dnevnik snova

Unimatrix_Zero wrote:negdje sam jednom citao da u buducnosti cemo moci naruciti snove po zelji 

Da bi od samog početka bilo jasno kako se ta moja prva ljubav vehementno rasplamsavala, moram odmah reći da je za nešto više od godinu dana, koliko je sve to trajalo, konzumacija te strasti bila - eufemistički rečeno - prividno relativno skromna. Svi naši kontakti, između te djevojčice, kojoj je vjerujem, tada bilo također približno trinaest godina, i mene, sastojali su se u tome što smo jednom prilikom razgovarali, a taj nam se razgovor sastojao od ukupno ni manji ni više nego četiri riječi, o čemu će poslije još biti više riječi.
Netko bi time, možda, bio razočaran; međutim, Evanđelje po Ivanu počinje riječima:"U početku bijaše riječ" pa, znači, svaka je riječ nešto silno dragocjeno, a četiri riječi pravo su bogatstvo - bar mi se tako činilo nakon onog razgovora. Ali, prije nego izrijekom citiram čitav taj razgovor u cjelini, moram barem skicirati što mu je prethodilo.
Ljerka - tako se zvala ta djevojčica - stanovala je nedaleko od mene; stotinjak metara dalje. Nije, dakle, čudo što smo - idući, primjerice, u školu ili vraćajući se iz škole kući - neki put prošli jedno pored drugoga. U takvim bih susretima treće vrste ponovno i ponovno sve intenzivnije uočavao kako je Ljerka sasvim sigurno kudikamo najljepše biće na svijetu. Ipak, o tome i nisam tako mnogo razmišljao, jer je to bilo toliko očito da uopće nije moglo doći u pitanje.
Činilo mi se upravo grotesknim kako su ljudi mogli smatrati ljepoticom ovu ili onu američku filmsku glumicu, kad su sve one prema Ljerki bile obične grdobe i nakaze. Ni jedna nije imala ni približno tako nebeske oči, ni jedna nije imala ni približno tako uskovitlanu zlatnu kosu, a usne - koje su sve te glumice mazale svakakvim nijansama crvenila - bile su u usporedbi s njezinima blijede, beskvrne, "apšisane", osušene, olinjale; tuga i nevolja! Ili mi je bar tako izgleda.
Budući da joj je, kako rekoh, ime bilo Ljerka, to je ime za mene poprimilo neko magično značenje. Bilo je posve bitno drukčije od svih ostalih stotina i stotina ženskih imena. Onaj prvi glas "lj" bio je mekan poput baršuna, gladak poput bijele svile, topao poput perine od guščjeg paperja. Drugi konzonant "r" bio je snažan, silan, moćan poput grmljavine ili urlika lava na špici tadašnjih Metro-Goldwyn-Mayer filmova. Posljednji konzonant "k" bio je poput blagog dodira ruke, poput otkucaja drevnoga sata s njihalicom, poput pucketanja koje se čuje kad se oštrim nožem reže caklina doboš-torte. A ona dva vokala "e" i "a", koja su povezivala spomenuta tri konzonanta u bisernu ogrlicu, bila su poput odbljeska sedefa na zlatu i obratno. U ono sam vrijeme ponajviše volio čitati pjesme Vidrićeve i Matoševe. Dakako, oduševio me Matošev sonet "Djevojčici umjesto igračk":

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih sonet;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Osobito me je sam početak "Ljerko, srce moje.." dovodio u eksstazu, pa sam tu pjesmu svakog dana čitao više puta i tako je, za nekoliko dana, i nehotice naučio napamet. Poslije je više i nisam čitao, već samo ponavljao "u sebi" poput "Očenaša" ili "Zdravomarije. Svakako, glavna motivacija moje opstojnosti u to vrijeme bila je u tome da povremeno, negdje i nekako, vidim Ljerku. Tako sam satima čamio na prozoru gledajući amo-tamo niz našu ulicu hoće li ona proći ispred naše kuće. Ili bih satima šetao ispred njezine kuće gore-dolje (doslovce "gore-dolje" jer je cesta tamo bila u usponu) da vidim hoće li se možda pokazati na prozoru ili izaći iz kuće. To mi nikada nije dosadilo, a ako je bilo okrunjeno uspjehom, to jest ako sam je s manje ili veće udaljenosti mogao motriti desetak sekundi, moje je nastojanje, činilo mi se, bilo bogato nagrađeno. Moglo bi se, na izgled opravdano, postaviti pitanje: zašto sam bio tako apsurdno plašljiv: zašto joj nisam jednostavno pristupio i rekao, i recimo: - Zdravko Ljerka! Hodi, pozivam te na sladoled! Ili na kremšnite. Eh, nije to bilo tako jednostavno. Nije bila riječ o tome da bih ja bio plašljiv, naprotiv. Mogao bih se sjetiti niza situacija u kojima sam bio pomalo - ili previše - drzak. Dakle, nije se radilo o nekoj mojoj načelnoj plašljivosti ili bojažljivosti; daleko od toga! Okolnosti su bile drukčije. Naime, ja se nisam mogao odlučiti da pristupim Ljerki - ili, bolje rečeno, odlučio sam da joj ne pristupim - iz posve drugih razloga.
Budući da je ona za mene, kao što sam već rekao, bila apsolutno najkrasnije biće na svijetu, nisam joj smio pristupiti jer bi to bila neka vrsta svetogrđa. Vjerojatno je zbog sličnih osjećaja starim Židovima bilo zabranjeno da izuste ime Jahve, a muslimanima da naslikaju lik Alaha. Poslije, otkako sam se počeo baviti haiku poezijom, mogao bih navesti još bolji primjer zašto nisam smio pristupiti Ljerki. To je poznati haiku velike japanske pjesnikinje Chiyo iz Kage, koji u mom prijevodu glasi, recimo, ovako:

Slak u vedrici!
Zamolit ću susjedu
za malo vode.

Riječ je o ovome. Pjesnikinja je ujutro pošla do bunara u dvorištu da zagrabi vode. Za kućanstvo - možda da se opere ili da nešto skuha. Ali gle! U kabliću za vodu našao se cvijet slatka s viticama svoje stabiljke. Chiyo se toliko ushitila tim bajnim prizorom da nije htjela dirnuti u tu prelijepu sliku vađenjem cvijeta iz vedrice, nego ga je radije ostavila u njoj a vodu za potrebe kućanstva donijela iz susjedstva.
Tako sam se i ja ustručavao pristupanjem dirnuti u Ljerkinu krasotu; radije sam je samo motrio sa stanovite udaljenosti. I tako je to potrajalo mjesec-dva-tri.. godinu dana. Svakako neubičajeno, vjerojatno i pomalo glupavo, ali eto - tako je to bilo. Doduše zlobnici i cinici bi, rekli da to nije bio pravi razlog. Nego da je pravi razlog bio u tome što je ona imala dečka S. koji je za glavu bio viši od mene. Vrlo vjerojatno i jači. Svakako, često bih je pod večer vidio kako s njim stoji uz kakav puteljak obližnjeg parka. Stajali su vrlo blizu jedno drugome; nisam baš mogao vidjeti jesu li se koji put i zagrlili - tko zna? Ipak, to što nisam pristupio Ljerki nije značilo da se u vezi s njom nisam upuštao ni u kakve pothvate.
Recimo, ovo. Upravo u vrijeme razbuktavanja moje ljubavi prema Ljerki počeo sam surađivati u našem predratnom humorističkom listu "Koprive". Izmišljao bih viceve, nacrtao s tim u vezi neku karikaturu i odnio to u uredništvo "Kopriva". Kad bi neki moj prilog bio objavljen, dobio bih za to čak i nešto novca i to mi je bila prva zarada, prvi honorarni rad u životu. A i zabavljalo me.
Jednom sam tako nacrtao karikaturu svog strica Zvonka (koji je mnogo jeo) kako u restoranu sjedi za stolom punim praznih tanjura, zdjela, pladnjeva i šalica. Uz njega stoji konobar i pita ga što je sve konzumirao, a moj stric mu odgovara da će biti jednostavnije da pogleda što je još u kuhinji preostalo pa da to odbije od ukupno priređene hrane toga dana. Kad je taj vic objavljen - još i danas čuvam izrezak tih "Kopriva" - Zvonkova žena se na mene, klinca, ozbiljno naljutila, što tada nisam mogao shvatiti jer je karikatura zaista bila vrlo uspjela i svatko tko je poznavao mojeg strica mogao ga je na njoj prepoznati.
Jednom sam drugom prilikom nacrtao pijanca s bocom u ruci kako se pridržava kandelabra i bulji u čovjeka što prolazi iza taraba koju su mu do pasa pa veli:"Očito nisam pijan, jer kad bih bio, vidio bih dva čovjeka, a ne jednog. Čudno je samo što su od toga jednog čovjeka obje polovice gornje?" Taj je vic očito bio pod utjecajem mojih matematičko-logičkih sklonosti.
Inače, tu sam svoju suradnju u "Koprivama" smatrao strogom tajnom. Osim glavnog urednika i mene, nitko za to nije znao. Ni tata, ni mama, ni prijatelji. Radi očuvanja konspiracije, na karikaturama se nisam čitljivo potpisivao, već bih nacrtao glavu u profilu pod šeširom i rever kaputa. Šešir je bio u obliku pisanog slova "D", oko je bilo kao "e", nos kao "v", usta kao "i", brada kao "d", uho kao "e", a akcent na "e" (kao kod mekog "ć") bio je obrva. Rever kaputa bio je u obliku slova "V". Čitav je potpis, tako, zapravo bio "Devidé V", ali u šifriranom obliku.
No, kad sam već tako surađivao u "Koprivama", dao sam im i jednu dječačku pjesmicu o Ljerki, uz crtež - ali ne karikaturu nego koliko sam ljepše znao i umio nacrtati - Ljerke kako lijevom rukom pridržava svog pudlića (ili pudlicu?). Budući da je pjesmica bila djetinjasta i spadala u najboljem slučaju u kakav časopis za predškolsku djecu, bio sam prilično iznenađen kad je ipak objavljena. Kupio sam čak tri primjerka tog broja "Kopriva" i neko se vrijeme dapače dvoumio ne bih li jedan primjerak poštom poslao Ljerki. Ali odolio sam iskušenju i zadržao sva tri primjerka za sebe. Jedan je, još uvijek nekim čudim sačuvan, nakon više od pola stoljeća, do dana današnjeg. Ta dječja pjesmica glasila je ovako:

Ja imadem malog psića,
Miki mu je ime.
Kad god na šetnju pođem,
Ponosim se njime.

On mi prati svaki korak,
Pa mi i pomaže.
On posluša i izvrši
Sve što mu se kaže.

Znade stajat na dvije noge
I "prositi" lijepo,
Te na pozdrav šapu pružit,
Kad to želi netko.

Kad novine neke kupim,
Ja ih pružim njemu,
A on ih u ustima nosi;
Sluša me u svemu.

Ali kad "kontumac" vrijedi,
Mora bit' kod kuće.
I u grad tad ne smije ići,
Te kroz prozor luče.

Kad vće sam hvalim svoje tadašnje crtačke sposobnosti, moram spomenuti još nešto - iako to s Ljerkom nije bilo ni u kakvoj vezi - što je, u stanovitom smislu, za razliku od lokalnih "Kopriva", imalo čak međunarodne, dapače, interkontinentalne razmjere. Kad je poslije u Zagrebu igrao film "Čarobnjak iz Oza" s Judy Garland (koja tada još nije bila teška alkoholičarka već dražesna curica) u glavnoj ulozi, gledao sam ga tri puta, dan za danom uzastopce, i odmah se zaljubio u Judy Garland - iako ne baš onako kao prije u Ljerku, ali ipak.. Na kartonu Scholershammer formata A-4 nacrtao sam je kako pjeva popularne melodije iz Čarobnjaka - perocrtež tušem - i poslao joj to direktno u Hollywood, s molbom da mi vrati sa svojim potpisom na crtežu. Eto primjera kako nisam uvijek bio plašljiv. I gle čuda! Crtež se za kakvih mjesec dana stvarno vratio potpisan od, glavom i bradom, Judy Garland! Nema sumnje da sam tih dana bio najsretniji čovjek u Zagrebu i okolici, ali sam i to čuvao kao svetu tajnu, poput mantre koja je samo za iniciranoga.
No, od Judy vraćam se Ljerki. Budući da je moja religiozna sklonost prema Ljerki nije branila da tvorim dvodimenzionalne replike na njezinu sliku i priliku, poželio sam svim srcem da od nje posjedujem kakvu fotografiju. Ali kako?
U ono sam se vrijeme, pored crtanja, prilično bavio i fotografiranjem. Tata mi je bio kupio fotoaparat "Zeca Primus" na izvlačenje s mijehom. Još mi i sada stoji u biblioteci na polici gdje su razne fotomonografije, i vjerojatno bi čak još i funkcionirao. Prilično sam se bio izvještio u snimanju, razvijanju i uvećavanju, a posebice u fotomontažama. Primjerice, mogao sam napraviti igraću kartu pikove dame kojoj je glava bila glava neke konkretne osobe. Ili fotografiju prijatelja iz škole kako sam sa sobom igra šah. Ili samog sebe kao duha zaodjenutog plahtom a poluprozirnog, tako da se kroz mene vidi pokućstvo u sobi. I slično. Posebno sam volio fotografirati neke sitne drangulije: muhe, ose, libele, marke, broševe, novčiće itd. za što sam od naočala svojih dalekovidnih tetaka izradio potrebne predleće za fotoaparat. Bio sam istinski ponosan kako sam razradio metodu kojom sam za svaku od tih predleća i za svaku udaljenost predmeta od objektiva baždario fotoaparat na maksimaklnu oštrinu slike. Elem, s tim svojim fotografskim iskustvom upustio sam se u umovanje kako bih načinio Ljerkinu fotografiju a da ona to ne primijeti. Naravno, ne mogu skočiti pred nju, pritisnuti otponac fotoaparata i pobjeći. Treba smisliti nešto bolje.
I smislio sam. Od aluminijskog lika načinio sam spravicu u kojoj je, pod kutem od 45 prema optičkoj osi aparata bilo smješteno ogledalce. Zahvaljujući glasovitom optičkom zakonu po kojem je kut upada zrake svjetla prema okomici na zrcalo jednak kutu reflektirane zrake, ta je spravica u objektiv fotoaparata slala sliku od onoga što se nalazilo pod pravim kutom prema optičkoj osi fotoaparata. To znači da sam, stojeći s aparatom usmjerenim npr. prema pročelju kuće, mogao snimiti ono što se nalazi u smjeru paralelnom s pročeljem, a ne okomito na nj.
Budući da neka stvar, dok god nema imena, nekako i ne postoji, dao sam svojoj spravici i ime: nazvao sam je Winky. To je, nekako, bilo u vezi s tim što se "kut" njemački kaže "Winkel" i što mi je u Popajevim stripovima najsimpatičnija figura bio Wimpy.
Dalje je bilo lako. Čekao sam tek šest-sedam sati da Ljerka prođe, a kad se nalazila u smjeru okomitom na os "Zeca Primusa", pritisnuo sam otponac. Za prolaznike je to izgledalo kao da snimam ulaznu kapiju kuće u kojoj sam od rođenja stanovao pa mi to nitko nije mogao zamjeriti. Ali, zapravo, nisam snimio tu kapiju nego ono što je okomito na spojnicu kapije s objektivom fotoaparata - a tamo je bila, odnosno onuda je prolazila Ljerka. Doduše, snimak nije ispao savršen. Ljerkin lik nije bio centriran točno u središte kadra, već je ispao malo ekscentrično, tako da joj je na fotografiji nedostajalo desno uho i podlaktica desne ruke, s uzicom za pudlića (ili pudlicu?). Ipak, u načelu je to bila Ljerkina fotografija. Dakle, eto, to su bili ti moji podvizi na koje me je natjerala smrtna ljubav prema najljepšem stvoru na Zemlji.
Ali nije sve bilo tako zabavno i jednostavno. Budući da sam najozbiljnije bio zaljubljen, sve sam manje jeo. I sve sam više mršavio. Zapadao sam sve češće u neke, ne baš bezazlene pubertetske depresije. Otac se zabrinuo. Vodio me svakakvim lječnicima. Što god bi me ispitivali, o Ljerki nisam ni pisnuo. Ta to bi bilo svetogrđe! Spominjati njezino ime (ono Lj-e-r-k-a) tamo nekom blentavom psihijatru ili psihoanalitičaru! Među ostalim, tata me odveo u svjetski glasovitom otorinolaringologu profesoru Šerceru koja je osobno poznavao, jer sam povremeno u onoj neurozi šmrcao na nos. Doktor Šercer me je temeljito pregledao, blago ćušnuo i rekao da je to afektacija. Znači, stvarna je bolest nešto drugo. Naša je "apoketarica" imala svoju teoriju i tumačila tati da se u mojem slučaju vjerojatno radi o nekoj hormonalnoj insuficijenciji, jer sam u pubertetu a totalno i beznadno nezainteresiran za djevojčice. - Znate, gospodine Devide, vi biste se - rekla je - morali pobrinuti da vam sin zalazi u društvo gdje ima i djevojčica; naravno, ne mislim da bi sa četrnaest godina baš morao imati neke tjelesne kontakte, ali, znate, to su vitalne funkcije, to se ne smi-je ignorirati, može čak doći do psihički egzogeno inducirane atrofije.. Sasvim je izludila mojeg tatu, koji se već zabrinuo da ja nisam stvarno bitno defektan dječak kad sam tako totalno nezainteresiran za djevojčice.
A onda, konačno, došlo je do onog povijesnog razgovora, do četverorječnog razgovora između Ljerke i mene. Nema sumnje da je ona morala zamijetiti kako mjesecima izdaleka buljim u nju, kako je pratim, kako je čekam - a nikako da joj pristupim. Može biti da joj je to sve više išlo na živce? Ili, možda joj je njezin dečko to zamjerao i prigovarao? Ili, možda je bila i pomalo znatiželjna kakvo li sam ja to tupavo čeljade?
I jednog dana, kad sam tako klipsao za njom i njezinim pudlićem (ili pudlicom?) na udaljenist od dvadesetak metara, vidim ja, vadi ona iz torbice rupčić (kakav divan rupčić!), tobože briše njime nos i, umjesto da ga vrati u torbicu, pušta ga da padne na pločnik!
Eh, takva se šanse ne smije propustiti! Mogao bi tko i ukrasti Ljerki rupčić. Strahota!
I potrčim ja do rupčića, pobožno ga dignem s pločnika, prestignem Ljerku, stanem pred nju i promucam:
- Izgubili ste rupčić!
- Hvala... - reče ona i uzme rupčić.
Onda smo se jedno drugome osmjehnuli, ja sam se vratio a Ljerka je nastavila šetnju sa svojim pudlićem (ili pudlicom?). To je bio taj naš glasoviti razgovor od četiri riječi. Strogo uzevši, zapravo, to je njegov prijevod na štokavski. Izvorno, razgovor je na zagrebačkom kajkavskom glasio ovako:
- Ste rupčeka zgubili!
- Fala...
Bilo kako bilo, četiri riječi.
Ali, dok je trajao taj naš uzbudljivi razgovor, ja sam doživio nešto što mi se poslije u životu ponovilo samo još jedan jedini put, i to kad sam, blizu pola stoljeća kasnije, u Japanu, u Zezeu pored Kyota, posjetio Bashoov grob.
Naime, kad sam Ljerki pružio rupćić i ona ga prihvatila rekavši "Fala" - stalo je vrijeme! Apsolutno sve se zaustavilo. Skamenilo. Smrznulo. To nije metafora; to je činjenica. Stali su automobili, stali su ljudi na ulici pored nas, bila je apsolutna tišina - stalo je vrijeme. Ne znam koliko je to potrajalo, a takvo pitanje i nema smisla, jer kad vrijeme stoji - tad ga nema! Bez obzira na to kako se to nekome moglo činiti smiješnim, taj događaj mi je, kao dječaku od četrnaestak godina, sasvim sigurno bio jedan od najdramatičnijih u životu. Možda neka vrsta "satori", zen-budističkog prosvijetljenja, o čemu tada još ništa nisam znao ni čuo ni pročitao, ali, rekao bih - upravo to, ništa manje od toga. Apsolutna prisutnost u sadašnjosti. Apsolutna budnost svijesti. I još mnogo više od toga, ali nema terminologije da to točnije opišem. Takav je doživljaj definitivno nepriopćiv nekome tko ga sam nije proživio.
Danas znam i za neke "moderne" teorije američkih psihologa i filozofa o iluzornosti doživljaja prosvjetljenja u zenu. Neka im bude! Polovica je istine o tome zenu odavno poznata, on sam veli:"Prosvjetljenje je iluzija, iluzija je prosvijetljenje" A druga polovica istine odnosi se na njih same, njihove su teorije mnogo jadnije teorije. Siguran sam da upravo tom doživljaju, uz razgovor od četiri riječi s Ljerkom, dugujem što vjerujem da razumijem ono bitno u japanskoj no-drami: njezin "sleđeni ples".
Zato se nisam šalio niti sam pretjerao kad sam na početku ovoga teksta napisao da je taj moj razgovor od četiri riječi s Ljerkom za mene bio - i ostao - pravo bogatstvo.
A što je bilo dalje?
Nakon tog razgovora moje se zdravstveno stanje i dalje pogoršavalo. Gotovo više uopće nisam mogao jesti. Nisam čuo što mi je netko govorio. Bio sam odsutan duhom. Tek mi je neprestano odzvanjala u ušima ona jedina Ljerkina riječ koju sam u životu čuo:"fala".
Otac se sve više brinuo. Veće je i on bio bolestan od moje bolesti. A mene su razdirale nepodnosive sumnje. Vjerojatno je Ljerka namjerno ispustila rupčić, tobože ne primijetivši ga. Ali zašto? Da se našali sa mnom, ili da mi dade do znanja da bi se željela sa mnom upoznati? Ili, možda sam rupčić zapravo trebao pokupiti i zadržati? Prisvojiti, ukrasti, svejedno? To bi za mene bilo neprecjenjivo bogatstvo, recimo - danas bih to mogao tako usporediti - poput one tri dragocjenosti u Nutarnjem velikom šinto-svetištu u Ise. Te su dileme bile nesnosne i imao sam osjećaj da ću po svoj prilici umrijeti ako se sve to uskoro nekako ne razriješu.
I razriješilo se. Na posve neočekivan i čudesan, upravo na gotovo nemoguć način.
Često sam imao zanimljive snove. Gotovo beziznimno u boji. Nerijetko sam u snu znao, jasno i pozitivno, bio sam živo svjestan toga da sanjam. Recimo, jednom prilikom sanjam kako razgovaram s nekim čovjekom. I znam da je to san. Pa onda mislim: kako je to zanimljivo! Ja bih mu sad mogao reći da mi to, zapravo, sada uopće ne razgovaramo, jer ja ovaj razgovor samo sanjam. Ali, to ne bi imalo smisla upravo zbog toga što ja njega samo sanjam, pa bi bilo apsurdno da mu to tumačim. Također, vrlo često u snu doživljavam neke viceve. Nešto se zbiva, a ja na to nadovežem neku igru riječi, ili šalu, ili dosjetku. Redovito bih se svega toga sasvim dobro sjećao kad bih se probudio.
Dakle, kad sam bio na vrhuncu muka zbog svoje smrtne ljubavi prema Ljerki, sanjam ja jedne noći ovo.
Idem cestom, a dvije susjede razgovaraju. Pričaju nešto o Ljerki. Taj put nisam znao da to sanjam. Dakako, želim čuti što kažu. Zastanem malo podalje kako ne bi primijetile da prisluškujem, ali ipak ne predaleko da ih ne bih još mogao čuti. I čujem kako jedna od njih veli drugoj: - Znate, ona se sada zove Ljerka Zdenka Augusta. Ali njezino je pravo ime, uistinu, Anka Krumpir.
Probudio sam se; srce mi je divlje lupalo. Dakle, tako! Zove se, navodno, Ljerka Zdenka Augusta, a zapravo je Anka Krumpir! Što li mi sada time želi poručiti moja podsvijest? U redu, nije ona tako nedokučiva svojom prekrasnošću. Nije Augusta, nego Krumpir. Ali, što je poruka? Znači li to da nema smisla što sam tako smrtno zaljubljen u neku Anku Krumpir, ili to znači da bih joj bez oklijevanja mogao pristupiti? Odgovor nisam smislio. Ne znam što je bila poruka. Ipak pomalo sam počeo jesti, a tata je počeo prizdravljati od moje bolesti.

Nije mi poznato gdje je sada Ljerka niti je li još uopće živa. Ako jest, gotovo je sigurno da je odavno zaboravila na onaj naš razgovor od četiri riječi. A možda i nije, možda će negdje čuti ili pročitati ovaj tekst? Ja nisam zaboravio ništa, ostajem joj beskrajno zahvalan za onaj doživljaj sleđivanja sadašnjosti. Da nije bilo nje, morao bih na to čekati pol stoljeća, do posjeta Bashoovu grobu.. a i pitanje je bi li tada do njega došlo da ga nisa upoznao zahvaljujući Ljerkinom "fala". Ništa ne znači je li moj doživljaj sleđivanja sadašnjosti proizvela ona ili sam ga ja proizveo, potakla ga je svakako ona. U tom smislu Ljerka ostaje moja prva ljubav a, kako veli njemačka poslovica "stara ljubav nikad ne rđa". Sleđivanje sadašnjosti koje sam doživio više je nego kompenzacija za sve moje dječačke patnje tijekom godine dana zaljubljenosti u Ljerku, koja se konzumirala samo u jednom razgovoru od četiri riječi. I danas još ponekad na ulici sretnem Ljerkinog dečka S. iz onog vremena. Ne poznajemo se, pa se i ne pozdravljamo. Ali on je bio njezin dečko, jamačno ga je voljela, i stoga mi je, iako nepoznat, posebno drag.

Noor wrote:sanjala da se razvela i udala za svog poslovnog investitora  
probudila se sva u znoju i očaju, al mi se na usne vratio osmjeh kad sam vidjela da uz mene ne leži on

Ra wrote:

Noor wrote:sanjala da se razvela i udala za svog poslovnog investitora  
probudila se sva u znoju i očaju, al mi se na usne vratio osmjeh kad sam vidjela da uz mene ne leži on

Šta ti je Boris Metloglavi poslovni investitor? 

Ra wrote:Noćas sam u snu ukrala ovalni pladanj pun kolača. I to nekih bezveznih tipa jaffa biskvit, išleri itd. Zapravo su bili keksi, a ne kolači. 

Uglavnom, pokrila sam ih alu folijom stavila oval u torbu i zašuškala ih grudnjacima. Da se ne zdrobe nedajbože. 
I dok sam tako pakirala svoj plijen, odnijeli su ormarić u kojem mi je bila druga mala torbica s novcem i dokumentima. 

Ubila sam se tražeći dokumente, a cijelo vrijeme strepila da ne zdrobim one bezvezne kekse. 

Noor wrote:

Ra wrote:Noćas sam u snu ukrala ovalni pladanj pun kolača. I to nekih bezveznih tipa jaffa biskvit, išleri itd. Zapravo su bili keksi, a ne kolači. 

Uglavnom, pokrila sam ih alu folijom stavila oval u torbu i zašuškala ih grudnjacima. Da se ne zdrobe nedajbože. 
I dok sam tako pakirala svoj plijen, odnijeli su ormarić u kojem mi je bila druga mala torbica s novcem i dokumentima. 

Ubila sam se tražeći dokumente, a cijelo vrijeme strepila da ne zdrobim one bezvezne kekse. 

zanimljiv san
sigurno ga nisi završila, pa ne znaš na kraju šta je bilo...jesi li našla dokumente ili zdrobila kekse

Moxylicious wrote:Možda je to znak da ju zasijem 🤨