Hrvatska sada ima bolje temelje za rast nego prije krize

Piše: Ivica Brkljača

HRVATSKA ekonomija nije u najboljem stanju i to je svima jasno. Od zadnje pretkrizne 2008. godine, javni dug se više nego udvostručio, imamo oko 200.000 manje zaposlenih, određeni dio ljudi se privremeno ili trajno odselio, realni BDP je kumulativno pao oko 12 posto i potrebne su nam strukturne promjene za podizanje održivog potencijalnog rasta BDP-a.

Nerealni standard prije krize

Ipak, objektivno gledajući, možemo reći kako je standard koji smo imali 2008. bio nerealan tj. neodrživ na onakvim temeljima. Gospodarski rast prije krize temeljio se na rastu javne potrošnje, velikim infrastrukturnim projektima državnih poduzeća te rastu kreditne ekspanzije izvan svih granica održivosti, a zasnovanu na priljevu inozemnog kapitala koji nije utrošen u produktivni i izvozni sektor za podizanje konkurentnosti nego u klasičnu potrošnju građana te neproduktivna trajna dobra (kuće, stanove i automobile).

Krediti su bili lako dostupni, Hrvati su otkrili dionice i „brzu zaradu“ (dionički indeks Zagrebačke burze CROBEX je od početka 2006. do početka 2008. narastao preko 2,6 puta), kupovalo se stanove kao da će ih nestati (u zadnjoj fazi se praktički nije pitalo za cijenu jer "ionako su svake godine sve skuplji" i "to je investicija, tu se ne može izgubiti") – to je dodatno dizalo građevinski sektor, posljedično BDP i državne prihode i tako u krug. Sve dok nije stalo. A kao nakon svakog ludog tuluma, triježnjenje nije bilo ugodno.

Prilagodba: Trebalo nam je dugo da shvatimo gdje smo

Trebalo nam je relativno dugo da shvatimo da povratka na staro nema i recesija je potrajala čak 6 godina. Točnije, građani su se brzo prilagodili tako što su smanjivali nepotrebnu potrošnju (to je rezultiralo padom uvoza), realni poslovni sektor se restrukturirao (doduše trebalo mu je nešto više vremena), a samo država je napravila mali ili nikakav pomak. I samo zbog nečinjenja, javni dug je nabujao na preko 86 posto BDP-a te nam to sada predstavlja najveći makroekonomski problem.

Spomenuvši sve nabrojano, ipak postoji dosta gospodarskih pokazatelja koji ukazuju na znatno zdraviju strukturu tj. temelje današnjeg hrvatskog gospodarstva nego što je to bio slučaj do zadnje pretkrizne 2008. godine. Evo nekih:

1) Znatno veći robni izvoz

Jeste li znali da Hrvatska danas izvozi, u realnim terminima, preko 35 posto više nego 2008. godine? Robni izvoz je porastao s 56 milijardi kuna na 76 milijardi kuna prošle godine.



Inozemna potražnja raste (što je dokaz da je svijet odavno izašao iz krize), a hrvatske izvozne tvrtke postaju konkurentnije. Dodatno, integriramo se su ekonomske tokove EU, a to je jedan od najvećih benefita pristupanja takvoj zajednici (neograničen pristup tržištu od pola milijarde dobrostojećih ljudi).

2) Manji uvoz

Istodobno, iako je izvoz znatno veći, uvoz roba ni nakon 7 godina nije prešao razinu iz pretkriznog razdoblja. Dapače, unatoč tome što je i prošle godine snažno porastao, i dalje je 8 posto niži nego 2008. godine.

3) Znatno bolja platna bilanca roba i usluga

Kad gornjim podacima dodamo i izvoz/uvoz usluga s inozemstvom, dolazimo do još boljih podataka. Naime, Hrvatska je u godinama prije krize ostvarivala strašne deficite u platnoj bilanci roba i usluga –znači nije pomagao niti prihod od turizma da ne ostvarimo velike minuse u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Hrvatska je tako u vanjskotrgovinskoj razmjeni s inozemstvom u 2007. ostvarila čak 3,2 milijarde eura minusa, a 2008. ogromnih gotovo 4 milijarde eura. Nema sumnje da je to bilo neodrživo i pojava svjetske financijske krize je samo ubrzala ono čemu bi ionako brzo došao kraj na ovaj ili onaj način.

Danas, Hrvatska ostvaruje višak u međunarodnoj razmjeni! Kao što se može vidjeti na donjoj slici, od velikog neto uvoznika postali smo neto izvoznik.

4) Više međunarodne pričuve

Međunarodne pričuve su važan makroekonomski faktor stabilnosti neke zemlje. Funkcija međunarodnih pričuva je prvenstveno osiguranje dostatne devizne likvidnosti zemlje odnosno sposobnosti izvršavanja obveza plaćanja prema inozemstvu (dovoljna razina deviza za plaćanje uvoza, vraćanje inozemnog duga i drugih transakcija koje se trebaju izvršiti u devizama prema inozemstvu). Kao što se vidi na donjoj slici, međunarodne pričuve su snažno porasle od 2008. godine.

Kad bi bruto međunarodne pričuve izrazili u mjesecima uvoza robe i usluga, dobili bi da su nam međunarodne pričuve u 2008. bile dovoljne za pokrivanje svega 4,9 mjeseci uvoza, dok je u 2015. to čak 7,9 mjeseci uvoza.

5) Znatno veća štednja kućanstva

U razdoblju prije krize, stopa štednje kućanstva (neto štednja kao postotak neto raspoloživog dohotka) je bila u prosjeku oko 2,5%, a u periodu krize oko 7% godišnje prema podacima EK. To je rezultiralo znatno većom štednjom u bankama danas nego 2008., kao što se može vidjeti na donjoj slici (nominalno preko 33 milijarde kuna više).


U ekonomiji je inače dobro poznat odnos domaće štednje i investicija u dugom roku, odnosno ova akumulirana štednja predstavlja potencijal za snažniji rast investicija i posljedično gospodarskog rasta u budućnosti.

Zaključno: Temelji rasta gospodarstva su zdraviji

Kao što vidimo, realni gospodarski sektor se značajno restrukturirao i zajedno s građanima prilagodio novim okolnostima. Danas smo na nižoj razini outputa nego 2008. godine, ali temelji na kojima može rasti gospodarstvo su danas ipak zdraviji (iako daleko od idealnih).

Država je ta koja nije učinila svoj dio posla. Uz svu nepotrebnu birokratiziranost koja guši poduzetničku aktivnost, neefikasnu javnu upravu, pravosuđe i državna poduzeća – visoki javni dug je ipak gorući problem iz kojeg izviru najveći makroekonomski rizici zemlje i to je ono što mora biti u fokusu vladajućima.


*Ivica Brkljača je neovisni ekonomski analitičar, magistar ekonomije i MBA student

link:http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvatska-sada-ima-bolje-temelje-za-rast-nego-prije-krize-izvoz-je-od-2008-porastao-35-posto/889250.aspx

Znači još malo i doći ćemo do 1980te...

Nema rasta bez potrošnje i bez novog zaduživanja, a Hrvati ne konzumiraju i razdužuju se, zato imamo deflaciju kune.

Potrošačke navike ovise i o starosti potrošača, mlađi potrošači troše više od starijih, maksimum potrošnje je pri starosnoj dobi od oko 45 godina.

Prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj je 43 godine života.

Pad potrošnje među građanima je izvjestan u budućnosti.

Bez državnog deficita nema rasta.

a ča znoči minus u vanjskotrgovinskoj razmjeni?

to znoči da imomo ukupno više usluge a manje šoldov. to nišće ne govori.

Piglet wrote:
U ekonomiji je inače dobro poznat odnos domaće štednje i investicija u dugom roku, odnosno ova akumulirana štednja predstavlja potencijal za snažniji rast investicija i posljedično gospodarskog rasta u budućnosti.

To je u ekonomiji u kojoj je konstantna količina novca, npr. nekoj u kojoj se koriste zlatnici, što ne postoji već par stotina godina.

aben wrote:a ča znoči minus u vanjskotrgovinskoj razmjeni?
to znoči da imomo ukupno više usluge a manje šoldov. to nišće ne govori.

budući da Hrvatska vodi fiksni tečaj naspram Eura to znači smanjenje BDPa i porast nezaposlenosti

kada bi imali plutajući tečaj to bi značilo pad vrijednosti Kune

ne, nego povećavanje zaduženosti

deda na aparatima wrote:

aben wrote:a ča znoči minus u vanjskotrgovinskoj razmjeni?
to znoči da imomo ukupno više usluge a manje šoldov. to nišće ne govori.

budući da Hrvatska vodi fiksni tečaj naspram Eura to znači smanjenje BDPa i porast nezaposlenosti

kada bi imali plutajući tečaj to bi značilo pad vrijednosti Kune

pa ča,

u ta bilanca je zbroj ponašanja svih ljudi, ako su debili, neka propadnu.

crvenkasti wrote:ne, nego povećavanje zaduženosti

budući da je tečaj fiksan to znači smanjenje BDPa

a i na koju zaduženost misliš, na onu javnog sektora ili na onu građana i tvrtki?

2008. zaduženost građana i tvrtki iznosila je oko 145% BDPa, danas je negdje oko 120%, građani su se razdužili 20ak %, BDP je pao 10ak %, štednja je u zadnjih 5 godina porasla za 20%, a dug javnog sektora je porastao 50ak %.

Bilanca je točna, ulaz = izlaz + akumulacija. Nema nikakvig magičnog nastajanja ili nestajanja kapitala.

Nema rasta i nema kapitalizma bez konzumerizma. Potrošnja je jedini pravi pokazatelj zdravlja ekonomije.