North Korea

red wolf wrote:

pismejker wrote:

red wolf wrote:@Melkior, je li rob koji se pobunio protiv svog ropstva slobodan čovjek?...Ne, on je samo čovjek koji se odlučio boriti za slobodu...Pitanje je sljedeće, da li je svojom smrću ostvario slobodu?

Nije,oso je Bogu na istinu,vjerovatno prvo Cistiliste,gdje ga leviathani budu trgali na komade i prozdirali..

Pa dobro, o tome nešto piše u Tibetanskoj knjizi mrtvih...No, tamo se daje i izlaz za onoga tko se nađe u svemu tome...

pismejker wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:
ima nas, malo al smo vrijedni :D

Nema nijednog na Zemlji...

ti kurac znas, nisi meritoran uopce da spominjes slobodu, drz se filozofija, prica o slobodi je za tebe duboka voda, ne naginji se

Evo ti jedno zanimljivo pitanje --> rob koji se pobunio protiv ropstva, dal se u tom trenutku bori protiv slobodnih ljudi ( koji su ga učinili robom), ili se bori također protiv robova?

Logička petlja...

red wolf wrote:

pismejker wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:

red wolf wrote:
Nema nijednog na Zemlji...

ti kurac znas, nisi meritoran uopce da spominjes slobodu, drz se filozofija, prica o slobodi je za tebe duboka voda, ne naginji se

Evo ti jedno zanimljivo pitanje --> rob koji se pobunio protiv ropstva, dal se u tom trenutku bori protiv slobodnih ljudi ( koji su ga učinili robom), ili se bori također protiv robova?

Logička petlja...

Ne...

1. Rob se pobunio protiv svojih robovlasnika.

2. Robovlasnici nisu slobodni ljudi.

3. Robovi i robovlasnici su robovi.

Leviathan2 wrote:

pismejker wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:

red wolf wrote:
Nema nijednog na Zemlji...

ti kurac znas, nisi meritoran uopce da spominjes slobodu, drz se filozofija, prica o slobodi je za tebe duboka voda, ne naginji se

Evo ti jedno zanimljivo pitanje --> rob koji se pobunio protiv ropstva, dal se u tom trenutku bori protiv slobodnih ljudi ( koji su ga učinili robom), ili se bori također protiv robova?

Logička petlja...

ma kurac logicka, ocito da ezek posmatra slobodu u jako jako uskim okvirima

Leviathan2 wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:
ima nas, malo al smo vrijedni :D

Nema nijednog na Zemlji...

ti kurac znas, nisi meritoran uopce da spominjes slobodu, drz se filozofija, prica o slobodi je za tebe duboka voda, ne naginji se

Evo ti jedno zanimljivo pitanje --> rob koji se pobunio protiv ropstva, dal se u tom trenutku bori protiv slobodnih ljudi ( koji su ga učinili robom), ili se bori također protiv robova?

evo tebi jedno zanimljivo kontrapitanje, kako jedan slobodan covjek moze ucinit drugog robom
ocito  je za tebe pojam sloboda jednako duboka voda, rekoh ti ne naginji se

pismejker wrote:

red wolf wrote:

pismejker wrote:

red wolf wrote:

Leviathan2 wrote:
ti kurac znas, nisi meritoran uopce da spominjes slobodu, drz se filozofija, prica o slobodi je za tebe duboka voda, ne naginji se

Evo ti jedno zanimljivo pitanje --> rob koji se pobunio protiv ropstva, dal se u tom trenutku bori protiv slobodnih ljudi ( koji su ga učinili robom), ili se bori također protiv robova?

Logička petlja...

Ne...

1. Rob se pobunio protiv svojih robovlasnika.

2. Robovlasnici nisu slobodni ljudi.

3. Robovi i robovlasnici su robovi.

nema logike..pobunom roba,robovlasnici ostaju slobodni ljudi,bar dok nisu pobjedjeni,a robovi ko robovi,ostaju robovi..nikakva matematika..

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:@Melkior, je li rob koji se pobunio protiv svog ropstva slobodan čovjek?...Ne, on je samo čovjek koji se odlučio boriti za slobodu...Pitanje je sljedeće, da li je svojom smrću ostvario slobodu?

Ovisi koliko cijeni život. Život bez slobode ne vrijedi ništa. Sloboda bez života nešto.

Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:@Melkior, je li rob koji se pobunio protiv svog ropstva slobodan čovjek?...Ne, on je samo čovjek koji se odlučio boriti za slobodu...Pitanje je sljedeće, da li je svojom smrću ostvario slobodu?

Ovisi koliko cijeni život. Život bez slobode ne vrijedi ništa. Sloboda bez života nešto.

Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

To je točno.

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:@Melkior, je li rob koji se pobunio protiv svog ropstva slobodan čovjek?...Ne, on je samo čovjek koji se odlučio boriti za slobodu...Pitanje je sljedeće, da li je svojom smrću ostvario slobodu?

Ovisi koliko cijeni život. Život bez slobode ne vrijedi ništa. Sloboda bez života nešto.

Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

To je točno.

Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:
Ovisi koliko cijeni život. Život bez slobode ne vrijedi ništa. Sloboda bez života nešto.

Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

To je točno.

Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:
Ovisi koliko cijeni život. Život bez slobode ne vrijedi ništa. Sloboda bez života nešto.

Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

To je točno.

Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

melkior wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:
Onda ljudi uopće ne cijene svoju slobodu...Oh, ne mogu je cijeniti jer je zapravo ni nemaju...

To je točno.

Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" - A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! - - - "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo - sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l' ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!" - Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno - bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle - kad tako već je ukleto - I prokleto će navijek ostati, - Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život - ko i pustara, A šta su ljudi - ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" - strašno grmio je glas - "U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!" A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! - I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu - divu - riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!" Al stoji svijet - i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!"

red wolf wrote:

melkior wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:
To je točno.

Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" - A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! - - - "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo - sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l' ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!" - Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno - bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle - kad tako već je ukleto - I prokleto će navijek ostati, - Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život - ko i pustara, A šta su ljudi - ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" - strašno grmio je glas - "U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!" A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! - I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu - divu - riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!" Al stoji svijet - i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!"

@Melkior, jesi li ti uopće razumio postanak tvoje vrste?

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:
Ali, što ako živiš a nisi shvatio da zapravo nemaš slobodu?

Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" - A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! - - - "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo - sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l' ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!" - Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno - bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle - kad tako već je ukleto - I prokleto će navijek ostati, - Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život - ko i pustara, A šta su ljudi - ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" - strašno grmio je glas - "U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!" A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! - I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu - divu - riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!" Al stoji svijet - i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!"

@Melkior, jesi li ti uopće razumio postanak tvoje vrste?

Genetski inženjering majmuna s vanzemaljcima da se stvori dovoljno inteligentna radna snaga da može kopati rudnike zlata za bogove, ali nedovoljno inteligentna da se pobuni protiv svojih gospodara?

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

melkior wrote:
Da preformuliram tvoje pitanje: što ako u strahu od svoje slobode zavoliš svoje lance?

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" - A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! - - - "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo - sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l' ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!" - Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno - bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle - kad tako već je ukleto - I prokleto će navijek ostati, - Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život - ko i pustara, A šta su ljudi - ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" - strašno grmio je glas - "U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!" A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! - I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu - divu - riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!" Al stoji svijet - i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!"

@Melkior, jesi li ti uopće razumio postanak tvoje vrste?

Genetski inženjering majmuna s vanzemaljcima da se stvori dovoljno inteligentna radna snaga da može kopati rudnike zlata za bogove, ali nedovoljno inteligentna da se pobuni protiv svojih gospodara?

Blizu...hehehehehehehehehehehehehehehehehehehehe

melkior wrote:
Ključ je u ljudskoj DNK...bilo je potrebno stvorili dovoljno samodestruktivno stvorenje kako ne bi ugrozilo bogove i svog tvorca. Tako je čovjek osuđen doseći određeni stupanj civilizacijskog razvoja, a onda vratiti se u prah i blato kako bi započeo ispočetka.

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

red wolf wrote:

melkior wrote:

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" - A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! - - - "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo - sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l' ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!" - Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno - bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle - kad tako već je ukleto - I prokleto će navijek ostati, - Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život - ko i pustara, A šta su ljudi - ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" - strašno grmio je glas - "U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!" A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! - I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu - divu - riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!" Al stoji svijet - i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: "I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!"

@Melkior, jesi li ti uopće razumio postanak tvoje vrste?

Genetski inženjering majmuna s vanzemaljcima da se stvori dovoljno inteligentna radna snaga da može kopati rudnike zlata za bogove, ali nedovoljno inteligentna da se pobuni protiv svojih gospodara?

Blizu...hehehehehehehehehehehehehehehehehehehehe

Ključ je u ljudskoj DNK...bilo je potrebno stvorili dovoljno samodestruktivno stvorenje kako ne bi ugrozilo bogove i svog tvorca. Tako je čovjek osuđen doseći određeni stupanj civilizacijskog razvoja, a onda vratiti se u prah i blato kako bi započeo ispočetka.

melkior wrote:
Genetski inženjering majmuna s vanzemaljcima da se stvori dovoljno inteligentna radna snaga da može kopati rudnike zlata za bogove, ali nedovoljno inteligentna da se pobuni protiv svojih gospodara?

melkior wrote:
Prije nego što je Bog potopio čovječanstvo, što je zapisano u biblijskom izvještaju o Noi, prethodno je 50 puta čovječanstvo bilo uništavano nakon što bi doseglo određeni stupanj razvoja. Uništenje Atlantide je bilo posljednji put, što je rezultiralo tzv. kamenim dobom kojeg službena historiografija naziva prethistorijom.