Nino predvidio

MOŽE O SVEMU, SAMO AKO NIJE VAŽNO

U Nultom broju, zadnjem romanu kojeg je objavio prije smrti, veliki Umberto Eco bavi se svijetom novinarstva i medijskih manipulacija.

Iako mu je, gledajući u cjelini, taj roman slabiji od prethodnih, jako je instruktivan za razumijevanje načina na koji novine "stvaraju" stvarnost. Između ostalog, pokazuje se kako je neku nezaobilaznu i neugodnu vijest lakše progurati ako je na naslovnici uparimo s dvije znatno manje važne teme, koje međutim izazivaju jake emotivne reakcije čitatelja. A to je u pravilu crna kronika i sport. Ti odvlakači pozornosti su vijesti i teme koje služe za prikrivanje ili barem relativiziranje "vrućih krumpira".

U ponedjeljak, dok pišem ovaj tekst, u Bruxellesu će se održati ključni summit, na kojem će sudionici pokušati dogovoriti mjere za rješenje migrantske krize. Najprije će svi lideri 28 država EU imati sastanak s turskim premijerom Davutogluom, a zatim će se sastati Europsko vijeće. Taj skup je zadnji pokušaj izbjegavanja katastrofe.

Rat u Siriji se nastavlja, stanje u zemljama na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku nije ništa stabilnije nego na jesen, a iz svega se može zaključiti da nas sve skupa vrlo brzo može zadesiti humanitarni i sigurnosni slom kad završetkom zime krene novi val migranata i izbjeglica, sličan onome od 880.000 ljudi koji su tzv. balkanskom rutom prošli do sada. Iako je to najvažnije pitanje, koje za mjesec dana, pogotovo ako se otvori ruta Albanija - Crna Gora - Hrvatska, sve druge teme, bez pretjerivanja, čini trećerazrednim, ono u hrvatskoj javnosti začuđujuće ne izaziva posebne emocije, kao da se sve to tiče nekoga drugoga, negdje daleko. Takav stav rezultat je medijskog ignoriranja teme. Uz kmečanje "kulturnjaka", interesno i financijski povezanih s prošlom vlašću, koji nedavnu promjenu vlasti i izgledni gubitak privilegija domaćoj i stranoj javnosti tumače kao uspostavu fašističke diktature u Hrvatskoj, a koji su već pomalo dosadili i Bogu i narodu, sudeći po količini i žestini rasprava na društvenim mrežama i forumima, dvije najvažnije teme u Hrvatskoj su smrt novorođenčeta u Vinkovcima zbog moguće liječničke pogreške i odbijanje jednog poklona na dječjem rođendanu u Rijeci.

Tužna priča koja, ako istraga pokaže da je riječ o liječničkoj pogrešci, spada u crnu kroniku i koja može biti poticaj za širu raspravu o stanju u zdravstvu i ophođenju prema pacijentima, na udarnom dnevniku HRT-a je prva vijest, što pokazuje ili temeljni neprofesionalizam ili svjesno odvlačenje pozornosti javnosti od gorućih tema.

Od toga hoćemo li sutra postati hot-spot ili po starinski konc-logor u kojem ćemo kao vjerni graničari čuvati desetine tisuća nesretnika koji žele na Zapad, izgleda da je važnija rasprava oko toga što je danas prihvatljiv poklon za dječji rođendan. Jedna majka iz Rijeke je prošlog tjedna objavila na Faceu kako joj je sedmogodišnja kćer prijateljici iz škole na rođendan ponijela poklon-bon od 200 kuna u H&M-u i leksikon, no poklon joj je vraćen uz poruku slavljeničine majke kako bi "bilo bolje da im nisu poslali ništa nego taj bon jer ona u taj H&M i ne ulazi, ta roba joj je ispod nivoa". Za čitatelje iz BiH objašnjenje da je 200 kuna i prosječan leksikon protuvrijednost od oko 70 maraka. Ako je u razredu našeg djeteta 25 učenika i tome još pridodamo recimo godišnje petnaestak rođendana djece iz rodbine, susjedstva, starih prijatelja iz vrtića, po toj računici trebamo godišnje istresti 2.800 maraka samo za dječje rođendane. I to kad bismo kupovali poklone u vrijednosti koja se danas u Hrvatskoj, kao u navedenom slučaju, odbija. Naime, u kasnijoj raspravi na Faceu uvrijeđena majka napisala je kako je njena mala očekivala Elsin dvorac, koji košta oko 700 kuna (180 KM). Nakon što je krenula lavina osuda, majka slavljenice je najavila tužbu protiv ove koja je raspravu objavila na društvenim mrežama. Javnost nestrpljivo iščekuje dalji razvoj situacije. Tema koja zaslužuje raspravu i šire analize oko toga gdje se izgubila dječja radost rođendana i jednostavnog, simboličnog darivanja, ljude više uzbuđuje od toga hoće li neka druga djeca završavati u moru kao kolateralne žrtve nečega što se već jasno vidi kao biopolitika, korištenja migranata kao oružja za destabilizaciju drugih država.

Dok mediji nojevski žmire ili napaljuju javnost na sporedne teme, u Bruxellesu se danas nešto pokušava napraviti. Nejasno je da li stvarno misle da će najavljenim podmićivanjem Turske, milostinjom za Grčku i prijetnjom zemljama na tzv. balkanskoj ruti išta postići.

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk uoči ovog summita prošao je suprotnom rutom i obišao Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Skoplje, Atenu i Ankaru, kako bi se bolje pripremio za veliki skup. U pismu poslanom vođama 28 država članica Europske unije poručio je kako je glavni cilj vratiti šengenski granični sustav u normalno funkcioniranje. Lijepa želja, ali nitko nikome više ne vjeruje, a najmanje Bruxellesu i svatko je svoju žicu ili već ispleo ili plete. Tusk kaže da se više neće prebacivati migranti iz jedne države u drugu, te da će zatvoriti balkansku rutu. Ali neće je zatvoriti vraćanjem šengenskog režima unutar EU, već obranom šengenske granice prema vani, a tu dolazimo do pitanja Turske i razloga zašto je i Davutoglu pozvan na summit u Bruxelles. Očekuje se, ne znam temeljem čega, da će se postići napredak u suradnji s Turskom koja bi trebala ne samo zaustaviti val, već i primiti natrag one migrante koji u EU uđu s njezina teritorija. Osim toga, povećat će se humanitarna pomoć za zemlje pogođene migrantskom krizom, posebno Grčku. Iz EU proračuna se, dakle, za rješenje najvećeg problema u njenoj povijesti, koji prijeti samoj opstojnosti Unije, sprema iznos od 700 milijuna eura, što je vrijednost jedne nogometne momčadi, npr. madridskog Reala.

Turska odavno ucjenjuje EU, a Davutoglu dolazi u Bruxelles po još. Dobiva novac, povlastice, zatvaranje očiju na neke stvari, od gušenja slobode medija do kurdskog pitanja. EU sve češće drastično odstupa od svojih načela, od povlaštenog statusa Britanije kao cijene za njen ostanak u Uniji, do naglog zaboravljanja na pitanje ljudskih prava kad je u pitanju Turska.

Iz ovog jadnog pokušaja vidi se da zajedničkog rješenja nema. Turska će ucjenjivati dalje, Grčka se cjenjkati oko pomoći, od povratka šengenskom stanju nema ništa. Kad se pokaže da novca nema dovoljno, svaka će zemlja na granicu opet postaviti žicu i vojsku.

Zašto je u zadnjih nekoliko tjedana došlo do promjene politike prihvata migranata? Zli jezici kažu da je njemačkom tržištu rada bilo potrebno oko milijun migranata. Ušlo ih je milijun i dvjesto tisuća. Sad dolazi kapak, probrat će što treba, onima koji su višak odbiti će se azil i vratiti ih u sigurnije zemlje i tu humanitarnost završava. Ako ne ide novcem s Turskom i Grčkom, pokušat će se silom, najprije uz pomoć graničara, od makedonskih pa dalje prema sjeveroistoku. Ali, ako se nova ruta otvori preko Americi sklonije Albanije i Crne Gore, a dijelom i BiH, onda je Hrvatska, prije svega njen južni dio, u velikim problemima. Ako svatko oko tebe podigne svoju žicu, ono što ti se nalije će ti i ostati. A onda se možeš samo grebati za veću humanitarnu pomoć, kao Grčka danas. O opasnostima koje nosi proljeće pred nama u hrvatskoj javnosti nema nikakve svijesti, a mediji u toj nesvijesti uglavnom igraju vrlo sramnu ulogu.