Predkršćanski, paganski elementi u kršćanstvu

Pošto nam dolazi Božić, naravno da ću čestitati svima kad dođe vrijeme. Ateistima sretne blagdane i odmor, paganima sretne Julske svetkovine, božić kao rođenje Sol Invictusa i drugih solarnih božanstava pa tako i Isusa za kršćane.

Veg i Tri su me idejom potakle na ovu temu (tnx )

Poganske svečanosti

Zimske su se svetkovine slavile u mnogim kulturama, uglavnom zato što je bilo manje poljoprivrednog rada tijekom zime. Iz vjerskoga kuta, Uskrs je bio važniji u crkvenom kalendaru, a Božić je bio manje važan. Neke od svečanosti koje su vjerojatno poslužile kao svojevrstan model Božiću bile su rimske Saturnalije, Keltski blagdan Jul (Yule) i rimski blagdan Natalis Solis Invicti koji se održavao 25. prosinca.

Saturnalije

Najpoznatije rimske zimske svetkovine bile su Saturnalije (Saturnalia), vrijeme opuštanja, gozbe, razveseljavanja i odmor od formalnih pravila. Običaj je bio da se daruju maleni darovi (Saturnalia i Sigillaricia), najčešće lutke za djecu i svijeće za odrasle. Posao se odgađao, a slavili su i robovi. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. Katul govori da su to bili "najbolji dani". Saturnalije su slavile boga Saturna (pandan Kronu iz grčke mitologije) te su počinjale 17. prosinca, a duljina svetkovina s vremenom se povećala do 24. prosinca, a u carsko je vrijeme skraćena na pet dana.

Natalis Solis Invicti

25. prosinca Rimljani su slavili Dies natalis Solis Invicti ili "rođendan nepobjedivog Sunca". Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem. Car Aurelije proglasio je taj dan blagdanom diljem cijelog carstva.
Taj je dan smatran i danom zimskog solsticija koji su Rimljani nazivali bruma. To je bio dan kad je Sunce dokazalo da je nepobjedivo.

Jul

Poganski su Skandinavci održavali zimske julske svetkovine, krajem prosinca do početka siječnja. Palile su se julske cjepanice (panj, badnjak) u čast Thoru, bogu grmljavine, s vjerovanjem da će svaka iskra iz vatre predstavljati novorođenu svinju ili tele nadolazeće godine. Gozba bi trajala dok panj ne bi izgorio, uglavnom dvanaestak dana. Skandinavci još uvijek Božić nazivaju Julom, a u Engleskoj je riječ Yule sinonimna s Božićem. Poznat je i julski ovan ili pak koza, Julbock, koji je bio simbol tih svetkovina u Skandinaviji.
U Njemačkoj su postojali blagdani Mitwinternacht (noć u sredini zime) i Wintersonnenwende (zimski solsticij), a također i dvanaest divljih noći - Rauhnächte - u kojima se slavilo, jelo i pilo.
Danas se umjesto cjepanice ili panja često pravi i istoimeni kolač, najčešće s čokoladnim premazom boje drveta.

Kult Atisa i Kibele

Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke bogova. Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi. Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Tijekom nje svećenik je nudio krv svoje ruke i time simbolično žrtvovao sam sebe. Neki povijesničari tvrde da su svećenici na kraju festivala na treći dan odlazili u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao. Tijekom proslave jela se neka vrsta posvećenog objeda, a sljedbenicima su bili izbrisani svi grijesi jer su bili posvećeni krvlju, odnosno žrtvom svećenika.




Vezano za kršćanstvo. Narodi su već imali ova slavlja prije kristijanizacije, a pošto nisu mogli uništiti paganizam, onda su ga asimilirali. Mitski, Isus kao solarno božanstvo, slavi se kad i druga solarna božanstva, no ako mislite da je Isus bio rođen u to doba  varate se. Štoviše, to negira i sama Biblija. Pogotovo oni koji se bave stokom znaju da se stoka u zimi ne vodi na pašu dok se u Bibliji navodi da su pastiri bili na paši sa stokom. Rođen je u kasno proljeće ili ljeto, a ne u zimu.




Vjeronauk u slici:
Svjetlonoša:
http://svjetlonosa.bloger.index.hr/post/vjeronauk-u-slici/563963.aspx

Vjerojatno sam dopizdila već s linkovima na članke, al' jebiga, evo još jedan. 

Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti

Znanstveni članak hrvatskog etnologa Vitomira Belaja koji se dosta bavio praslavenskim poganstvom, običajima i interpretaciji tih običaja u korpusu stare slavenske religije. Mislim da sam već spominjala njegovu knjigu "Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja".

Vegvísir wrote:Vjerojatno sam dopizdila već s linkovima na članke, al' jebiga, evo još jedan. 

Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti

Znanstveni članak hrvatskog etnologa Vitomira Belaja koji se dosta bavio praslavenskim poganstvom, običajima i interpretaciji tih običaja u korpusu stare slavenske religije. Mislim da sam već spominjala njegovu knjigu "Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja".

KLANJANJE. U Babilonu, pogani su se klanjali pred kipom koji je postavio Nabukodonosor, a prigibanje koljena bio je dio bogoslužja Baalu (Dn 3,7; 2 Kr 19,18). U Bibliji, Danijel se klanja i moli pravome Bogu, dok Pavao piše: ”Zato prigibam koljena pred Ocem” (Dn 6,11; Ef 3,14).

UZDIZANJE RUKU. U egipatskom svetištu, poganski svećenici klanjali su se idolu Sunca uzdizanjem ruku. Lucijan govori o klanjanju ”Nepoznatome Bogu uzdignutih ruku prema nebu” (usp. Dj 17,23) u Ateni. U Vergilijevom stihu čitamo:
‘Stoji ispred kipova božjih,
Šireći prema Jupiteru uzdignute ruke svoje.’

U Bibliji, običaj uzdizanja ruku u klanjanju Bogu neprestano se spominje, u navodima kao što su: ‘‘Dižite svoje ruke prema Svetištu” (Ps 134,2), i: ”Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Slika poznatog sklapanja ruku svugdje se prepoznaje kao simbol molitve. Ali neki ”tvrde” da čak i to potječe od poganskih običaja sklapanja ruku radi iskazivanja poslušnosti različitim bogovima ili gospodarima!
IZUVANJE OBUĆE. Jamblik navodi da su drevni Grci prinosili žrtve i klanjali se bosonogi. Solin tvrdi da nije bio dopušten ulazak u Dijanin hram na Kreti s obućom na nogama. Takav običaj također je prisutan kod muslimana u jeruzalemskoj Zlatnoj kupoli. Tertulijan spominje klanjaoce Jupiteru koji su molili za kišu hodajući bosonogi. U Bibliji, Bog zapovijeda Mojsiju da izuje obuću jer stoji na svetom tlu (Izl 3,5).
UGOVORNI OBREDI. Mnogi antički narodi imali su običaj obvezivanja na određene odluke rasijecanjem teleta ili druge žrtvene životinje na dva dijela i prolaskom između rastavljenih dijelova. U Bibliji, isti je običaj slijedio Abraham u primanju svečanog obećanja od Boga (Post 15, 9-17; usp. tak. Jr 34, 18-19).
SVETO BRDO. Pogani su imali svoja sveta brda, poput brda Ida, koje spominje Ovidije. U Bibliji, Izraelci su zastupali pojmove poput ”svetog brda” i ”svete planine” i opisivali ih sakralnim atributima (Iz 27,13; Dn 9,20; 2 Pt 1,18).
SVETO MJESTO. Pogani su u najskrovitijem dijelu vlastitih hramova imali sveto mjesto, u koje su pristup imali samo svećenici. Poznati primjer tome je drevni hram u Aswanu, Egipat. U Bibliji, jeruzalemski Hram imao je Svetinju nad svetinjama u koju je ulazak bio dopušten samo velikom svećeniku (Heb 9,25).
SVEĆENICI. Svećenici koji su služili u antičkom Herkulesovom hramu bili su uvijek odjeveni u lanena odijela i nosili kape od istog materijala, te održavali vječnu vatru na oltarima. U Bibliji, izraelski svećenici bili su odjeveni u lanena odijela i nosili lanene kape (Izl 39, 27-28). Vatra je također neprestano gorjela na oltaru (Lev 6, 2-5).
BEZ MANE. Poganski Egipćani, kao što Herodot navodi, prolazili su velike udaljenosti kako bi se uvjerili da su bijeli bikovi žrtvovani bogu Apisu bili bez mane. U Bibliji, Izraelcima se neprestano zapovijeda da prinose žrtve bez mane (Lev 22,19 i dr.).
POSREDNIČKA ŽRTVA. Žrtvujući bika Apisu, Egipćani su vjerovali da se svaka kazna koja je prijetila njima ili egipatskoj zemlji, prenosila na glavu životinje, koju bi prodali Grcima ili bacili u Nil. U Bibliji, Izraelci su imali obred kojim su se grijesi prenosili na glavu jarca (Lev 16,21).
SVETI KOVČEG. Tacit izvješćuje kako se na sjeveru Njemačke narod klanjao Herthi, božici zemlje. Krave su vukle sveti kovčeg u kojem je trebala odsjesti, a smjeli su ga dotaknuti samo svećenici. U Bibliji, Božji kovčeg, kojeg su vukli ovnovi, također je bilo zabranjeno dodirivati (1 Ljet 13, 9-10).
GRADOVI UTOČIŠTA. Pojam grada utočišta u koji se mogla sakriti optužena osoba, bio je poznat među poganima. Takvo se mjesto može posjetiti u gradu utočištu u nacionalnom povijesnom parku na Velikom otoku, Havaji. U Bibliji, gradovi utočišta spominju se na brojnim mjestima (Br 35, 11-14 i dr.).
PRIJESTOLJE. Poganski kraljevi sjedili su na prijestolju (Est 5,1). U Bibliji, izraelski kraljevi sjede na prijestolju, a čak je i bog prikazan kako sjedi na prijestolju (Ps 47,8).
LAVOVI. Zidovi koji okružuju Procesijsku ulicu od Ištarinih vrata do Mardukovog hrama bili su urešeni sa poznatih šezdeset lavova (posvećenih Ištari). U Bibliji, Salomonovo prijestolje od bjelokosti, kojemu su vodile stepenice, bilo je temeljito urešeno kipovima dvanaest lavova (1 Kr 10, 18-20).
LIJEČENJE. Izis, poznata egipatska božica, predstavljana je kao zaštitnik ili liječnik svih bolesti. U Bibliji, pošto su pobjegli iz Egipta, Izraelci su vjerovali da je Gospodin zaštitnik i liječnik svih bolesti (Izl 15,26).
KOBNA VIZIJA. U mitologiji, Semele je molila Jupitera da joj pokaže svoju slavu, ali je ovaj oklijevao, znajući da će to imati tragične posljedice. Ali budući da je ustrajala, ukazao joj se u svom božanstvu i bila je proždrijeta njegovom prisutnošću. U Bibliji, Izraelci su također vjerovali da neće preživjeti ukoliko vide Boga u svojoj slavi (Izl 33,20 i dr.).
ŠTAP. U poganskom mitu, Homer opisuje da je bog Merkur koristio štap kojime je izveo mnoga čudesa. U Bibliji, Mojsije je sa štapom u ruci izveo mnoga čudesa u Egiptu (Izl 4,17).
VODA IZ STIJENE. U poganskom mitu, božica Rea je udarila u stijenu koja je provrijela vodom. Grčki je pjesnik to izrazio sljedećim riječima:
‘Udarivši žezlom u zjapeću stijenu,
Iz razdvojene visine poteče niz brdo nabujalo vrelo.’
U Bibliji, Bog govori Mojsiju: ”Udari po pećini: iz nje će poteći voda” (Izl 17,6).
ZAKONI NA KAMENIM PLOČAMA. Poznati Hamurabijev zakonik bio je napisan na kamenu. U Bibliju, Deset zapovijedi također je napisano na kamenim pločama (Izl 31,18).































HRAMSKI STUPOVI. Poganski hramovi, poput feničkih, poznati su po dva velika stupa na pročelju. U Bibliji, Salomonov Hram također je imao dva velika stupa na pročelju (2 Ljet 3,15).

VATRA. Pogani su božanstva asocirali s vatrom – Grci za boga Prometeja, Perzijanci za sina Ahure Mazde i pripadnici kulta Mitre. U Bibliji, Izraelci vjeruju da se Bog objavio u stupu vatre i gorućem grmu (Ps 78,14; Izl 3,2).

VATRA IZNAD GLAVE. Adam Clarke piše: ”Znak vatre iznad blage osobe u poganima se smatrao kao znak od bogova da je osoba pod posebnim utjecajem nadnaravnih moći i predodređena za neko izvanredno poslanje. Zatim potvrđuje to citatom iz Virgilija… U Bibliji, kada su učenici na Dan pedesetnice bili ispunjeni Duhom Svetim, ‘‘pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.” (Dj 2,3).

VATRENI KONJI. U poganskoj mitologiji, Apolon sjedi na plamtećoj kočiji, pokretanoj od konja koji udišu i ispuhuju vatru. Četiri su konja, a njihova su imena povezana s vatrom. U Bibliji, kada je Ilija uznesen na nebo, ”ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2 Kr 2,11).

BLAGDAN SJENICA. Plutarh je smatrao da se Židovi klanjaju bogu Bahusu, ”jer su imali blagdan točno istog tipa pod nazivom Blagdan sjenica, koji su slavili u vrijeme berbe, tako da su pod vedrim nebom rasprostrli stol i iznijeli svakovrsno voće, sjedeći ispod šatora izrađenih od trsova loze i bršljana.”

PRVINE. Plinije svjedoči da poganski Rimljani nikad nisu kušali od berbe kukuruza ili vina, sve dok svećenici ne bi prinijeli prvine bogovima. U Bibliji, Izraelci prinose svoje prvine Bogu (Lev 23,10).”

U nastavku, Woodrow istu logiku primjenjuje na predstavu Boga u Bibliji i dolazi do sljedećih zaključaka:

”Gradimo li zaključke na pukim sličnostima, osim Biblije, i sam Bog bio bi poganski!

– Poganska ”žena” pod nazivom ”Babilon veliki” ima čašu u rukama (Otk 17,4); Bog ima čašu u rukama (Ps 75,8)

– Poganski kraljevi sjede na prijestolju i nose krunu; Bog sjedi na prijestolju i nosi krunu (Otk 1,4; 14,14)

- Pogani su se klanjali Suncu; Bog je ”Sunce pravde” (Mal 4,2)

- Poganski bogovi prikazivani su u obličju zvijezda; Bog se naziva ”sjajna zvijezda Danica” (Otk 22,17)

- Poganski bogovi imali su hramove koji su im bili posvećeni; Bog ima svoj hram (Otk 7,15)

- Pogani su izgradili visoki toranj u Babilonu; Boga se prikazuje kao visoki toranj (2 Sam 22,3)

- Poganski su bogovi prikazivani sa krilima; Bog je prikazan sa krilima (Ps 91,4)”4



¹ http://www.ralphwoodrow.org/books/pages/babylon-mystery.html
² http://www.ralphwoodrow.org/books/pages/babylon-connection.html
³ R. Woodrow, The Babylon connection?, Ralph Woodrow Evangelistic Association, 1999., 100. – 105. str.
⁴ Isto, 105. str.

Uf, brdo krivih usporedbi...

Mad_Vlad wrote:Uf, brdo krivih usporedbi...

koje? molim obrazloži.

Upravo si naveo sve bitne zajedničke elemente judaizma i okolnih politeističkih religija iz koje je ono poteklo, pa to Vlada malo smeta.

Sefirot wrote:

Mad_Vlad wrote:Uf, brdo krivih usporedbi...

koje? molim obrazloži.

Krivo sam se izrazio. 
Usporedbe stoje samo nema navoda iz poganskih običaja iz kojih su točno te tvrdnje izvučene. Iz Tore i NZ možemo lako naći, dao si točan navod gdje potražiti dok nema za isto o poganskim običajima.
Znači moramo svi čitat Woodrow-e knjige i onda još hrpa istraživanja da se vidi je l' to njegovo baš sve tako kako on piše da jest. 
Želim reći, ne može se uzeti zdravo za gotovo.

von_Starhemberg wrote:Upravo si naveo sve bitne zajedničke elemente judaizma i okolnih politeističkih religija iz koje je ono poteklo, pa to Vlada malo smeta.

Judaizam nije potekao od okolnih politeističkih religija nego stoji kao sušta suprotnost njima. Došao Abraham i rekao: " Dosta ovog ludila. Bog je jedan!"

Mad_Vlad wrote:

von_Starhemberg wrote:Upravo si naveo sve bitne zajedničke elemente judaizma i okolnih politeističkih religija iz koje je ono poteklo, pa to Vlada malo smeta.

Judaizam nije potekao od okolnih politeističkih religija

Koji je dokaz za to? Za suprotno ima dokaza koliko hoćeš, pa i oni navedeni u prethodnim upisima na ovoj temi.

Mad_Vlad wrote:

von_Starhemberg wrote:Upravo si naveo sve bitne zajedničke elemente judaizma i okolnih politeističkih religija iz koje je ono poteklo, pa to Vlada malo smeta.

Judaizam nije potekao od okolnih politeističkih religija nego stoji kao sušta suprotnost njima. Došao Abraham i rekao: " Dosta ovog ludila. Bog je jedan!"

Koliko mi je god judaizam drag tj. jedini drag od Abrahamskih religija, ipak ovo što si rekao je totalni nonsens. Judaizam se također razvio od okolnih, semitskih vjerovanja i praksi...

Sefirot wrote:

Mad_Vlad wrote:

von_Starhemberg wrote:Upravo si naveo sve bitne zajedničke elemente judaizma i okolnih politeističkih religija iz koje je ono poteklo, pa to Vlada malo smeta.

Judaizam nije potekao od okolnih politeističkih religija nego stoji kao sušta suprotnost njima. Došao Abraham i rekao: " Dosta ovog ludila. Bog je jedan!"

Koliko mi je god judaizam drag tj. jedini drag od Abrahamskih religija, ipak ovo što si rekao je totalni nonsens. Judaizam se također razvio od okolnih, semitskih vjerovanja i praksi...

Well, to ti je tako po judaizmu i židovskoj tradiciji. Prvi Hebrej, odnosno Ivri je bio Avraham. Uvoditelj jednoboštva u svijet po kojemu je živio i umro. I drugi prije njega su znali za to ali nisu radili po tomu. 
Drugih kandidata nemamo. 
Judaizam kakav je danas potječe od nacionalne objave Božje na Sinaju. Prije ga nije bilo.

Druga stvar, taj tvoj okultizam je više od pola kabala, židovsko mistično učenje nastalo na proučavanju Tore. Pomješali ste ga dosta s egipatskim i grčkim mističnim učenjima čija je realnost bila mnogoboštvo. 
Bez kabale, što vam ostaje?:-)

Mad_Vlad wrote:Well, to ti je tako po judaizmu i židovskoj tradiciji. Prvi Hebrej, odnosno Ivri je bio Avraham. Uvoditelj jednoboštva u svijet po kojemu je živio i umro. I drugi prije njega su znali za to ali nisu radili po tomu.
Drugih kandidata nemamo.
Judaizam kakav je danas potječe od nacionalne objave Božje na Sinaju. Prije ga nije bilo.

Druga stvar, taj tvoj okultizam je više od pola kabala, židovsko mistično učenje nastalo na proučavanju Tore. Pomješali ste ga dosta s egipatskim i grčkim mističnim učenjima čija je realnost bila mnogoboštvo. 
Bez kabale, što vam ostaje?:-)

Ovo bi prošlo kada bi iz povijesti izbacili prvu monoteističku religiju koja je bila Egipatska i na kojoj je Abraham stvorio i kreirao monoteizam.
Bilo bi priglupo reći da je Judaizam stariji od Egipatskog monoteizma Atona koji je proizašao od prvog monoterista Amenhotepa IV poznatijeg kao Ekhnaton.

Čak je i Zoroastrizam, bez obzira na dualnost polatiteta monoteistička religija i također starija od Judaizma....


Preporučam Frazerovu Zlatnu Granu...



P.S. ima mnogo grana okultne filozofije, meni osobno paše Kabala što ne znači da je okultizam pola kabala.... a također postoje interesantni podaci koji razmatraju kabalu prije židovskog nastanka no da, židovima se mora dati respekt u održavanju i razvijanju tog mističnog sustava.
Tako da .... judaizam jest mješavina koja se naknadno posebno razvila... ps. prije nego što su prihvatili monoteizam, predžidovska plemena su bila politeistička također. Trebam li govoriti o "ženama boga jahve"?

Još jedan zanimljiv tekst:

http://www.matica.hr/hr/360/PRETKR%C5%A0%C4%86ANSKI%20PRE%C5%BDICI%20U%20HRVATSKIM%20NARODNIM%20TRADICIJAMA%20/

Cijeli tekst je na gornjem linku, kopiram samo dio vezan uz nadolazeće blagdane i običaje

Pretkršćanski elementi Božića, Nove godine i popratnih običaja wrote:

Božić se općenito u Europi kao blagdan rođenja Isusa Krista slavi tek od četvrtog stoljeća. Nema podataka o uvođenju i prvom obilježavanju i uvođenju, ali utvrđeno je da se slavio u Rimu već 354., u Konstantinopolu 379. i u Antiohiji 388. godine. Prije toga svetkovao se 6. siječnja kao datum duhovnoga rođenja Kristovog, tj. kao dan njegova krštenja koje je obavio sv. Ivan Krstitelj. Božić kao blagadan datiran je 25. prosincem kako bi »prekrio« veliku starovjernu antičku svetkovinu, Dies natalis Solis Invicti (Rođendan Nepobjedivoga Sunca). Ta je već stotinjak godina bila poznata diljem rimskog svijeta, a nastala je širenjem sinkretističke mitraističke religije, posebno omiljene među vojnicima. Mitra je također bio solarno božanstvo, a njegov kult, pridošao s Bliskoga istoka, u Rimskom je Carstvu bio popularan uz stariji politeizam. Kad je kršćanstvo postalo državna religija, taj se kult nastojalo potisnuti preformuliranjem solarnoga obilježja zimskoga solsticija u metaforu Krista kao Sunca koje nad svima širi svoje svjetlo.

Božić je ubrzo postao popularan pa se u zapadnom svijetu i nova godina počela računati od 25. prosinca. Tako je u doba Karolinga Božić u skoro čitavoj Europi postao ujedno i kalendarski, svjetovni početak godine, što su naravno prihvaćali i tek pokrštavani narodi. Tek su za reformacije mnogi gradovi 1. siječnja vratili kao početak godine, a 1691. papa Inocent XII. to je službeno odredio i za Katoličku crkvu.

Nova godina se pak u Praslavena po svem sudeći slavila 1. ožujka, praćena paljenjem krijesova i maskiranim ophodima čije tragove prepoznajemo i danas. Kalendarske promjene koje su nastupile nakon što je vladajući sloj prihvatio kršćanstvo bile su teško prihvaćane u običnom puku, u kojemu je i dalje bilo prisutno tzv. dvovjerstvo – unatoč (formalnoj) pripadnosti kršćanstvu, mitološka podloga i shvaćanje tijeka godine nisu se promijenili. Štoviše, oni se i nisu sukobljavali s kršćanskom vjerom već su joj mogli biti komplementarni. Stoga su s vremenom običaji »stare« Nove godine, tj. Velje noći, prebačeni na onu kršćansku, 25. prosinca, odnosno na 1. siječnja. Bilo je i obreda povezanih s buđenjem proljeća pa su oni prebačeni na Uskrs, a obredni ophodi stavljeni su između Božića i Uskrsa kao poklade.

Jedan od najraširenijih božićnih običaja bile su kolede, pjevanje kolednica u ophodu naseljenim mjestom. Tim se pjesmama na vratima čestita rođenje maloga Boga, što Belaj tumači onim dijelom rekonstruiranoga mita koji govori o ophodnicima iz Velesova svijeta što Perunu pred dvore dolaze čestitati rođenje sina, Maloga boga – Božića, kojega potom otimaju i odvode u podzemni svijet. Isto tako, mnoge pjesme toga korpusa sadrže tekstove u kojima se moli da nova godina donese obilje, plodnost, zdravlje i slično, tj. sve ono što je bog plodnosti mogao dati.

U starih Slavena riječ »bor« označavala je bilo koje drvo. Tek se podjelom na grane u južnih Slavena ona značenjski stopila s latinskim »pinus«, pri čem je bor postao stablo svijeta na kojemu Perun obitava, a ophodnici ga posjećuju nakon sinova rođenja. U ostatku Europe nekad su se o Božiću ukrašavale zelene grane, a u XIX. stoljeću ustalio se običaj kićenja božićnoga drvca koje je katkada moglo biti i čempres, jela te smreka.

Zapravo, prenosim i još neke zanimljivost, sve s istog linka:

Jurjevo wrote:

Na dan 23. travnja u kršćanstvu se obilježava mučeništvo sv. Jurja, visokog rimskog časnika, koji je za Dioklecijana, 303. godine, bio pogubljen jer se nije htio odreći vjere. Službeno ga se počinje štovati u V. stoljeću, a sigurno je potvrđena proslava 23. travnja 684. godine u Rimu. Njegova borba sa zmajem tada se još ne spominje – opisana u IX. stoljeću, vjerojatno potječe s Istoka. Jedan od starijih hrvatskih srednjovjekovnih književnih spomenika je Pisan svetago Jurja, u XIV. stoljeću uvrštena u Pariški kodeks. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj, Ugarskoj i Poljskoj obilježavanje pogibije sv. Adalberta (u misionarskom pohodu 23. travnja 997. godine) istisnulo Jurjevo, pa se ono slavilo 24. travnja. Nakon raskida državno-pravnih veza s Ugarskom, i Jurjevo je u Hrvatskoj vraćeno na 23. travnja.

Jurjevo je na granici zimske i ljetne polovice godine, što je seljačkom stanovništvu važno jer tada počinju prvi radovi izvan kuće. Uza nj vezano je više običaja i obreda, od kojih su u nas najpoznatiji obredni pohodi Zelenoga Jurja i paljenje krijesova.

No, proučavajući narodne pjesme koje se koriste u vrijeme ophoda i slavlja, etnolozi i lingvisti rekonstruirali su mitološki sloj koji prethodi kršćanstvu. Ustvari, jedina usporedba sv. Jurja s Jurjem pretkršćanskoga svijeta je u elementu borbe sa zmijom/zmajem, koji je opet raznolikoga značenja. Sv. Juraj zmaja ubija kopljem kao vitez konjanik, da spasi kraljevnu, što se na metaforičkoj razini može gledati kao borba s Nečastivim ili pak pobjeda kršćanstva nad herezom. Slavenski je Juraj bog vegetacije što se o Jurjevu mačem bori sa svojim poočimom Velesom, nakon čega, izašavši na površinu, donosi početak plodne godine. Kako je već izloženo, susrevši potom svoju sestru Maru, oni spremaju božansku svadbu.

Mara i Juraj u stvari su Perunovi blizanci, rođeni na Novu godinu, koji u proljeće svojim životom pokreću daljnji tijek godine. Također je zanimljivo što je Juraj i gospodar vukova, pa su njemu upućivane molbe za zaštitu sela od divljih šumskih zvijeri.

No, najvažnija je – uz njegov aspekt plodnosti – njegova veza s mjestom na kojemu se nalazio prije, odrastajući u Velesovom svijetu. To je, dakle, podzemni svijet u kojemu žive duše umrlih ljudi – u općenitoj slavenskoj mitologiji zove se Virej. Riječ je o mitskomu svijetu vječnoga proljeća, pašnjaka, livada i šuma. Kao Velesov posinak Juraj ima njegove ključeve te ga na koncu zime otvara puštajući proljeće u svijet ljudi, a dolaskom pred zlatna vrata Perunova dvora te ključeve mora dati Mari kako bi se spajanjem dvaju principa – vlažnosti podzemlja i sunca gornjega svijeta – dobio temelj plodnosti.

Osim što je na grčkom, kako rekoh, „georgios“ i seljak, za uklapanje Jurja u interpretatio christiana bilo je posebno prikladno i mjesto sv. Jurja u kalendaru.

Ukratko, pod kršćanskom predajom o sv. Jurju nalazi se duboko ukorijenjena priča o dolasku proljeća zaslugom boga vegetacije Jurja i o njegovu susretu s izgubljenom sestrom. Nastavak te mitske priče uočljiv je u sljedećem blagdanu.

Ivanje wrote:

Ivanje kao kršćanski blagdan, dan sv. Ivana Krstitelja, svetkuje se 24. lipnja, dva mjeseca nakon Jurjeva. I širom hrvatskih krajeva tada se oduvijek palio krijes, poznat kao Ivanjski krijes – velika lomača oko koje bi se slavilo. Belaj pritom napominje da etimologija riječi »krijes« vrlo vjerojatno nema veza sa samom lomačom, već s imenom pretkršćanskoga blagdana kojim se slavila plodnost rasta vegetacije, ponajviše žitarica. Ivanje, naime, pada točno šest mjeseci poslije, odnosno šest mjeseci prije Badnjaka, a samo tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21. lipnja. I ispod njega krije se općeslavenski nastavak spomenutoga mita.

Jurjevski običajni tekstovi slaveći dolazak proljeća opisuju susret Jurja i Mare, no njihova je svadba samo najavljena, ne i izvršena. Glavna zanimljivost ivanjskih pak tekstova jest što se u njima ne spominje Juraj, nego Ivan (Ivo), no glavna junakinja i dalje je djevojka Mara. Nadalje, njihova je svadba u tijeku, i to na zlatnoj grani, na vrhu stabla svijeta, tj. u dvoru njihova zajedničkoga oca Peruna. U najstarijem slavenskom sloju stablo svijeta je iva ili rakita, potom hrast ili dub, a u najmlađem bor ili jela.

Zanimljiv je i kraj priče. Tijekom ljeta Ivan i Mara uživaju u životu, no onda Ivan prevari Maru. Belaj i drugi iz toga iščitavaju spomenuti prevrtljiv Jurjev/Ivanov aspekt Mjeseca pred Suncem (Mara kao Perunova kći). Mara potom u većini kazivanja ubija Ivana i to strjelicama, koje su – poput munja – Perunovog oružja, nakon čega postaje starica Morana, božica zime i smrti, koja i sama umire nekoliko tjedana prije ponovnog rađanja na Velju noć.

Mad_Vlad wrote:Druga stvar, taj tvoj okultizam je više od pola kabala, židovsko mistično učenje nastalo na proučavanju Tore. Pomješali ste ga dosta s egipatskim i grčkim mističnim učenjima čija je realnost bila mnogoboštvo. 
Bez kabale, što vam ostaje?:-)

Kabala je isto,smeće!

Sefirot wrote:

Mad_Vlad wrote:Well, to ti je tako po judaizmu i židovskoj tradiciji. Prvi Hebrej, odnosno Ivri je bio Avraham. Uvoditelj jednoboštva u svijet po kojemu je živio i umro. I drugi prije njega su znali za to ali nisu radili po tomu.
Drugih kandidata nemamo.
Judaizam kakav je danas potječe od nacionalne objave Božje na Sinaju. Prije ga nije bilo.

Druga stvar, taj tvoj okultizam je više od pola kabala, židovsko mistično učenje nastalo na proučavanju Tore. Pomješali ste ga dosta s egipatskim i grčkim mističnim učenjima čija je realnost bila mnogoboštvo. 
Bez kabale, što vam ostaje?:-)

Ovo bi prošlo kada bi iz povijesti izbacili prvu monoteističku religiju koja je bila Egipatska i na kojoj je Abraham stvorio i kreirao monoteizam.
Bilo bi priglupo reći da je Judaizam stariji od Egipatskog monoteizma Atona koji je proizašao od prvog monoterista Amenhotepa IV poznatijeg kao Ekhnaton.

Čak je i Zoroastrizam, bez obzira na dualnost polatiteta monoteistička religija i također starija od Judaizma....


Preporučam Frazerovu Zlatnu Granu...



P.S. ima mnogo grana okultne filozofije, meni osobno paše Kabala što ne znači da je okultizam pola kabala.... a također postoje interesantni podaci koji razmatraju kabalu prije židovskog nastanka no da, židovima se mora dati respekt u održavanju i razvijanju tog mističnog sustava.
Tako da .... judaizam jest mješavina koja se naknadno posebno razvila... ps. prije nego što su prihvatili monoteizam, predžidovska plemena su bila politeistička također. Trebam li govoriti o "ženama boga jahve"?

To prolazi bez problema ako na Ekhnatonov "monoteizam" gledaš kakav je doista bio.  Nastao kao oporba sve većoj vlasti i moći svećenika koji su smanjivali faraonovu moć. Da bi im srušio njihove pretenzije odbacio je sve bogove i ostavio jednog koji je nazvan Aton. Taj Aton prikazan kao sunčev disk grije jedino njega i njegovu obitelj i on je jedini tumačitelj njegove volje ili prorok. Dakle, "objavio" se samo njemu i on jedini zna što taj bog hoće.
U tu je svrhu napravio novu prijestolnicu i preselio tamo svećenike koji su slušali samo njega.
Drugo, ne može se izbaciti mogućnost da je Avraham stariji od Ekhnatona i prvi počeo govoriti o jednom Bogu.
Treće, godine vladanja pojedinih faraona odavna traže reviziju. 
Četvrto, odmah nakon smrti tog faraona Egipćani su napravili sve da ga izbrišu iz povijesti. Vratilo se opet mnogoboštvo. Danas taj Eknatonov izlet u jednoboštvo se zove Amarna experiment. 
Za razliku od Avrahama, nije uspio.
Sve to što tvrdiš kao istinu je još uvijek u statusu teorije jer nije opće prihvaćeno. 
Peto, koja su to predžidovska plemena?
Šesto, to da je JHVH imao ženu počiva na jednom ružnom crtežu i par riječi isa strane pronađenom u zabačenom mjestu u pustinji.
Taj tzv. dokaz ne bi prošao ni na jednom respektnom sudu ali skeptici se skroz s njim razmahuju.

Kakve podatke imaš o predžidovskoj kabali, baš me zanima. 

Druga stvar, u modi je od davnih vremena negirati Židovima židovsko a potvrđivati nežidovsko. Kad to ode u ekstremne razmjere dobijemo holokaust. Ponašanje svijeta prema Izraelu vodi u tom pravcu iako se zaklelo "Nikad više".

Patriot_1 wrote:

Mad_Vlad wrote:Druga stvar, taj tvoj okultizam je više od pola kabala, židovsko mistično učenje nastalo na proučavanju Tore. Pomješali ste ga dosta s egipatskim i grčkim mističnim učenjima čija je realnost bila mnogoboštvo. 
Bez kabale, što vam ostaje?:-)

Kabala je isto,smeće!

Hvala na inputu, aj sad otvori temu o sotoni i demonima, nisi dugo.

Misliš o sefirotu i tebi?