Dogovor Turska - EU na staklenim nogama

melkior wrote:Danas u Turskoj boravi oko 3 milijuna izbjeglica, a taj se broj može gotovo udvostručiti ukoliko uzmemo u obzir vjerojatni daljnji razvoj scenarija u široj bliskoistočnoj regiji. Nije potrebno govoriti što će to značiti za Europsku uniju koja je tom problemu, koji sada prijeti njezinoj unutarnjoj stabilnosti i koheziji, i sama u velikoj mjeri kumovala – ne samo pozivima „welkomen“.

Prošli tjedan uspješno završeni pregovori između EU i Turske o rješavanju izbjegličke krize, izazivaju više pitanja i dvojbi nego što daju odgovora. Većina dogovorenog još uvijek ima dominantan politički karakter u odnosu na jasan operativni plan djelovanja na terenu.

Izmijenjena retorika europskih državnika u vrijeme pregovora, ogledala se u želji odvajanja teme izbjegličke krize od teme brzog ulaska Turske u EU i ukidanja viza njezinim građanima. Međutim, Ankara više ne dozvoljava europsku politiku „zaigranosti“ s Turskom temeljenu na ucjenama i jasno prati ispunjenje europskih obveza o mogućem financiranju programa prilagodbe izbjeglica i drugih obveza koje je Bruxelless preuzeo na sebe. Pritom Ankara inzistira na elementima koje izazivaju otvoreno nezadovoljstvo nekih članica EU, prije svega, da glavnina izbjeglica i dalje ide u EU kroz Grčku, a kako bi mogla polučiti maksimalnu dobit. Dakle, turski prijedlog o vraćanju izbjeglica koji su iz Turske prešli u Grčku ukoliko im se ne odobri azil, želi se pretvoriti u zlatno pravilo. Ali za njegovu provedbu nužno je da turska pogranična služba evidentira svakog izbjeglicu, a za što Ankara ne daje nikakva jamstva. Oni bez problema (na mig vlade u Ankari), izbjeglice mogu usmjeriti u neutralne vode, štoviše, i prema teritoriji sjevernog (turskog) djela Cipra, za koji Ankara nema nikakvu formalnu nadležnost, odakle se izbjeglice mogu uputiti prema Grčkoj.

Drugi dio turskog prjedloga jest, da se za svakog vraćenog izbjeglicu iz EU pošalje jedan „zakoniti izbjeglica“, državljanin Sirije, koji će morati dobiti službenu dozvolu EU o boravku. A kakva će biti reakcija Ankare kada vidi da Bruxelless ili beskonačno oteže izdavanje takvih dozvola ili ih riješi negativno, nije teško pretpostaviti. Iz uvoda ovog teksta vidljivo je da Turci, nastavili se samo dosadašnja dinamika priljeva izbjeglica u njihovu zemlju, mogu u dogledno vrijeme skoro pa postati manjina u vlastitoj državi, što predsjednik Erdogan sigurno neće dopustiti.

Postavlja se pitanje, što raditi s vraćenim izbjeglicama iz EU koji nemaju pravo na azil? Službeno, njih se mora deportirati u matičnu zemlju ali se ne zna tko će to platiti ni tko će sa službenim vlastima kaotičnih zemalja odakle izbjeglice pristižu (Afganistan, Irak, …) dogovarati proceduru njihovog masovnog povratka? Turska će u slučaju novog otezanja EU birokrata jednostavno ponovno zatvarati oči na individualne prelaske granica prema Grčkoj i ne treba imati iluzije o tome, da broj tih izbjeglica neće vrlo brzo dosegnuti novu kritičnu razinu na propusnim ventilima grčke pogranične službe prema Makedoniji ali i Bugarskoj i Albaniji. Upravo su Bugari nedavno osnažili svoju granicu prema Makedoniji s vojnim postrojbama i javno se protive takvim scenarijima.

U tom bi slučaju „propusni ventil“ postala Albanija gdje kriminalni faktor ionako ima veliko iskustvo u trgovini ljudima (traffickingu) i vjerojatno kao napeta puška čeka svojih „pet minuta“ za prebacivanje nesretnih ljudi dalje prema Italiji ili Crnoj Gori i dalje prema Hrvatskoj.

Turska za sprječavanje takvih scenarija i zadržavanje povratnika traži oko 20 milijardi dolara u slučaju otezanja od strane Bruxellessa preuzetih obveza. Upravo je takav razvoj događaja i najrealniji jer je i prema informacijama Frontexa oko 2/3 izbjeglica prispjelih u EU stiglo iz država u kojima nema ratnih sukoba i zato spadaju u „ekonomske emigrante“ i ne mogu dobiti azil.

Problem usložnjava i europsko zakonodavstvo koje sprječava povrat izbjeglica u zemlju koja nije sigurna za njihov boravak. Tko će provesti tu proceduru u slučaju Turske, koja je danas sve prije nego sigurna država, nikome nije jasno. Jer ukoliko, primjerice, njemačko MVP svojim građanima i službeno izda preporuku za ne odlazak na putovanja u Tursku (o čemu je već bilo govora nakon velikog terorističkog napada u Ankari sredinom veljače i u kojem je stradao veliki broj stranih turista), tko će objasniti odvjetnicima izbjeglica (kojih će se sigurno pojaviti veliki broj), nebrojenim udrugama za ljudkska prava i sl., da se onda i izbjeglice moraju vraćati u Tursku? Radilo bi se o čistoj diskriminaciji. Tako je, primjerice, službeni Madrid već izjavio kako „deportacija izbjeglica u Tursku predstavlja nečovječan čin“ koji narušava temeljna ljudska prava.

S druge strane, zbog velikog pritiska izbjeglica Beuxelless se nema vremena baviti striktnom procedurom usmjerenom k provedbi svojih zakona (a što nužno uključuje sudska dokazivanja statusa svakog izbjeglice i produžuje procese u beskonačnost – npr. tko će to u Afganistanu dokazivati može li pojedini izbjeglica tamo živjeti ili ne i tko će to sve platiti), što može rezultirati različitim presedanima i velikim posljedicama po čitav niz toliko proklamiranih europskih vrijednosti kojima, poput mantre, EU šamara svoje „nepoćudne“ članice i zemlje koje tek teže postati dio Unije. A treba naglasiti i to, da je iz čitave EU izbjegličke „romanse“ s Turskom izbačen i UN koji nije niti nazočio prošlotjednim pregovorima dviju strana.

Posebno je pitanje i položaj Cipra. Njihov državni vrh jasno je dao do znanja kako neće podržati bilo kakvo tursko približavanje članstvu u EU, sve dok Ankara ne omogući pripajanje odmetnutog Sjevernog Cipra jedinstvenoj ciparskoj državi. O takvom stavu Nikozije nitko ne bi trebao imati iluzije. Ona može progledavati kroz prste turskom otvaranju pojedinih pristupnih poglavlja ali završni čin „amenovanja“ turskog ulaska u EU sigurno neće dati bez ispunjenja navedenog uvjeta.

I da zaključimo. Ukoliko se EU ne namjerava susresti s novim, nazovimo ga i završnim i presudnim izbjegličkim valom iz država „Trećeg svijeta“, ona će morati poduzeti rigorozne mjere te iz sfere politikantstva prijeći u sferu real-politike. Te mjere morat će uključivati, umjesto koketiranja s Turskom i plaćanja prvih 3 milijarde dolara Ankari za smještaj izbjeglica, usmjeravanje tih sredstava za aktivnu provedbu vlastitih sigurnosnih mjera. One bi uključivale otvaranje i puno financiranje privremenih izbjegličkih kampova na nenaseljenim prostorima udaljenih grčkih otoka, samostalnu filtraciju ekonomskih od političkih izbjeglica na licu mjesta te vraćanje onih prvih u zemlje njihovog porijekla. Osim sigurne uštede novca u odnosu na onaj koji će morati dati Turskoj za njezine „izbjegličke projekte“, EU bi izbjegla i neugodne i ponižavajuće turske ucjene do kojih će u budućnosti sigurno dolaziti.

Ali EU i sama u ovoj tužnoj priči nema čiste ruke niti igra čisto. Krajnje namjere njezinog političkog i financijskog establišmenta skrivene su od očiju javnosti, pri čemu će baš ta javnost na kraju i snositi svu težinu negativnih posljedica do kojih će neminovno doći. Jer građani su ti koji plaćaju poreze i čijim se novcem financiraju hirovi političara, davno izišlih iz okvira služenja svojim narodima i obveza ispunjenja svojih predizbornih obećanja. Bolji život, kojemu u EU teže nesretni ljudi iz „ostatka“ svijeta, sve je dalje i od građana te iste Unije.

A što je najgore, nakon tzv. balkanske rute, daljnji izbjeglički kaos, gotovo je posve sigurno, prebacit će se na Albaniju i odatle dalje prema zapadu i Jadranskom moru. A to je tek početak. Namjera Bruxellessa da iskoristi tragičnu ukrajinsku zbilju i tamo smjesti oko 150 tisuća izbjeglica u sljedeće dvije godine (dok im se ne osigura siguran pritok u EU i omogući integracija), na što je upravo pristao državni vrh u Kijevu, ne može izroditi ničim dobrim osim rastom tenzija i sukoba. A kada su izbjeglice u pitanju, tu su i sve jasnije naznake ruskog obrasca ponašanja sličnog turskom, koje uključuje kanaliziranje emigranata iz nestabilne Srednje Azije prema Finskoj i pribaltičkim državama. Moskva u uvjetima zategnutih odnosa s Bruxellessom i permanentnog produljenja gospodarskih sankcija ne vidi interes u sprječavanju prolaska izbjeglica preko svog teritorija, poglavito u uvjetima skrbi za oko milijun već ranije prispjelih ukrajinskih izbjeglica. Moskva u tom smislu već održava bilateralne pregovore s Finskom, a vjerojatno ih, poput Ankare, želi izdići i na razinu dogovora s Bruxellessom jer bi joj to omogućilo dodatni manevarski prostor u složenoj geopolitičkoj situaciji u kojoj se obje strane nalaze. Pritom nije naodmet napomenuti kako su Rusi u svom zakonu o migracijskoj politici uveli niz ograničenja, uključno i obvezu polaganja ruskog jezika i osnova povijesti te naplate u sustavu izdavanja radnih dozvola, što je rezultirao velikim smanjenjem ekonomskih emigranata iz srednjoazijskih zemalja bivšeg SSSR-a.

A što će na kraju izabrati Bruxelless bit će vidljivo vrlo brzo. Jer spektar mogućih rješenja sve se više suzuje, a vrijeme neumitno istječe.

http://geopolitika.news/vijesti/europa/dogovor-eu-turska-na-staklenim-je-nogama/