Goran Vojković mi hebe sve po spisku

jasambrend wrote:Longi, nisu ti baš Novaljci sretni što si ih među Dalmatince svrstao...a niti za Olibljane nisam siguran...sve ti je zapadno od Dikla više Fiumani đir...

Ok ..Kwarner i Lika su zapadnije.

Dalmacija (rimska provincija)

Položaj provincije Dalmacije unutar Rimskog Carstva, 116. godine
Ime Dalmacija (Dalmatia) javlja se od I. stoljeća prije Krista kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemu srodnih ilirskih plemena, odnosno kao istoznačnica za ime Ilirik, kojim su Rimljani označavali taj kraj. Granica rimske pokrajine Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Priobalno područje nastavala su mnogobrojna ilirsko-keltska plemena (Liburni, Delmati, Ardijejci i Plereji), a unutrašnjost Japodi, Mezeji, Desidijati, Dokleati i dr. Kao važna uporišta rimske uprave razvile su se kolonije Iadera (Zadar), Narona (Vid kraj Metkovića), Aequum (Čitluk kraj Sinja), Epidaurum (Cavtat), municipij Scardona (Skradin) te stari grčki gradovi s postignutim rimskim municipalnim statusom Issa (Vis), Pharus (Stari Grad na Hvaru) i dr. Glavni grad provincije bila je Salona (Solin), gdje je isprva bilo sjedište carskoga namjesnika, a poslije vojnog zapovjednika i civilnoga guvernera. Zbog potreba uprave, vojske i trgovine, provincija Dalmacija bila je dobro povezana s Italijom, a dobre su veze uspostavljane i između pojedinih gradskih središta (cestovne komunikacije i plovni riječni putovi).

Karta Dalmacije i susjednih provincija
Za cara Dioklecijana nastavljena je upravna razdioba pokrajine; odvajanjem područja na jugu ustrojena je pokrajina Praevalis (Prevalitana) s glavnim gradom Scodrom (Skadar). Granica podjele išla je od Budve na ušće Lima u Drinu, a odatle na izvorište Kolubare. Ta je granica nakon Teodozijeve podjele Carstva (395.) postala razmeđe Istočnog i Zapadnoga Rimskog Carstva. Godine 437. darovanjem Gale Placidije, majke cara Valentijana III., Dalmacija je dospjela u istočnorimski (bizantski) posjed, ali je već 454 (nakon provale Huna) ustrojena kao zasebno područje pod upravom Dalmatinca Marcelina. Njegov nećak Julije Nepot nakratko se dokopao naslova zapadnorimskog cara (474.–475.); ubrzo je bio svrgnut pa se sklonio u Dioklecijanovu palaču u Splitu, gdje je ubijen (480.). Dalmaciju je 481. osvojio kralj Italije, germanski vojskovođa Odoakar, a nakon njegova poraza (493.) ostrogotski vladar Teodorik. U doba vladavine Ostrogota Dalmacija je sjedinjena s panonskim područjem južno od Drave (Pannonia Savia) u jedinstvenu vojno-upravnu jedinicu, kojom je upravljao comes sa sjedištem u Saloni, gdje je ujedno bilo i sjedište metropolije, kojoj su bili podložni ostali dalmatinski biskupi. Stare rimske kolonije i municipiji postali su tada gradska središta (civitates), kojima su upravljali priori.

Detaljna karta Panonije i Dalmacije
Za rata bizantskog cara Justinijana I. protiv Ostrogota Dalmacija je ušla u sastav Istočnorimskoga Carstva (535.). Upravno i dalje udružena s Pannoniom Saviom, postala je bizantska pokrajina kojom je upravljao prokonzul podložan prefektu Ilirika. Potkraj VI. stoljeća, za cara Mauricija, kada je Bizant uspostavljao vojnički ustrojena područja (egzarhati), bila je podređena egzarhu sa sjedištem u Ravenni. Istodobno, tijekom VI. stolljeća trajali su postupni prodori Slavena i Avara na teritorij Dalmacije, a početkom VII. stoljeća njihove postrojbe doprle su do mora. U prvim desetljećima VII. stoljeća bio je razoren velik broj dalmatinskih gradova (Salona, Epidaurum, Delminium i dr.); istodobno se raselilo starosjedilačko romansko pučanstvo. Slavenski doseljenici uskoro su preplavili cijelo područje Dalmacije i susjednih krajeva (osim romanskih gradova). Nestale su tradicionalne granice između pokrajina, a izravan bizantski posjed uključen u Ravenski egzarhat sveden je na uzak obalni pojas gradova i otoka.
Godine 751. Bizant je izgubio Ravennu (koju su osvojili Langobardi), a područje bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Lošinj, Cres i Rab) ustrojeni su u zasebnu Dalmatinsku temu, kojom je upravljao strateg u Zadru. Istodobno je crkvenu vlast imao splitski nadbiskup, koji se smatrao sljednikom salonitanskoga metropolita. Sjeverni dio zaleđa Dalmatinske teme postupno se počeo politički ustrojavati u Kneževinu Hrvatsku, a na jugu su se ocrtavali zametci neretvanskoga, zahumskoga, travunjskog i dukljanskog područja.

Čak su i rimljani odustali od toga da nas pokore pa kad su widjeli gdje to wodi promijenili ploču :

Uzastopni napadi Dalmata na ovdašnje rimske saveznike tj. susjedne Liburne i stare grčke gradove srednjeg Jadrana, poslužili su Rimljanima kao povod za više uzastopnih ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od god. 156.- 155. pr. Kr. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je 119.- 117. pr. Kr. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78.- 76. pr. Kr. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Potom opet slijede novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49.- 44. pr. Kr.) bili kao saveznici na strani Pompeja protiv Cezara, nakon čega se oblikuje moćno Rimsko carstvo. Zatim se većina Ilira ujedinjuje oko borbenih Dalmata u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, pa tad slijedi zadnji i četvrti Dalmatski rat rimskog cara Oktavijana protiv Ilira 34.- 33. pr. Kr., koji završava osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio). Posljednji neuspješni ustanak su Iliri, među kojima su bili i Dalmati digli protiv rimske vlasti pod vodstvom Batona od 6-9 god. n.e.

Pošto je skršen ustanak ilirskih naroda koji je trajao od 6. do 9. godine, Ilirik je podijeljen na pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia).

Mussolini nije ništa drugo doli jedan od owih rimskih wojskowođa koji je silom išao dole nešto pa ga razguzilo.

Sad kad ih je razguzilo sad nemaju druge.

GIWE ME THE POWER.

Yehudi wrote:

RayMabus wrote:Tito nije imao awijačiju u ww2.

Pored čentralizirane Hrwatske ( Zagreb ) drugi neprijatelji izgledaju super.

Rudi Čajavec

- Partizanska eskadrila - ( jača nego ova ukro sranja sada)


[ltr]Rudolf Rudi Čajavec (Zgošća pokraj Kaknja, 1. travnja 1911. - Klašnice pokraj Banje Luke, 4. srpnja 1942.), jedan od prvih pilota zrakoplovstva NOV-a, Narodni heroj.
Rudolf Rudi Čajavec je rođen 1. travnja 1911. u Zgošći pokraj Kaknja. Otac Pavo i majka Anka, osim Rudija, imali su i sina Dragutina te kćerke Paulu i Olgu.
Nakon završene gimnazije, postaje student Pravnog fakulteta u Beogradu. Tu nastavlja suradnju sa studentskim pokretom, te zbog aktivnog sudjelovanja u studentskim demonstracijama, bio je zatvoren i mučen u zatvoru "Glavnjača". Po završenom studiju, radi u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu. No, zbog neslaganja sa vlastima, poslije izbora u svibnju 1935., premješten je iz Beograda.
Iste godine odlazi u vojsku koju služi u Novom Sadu. Tu se 1936. usavršava do stupnja zrakoplovnog potporučnik-pilota. Službovao je u raznim ustanovama, a 1939. odlazi u Francusku u želji da doktorira pravne znanosti na sveučilištu u Sorboni.
Slijedom okolnosti, te kapitulacije Francuske, vraća se u domovinu gdje dobiva namještenje u Splitu. Poslije kapitulacije Jugoslavije, travnja 1941., nalazi se u Banjoj Luci kao šef "Ureda za kolonizaciju", kada je i mobiliziran u zrakoplovstvo NDH. Otamo uspostavlja vezu sa narodno-oslobodilačkim pokretom, pronalazi način i dostavlja municiju, sanitetski materijal i važna obavještenja na slobodni teritorij.
U banjolučkoj zračnoj luci povezao se s Franjom Kluzom (pilotom) i Milutinom Jazbecom (zrakoplovnim mehaničarem), s kojima priprema prelijetanje na slobodni teritorij. To im i uspijeva 23. svibnja 1942., kada zrakoplovom "Potez 25" Franjo Kluz slijeće u zračnu luku "Urije" kod Prijedora, među partizane. Istog dana, sletio je i Rudi s mehaničarem Jazbecom u zrakoplovu "Breguet 19".
To je bio začetak stvaranja partizanskog zrakoplovstva, te jedinstven slučaj u svijetu, da je pokret otpora u okupiranoj zemlji posjedovao vlastito zrakoplovstvo.
Tijekom prvog borbenog leta 4. srpnja 1942. Rudi Čajavec baca letke iznad Banje Luke i napada zračnu luku „Zalužani“.[/ltr]



[ltr]-------------------------------------------------------[/ltr]





[ltr] Inače Tito je oborio dva američka aviona iznad Jugoslavije ( Slovenija) pa su ovi prestali narušavati zračni prostor.[/ltr]

Jel to onaj istinit film iz noba?

Taktika stara preko 2000 godina ....prwo razhebeš uljeza a onda mu daš do znanja da brez tebe ne iđe.

moj je duzi i deblji...

A wi i dalje spawajte i razmišljajte očete li kupit nowe awione te očete li ih kupit osam ili 12 te očete li ih stawit u ZG ......jer u biti logično je da ako ih ne stawiš u Zemunik da gubiš air poličing nad srednjim i južnim Jadranom.

Samo wi mozgajte swoje i dalje.

Dal je uopče potrebno da ja ikome objašnjawam da ako nemaš 12 awiona u Zemuniku da gubiš nadzor nad Jadranom ( posebno srednjim i južnim ) ?

MIslim da nije.

ZATO ČETE I BITI ODHEBANI.