni loše.
Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz dubine: zaista, sve je tišina.

Utjeha kaosa - Page 3 Moje_t10

by Guest Thu 23 Feb - 15:19

by Guest Thu 23 Feb - 15:24

Pripovjedači izgubljeni u svemiru

                Iz kupea usporena vlaka, između ljubičastih zavjesa
još toplih od sunca, Asta je vidjela kako ulicama nepoznata
grada promiču kamioni bez vozača

                Pored zamagljene lokve hlada, okupljali se vrapci; iza
kioska s voćem zujali prikriti hladnjaci; sjene se pretvorile u
trkaće pse i ubrzane bicikliste
                Zapazila je ženu s lutkom od pleksiglasa kako na
jarkoj svjetlosti pleše poput šišmiša i čelični toranj dizalice na
teretnoj rampi

                Iza postera za Circo-Kontiki, s tigrovima koji skaču
kroz plameni obruč, Eva je na zidu uočila natpis: Welcome
                Odjednom je iščezla iza ugla i pojavila se u drugoj
tlapnji, tlo samo što nije eksplodiralo pod njezinim petama

                U čudnoj preobrazbi stvarnosti, Irisa je tog poslijepodneva
na kosini livade ugledala veliki modri ringišpil s
naslikanim trokrilcima Crvenog Baruna, i streljane poput
terasa od pleha
                Već umorna od šutnje posložila trešnje u teglu od
zelena stakla, preko ruba zategla ružičasti stolnjak

                Corona, kći trgovca s Levanta, dala se prije tridesete
zazidati u izbu pod krovom renesansnog ljetnikovca
                Nadahnuta tamnim zvijezdama sakuplja pijesak
nanesen vjetrom i premješta prah svjetla s jednog na drugi
kraj ćelije; među sjenama na podnim gredama zadivljeno
prati utrke miševa i olimpijskih atleta

Gordana Benić

by Guest Fri 24 Feb - 11:14

Balada O Prolaznosti

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si: "Zbogom"
govoreć: "Doviđenja".

Arsen Dedić

Utjeha kaosa - Page 3 Bros_u10

by Guest Sun 26 Feb - 16:02

Ja upitah žuti cvijet:
»Oca, majku imaš li?«
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Otac, majka zemlja su.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Braće, sestre imaš li?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Braća, sestre lišće su.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Što si tako iskrivljen?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
ja bit imam ispravnu.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Što si lica žutoga?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Smrt je meni preblizu.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Pa zar i ti umireš?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Gdje bića ne umiru.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Pripadaš li ummetu?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Muhammeda ummetu.«

Ja upitah žuti cvijet:
"Znaš li mene? Ko sam ja?"
Cvijet mi reče: »Dervišu,
Ja govorim Junusu.«

Hajj, Hakk, la ilahe illallah,
Allah, la ilahe illallah.

by Guest Tue 28 Feb - 12:30

Sjedeći u tišini
Ne radeći ništa
Proljeće dolazi
A trava raste sama od sebe

Basho

by Sponsored content