Events
Publications
Latest imagesUtjeha kaosa
Page 1 of 7
Page 1 of 7 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 
Utjeha kaosa
by Guest 15/11/2016, 14:18
Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Danijel Dragojević
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Danijel Dragojević
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 15/11/2016, 20:07
Ondje se sve utišalo, a ni baklje više nisu gorjele. Samo ondje gdje su gorjeli grmovi još se vidio odsjaj crvene žeravice. U njemu je oko na mračnom tlu ugledalo leševe boraca i pobijene pse, osakaćene i stravično raskomadane. Na sredini, uz deblo starog hrasta, ležao je Belovar. Glava mu je bila raskoljena i potok krvi obojio je bijelu bradu. Crvena od krvi bila je i njegova sjekira i široki bodež koji je njegova desnica još čvrsto stiskala. Do nogu mu se pružio vjerni Leontodon, kože posve iskidane hicima i ubodima, i umirući mu je lizao ruku. Starac se dobro borio, oko njega je ležao vijenac sasječenih ljudi i pasa. Tako je našao primjerenu smrt, u metežu životnog lova, u kojemu crveni lovci gone crvenu divljač kroz šume gdje su duboko isprepleteni smrt i užitak. Mrtvome sam prijatelju dugo gledao u oči i lijevom sam mu rukom stavio šaku zemlje na grudi. Velika majka, čiju je divlju, krvoločnu svetkovinu slavio, diči se takvim sinovima...
Ta uvijek moramo napustiti mjesto koje nam je na ovome svijetu pružilo utočište.
Ernst Jünger: Na Mramornim liticama
Ta uvijek moramo napustiti mjesto koje nam je na ovome svijetu pružilo utočište.
Ernst Jünger: Na Mramornim liticama
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 17/11/2016, 17:36
VUKOVAR IZA RIJEČI
Uzalud! – Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost – ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.
Vlado Gotovac
Uzalud! – Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost – ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.
Vlado Gotovac
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 18/11/2016, 09:20
* * *
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.
Ivana Bodrožić
Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.
Ivana Bodrožić
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 18/11/2016, 17:54
Vukovar četiri godine poslije
(18. XI. 1991.-18. XI. 1995)
Sjećam se Vukovara od 1945. nadalje: odavno je u tom gradu u kojem sam često bio, dolazeći iz obližnjih Vinkovaca, počeo srpski teror — bila je to priprema za buduće osvajanja i prisvajanja tog grada u budućnosti.
Sjećam se svih onih 90 dana kada je u jesen 1991. Vukovar odolijevao, sjećam se podruma Vukovara, vukovarske radio postaje, glasa Siniše Glavaševića, sjećam se priča o Trpinjskoj cesti, Mitnici, naših bojovnika koji su se nazvali Žuti mravi i Pustinjski štakori, sjećam se slika zrakoplova u brišućem letu iznad grada na Dunavu, slike ponosnog Vodotornja, Silosa Đergaj, slika vukovarske bolnice u stalnoj agoniji, sjećam se dobro svih onih silnih prasaka, tutnjave, eksplozija, detonacija, ljudskih povika, sjećam se slika s konvojima ranjenika, kukuruza koji vode preko Marinaca do Vinkovaca...
Golema srpska vojska zaustavljena je tu u jesen 1991. Isto kao i 1914, 1944. i 1945; bio sam tu 1944, sjećam se, imao sam 14 godina, tutnjava i rafali čuli su se do samih Andriješavaca i Rokovaca gdje sam tada boravio jer su moji roditelji izbjegli iz Vinkovaca, preko Bosuta, ovamo prema županjskoj Posavini. Nakon ranijeg bolnog iskustva pisao je Danko Popović u Knjizi o Milutinu god. 1985: «SRBI! NE IDITE U RAVNICU!» Bila je to njegova opomena:
«O sude nebeski, zar se baš opet mora; što se Srbi ne opamete, pa da jednom pričekaju da drugi rat otaljuju, što li uvek žure u pogibiju... I tešim se da rat neće još zadugo. I da Radoje sa vojskom neće dalje od Beograda, valjda preko vode u ravnicu — bojim se ravnice, znam kaka je, okusili smo mi nju četrnaeste, za nekoliko dana propištali smo majčino mleko. Ni sada ne bi moglo biti bolje».
NI SAD NE BI MOGLO BITI BOLJE! To je bilo 1944. A onda je došla 1991.
(18. XI. 1991.-18. XI. 1995)
Drugi pad Vukovara
Subota večer. Vedra noć, zvijezde, dim se iz dimnjaka povija vodoravno, svijeće gore u prozorima... Četiri su godine prošle: bilo je to 18. studenog 1991. Sjećam se dobro tog dana kada se pronio glas: VUKOVAR JE PAO! Nismo htjeli vjerovati. Nitko i nije ništa javljao i tako je prošlo nekoliko dana dok nismo bili sigurni da je to istina, no i tada se strašna svijest o tomu povijala okolo kao paučina, a sjekla je naše srce kao nož!Sjećam se Vukovara od 1945. nadalje: odavno je u tom gradu u kojem sam često bio, dolazeći iz obližnjih Vinkovaca, počeo srpski teror — bila je to priprema za buduće osvajanja i prisvajanja tog grada u budućnosti.
Sjećam se svih onih 90 dana kada je u jesen 1991. Vukovar odolijevao, sjećam se podruma Vukovara, vukovarske radio postaje, glasa Siniše Glavaševića, sjećam se priča o Trpinjskoj cesti, Mitnici, naših bojovnika koji su se nazvali Žuti mravi i Pustinjski štakori, sjećam se slika zrakoplova u brišućem letu iznad grada na Dunavu, slike ponosnog Vodotornja, Silosa Đergaj, slika vukovarske bolnice u stalnoj agoniji, sjećam se dobro svih onih silnih prasaka, tutnjave, eksplozija, detonacija, ljudskih povika, sjećam se slika s konvojima ranjenika, kukuruza koji vode preko Marinaca do Vinkovaca...
Golema srpska vojska zaustavljena je tu u jesen 1991. Isto kao i 1914, 1944. i 1945; bio sam tu 1944, sjećam se, imao sam 14 godina, tutnjava i rafali čuli su se do samih Andriješavaca i Rokovaca gdje sam tada boravio jer su moji roditelji izbjegli iz Vinkovaca, preko Bosuta, ovamo prema županjskoj Posavini. Nakon ranijeg bolnog iskustva pisao je Danko Popović u Knjizi o Milutinu god. 1985: «SRBI! NE IDITE U RAVNICU!» Bila je to njegova opomena:
«O sude nebeski, zar se baš opet mora; što se Srbi ne opamete, pa da jednom pričekaju da drugi rat otaljuju, što li uvek žure u pogibiju... I tešim se da rat neće još zadugo. I da Radoje sa vojskom neće dalje od Beograda, valjda preko vode u ravnicu — bojim se ravnice, znam kaka je, okusili smo mi nju četrnaeste, za nekoliko dana propištali smo majčino mleko. Ni sada ne bi moglo biti bolje».
NI SAD NE BI MOGLO BITI BOLJE! To je bilo 1944. A onda je došla 1991.
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 18/11/2016, 17:54
Bilo mi je strašno onih dana u studenom 1991. Blokada Vukovara, streljiva nije bilo, vode nije bilo, nije bilo dosta ljudi za obranu, koliko ih je izginulo, koliko ih je bilo ranjenih po ulicama Vukovara i njegovim prilazima, u vukovarskoj bolnici. Krug se sve više sužavao, Vukovar je bio presječen, četnici su izašli na Silos, dobar dio Sajmišta je pao, u jedan sat padalo je više tisuća granata, dečki na Trpinjskoj cesti su se dobro držali, na Mitnici isto tako, okruženje je bilo potpuno, prostor bolnice je bio sve više stiješnjen, naši su ratnici plivali u krvi, svaki dolazak «Liječnika bez granica» bio je iskorišten za dalji proboj neprijatelja, za njihovo primicanje središtu grada. Major Šljivančanin se sve više prijetio.
Jedan od liječnika iz vukovarske bolnice dr. Ivica Matoš rekao je: NISMO VJEROVALI DA ĆE VUKOVAR PASTI! Ipak je pao. Bio je grad prepušten sebi, na milost i nemilost neprijatelju, grad je bio ostavljen, Srbi su odvezli ranjenike ravno u smrt na Ovčari. Taj grad nije branila država, branio ga je narod. Dolazili su dragovoljci iz mnogih hrvatskih krajeva i gradova koji su se sami naoružali i došli su pomoći. I pomogli su. Da nije njih bilo teško bi sami Vukovarci odoljeli 90 dana, premalo ih je bilo.
Bilo je strašno ono što se događalo ta tri mjeseca u Vukovaru, no još je bilo strasnije ono što se počelo događati nakon Vukovara i još se uvijek događa — agonija Vukovara još i danas traje! — Mile Dedaković se vratio u Zagreb i bio uhićen dva dana nakon pada Vukovara: 20. studenog 1991. zatvaraju ga, tuku i muče na Lašćini, optužuju ga radi «rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske» i još ga optužuju da je lupež, da je prisvojio novce.
To je bila sudbina Starog Jastreba. Sudbina Mladog Jastreba Branka Borkovića bila je ista: njega uhiti hrvatska Vojna policija (O tempore, o mores!) 23. studenog 1991. i također pritvore na Lašćini i drže ga tri tjedna u zatvoru, a po Zagrebu se vodi rat između Vukovaraca i onih drugih radi njega. Dedakovića oslobode sudske optužbe tek 1993. a i Borković tek 1993. postaje načelnik pješaštva u GS Hrvatske vojske. No ipak su i dalje ostali crni i grbavi. Oni kojima je krivo da se je Vukovar uopće pokušao braniti i dalje ih drže nepoćudnim osobama jer su bili zapovjednici malih postrojbi naoružanog hrvatskog naroda.
Njihova se sudbina lijepo vidi iz članka u Globusu od 17. prosinca o.g. Slavna hrvatska bitka za Vukovar 1991. na hrvatskom visokom vojnom učilištu samo se usputno spominje. A svuda se po svijetu o tomu drugačije uči! Na zajedničkoj slici u Globusu vide se svi najvažniji ljudi iz Vukovara onog doba: Mile Dedaković, Branko Borković, Zvonko Milas, Nikola Zlatko Toth-Feniks, Alenka Mirković-Nad, Filip Karaula i Vesna Vuković. Nikola Zlatko Toth uhićen je od hrvatske Vojne policije isto kada i Stari Jastreb. I zatvoren. I Zvonimir Milas je dugo u nemilosti. Filipa Karaulu zarobe Srbi i drže ga u tamnici 9 mjeseci.
Za dva glavna zapovjednika Vukovara — Starog i Mladog Jastreba svi znadu. Toth je bio zapovjednik 4. bojne 204. vukovarske brigade. Karaula je bio zapovjednik 2. bojne 204. vukovarske brigade. Milas je bio zapovjednik MARD-a — Raketnog diviziona u Vukovaru. Alenka Mirković-Nađ bila je novinarka Hrvatskog radija Vukovar, a isto je to bila i Vesna Vuković.
Neprijateljstvo i mržnja prema vukovarskim zapovjednicima i ratnicima ne da se sakriti. O njima se nerado govori i piše i nastoji ih se učiniti nevažnim i nevidljivim. Kao da ih nikada nije ni bilo. Većina vukovarskih bojovnika, branitelja toga grada, nije dobila spomenice, no dobili su ih i oni koji nikada nisu bili na bojištu i koji nisu ništa u ovom ratu pomogli nego bili neprijatelji Hrvatske i njezine slobode. Sva je Hrvatska puna lažnih boraca i lažnih junaka. To je strašna i zapanjujuća slika Hrvatske i postavlja se opravdani upit: Što je to? Tko su ti? Gdje smo to svi mi skupa? Što sve to zapravo znači?
Jedan od liječnika iz vukovarske bolnice dr. Ivica Matoš rekao je: NISMO VJEROVALI DA ĆE VUKOVAR PASTI! Ipak je pao. Bio je grad prepušten sebi, na milost i nemilost neprijatelju, grad je bio ostavljen, Srbi su odvezli ranjenike ravno u smrt na Ovčari. Taj grad nije branila država, branio ga je narod. Dolazili su dragovoljci iz mnogih hrvatskih krajeva i gradova koji su se sami naoružali i došli su pomoći. I pomogli su. Da nije njih bilo teško bi sami Vukovarci odoljeli 90 dana, premalo ih je bilo.
Bilo je strašno ono što se događalo ta tri mjeseca u Vukovaru, no još je bilo strasnije ono što se počelo događati nakon Vukovara i još se uvijek događa — agonija Vukovara još i danas traje! — Mile Dedaković se vratio u Zagreb i bio uhićen dva dana nakon pada Vukovara: 20. studenog 1991. zatvaraju ga, tuku i muče na Lašćini, optužuju ga radi «rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske» i još ga optužuju da je lupež, da je prisvojio novce.
To je bila sudbina Starog Jastreba. Sudbina Mladog Jastreba Branka Borkovića bila je ista: njega uhiti hrvatska Vojna policija (O tempore, o mores!) 23. studenog 1991. i također pritvore na Lašćini i drže ga tri tjedna u zatvoru, a po Zagrebu se vodi rat između Vukovaraca i onih drugih radi njega. Dedakovića oslobode sudske optužbe tek 1993. a i Borković tek 1993. postaje načelnik pješaštva u GS Hrvatske vojske. No ipak su i dalje ostali crni i grbavi. Oni kojima je krivo da se je Vukovar uopće pokušao braniti i dalje ih drže nepoćudnim osobama jer su bili zapovjednici malih postrojbi naoružanog hrvatskog naroda.
Njihova se sudbina lijepo vidi iz članka u Globusu od 17. prosinca o.g. Slavna hrvatska bitka za Vukovar 1991. na hrvatskom visokom vojnom učilištu samo se usputno spominje. A svuda se po svijetu o tomu drugačije uči! Na zajedničkoj slici u Globusu vide se svi najvažniji ljudi iz Vukovara onog doba: Mile Dedaković, Branko Borković, Zvonko Milas, Nikola Zlatko Toth-Feniks, Alenka Mirković-Nad, Filip Karaula i Vesna Vuković. Nikola Zlatko Toth uhićen je od hrvatske Vojne policije isto kada i Stari Jastreb. I zatvoren. I Zvonimir Milas je dugo u nemilosti. Filipa Karaulu zarobe Srbi i drže ga u tamnici 9 mjeseci.
Za dva glavna zapovjednika Vukovara — Starog i Mladog Jastreba svi znadu. Toth je bio zapovjednik 4. bojne 204. vukovarske brigade. Karaula je bio zapovjednik 2. bojne 204. vukovarske brigade. Milas je bio zapovjednik MARD-a — Raketnog diviziona u Vukovaru. Alenka Mirković-Nađ bila je novinarka Hrvatskog radija Vukovar, a isto je to bila i Vesna Vuković.
Neprijateljstvo i mržnja prema vukovarskim zapovjednicima i ratnicima ne da se sakriti. O njima se nerado govori i piše i nastoji ih se učiniti nevažnim i nevidljivim. Kao da ih nikada nije ni bilo. Većina vukovarskih bojovnika, branitelja toga grada, nije dobila spomenice, no dobili su ih i oni koji nikada nisu bili na bojištu i koji nisu ništa u ovom ratu pomogli nego bili neprijatelji Hrvatske i njezine slobode. Sva je Hrvatska puna lažnih boraca i lažnih junaka. To je strašna i zapanjujuća slika Hrvatske i postavlja se opravdani upit: Što je to? Tko su ti? Gdje smo to svi mi skupa? Što sve to zapravo znači?
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 18/11/2016, 17:55
Od studenog 1991. svaki pravi Hrvat sanja o povratku u Vukovar i to je misao koja se nijednog časa ne prestaje misliti. Nakon završetka naših vojnih poduhvata Bljesak i Oluja svaki hrvatski vojnik kojega su pitali o okončanju rata govorio je: samo još stići Vukovar! Ući pobjedonosno u taj grad nakon slamanja otpora srpskog okupatora. Vukovar je postao našom glavnom metaforom, simbolom otpora i pobjeda do koje mora doći — on je bio jedini i glavni cilj nakon povratka svih naših hrvatskih krajina u Hrvatsku i uništenja takozvane Srpske krajine. Svima je na usnama stalno bio: VUKOVAR! VUKOVAR! Pjesme su se pjevale cijelo vrijeme Generale, pamtit ćete Vukovar! (V. Kočiš-Zec), Gospodo, platit ćete Vukovar! (A. Šoljan: Vukovarski arzuhal, Ima jedan grad, div hrvatske-Vukovar! (Zlatni dukati)
I sada odjednom veliko razočaranje za svakog hrvatskog ratnika, za svakog hrvatskog rodoljuba: ništa od zadnje vojne pobjede, od konačnog srpskog vojnog poraza, od trijumfalnog vojnog ulaska hrvatskih tenkova i pješaka u Vukovar nakon novog strašnog prodora hrvatske munjevite vojske — ratnici koje zasipaju cvijećem, djevojke ih grle i ljube, pobjedonosni rafali iz strojnica, sva zvona zvone, vatromet osvjetljuje nebo — ništa od toga! To nam je uskraćeno... ili se to ipak dogodi na kraju? To je san svih nas. Hrvati su uvijek bili pravi ratnici, uvijek su se oduprli neprijatelju, uvijek na kraju pobijedili i protjerali neprijatelja svojim sabljama, puškama i topovima i bljeskom svojih sjajnih očiju!
Na Zidu plača se još uvijek plače. Još uvijek oplakujemo Blagu Zadru i junake s Trpinjske ceste — Miroslava Bušića, Andriju Marića, Zlatka Mudrovčića, Ivicu Mudrovčića, Zdenka Grgurovića i druge. Poginuli su zapovjednici Prve bojne na vukovarskom Sajmištu Velimir Đerek i Ivan Poljak. Prvi zapovjednik te bojne Ivan Šoljić je nestao — ne zna se gdje. Zabrinuti smo: zar će osvajači ostati u Banja Luci, zar će dobiti na dar još i Prevlaku i Bosansku Posavinu? Zar je to «Bosnia peace»?
Prognanici se pripremaju za povratak, ali ni oni se previše ne vesele i boje se kako će to biti i sumnjaju, da će to trajno ostati njima, premda i Srbi kažu da su izdani i da će svi otići, no navodno da bi među 200-300 tisuća Srba koji su naknadno ovamo došli trebalo doći tek desetak tisuća Hrvata, da bi se to na kraju referendumom pripojilo Srbiji. Tu je poginulo 15 tisuća srpskih vojnika i uništeno 300 tenkova, ne će se oni samo tako lako dati odatle, pitanje je hoće li htjeti mirno otići, pa i oni koji su žarili i palili. Koji su pjevali ulazeći u Vukovar: KLAT ĆEMO HRVATE!
Ne daju nam da do kraja pobijedimo u Hrvatskoj, Atlanti, oni isti koji su potakli rat u Hrvatskoj i sada hoće suditi svima u Haagu, ne daju nam da pobijedimo na svojem području, mi u Srbiju ne želimo, niti nam je ona ikada trebala! Svi mi dan 18. XI. 1995. doživljujemo kao drugi pad Vukovara.
Zlatko Tomičić
I sada odjednom veliko razočaranje za svakog hrvatskog ratnika, za svakog hrvatskog rodoljuba: ništa od zadnje vojne pobjede, od konačnog srpskog vojnog poraza, od trijumfalnog vojnog ulaska hrvatskih tenkova i pješaka u Vukovar nakon novog strašnog prodora hrvatske munjevite vojske — ratnici koje zasipaju cvijećem, djevojke ih grle i ljube, pobjedonosni rafali iz strojnica, sva zvona zvone, vatromet osvjetljuje nebo — ništa od toga! To nam je uskraćeno... ili se to ipak dogodi na kraju? To je san svih nas. Hrvati su uvijek bili pravi ratnici, uvijek su se oduprli neprijatelju, uvijek na kraju pobijedili i protjerali neprijatelja svojim sabljama, puškama i topovima i bljeskom svojih sjajnih očiju!
Na Zidu plača se još uvijek plače. Još uvijek oplakujemo Blagu Zadru i junake s Trpinjske ceste — Miroslava Bušića, Andriju Marića, Zlatka Mudrovčića, Ivicu Mudrovčića, Zdenka Grgurovića i druge. Poginuli su zapovjednici Prve bojne na vukovarskom Sajmištu Velimir Đerek i Ivan Poljak. Prvi zapovjednik te bojne Ivan Šoljić je nestao — ne zna se gdje. Zabrinuti smo: zar će osvajači ostati u Banja Luci, zar će dobiti na dar još i Prevlaku i Bosansku Posavinu? Zar je to «Bosnia peace»?
Prognanici se pripremaju za povratak, ali ni oni se previše ne vesele i boje se kako će to biti i sumnjaju, da će to trajno ostati njima, premda i Srbi kažu da su izdani i da će svi otići, no navodno da bi među 200-300 tisuća Srba koji su naknadno ovamo došli trebalo doći tek desetak tisuća Hrvata, da bi se to na kraju referendumom pripojilo Srbiji. Tu je poginulo 15 tisuća srpskih vojnika i uništeno 300 tenkova, ne će se oni samo tako lako dati odatle, pitanje je hoće li htjeti mirno otići, pa i oni koji su žarili i palili. Koji su pjevali ulazeći u Vukovar: KLAT ĆEMO HRVATE!
Ne daju nam da do kraja pobijedimo u Hrvatskoj, Atlanti, oni isti koji su potakli rat u Hrvatskoj i sada hoće suditi svima u Haagu, ne daju nam da pobijedimo na svojem području, mi u Srbiju ne želimo, niti nam je ona ikada trebala! Svi mi dan 18. XI. 1995. doživljujemo kao drugi pad Vukovara.
Zlatko Tomičić
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 19/11/2016, 17:13
Ambrozija
Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?
Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.
Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.
Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.
Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.
Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.
Delimir Rešicki
Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?
Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.
Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.
Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.
Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.
Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.
Delimir Rešicki
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 24/11/2016, 14:42
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Tin Ujević: Odlazak
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Tin Ujević: Odlazak
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 25/11/2016, 14:20
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
Dobriša Cesarić: Jesen
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
Dobriša Cesarić: Jesen
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 25/11/2016, 15:05
Et les vents du Nord, les emportant
Dans la nuit blanche de n'oubli
Que moi, je n'ai pas oublie
La chanson que tu me chantais
The falling leaves drift by the window
The autumn leaves of red and gold
I see your lips, the summer kisses
The sun-burned hands I used to hold
Since you went away the days grow long
And soon I'll hear old winter song
But I miss you most of all, my darling
When the autumn leaves start to fall..
Barbra Streisand: Autumn Leaves
Dans la nuit blanche de n'oubli
Que moi, je n'ai pas oublie
La chanson que tu me chantais
The falling leaves drift by the window
The autumn leaves of red and gold
I see your lips, the summer kisses
The sun-burned hands I used to hold
Since you went away the days grow long
And soon I'll hear old winter song
But I miss you most of all, my darling
When the autumn leaves start to fall..
Barbra Streisand: Autumn Leaves
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 27/11/2016, 13:25
U zadnje doba više puta je Andrijaševiću došla misao na utjehu vjere. Kao umjetnik i duša finih osjećaja uživao je u mističnosti službe, u ceremonioznosti svećeničkih kretanja, u strogosti crkvene glazbe. Ali nikad nije mogao da shvati savez između vjere i života; naučenjačko uvjerenje govorilo je protiv svake etične strane, a opet nije priznavao da zbilja može religija podati mir duši. Za običnog čovjeka, sa grubim i jednostavnim osjećajima – tako je umovao – može biti i mnogo i sve; ali ja, filozof, što da ja tražim od boštva koje ne može iskrenuti toka događaja, jer su unaprijed određeni, što da obećam kad se moja volja podvrgava zakonima izvan mene za koje ni sam ne znam.
Milutin Car Nehajev: Bijeg
Milutin Car Nehajev: Bijeg
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 29/11/2016, 10:50
Na prislonjo pred podrum smo sjeli,
Kraj nas je pijar pon,
Škrilake smo na travo si deli –
Zvonî čez brege zvon.
Mi molimo na polne tu Boga,
A z breskvi cvet curî,
Letî kraj granja pozlačenoga,
Na vetru se belî.
Čkomimo... i tak lepo i leko
I nebo je i se...
I mislimo nekaj daleko,
A zvoni zvone...
Fran Galović: Plavo nebo
Kraj nas je pijar pon,
Škrilake smo na travo si deli –
Zvonî čez brege zvon.
Mi molimo na polne tu Boga,
A z breskvi cvet curî,
Letî kraj granja pozlačenoga,
Na vetru se belî.
Čkomimo... i tak lepo i leko
I nebo je i se...
I mislimo nekaj daleko,
A zvoni zvone...
Fran Galović: Plavo nebo
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 30/11/2016, 19:28
Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti –
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.
Arsen Dedić: O zavičaju
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti –
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.
Arsen Dedić: O zavičaju
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 2/12/2016, 08:47
Uvodna pjesma
U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.
Boris Maruna
U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.
Boris Maruna
Guest- Guest
Re: Utjeha kaosa
by Guest 4/12/2016, 09:51
Florida je daleko
U Zagrebu jesen dolazi s Medvednice
Najprije se pojave oblaci ko nebeska mana sumnjivih namjera
I visoko gore bukve počnu gubiti lišće
Što već sredinom listopada obeshrabruje breze na Zvijezdi
Da bi u prvoj polovici studenoga sve završilo
Pobjedom starenja
Ja stojim na predzadnjoj postaji tramvaja
I otpuhujem dimove cigare u borbi s oštrim zrakom
Ne pomaže Osjećam kako se studen i vlaga talože
Duboko u kostima, nešto kao kad ti duge vlasi
Kakve mlađe žene
Prelaze preko trbuha približujući se opasno
Preponama slabina
I mislim: ovo mora biti vrijeme zimnice
I određenih unutarnjih suprotnosti
Vrijeme kad čak i naše lijevousmjerene novinarke
Sanjaju Floridu, uzdišu za boljim zimama
I mlađim godinama i ljušte rusizme po rečenicama kao
Posljednje ostatke sunca na koži mrtva ljeta
Nema sumnje, mora da je nešto umrlo
Duboko u rašljama stabala
Na Medveščaku i inače među nogama
I jesen je već u Zagrebu kao da se sa Sljemena
Spustio na zemlju zepelin Božjih darova
Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja
Dobar tuš malo nježnosti i zaborava
Ali Florida je daleko
A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat
Još traje za one koji su u ratu
Drugima preostaje spora vuča tramvaja
Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok
Svi biti mrtvi.
Boris Maruna
U Zagrebu jesen dolazi s Medvednice
Najprije se pojave oblaci ko nebeska mana sumnjivih namjera
I visoko gore bukve počnu gubiti lišće
Što već sredinom listopada obeshrabruje breze na Zvijezdi
Da bi u prvoj polovici studenoga sve završilo
Pobjedom starenja
Ja stojim na predzadnjoj postaji tramvaja
I otpuhujem dimove cigare u borbi s oštrim zrakom
Ne pomaže Osjećam kako se studen i vlaga talože
Duboko u kostima, nešto kao kad ti duge vlasi
Kakve mlađe žene
Prelaze preko trbuha približujući se opasno
Preponama slabina
I mislim: ovo mora biti vrijeme zimnice
I određenih unutarnjih suprotnosti
Vrijeme kad čak i naše lijevousmjerene novinarke
Sanjaju Floridu, uzdišu za boljim zimama
I mlađim godinama i ljušte rusizme po rečenicama kao
Posljednje ostatke sunca na koži mrtva ljeta
Nema sumnje, mora da je nešto umrlo
Duboko u rašljama stabala
Na Medveščaku i inače među nogama
I jesen je već u Zagrebu kao da se sa Sljemena
Spustio na zemlju zepelin Božjih darova
Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja
Dobar tuš malo nježnosti i zaborava
Ali Florida je daleko
A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat
Još traje za one koji su u ratu
Drugima preostaje spora vuča tramvaja
Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok
Svi biti mrtvi.
Boris Maruna
Guest- Guest
Page 1 of 7 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7
Similar topics» Vladavina kaosa
» Afganistan : Teorija kaosa
» Izraelski ministar kaosa
» Aranžman BiH s MMF-om propao, vlasti strahuju od kaosa
» Biden u Hrvatskoj, nova tura kaosa!
» Afganistan : Teorija kaosa
» Izraelski ministar kaosa
» Aranžman BiH s MMF-om propao, vlasti strahuju od kaosa
» Biden u Hrvatskoj, nova tura kaosa!
Page 1 of 7
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum