Svećenik – alter Christus?

Svećenik – alter Christus?

“Svećenik, kako ga shvaća Rimokatolička crkva (u svojem pojavnom, institucionalnom obliku), uvevši ga u funkciji posrednika, opet podiže zid između Božjeg i ljudskog svijeta. On je zapravo odveć često samo jaram koji u duhovni svijet, po Isusu oslobođen, ponovno uvodi osjećaj krivnje i razdor, sputanost i skrupule.” J. Brnčić

Kada danas spomenemo pojam Katolička crkva, prvo što nam padne na pamet je papa, župnik, biskup ili općenito svećenik. Svećenik je postao istoznačnica s pojmom Crkva. U Hrvatskoj se osobito jako osjeti klerička moć na formiranje javnog mnijenja, a prosječni je vjernik moralno i savješću gotovo potpuno ovisan o “uslugama” svećenstva. Vjernici svećeništvo uzimaju zdravo za gotovo i bilo kakvo propitivanje autoriteta klera ili same uloge svećenika unutar Crkve je gotovo pa zabranjena tema – tabu. Kada je nešto tabu, onda je to dodatni poziv da o tome raspravljamo, pogotovo ljudi struke. Ovo će biti samo mali doprinos toj ideji i poticaj na promišljanje i nove članke kolega teologa.

U svojemu Evanđelju Isus riječ “svećenik“ ne spominje često, a jedan od najzornijih prikaza Isusovog poimanja te riječi je iz sljedećeg retka: “Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe.“ Riječ je o prispodobi o dobrom Samarijancu u kojem se svećenik upotrebljava u krajnje nezavidnoj ulozi nemilosrdnog samodostatnika. Od te je prispodobe prošlo cca. 2000 godina, i pitam se je li se i koliko situacija promijenila? Čini se da spoznaja pripadnosti kasti “Božjih“ miljenika od pamtivijeka čini istu stvar.

Hans Küng u svojoj knjizi Biti kršćanin piše da sukladno njegovome životu, moramo znati, Isus povijesti nije bio svećenik. Ne zavaravajmo se naknadnim, poslijeuskrsnim tumačenjem Poslanice Hebrejima o Isusu kao “vječnom velikom svećeniku“. Isus je bio laik i to svećenstvu izuzetno sumnjiv laik – vođa pokreta od kojeg su se svećenici držali podalje. Razmatrajući Isusove govore, isto je tako vrlo uočljivo da je građu za njih uzimao iz svakodnevnog, a ne sakralnog područja, što je vrlo indikativno i ukazuje na posvemašnju laičnost Isusa Krista, piše Küng.

O ovoj temi i Adolf Holl slično govori. Riječ svećenik (hiereus = službenik kulta) nalazi se jedanaest puta u evanđeljima, to je sve. Ovu je vrst svećenika Isus u najboljem slučaju tolerirao, nikad pak pozitivno vrednovao, a kamoli preuzeo u svoje vlastite predodžbe; Isusovi učenici nikad se nisu nazivali svećenicima u opisanom smislu, oni nisu imali ikakve veze s kultom i hramom, piše Holl.

Kako bilo, slatki plodovi kaste odijeljenih, svetih i bližih Bogu oduvijek su golicali prosječne ljude da se samopobožanstve, ali na onaj oholi način. Tome nije odoljelo ni mlado kršćanstvo. Poput svojih povijesnih kolega iz pretkršćanskih društava, katolički svećenici i biskupi su obavijeni aurom misterija i moći. Već tradicionalno žive odvojeno od laika. Oni su obučeni drugačije i dobivaju, u jedinstvenom obliku, poštovanje vjerskog i svjetovnog društva, piše Richard Sipe i nastavlja: Nema sumnje da je institucionalna Crkva stvorila i zadržala ovu svećeničku mističnost svojim službenim naukom, u okviru svog zakonskog ili pravnog sustava, kao i pomoću zamršene zbirke mitskih priča, legendi i tradicija o biskupima i svećenicima. Obvezni celibat je služio za jačanje mističnosti koja katoličke svećenike nekako izdiže iznad laika. Kad čovjeka zaređuje za svećenika, Crkva uči da se on pridružio Kristu na takav način da se bitno razlikuje od drugih muškaraca:

“Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka, kralja.“ (KKC 1581)

Zapravo, problemi nastaju već u sjemeništima. Naime, tamo se primaju neodrasle osobe, djeca koja ulaze u taj, recimo, vojnički sustav i na čijim se psihama uvelike prakticira tortura, ideološko lomljenje jedinstvenosti stvarajući od njih mini kastu koja žustro i nestrpljivo čeka da postanu dio odijeljenih, koja želi biti “elitom“ i kojoj je ideološko ratovanje osnovni modus rada. Stoga u crkvenoj hijerarhiji, piše Jadranka Brnčić u intervjuu koji dala za blog Vjetar, teško opstaju ne samo ljudi koji misle svojom glavom, nego i zreli ljudi koji svoju vjeru žive u poniznosti traganja.

No, vratimo se u povijest. Naime, Crkva tvrdi da su svi sakramenti ustanovljeni od Isusa Krista. Tridentski sabor je to jasno izrekao, a Katekizam potvrdio: “Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (…) i jednodušnog mišljenja Otaca, ispovijedamo da su sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista“ (KKC 1114). U ovom opasnom trenutku moramo konstatirati da to jednostavno nije istina. Čak se i osnovna tri sakramenta jednostavno dovedu u pitanje kada govorimo o Isusovoj ustanovi sakramenata. Krštenje se, primjerice, temelji na Isusovu nalogu iz Mt, 28, 19 – 20, no ne smijemo ispustiti iz vida da su crkvene vlasti sakramente povezivale s Evanđeljem na temelju doslovne vjere. Naime, Isusov nalog iz spomenutog retka Evanđelja je pouskrsna tvorenica. Povijesni Isus nikada nije poticao na širenje Radosne vijesti izvan Židovstva, a ponajmanje na cijeli svijet. Štoviše, Isus je propovijedao skori dolazak Kraljevstva nebeskog, što je po njegovoj smrti i uzrokovalo potpunu pomutnju prvih judeokršćana. Tek kada su shvatili da su Isusov život i riječi krivo shvaćeni, Evanđelisti, s vremenskim odmakom od četrdesetak i više godina, stavljaju Isusu u usta riječi koje su objašnjavale paraliziranoj zajednici da im valja nastaviti sa životom. Isto tako, krštenje nije Isusov “izum“. I sam je bio kršten, a povijest krštavanja seže duboko u Stari Zavjet.

S ispovijedi je slična situacija, a temelji se na Iv 20, 23. To je također pouskrsna tvorenica, a tome ponajbolje ide u prilog činjenica da je ispovijed kao sakrament u Crkvi počeo funkcionirati tek sporadično od 8. stoljeća, a o tome sam već pisao ovdje. Sakrament Euharistije se pak bazira na izvješću s posljednje večere. Indikativno je što ivanovska tradicija uopće ne govori o kruhu i vinu niti spominje bilo kakve riječi ustanove sakramenta kakvog mi poznajemo. Čini se da zajednica koju je vodio Ivan, a koja je odgovorna za Ivanovo Evanđelje, nije poznavala sakrament Euharistije. Jedan dio teologa tvrdi da je posljednja večera bila samo jedan u nizu objeda koje je Isus jako volio i koristio za direktan kontakt sa ljudima. Otuda mu i nadimak pijanice i izjelice. Štoviše, ništa o osnivanju Crkve, zapovijedi krštenja, svjetskoj misiji i službenoj hijerarhiji i jednoj velikoj religijskoj tvorevini koju treba stvoriti – u Ivanovom se evanđelju uzalud traga za svakim od ovih sadržaja, piše Adolf Holl, a Hans Küng tvrdi da prema tome bez grižnje savjesti možemo konstatirati: Isus za svoga života nije osnovao čak ni Crkvu.

Pa kada se osnovna tri sakramenta i osnivanje Crkve od Isusa mogu dovesti u pitanje što je tek sa ostalima, poput Svetog reda koji nema apsolutno nikakvo utemeljenje u Evanđelju? Čitajući retke Novoga zavjeta, osobito ako ga se pročešlja povijesno – kritičkom metodom, piše Adolf Holl, Isus se ne doima kao neki crkveni tip. Naprotiv, on je bio kriminalac: “Isusovo ponašanje je bilo kriminalno i za to ga se kaznilo.“

http://www.kriz-zivota.com/svecenik-alter-christus/