PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Autor: Jurica Pavičić
Objavljeno: prije 3 h i 28 min

Kad je u siječnju ove godine povjesničar Zlatko Hasanbegović imenovan za ministra kulture, to je imenovanje - kako se otrcano kaže - “uzbudilo duhove”. Krenule su peticije i protupeticije, raskolilo se društvo dramskih umjetnika, zahuktali su fejs-okršaji, a listanje po arhivskim svescima fašističkih fanzina postalo je opća nacionalna zabava. O novom ministru svatko je tada imao mišljenje, pa su u toj buci poneka prošla ispod radara.

VEZANE VIJESTI

Vijesti

• JURICA PAVIČIĆ Da, potpisao sam peticiju protiv Hasanbegovića. Ne zato jer je kao mlad bio ekstremni desničar. Niti zbog izjava o antifašizmu...
  
• JURICA PAVIČIĆ Šator u Savskoj sada iza sebe ima poluge vlasti: među onima koji su vikali 'Za dom spremni' bio je i potpredsjednik Sabora
  

Jedno od takvih mišljenja bilo je i ono udruženja Hrvatskih novinara i publicista (HNIP), skupine konzervativnih novinara koja je tih dana objavila izjavu u kojoj “u potpunosti podržava” imenovanje novog ministra. Predsjednik tog novinskog udruženja Siniša Kovačić vjerojatno se baš tim udvorničkim tekstom i kvalificirao za novog ve-dea javnog RTV-a. No više od samog Kovačića i njegovog zidanja karijere laskom, zanimljiv je bio sam tekst koji je tih dana HNIP sročio.
“U malim kulturama kao što je hrvatska”, pisali su hnipovci, “svi kulturni i medijski djelatnici se vrlo dobro osobno poznaju i imaju privatne odnose, pa je tim teže biti objektivan pri donošenju odluka… U tom smislu vjerujemo da će g. Hasanbegoviću biti jednostavnije donositi odluke neopterećen osobnim poznanstvima i ranijim zajedničkim radom s kolegama. Također, smatramo da je za raščlambu i rješavanje brojnih problema dobro što će biti razmotreni okom korisnika, a ne proizvođača. Naime… upravo se na tome području posljednjih petnaestak godina dogodio nelogičan i prema poreznim obveznicima krajnje nekorektan obrat: umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno-elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra. Treba reći da takva zastranjenja od klasičnih kulturnih paradigmi, nisu hrvatska posebnost: radi se o trendu vidljivom u svim zapadnim društvima.”

Riječ je o tekstu koji vrijedi sadržajno analizirati, i to ne samo zato što je njegov formalni potpisnik preuzeo najvažniju kulturnu ustanovu u Hrvatskoj - HRT. Krene li čovjek od repa, prvo će uočiti da autori HNIP-ova teksta vide današnje stanje kulture kao “zastranjenje”, a to zastranjenje nije hrvatska specifičnost, nego je riječ o “trendu vidljivom u svim zapadnim društvima”. Čita li se cjelina teksta, shvaća se da ga je pisao konzervativni eurospektik, čovjek koji ima problem sa Zapadom i EU jer ih doživljava kao gnijezdo gnjecave dekadencije i slabljenja narodnog bića. Opći svjetonazorni okvir ovog manifesta je - ukratko - zapadofobna papazjanija kakvu bi bez krzmanja potpisali i aktivisti srpskih Dveri.
Drugi i najšokantniji dio pisma je onaj koji tematizira suvremenu umjetnost. Činjenica da HNIP-ovi autori sa smrknutom zabrinutošću govore o “avangardno-elitističkom rezervatu”, te o umjetnosti koja “promovira ružnoću i destrukciju” nauštrb “istine, ljepote i dobra” doista priziva duh 1933. i fašističkih slogana o “enartete kunst” (izopačenoj umjetnosti), ili pak traktata socrealističkih kritičara nastalih od 1945. do 1948. Posljednji “avangardni elitist” kojeg se optuživalo za “dekadenciju i trulež” u Hrvatskoj bio je - treba se prisjetiti - Petar Šegedin, kojeg su unatoč partizanskim zaslugama tako častili kad je poslije rata objavio “Osamljenike” i “Djecu božju”. Posljednji put kad se u zapadnoj Europi baratalo ovakvim “umjetničko-kritičkim” rječnikom, Hitler je spaljivao knjige.
Ali, mene ovdje najviše zanima treći dio HNIP-ova panegirika vlastodršcu. U svom pismo hnipovci, naime, hvale činjenicu da novi ministar nije kulturnjak, i to zato što nije upleten u klijentističke mreže. Riječ je o interesantnom paradigmatskom obratu koji baca sasvim novo svjetlo na fetiš-riječ hrvatskih medija, a to je “struka”.
“Struka” je riječ koja je dosad u hrvatskom političkom diskursu važila za nadideološku svetu kravu. “Riječ treba dati struci”, “prepustimo povijest povjesničarima”, “stručna vlada” - samo su neke od fraza koje su u hrvatskom društvu ponavljane do samorazumljivosti, pri čemu se ponekad zaboravljalo da (istina) struka ne živi u zrakopraznom prostoru, te da ona ima svoje klasne ili klijentističke interese. Sad međutim imamo puni obrat. Struka se kao takva proglašava sumnjivom. Ako si “dio struke”, ti si samim tim nesumnjivo dio kvarne, klijentističke močvare, pa si samim tim diskvalificiran za provođenje “rezolutnih rezova”. Otprilike onako kao što je Robert Pauletić idealan za doministra turizma jer o tome ne zna ništa pa će “stvari sagledati iz novog kuta”, tako bi i budući provoditelji “rezolutnih rezova” trebali biti što nestručniji, jer samo to jamči da će kulturu (baš kao izvanpansionsku ponudu Tajlanda u posezoni) sagledavati “okom korisnika”. Pojednostavljeno: ako si struka, to te diskvalificira.
Tekst HNIP-ove laude još se pred mjesec mogao shvaćati kao neobrazovano mandrljanje priučenih pripravnika za konzervativce. Nevolja je u tome što se u šest proteklih tjedana on pretvorio u manifest nove kulturne politike. Jer, u tjednima koji su za nama, nova garnitura u ministarstvu kulture najveći je trud uložila upravo u demontažu tijela i institucije strukovne autonomije. Razmjerno očekivano, na red je neizbježno morala doći i ustanova koja je paradigmatski obrazac strukovne samoregulacije u Hrvatskoj, a to je Hrvatski audiovizualni centar. A upravo je to kontekst u kojem treba shvatiti novu pseudoaferu oko danskog dokumentarca “15 minuta - masakr u Dvoru”, filma zbog kojeg braniteljske udruge traže smjenu Hrvoja Hribara, a činjenica da je taj film Hrvatska uopće koproducirala poteže se kao vrući dokaz da hrvatsku filmsku struku treba razvlastiti.
Upravo zato potrebno je pobrojati ključne činjenice te priče. U Dvoru na Uni dakle dogodilo se masovno ubojstvo. Do danas se ne zna tko ga je počinio: možda jesu vojnici HV-a, možda nisu. To ubojstvo propust je danskih vojnika, njihova mala verzija nizozemske bruke u Srebrenici.
Danska filmska ekipa o toj temi je odlučila snimiti film. To je film na važnu i legitimnu temu. Snima se u Hrvatskoj, bavi hrvatskim građanima, novci produkcije trošili su se u Hrvatskoj. Dakle, prilično je samorazumljivo da ga Hrvatska koproducira.
Danski autor isporučio je film u kojem se veli da su za to što se dogodilo u Dvoru krivi Hrvati.
Film do danas u Hrvatskoj nije javno prikazan. Jako ga je malo ljudi vidjelo, nisam ga vidio ni ja. Svi koji su ga vidjeli, uključujući vodstvo HAVC-a, te tijelo koje ga je odobrilo (u kojem, ironično, sjedi jedan od istaknutijih konzervativaca hrvatske kulture, Zrinko Ogresta) drže da je film politički neizbalansiran i sporan. Pošto nemaju razloga lagati, može im se vjerovati.
Film je prvi put javno prikazan pred sedam mjeseci. Sada, nakon sedam mjeseci, braniteljske udruge traže da zbog njega padnu glave.
U međuvremenu, film se “dovršava” i “popravlja”, pri čemu nije jasno je li taj “popravni” samonikla odluka danskih autora, nešto što je HAVC od njih tražio, ili pak posljedica političkog pritiska.
Kako god bilo, ova je afera na površinu iznijela neke “samorazumljive” ideje koje su same po sebi kudikamo opasnije nego što bi mogao biti ijedan dokumentarac.
Prva od njih je ideja da braniteljski pretorijanci smjenjuju ili imenuju šefove kulturnih ustanova i kroje repertoar. Takvo hnipovsko “okretanje korisniku”, naime, posljednji smo put imali 1988. kad je dalmatinski Subnor neuspješno pokušao spriječiti snimanje “Života sa stricem”. Scenarist tog filma, Mate Matišić, danas je najplodniji hrvatski scenarist, i upravo se iz Berlina vratio s nagradom.
Druga je zamisao ta da bi autor ili producent filma trebao “popraviti” svoj film ako se on ne sviđa nekoj zamišljenoj većini općinstva. Riječ je o groznoj zamisli, s kojom hrvatska kultura također ima dugu povijest iskustva. HAVC-u i Hribaru stoga treba zamjeriti što se uopće igraju s tim predvorjem (auto)cenzure, umjesto da su stali na stranu autora, makar taj i fulao.
Treća i najgora samorazumljiva pretpostavka je pak ta da se u hrvatskoj kulturi novcem hrvatskih poreznih obveznika ne bi trebalo financirati djelo koje o Hrvatskoj govori išta loše. Riječ je o doista zastrašujućoj tezi koja nas doista vraća u 1957. (naime, već 1967. se o kulturi u SFRJ nije tako mislilo). Pritom se treba sjetiti da u ovom trenutku u hrvatskim kinima igra nagrađeni hrvatski film koji su napravili scenarist “Života sa stricem” Matišić, te autor spotova za kampanju HDZ-a 90-ih Zrinko Ogresta. Treba se sjetiti da se u tom filmu govori o srpskom ratnom zločincu, te da je taj film - sufinancirala Srbija!
Tijekom 2000-ih, i u Hrvatskoj i u Srbiji načinjen je niz ključnih filmova koji su obama društvima otvorili oči za vlastiti ratni smrad. Bi li se Tadić i Vučić ikad našli u Potočarima da nije bilo “Škorpiona - ratnog dnevnika” Lazara Stojanovića? Pamtite li “Loru - svjedočanstva” i “Paviljon 21” u produkciji Factuma? Bilo je to vrijeme kad se podrazumijevalo da se u Hrvatskoj snimaju filmovi o hrvatskom sranju koje plaćaju Hrvati, a u Srbiji o srpskom sranju koje plaćaju Srbi. Petnaestak godina kasnije, došli smo do društvenog ozračja u kojem se to formalno smatra izdajom, a takva “ružnoća i destrukcija” proskribira u ime “korisnika”.
Za takvo društveno ozračje postoji naziv, a taj naziv naši konzervativci inače jako vole. To se zove totalitarizam. S crnom kapom na splitskoj Rivi, ili bez nje, nebitno.

Jurica Pavičić – veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?

Podijeli ovo

• 
  
• 
  

U najnovijem uneretku pod naslovom “Ključne činjenice zločina u Dvoru na Uni koji je bio masovno ubojstvo, jedan film i hrvatski povratak u totalitarizam”
Yu tarnji
Jurica Pavičić u prvom se djelu obračunava sa ministrom Hsanbegovićem i brani pljačkaške aktivnosti skupina koje ministar Hasanbegović svaki dan razotkriva, naime, radi se o epskim razmjerima pljačke kroz raznorazne kriminalne aktivnosti raznih skupina, tobože kulturnjaka, a u principu bolesnih i dekadentnih nakupina koje su milijune trošile za život na visokoj nozi i osobno bogaćenje. Jurica Pavičić ima pravo podržavati koga hoće, no i ministar Hasanbegović ima pravo, a i dužnost, raskrstiti sa kriminalnim parazitskim nakupinama priključenima na državne sise.
No ono bitnije, a što me i ponukalo da napišem ovu analizu je dio Pavičićeve kolumne u kojoj on bez ikakvih problema relativizira pokolj i počinitelje zločina u Dvoru na Uni, ne samo da relativizira nego i proglašavanje Hrvata koljačima – hendikepiranih osoba, proglašava pseudoaferom!?
Dakle, pseudoaferom Pavičić naziva teroristički čin kojim se jednu državu i njenu oslobodilačku vojsku, bez iti jednog dokaza, proziva kao masovne koljače osoba sa posebnim potrebama???
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
Dalje Jurica Pavičić svoj mentalni sklop razotkriva kroz tvrdnju:
“…činjenica da je taj film Hrvatska uopće koproducirala poteže se kao vrući dokaz da hrvatsku filmsku struku treba razvlastiti.”
Ne Jurice Pavičiću, ne zbog toga što je Hrvatska koproducirala film, već zbog toga što je netko promijenio scenarij (ako uopće, jer postoji mogućnost da su odgovorni znali da će se Hrvatsku bez ikakvih dokaza optužiti za teški ratni zločin) i Hrvatsku vojsku kao i Hrvatsku državu prikazao kao zločinačku, a to je već terorizam kojim bi se trebale pozabaviti i malo ozbiljnije organizacije poput SOA-e.
A onda dolazi gadan dio:
“Upravo zato potrebno je pobrojati ključne činjenice te priče. U Dvoru na Uni dakle dogodilo se masovno ubojstvo. Do danas se ne zna tko ga je počinio: možda jesu vojnici HV-a, možda nisu. To ubojstvo propust je danskih vojnika, njihova mala verzija nizozemske bruke u Srebrenici.”
Naravno da je potrebno pobrojati ključne činjenice, jedna od činjenica je da je stvarno počinjen zločin, no isto tako je činjenica i da se apsolutno ni danas nema pojma tko je ovo počinio.
No Pavičić suptilno provlači da “možda jesu vojnici HV-a, možda nisu:” Dakle spominje samo HV, kao da tamo nisu u to vrijeme bili i vojnici RSK, tzv. SRAO Krajine, cvene beretke iz Srbije, razne paravojne srbijanske jedinice, bošnjačke jedinice Hamze – V korpus, pa i HV. Ne, nikoga osim HV-a ne spominje Pavičić pa onome tko ne zna ostaje da zaključi da je tamo bila samo HV i nitko više, a onda se posljedično može jedino zaključiti, a to Pavičić i hoće, da su bolesnike pobili ili HV ili su se sami pobili, dakle ostaje samo jedna mogućnost, ona prva, prema Pavičiću i Štrbcu.
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
A onda ovaj opaki čovjek jednostavno zaključuje:
“Danski autor isporučio je film u kojem se veli da su za to što se dogodilo u Dvoru krivi Hrvati.”
Dalje Pavičić piše:
“Film do danas u Hrvatskoj nije javno prikazan. Jako ga je malo ljudi vidjelo, nisam ga vidio ni ja. Svi koji su ga vidjeli, uključujući vodstvo HAVC-a, te tijelo koje ga je odobrilo (u kojem, ironično, sjedi jedan od istaknutijih konzervativaca hrvatske kulture, Zrinko Ogresta) drže da je film politički neizbalansiran i sporan. Pošto nemaju razloga lagati, može im se vjerovati. “
“Politički neizbalansiran i sporan”, naravno da je politički neizbalansiran i sporan, jer jedan narod, jednu vojsku i jednu državu bez ikakvih dokaza optužuje za masovni zločin.
A onda:
“Film je prvi put javno prikazan pred sedam mjeseci. Sada, nakon sedam mjeseci, braniteljske udruge traže da zbog njega padnu glave.”
Ne, naravno da Pavičić laže, hrvatski branitelj Ivica Pandža podnio je i prije kaznenu prijavu protiv autora filma. Novinar Dražen Majić detaljno opisuje borbu sa plaćeničkom skupinom koja je Hrvatsku izvrgnula ruglu, a i mogućim ozbiljnim pravnim posljedicama.
Ivica Pandža
Dražen Majić
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
Dalje Pavičić računajući na krajnji nedostatak inteligencije svojih čitatelja baca prašinu u oči:
“U međuvremenu, film se “dovršava” i “popravlja”, pri čemu nije jasno je li taj “popravni” samonikla odluka danskih autora, nešto što je HAVC od njih tražio, ili pak posljedica političkog pritiska.”
Naravno da je to samo zamagljivanje istine, da se film mjesecima prikazuje gdje stigne samo ne u Hrvatskoj, a kad je došlo do nas počeli su se ljudi buniti jer je HV prikazana kao zločinačka, a onda, naravno, politički pritisnuti, i plaćenici HAVC-a shvatili su da “kao” nešto moraju poduzeti, jer je očigledno riječ o terorističkom aktu usmjerenom na Republiku Hrvatsku, a nikad se ne zna, možda jednog dana DORH i SOA profunkcioniraju pa bi moglo biti posljedica.
No kronološki je jasno da će jednoga dana netko morati u zatvor zbog ovog terorističkog čina uperenog protiv RH i najstrašnije – plaćenog našim novcima i pod našim imenom.
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
—————————————————
Terorizam
Terorizam se treba promatrati kao izraz političke strategije, te u skladu sa time definira kao tajno djelovanje pojedinaca, nelegalnih organizacija kroz nezakonitu uporabu sile ili nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se izvršio pritisak na vladu, civilnu populaciju ili neki njihov segment, u cilju postizanja političkih ili društvenih ciljeva.
**********************************************
Povreda ugleda Republike Hrvatske
Članak 349.
Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
—————————————————-
Krajinaforce
Čitajte malo i uvjerite se da teroristi nemaju namjeru stati sa terorizmom.
Savo Štrbac pojavljuje se u filmu, a tvrdi se i da je ideolog ovog terorističkog uratka:
Savo Štrbac je optužnicu protiv generala Ante Gotovine nazvao početkom kraja države Hrvatske koja bi slijedom “dokaza o svom kriminalnom karakteru – morala nestati.!”
Štrbac
Prema zapisniku “ratnog štaba opštine Benkovac”, koji je potpisala izvjesna Rada Vrcelj, navodi se da su u Benkovcu poslije pokolja Hrvata u Škabrnji zasjedali članovi Ratnog štaba, među njima i Savo Štrbac.
———————————————————
SOA bi se trabala zanimati za ovaj slučaj s obzirom da im u opisu djelatnosti stoji ovo:

Sigurnosno-obavještajno postupanje SOA-e u zemlji i inozemstvu prije svega je usmjereno na prikupljanje i analizu podataka o pojedincima, skupinama ili organizacijama koje sudjeluju ili su povezane s:

• obavještajnim radom usmjerenim protiv Republike Hrvatske
  
• terorističkim aktivnostima
  
• aktivnostima usmjerenim na rušenje ustroja državne vlasti
  
• ekstremističkim odnosno nasilnim aktivnostima koje mogu ugroziti demokratski poredak ili temeljna ljudska prava i slobode
  
• aktivnostima usmjerenim na ugrožavanjem sigurnosti najviših državnih dužnosnika te štićenih objekata i prostora
  
• organiziranim kriminalom koji ugrožava nacionalnu sigurnost i gospodarski sustav
  
• počinjenim ratnim zločinima nad državljanima RH
  
• drugim aktivnostima usmjerenim na ugrožavanje nacionalne sigurnosti
  

Slučaj film – Masakr u Dvoru:

• obavještajni je rad usmjeren protiv Republike Hrvatske
  
• teroristička aktivnost kao politička strategija s cijljem pritiska na Vladu, civilnu populaciju i na sve segmente društva s ciljem postizanja političkih i društvenih ciljeva
  
• aktivnost apsolutno usmjerena na rušenje ustroja državne vlasti
  
• ekstremistička aktivnost koja definitivno ugrožava temeljna ljudska prava bez ikakvih dokaza optuženih hrvatskih vojnika i Hrvatske kao države
  
  
• organizirani kriminal koji definitivno ugrožava nacionalnu sigurnosti
  
• definitivno su masakrirani bolesnici sa posebnim potrebama državljani RH i dužnost službi definitivno je pronaći počinioce i istraživati svaki pokušaj bacanja ljage na nedužne
  
• izvrgavanje ruglu i svakakvim drugim posljedicama svakako je aktivnost koja ugrožava nacionalnu sigurnost, a ovaj film je primjer takve aktivnosti
  

Dalje Jurica Pavičić uspoređuje ozbiljan teroristički čin sa banalnim Subnorovskim glupostima:
“Kako god bilo, ova je afera na površinu iznijela neke “samorazumljive” ideje koje su same po sebi kudikamo opasnije nego što bi mogao biti ijedan dokumentarac.
Prva od njih je ideja da braniteljski pretorijanci smjenjuju ili imenuju šefove kulturnih ustanova i kroje repertoar. Takvo hnipovsko “okretanje korisniku”, naime, posljednji smo put imali 1988. kad je dalmatinski Subnor neuspješno pokušao spriječiti snimanje “Života sa stricem”.”
Usporediti film “Život sa stricem” sa bolesnim uratkom koji bez ikakvih dokaza optužuje Hrvatsku vojsku i Hrvatsku za masakre nad bolesnicima je potpuno ludilo jednog ogrezlog zlotvora i neprijatelja Hrvatske.
Opasniji smo, po neprijateljima Štrbcu i Pavičiću, mi koji se bunimo protiv terorističkog čina blaćenja Hrvatske vojske, države i naroda, terorističkog čina koji potpuno lažno, bez ikakvh dokaza, optužuje nas da smo krvoločni zločinci, dakle opasniji smo mi koji se branimo, nego oni koji nas terorističkim aktivnostima pokušavaju prikazati kao beskrupulozne ubojice i zločince?
Hajde Pavičiću, još jedno razmisli jesi li normalan?
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
A onda još jedna strahota jednog bolesnog uma:
“Druga je zamisao ta da bi autor ili producent filma trebao “popraviti” svoj film ako se on ne sviđa nekoj zamišljenoj većini općinstva. Riječ je o groznoj zamisli, s kojom hrvatska kultura također ima dugu povijest iskustva. HAVC-u i Hribaru stoga treba zamjeriti što se uopće igraju s tim predvorjem (auto)cenzure, umjesto da su stali na stranu autora, makar taj i fulao.”
Nevjerojatno, bolesno, kriminalno, teroristički…
Mi Hrvati platili smo fim koji je trebao biti dokumentarni film zasnovan na činjenicama, nakon što su isplaćeni novci film je završio tako da je bez ikakvih dokaza Hrvatska optužena za pokolj hendikepiranih osoba, a hendikepirani Pavičić tvrdi sljedeće:
Da se nama, većini, film ne sviđa jer smo “grozni”, također ovaj hendikepirani bolesnik tvrdi da se Hribar uopće nije trebao buniti i da film mora ići takav kakav je “makar taj i fulao!”
Strava, neshvatljivo!!! Kakav karakter moraš biti da ovo izjaviš? Kakv je to odgoj, kakvo obrazovanje može ovako zločinačku misao proizvesti?

Da, fulao je… (Bože pomozi mu da shvati što radi), ali ne u banalnostima poput imena nekog sudionika, ili što je sniman u proljeće, a ne ljeti, ili u izboru kamere, već je
Fulao u odgovoru na jedno i jedino pitanje ovog filma:
Tko je pobio hendikepirane ljude u Dvoru?
Jurici Pavičiću apsolutno je nevažno što je odgovor da ih je pobila Hrvatska vojska čista laž, to je njemu tek nevažan detalj i film bi trebao ići dalje, zamislite taj čovjek je novinar i piše u jednom od najčitanijih medija – Jutarnjem listu, zamislite to!!! Kakvi su tamo urednici, kakvi su to ljudi, volio bih da mi dijete umre nego da postane slično njima koji rade u Jutarnjem listu.
Molim one koji se bave filmom da snime sličan dokumentarac i da bez ikakvih dokaza zaključe da je Jurica Pavičić pobio te ljude, kao i da je Jurica Pavičić deklarirani pedofil, naime nevažno je što je istina, filmovi se ne smiju prekrajati ma kako zločinački bio napravljen i kakvu god štetu napravio Hrvatskoj, tako tvrdi Pavičić, a onda to valjda važi i za njega? Ili ne? Je li Pavičiću, važi li ovaj zločinački zakon samo za Hrvatsku i Hrvate ili važi i za tebe i tvoje?
Ide i dalje ovaj neprijatelj Republike Hrvatske i tvrdi:
Treća i najgora samorazumljiva pretpostavka je pak ta da se u hrvatskoj kulturi novcem hrvatskih poreznih obveznika ne bi trebalo financirati djelo koje o Hrvatskoj govori išta loše. Riječ je o doista zastrašujućoj tezi koja nas doista vraća u 1957.
Ne Jurica Pavičiću, nije istina da se ovdje radi o samorazumljivim pretpostavkama da se u hrvatskoj kulturi ne smije financirati djelo koje govori loše o Hrvatskoj, ovdje se radi o tome da je film lažno i na kriminalan način prikazao Hrvatsku vojsku kao beskrupulozne ubojice, i to bez ijednog jedinog dokaza.
Evo dijela jednog priloga Pupovčevih Novosti o tim zbivanjima.
Novosti
Uloga Armije BIH
Istražujući vijesti o ovom zločinu, “Novosti” su uočile da će biti potrebno rasvijetliti i ulogu treće strane – Armije BIH, kojoj su prvi novinski izvještaji, pozivajući se na UN, pripisivali masakr u Dvoru. Primjerice, “The New York Times” u tekstu od 10. kolovoza 1995, koji se još može naći na internetu, citira glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda o tome kako UN istražuje tri slučaja ubojstva, uključujući i onaj petero hendikepiranih Srba iz škole u Dvoru. U tekstu piše kako je “danski vojnik koji je svjedočio incidentu prijavio da su ubojice nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BIH”. Dan kasnije iz Zagreba slično izvještava i “The Independent”, navodeći da su “danski mirovnjaci u Dvoru potvrdili da su bosanski muslimani bijesno utrčali u školsko dvorište”, pobivši petero starijih Srba.
Informacija o tome da je zločin počinila neregularna jedinica Armije BIH pojavit će se u izvještaju State Departmenta iz 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, dok se u izvještaju Human Rights Watcha iz 1996. zločin pripisuje bosanskim muslimanima ili hrvatskim snagama.
Međutim, već u izvješću Vijeća sigurnosti UN-a od 23. kolovoza 1995. gubi se podatak o Armiji BIH, pa tamo stoji kako je Danski bataljun prijavio da su njegovi pripadnici svjedočili ubojstvu hendikepiranih civila od strane vojne postrojbe čiji je identitet nepoznat. U samom ratnom dnevniku Danskog bataljuna Armija BIH se 8. kolovoza spominje samo jednom, kada se navodi da postoje indicije da su i VRSK i HV i ABIH uključeni u borbe u Dvoru. Stoga bi valjalo ustanoviti i kako je došlo do toga da je UN u prvim danima nakon incidenta dao takvu informaciju i zašto je ona nestala već u izvještaju Vijeća sigurnosti.
Da, veliko je to i bitno pitanje. Ovo je jedno od mogućih rješenja no isto tako nije baš jasan dokaz i ne može se samo tako ustvrditi da je V korpus odgovoran. Također su danski vojnici tvrdili da su ubojice nosili crvene beretke, no isto se ni po tome ne može nešto 100% tvrditi

Jurici Pavičiću jedino je bitno da hrvatski vojnici i Hrvatska ostanu zabilježeni kao zločinci koji ubijaju bolesne i hendikepirane osobe, a to je na tragu onog Štrbčevog o dokazanom kriminalnom karakteru Hrvatske koja mora nestati. Velik obol uništenju Hrvatske daje i Pavičić.
I do kraja Pavičić se utapa u vlastitom smradu svoga uma i dokazuje ono što veze sa istinom nema:
“Tijekom 2000-ih, i u Hrvatskoj i u Srbiji načinjen je niz ključnih filmova koji su obama društvima otvorili oči za vlastiti ratni smrad…
…Za takvo društveno ozračje postoji naziv, a taj naziv naši konzervativci inače jako vole. To se zove totalitarizam. S crnom kapom na splitskoj Rivi, ili bez nje, nebitno.”
Uistnu je smrad svatko tko bez ikakvih dokaza i samo na temelju vlastite mržnje ili zato što je plaćen od terorističkih skupina naciju i državu Hrvata proglašava zločinačkom i smradnom.
Uistinu je smrad onaj tko Hasanbegovića zbog HOS-ove kape ili bez nje proglašava totalitaristom i povezuje ga sa masakrom u Dvoru na Uni.
Pa se pitam ima li kraja ovom bolesnom terorizmu protiv Hrvata i države Hrvatske, a sa svima znanim i jasnim ciljem?
Pa ću opet postaviti pitanje na koje svi sami sebi trebamo dati odgovor, a DORH posebno:
Je li Jurica Pavičić veleizdajnik i plaćenik terorističkih organizacija ili samo budala?
—————————————————-
Moto Štrbca i svih koji rade i podržavaju njegov lik i nedjelo, a Pavičić svim srcem podržava.

Autor: Demosthenes

Obraćam vam se sa zahtjevom za ispravak objavljene informacije, kao i zahtjevom za objavljivanjem demantija i odgovora na pismo Roberta Zubera, objavljenom u vašem mediju 10.03.2016. godine, a koji je još uvijek dostupan na vašim internetskim stranicama. Razlog zbog kojeg vam se obraćam jest činjenica da su u spomenutom tekstu objavljene brojne netočne informacije od kojih su neke izrazito uvrjedljive, te sam zbog njih izložen brojnim neugodnostima što je izazvalo uznemirenje među članovima moje obitelji.

Interni dopis ili otvoreno pismo

Odmah na početku moram naglasiti činjenicu da dopis na koji se u Robert Zuber referira nije nikakvo “otvoreno pismo” već interni HRT-ov dokument, upućen HRT-ovim tijelima i saborskom Odboru za medije. Dopis nije novinarski uradak, nije lektoriran, nije bio namijenjen javnoj objavi ali je, poput brojnih drugih prisavskih, nakon nekoliko dana dospio u medije.
Ovo ističem, jer Zuber na početku svog reagiranja taj interni dokument HRT-a proglašava “otvorenim pismom “ te čitavo reagiranje temelji na pogrešnoj premisi, zbog čega su, posljedično, pogrešni i svi njegovi daljnji zaključci utemeljeni na tom sitnom triku. Zuber je, naime, morao interni dopis proglasiti novinarski radom da bi si stvorio platformu na kojoj me može optužiti da sam nepismen, neprofesionalan, sklon netransparentnim i pamfletaškim aktivnostima i, nadasve, - nemoralan.
Ponavljam, na pisanje dopisa spomenutim tijelima odlučio sam se upravo zbog pritisaka mreže odgovorne za produkciju spornog filma “Masakr u Dvoru”, a kojeg se danas svi, osim Zubera, odriču.

O sukobu interesa

Zuber se, pak, na pisanje reakcije odlučio zbog nekoliko navoda iz mog dopisa kojima se dijelom bavim "mogućim neregularnostima" Zuberovog rada na HRT-u, te njegovom suradnjom s tvrtkom Nukleus na nekoliko projekata, uključujući i film "Masakr u Dvoru". Međutim, iz njegovog dopisa prilično je jasno da je on, kao rukovoditelj Odjela HRT-ove Dokumentarne produkcije, tijekom mandata intenzivno surađivao s tvrtkom “Nukleus film” koja je producirala sporni film. Ta je suradnja bila privatna i službena: Zuber je kao nadležni rukovoditelj pri HRT- u sudjelovao u otkupu Nukleusovih filmova, te u isto vrijeme, privatno, s Nukleusom aplicirao na natječajima HAVC-a. Iako je Zuber na nekoliko mjesta u pismu objavio da je na tu i takvu suradnju ponosan, po mom shvaćanju radi se o evidentnom sukobu interesa. Evo i zašto.
Kroz suradnju s Nukleus filmom Zuberovom projektu od HAVC-a je odobreno 380 tisuća kuna za film „Život od milijun kuna”. U pismu Zuber otkriva da je čitavo vrijeme svog mandata na čelu Dokumentarne produkcije snimao taj film. Vrlo moralnim smatra podatak da s istim projektom nije tražio novac i na HRT- ovim natječajima iako je kaže - imao pravo. Pritom nije jasno gdje je granica izmedju Zubera - HRT-vog rukovoditelja i Zubera - privatnog poduzetnika.
U Zuberovom pismu doznajemo i da je kao privatna osoba s „Nukleus filmom”, od HAVC-a dobio 150.000 kuna za razvoj scenarija za film „Robovi”. Iako je vodio prilično veliki HRT-ov odjel Zuber je imao vremena razvijati i dva opsežna višegodišnja privatna projekta. Zuber neupitno potvrđuje i da je kao rukovoditelj Dokumentarne produkcije HRT-a snimao i razvijao projekte s „Nukleus filmom” za koje je od HAVC dobio 515 tisuća kuna, dok je u isto vrijeme bio član HRT-ovog povjerenstva koje je od Nukleusa otkupljivalo filmove. Po kojoj cijeni Zuber, nejasno da li kao djelatnik HRT-a ili „Nukleus filma”, ne želi reći te je drži poslovnom tajnom. Na svoje sudjelovanje u povjerenstvu je ponosan te posebno ističe kako se izuzeo iz završnih progovora s Nukleusom oko otkupa iz čega se moze zaključiti da je dotad bio uključen u njih. Postavlja se pitanje zašto te projekte, ukoliko su kvalitetni, nije razvijao na HRT-u, gdje je primao prilično veliku plaću.
Drugi moment, oko kojeg sam u HRT-ovom internom dopisu spomenuo Zubera, još bolje pokazuje zonu sukoba interesa. On ponosno priznaje i nije mu nimalo problematično ni što je, pomagajući „Nukleus filmu” u potrazi za istraživačkim novinarom, na projektu "Masakr u Dvoru" zaposlio svog tadašnjeg zaposlenika Sašu Kosanovića. Nije poznato jesu li Zuber i Kosanović imali odobrenje za takvu suradnju.
Iako na više projekata surađuje s HAVC-om i Nukleusom, istovremeno djelujući kao headhunter „Nukleus filma”, Zuber ne smatra spornim što HRT „Nukleus filmu”, zbog potpore HAVC-a , odobrava 70-postotni popust za materijale korištene u filmu "Masakr u Dvoru". Obzirom da se HAVC ovih dana odriče i vrlo jasno osuđuje produkciju tog projekta - nestaju i razlozi diskonta te ću se založiti da HRT "Nukleus filmu" naplati punu cijenu prodanog materijala.
Objašnjavajući ovaj dio suradnje HAVC-a, HRT-a i "Nukleus filma" Zuber se poziva na drugi, nigdje objavljeni, HRT-ov interni dopis s kojim je bilo upoznat vrlo uzak krug ljudi. Kako je Zuber, koji više nije djelatnik HRT-a došao u posjed tog dokumenta nije poznato. Međutim, jasno da se radi o kaznenom djelu koje ću prijaviti nadležnim institucijama unutar i izvan HRT-a.

O domoljublju

Robert Zuber u svom reagiranju potom, ničim izazvan, ulazi u vrlo osjetljivu zonu ocijenjivanja mojeg domoljublja, analizu podataka o tome što sam radio u Domovinskom ratu, iznoseći pritom o meni brojne neistinite i prilično uvrjedljive podatke. Tvrdi da dopis upućen Nadzornom odboru i Programskom vijeću HRT-a predstavlja "konstrukciju obmanjivanja javnosti, poglavito braniteljske populacije". Tu tezu u potpunosti odbacujem te je smatram netočnom, klevetničkom i vrlo opasnom. Na ovom mjestu dolazimo do rečenice koja je domoljubni klimaks Zuberovog pisma. Autor se pita:
"Što ga je onda gonilo da mojim imenom i neistinama o meni manipulira braniteljima, kojih nije dostojan nakon svega što su za Hrvatsku učinili? A sve u ime odjednom otkrivenog domoljublja, kojim se lažno predstavlja ljudima kojima nije do koljena, koji su za razliku od njega za tu domovinu riskirali i davali svoje živote."
Tvrdnja da manipuliram s 500 tisuća registriranih branitelja, kojih nisam dostojan i nisam im ni do koljena, Zuber evidentno želi naglasiti da sam manje vrijedan. Ta prosudba, bazirana na Zuberovim saznanjima kako za domovinu nisam riskirao život, postavlja novi standard u vrijednovanju građana u Republici Hrvatskoj.
Posebno je šokantan, barem za mene, nastavak u kojem Zuber, potpuno neistinito, kaže da sam se, " u vrijeme kad je trebalo braniti domovinu", bavio drogiranjem i prodajom narkotika. Takva je izjava utuživa kleveta i prestavlja očiti primjer govora mržnje. Nije jasno odakle Zuber zna što sam radio za vrijeme Domovinskog rata i jesam li pritom riskirao život.
Radi ispravka ove netočnosti navodim da sam se tijekom Domovinskog rata dvaput kao novinar našao u životno opasnoj situaciji. Prvi put su oko mene padale granate. Drugi put sam blizu bojišnice pretučen s čitavom novinarskom ekipom. Za oba slučaja imam svjedoke koji su poznati hrvatski novinari.
U daljnjoj analizi mog domoljublja, Zuber neistinito tvrdi da sam pisanjem pisma htio postići poziciju "…iskrenog domoljuba. Ali on to nije." Dakle, on se u dopisu predstavlja arbitrom koji procjenjuje tko je domoljub, a tko nije. Rečenicom "pade domoljublje na križobolji" Zuber javno iznosi podatke o mojim medicinskim problemima koji nemaju nikakve veze s ičijim domoljubljem. Ili filmom "Masakr u Dvoru".

O viteštvu i herojstvu

Zuber nadalje smatra da je upravo on razlog zbog kojeg se HRT bavi filmom „Masakr u Dvoru” te cijelu priču veže za intervju koji je dao prilikom odlaska s HRT-a. To nije točno i ovim dopisom to demantiram. Iako se Zuber u mom novinarskom istraživanju pojavljuje kao aktivni sudionik u više uloga, tema istraživanja puna je šira i društveno relevantnija.
Posebno je zanimljiva Zuberova fascinacija mojim aktivnostima prilikom otkaza Hoverke Novak Srzić. Iz potpuno nejasnih razloga Zuber je fiksiran na činjenicu da nisam došao na HND-ovu tribinu povodom otkaza Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić. O razlozima nedolaska postoji medicinska dokumentacija koja, ponavljam, nema nikakve veze s mojim domoljubljem već isključivo s mojim neurednim životom.
Zuber pogrešno smatra da sam istraživački rad oko spornog filma započeo u želji da se, zbog nekih samo njemu poznatih razloga, operem pred Hloverkom, nastojeći se dodvoriti nekim neodredjenim domoljubima. Osobno, nemam dojam da mi Hloverka išta zamjera vezano za moje ponašanje prilikom njene otkazne kalvarije. Štoviše.
Tvrdeći da sam si pisanjem internog HRT-ovog dokumenta želio stvorio" poziciju žrtve Gorana Radmana” Zuber ponovo krivo procjenjuje. Gotovo čitavo vrijeme mandata Gorana Radmana bio sam pod opomenom pred otkaz. Na korak od ceste.

Zatvor i narkomanija

Potpuno je neprimjereno njegovo isticanje podataka o mojoj ovisničkoj prošlosti koja je, hvala Bogu, okončana prije točna dvadeset godina i koja nema nikakve veze ni s HRT-om, ni s HAVC-om, ni s Nukleus filmom. Zuber je, naime, dobro upoznat, obojica smo iz Pule, da sam o tom razdoblju svog života u više navrata javno istupao, pisao feljtone i davao intervjue. On u pismu navodi da sam bio u zatvoru i, u nastojanju da me okarakterizira, insinuira da sam u zatvoru bio druker. Ovim dopisom demantiram da sam ikada bio u zatvoru kao kažnjenik. Takva je izjava utuživa kleveta.
Radi ispravka ove netočnosti, navodim da sam više puta, možda pedeset, bio u zatvoru ali kao sudionik terepeutskog programa tijekom kojeg je pod mojim vodstvom, a u suradnji s zatvorenicima, snimljeno nekoliko filmova od kojih je "Tupilo" prikazan i na Zagreb DOX-u, što je Zuberu također poznato.
Ovakav način iznošenja neistina smatram potpuno nepravednim i zastrašujućim, te ću se svim snagama zaštiti od mogućih budućih neistina i to na svaki zakonom dozvoljeni način.
Zuberovo spominjanje moje ovisničke prošlosti podsjeća me na anegdotu iz Dalmacije kada je neki pijanac, nezadovoljan što mu zbog teškog pijanstva u konobi više ne daju piće, šankerici dobacio da je ružna. Kad mu je ona ponovila da je on pijan, pijanac je uzvratio kako će se do jutra otrijezniti, dok će ona i dalje ostati ružna.
Zaključno, u svojim javnim istupima Zuber ima očitu potrebu sebe portretirati kao heroja, viteza koji najprije spašava Hloverku (iako je ne voli), nakon što su je napustili njeni najbliži prijatelji. Zatim se u dopisu, koji je predmet ovog ispravka i demantija, Zuber portretira kao neka vrsta narodnog heroja: „Pred takvim kao sto je on, ( ja op.a.) nikad se neću sklanjati, ni kičmu pred njima savijati. Nikada.” Potreba za javno priznatim viteštvom i herojstvom potpuno je legitimna. Ipak, iskazana na ovakav način neumitno izaziva snažne reakcije.

???

ZAKLJUČIO BEZ GLEDANJA FILMA!
+ AAA -
PAVIČIĆU, INFORMIRAJ SE ILI ŠUTI: Želite li znati njegovo mišljenje o danskom filmu i zločinu u Dvoru?
Autor: Dnevno.hr Utorak, 15. Ožujak 2016. u 20:47


Hrvatski branitelji se moraju uplitati u stvari koje ih se tiču. Nitko bolje od njih ne zna što se i kako događalo tih dana u Dvoru. Vrlo je ružno što ih proziva osoba koja ne samo da zbog novinarskog posla u to vrijeme nije stala uz bok hrvatskim braniteljima, nego nije ni pogledala film...

Ahaha znaci lik drobi a o činjenicama nema pojma niti je sporni film vidio...sere reda radi

Tak je bilo i sa Gotovinom prije presude.