Kozmizam

Kozmizam

Kozmizam je književna filozofija koju je razvio i koristio američki pisac HP Lovecraft u svojoj književnosti. Lovecraft je bio pisac filozofski intenzivnih horor priča koje su uključivale okultne fenomene poput astralnog zaposjednuća i vanzemaljske miješane rase, a teme njegove fikcije tijekom vremena pridonijele su razvoju ove filozofije.

Filozofija kozmizma kaže da "ne postoji prepoznatljiva božanska prisutnost, kao što je bog, u svemiru, te da su ljudi posebno beznačajni u široj shemi međugalaktičkog postojanja."  Najistaknutija tema je strah čovječanstva od njihove beznačajnosti pred nepojmljivo velikim svemirom: strah od kozmičke praznine.

Kozmizam i čovjekocentrični pogledi na svemir su nekompatibilni. Kozmizam dijeli mnoge karakteristike s nihilizmom, iako je jedna važna razlika u tome što kozmizam nastoji naglasiti beznačajnost čovječanstva i njegovih djela, umjesto da ukratko odbacuje moguće postojanje neke više svrhe (ili svrha); npr. u Lovecraftovim pričama o Cthulhu. Nije odsutnost smisla ono što užasava protagoniste, već njihovo otkriće da nemaju apsolutno nikakvu moć promijeniti bilo što u golemom, ravnodušnom svemiru koji ih okružuje. U Lovecraftovim pričama, kakvo god značenje ili svrha bila uložena u radnje kozmičkih bića, potpuno je nedostupno ljudskim likovima.

Iako se kozmizam čini duboko pesimističnim, Lovecraft sebe nije smatrao ni pesimistom ni optimistom, već prije "znanstvenim" ili "kozmičkim" indiferentistom, što je tema izražena u njegovoj književnosti. U Lovecraftovom djelu, ljudska bića su često podložna moćnim bićima i drugim kozmičkim silama, ali te sile nisu toliko zlonamjerne koliko su ravnodušne prema čovječanstvu. Ova ravnodušnost je važna tema u kozmizmu.

https://en.wikipedia.org/wiki/Cosmicism

Lovecraft je 1934

Lovecraftov književni korpus ukorijenjen je u kozmizmu, koji je istovremeno bio njegova osobna filozofija i glavna tema njegove fikcije. Kozmizam tvrdi da je čovječanstvo beznačajan dio kozmosa i da bi moglo biti odneseno u bilo kojem trenutku. U svoje je priče uključio elemente fantazije i znanstvene fantastike, predstavljajući percipiranu krhkost antropocentrizma. To je bilo povezano s njegovim ambivalentnim pogledima na znanje. Njegova su djela uglavnom smještena u fikcionaliziranu verziju Nove Engleske. Civilizacijski pad također igra veliku ulogu u njegovim djelima, jer je za njegova života vjerovao da je Zapad u padu. Lovecraftovi rani politički pogledi bili su konzervativni i tradicionalistički; osim toga, zastupao je brojne rasističke stavove veći dio svog odraslog života. Nakon Velike depresije, Lovecraftovi politički stavovi postali su više socijalistički dok su i dalje ostali elitistički i aristokratski.

Tijekom svog odraslog života, Lovecraft se nikada nije mogao uzdržavati od svoje zarade kao pisac i urednik. Za života je bio gotovo nepoznat, a prije smrti objavljivan je gotovo isključivo u pulp časopisima. Znanstveno oživljavanje Lovecraftova djela počelo je 1970-ih, a on se danas smatra jednim od najznačajnijih autora nadnaravne horor fikcije 20. stoljeća. Uslijedile su mnoge izravne adaptacije i duhovni nasljednici. Djela inspirirana Lovecraftom, adaptacije ili originalna djela, počela su činiti osnovu Cthulhu Mythosa, koji koristi Lovecraftove likove, okruženje i teme.

Howard Phillips Lovecraft  20. kolovoza 1890. – 15. ožujka 1937.) bio je američki pisac čudnih, znanstvenih, fantazija i horor fikcija. Najpoznatiji je po svom stvaranju Cthulhu Mythosa.

https://en.wikipedia.org/wiki/H._P._Lovecraft

Cthulhu Mythos

Cthulhu Mythos je mitopeja i zajednički izmišljeni svemir , nastao u djelima američkog pisca horora H. P. Lovecrafta.

Skica Cthulhua koju je nacrtao Lovecraft, 11. svibnja 1934

Brojni izmišljeni kultovi pojavljuju se u Cthulhu Mythos, labavo povezanom nizu horor priča koje su napisali Lovecraft i drugi pisci inspirirani njegovim kreacijama. Mnogi od ovih kultova služe vanjskom bogu Nyarlathotepu, gmižućem kaosu, protejskom stvorenju koje se pojavljuje u bezbrojnim oblicima.

https://en.wikipedia.org/wiki/Cthulhu_Mythos

U " Zovu Cthulhua ", HP Lovecraft opisuje Cthulhuov kip kao: "Čudovište nejasnih antropoidnih obrisa, ali s glavom poput hobotnice čije je lice bilo gomila pipa, ljuskavo tijelo nalik na gumu, goleme kandže na stražnjim i prednjim šapama i dugim, uskim krilima straga."

Kako je Lovecraft zamislio božanstva ili sile svojih mitova, u početku su postojali Stariji bogovi... Ovi stariji bogovi bili su dobroćudna božanstva, predstavljali su sile dobra i postojali su mirno...vrlo rijetko miješajući se u neprekidnu borbu između sila zla i rasa Zemlje. Ove sile zla bile su različito poznate kao Velike Stare ili Drevne...

Nyarlathotep

"Crni čovjek", aspekt Nyarlathotepa kako ga je opisao HP Lovecraft u " Snovima u kući vještica " (1932.).

Nyarlathotep je izmišljeni lik koji je stvorio HP Lovecraft. Lik je zločesto božanstvo u Cthulhu Mythosu, zajedničkom svemiru.

https://en.wikipedia.org/wiki/Nyarlathotep

Entitet pripovijeda o životu na planeti Zemlja, 19. stoljeće, Providence, SAD. Pisao je svoje snove, sanjao i komunicirao s mračnim entitetima Demijurga. Od malena je komunicirao s njima do te mjere da su mu te percepcije vodile život.

Entitet: Zovem se Ifra-El, razina 3 podrazina 9. U mnogim sam životima, poput Ifra-Ela, u različitim svjetovima uočio entitete koji svakoga mogu izluditi. Uvijek sam se smatrao bićem unutar drugog bića, uronjenim u dubinu sebe da mi ono vanjsko ne naškodi, počevši od vlastite majke:

-Howarde, Howarde, ti si razredni klinac, pogledaj svoju obitelj, zovu nas buržujima iz zavisti, ta djeca kojoj se obraćaš trebaju biti zahvalna što ih primjećuješ. Ali nije tako, Howarde. Problem je u tebi, ti zaslužuješ prijatelje druge razine, a ako ih ne dobiješ, ostani u svojoj sobi.

Godine 1893. imao sam već tri godine, jako sam volio knjige sa slikama, osobito tamne, guste slike. A noću, kad sam sanjao, iako sam bio tako malen, bezoblične, ljepljive figure paradirale su mi mislima. Sjećam se da sam vidio fotografiju lignje i izgledala je kao jedna od mojih slika iz snova...

I naučio sam biti sam da ne uznemirim majku, ali u isto vrijeme sam bježao, bježao sam od kuće i odlazio u udaljena mjesta, naslonio bih se na drvo i razmišljao o... o tim bićima, ta bića koja su se pojavljivala u mojim očima, ali... ali nisam ih se bojao, nego radoznalosti.

Imao sam prijatelje koji su mi govorili "Ne idi u šumu, tamo su zle vile." ha ha ha! Vile? Prestanite biti vile, vile su djetinjaste, ja nisam djetinjast, vjerujem u nešto veće.

Prvi udarac doživio sam nekoliko mjeseci kasnije, otac mi je bio u Chicagu i imao je ogromnu krizu. Kad sam bio stariji shvatio sam da je to psihijatrijski problem, ali nisam to razumio, nisam to razumio.

Godine su prošle dok... dok otac nije umro. Majka me više podvrgla svojoj kontroli. Zajedno s moje dvije tete kao da su bile sinonim za perverziju.

Ali djed je bio... bio je drugačiji, krut, ali drugačiji. Odrastao sam i mogao sam razgovarati s njim, nisam ga ni zvao djed, zvao sam ga Whipple, kako se zvao.

Rekao mi je: -Ono što ste mi rekli da imate na umu, vjerujete li u to ili mislite da su to fantazije? Moraš vjerovati u Boga.

"Naravno, naravno, Whipple", rekao sam. Ali duboko u sebi kao da sam odbacio sve vrste religija. I sve sam više nazirao te mračne figure.

Kad sam imao šest godina, pisao sam s lakoćom i djed mi je dopustio da uđem u njegovu knjižnicu i čitao sam i čitao i više sam razumio svijet, ali sam razumio i obitelj i shvatio sam da nema toliko novca koliko su tvrdili imati. Ali s osam godina shvatio je da novac nije cilj, već sredstvo za postizanje ciljeva.

Ali na neki način moja me majka kontaminirala, s jedne strane kao da me je učinila slabim bićem, pretjerano me štiteći, poput onih majki... tako gustih umova, tako niskih umova, tako mračnih umova.

I sklonio sam se u slike, to sam vizualizirao, jer čak i budan zatvorenih očiju sam vizualizirao. A onda, kako sam odrastao, razmišljao sam i shvatio da je svemir nešto matematičko i da ima značenje, te da te figure koje sam vidio postoje i govore mi na mentalnoj razini.

I rekli su mi:

-Mi se hranimo mentalnim terorom svih vrsta u svemiru.

Mentalno sam im odgovorio: -Ne izazivaš u meni ni užas, ni paniku, ni najmanji strah, činiš me znatiželjnim.

I što se dogodilo? Da sam i njih učinio znatiželjnima. Nazivali su me čovjekom, a sebe predstavljali kao iskonske.

-U kojem ste dijelu svemira?

- U cijelom svemiru. Možemo dosegnuti sve krajeve, ali živimo izvan njih sa svojim oblikovateljem, Demijurgom.

-Ah HAHAHA! Želiš me zbuniti! Čitao sam filozofiju, mnogi govore o Demijurgu kao Stvoritelju.

-I što misliš?

-Vjerujem u tebe, vjerujem ti puno.

Ali od tada sam prestao buditi njihovu znatiželju i oni su prestali komunicirati.

Kažem: "Neću ostati sam bez društva praiskona, ja ću biti Demijurg. Ja, Howard, bit ću oblikovatelj praiskona."

Moja majka više nije imala toliku kontrolu nada mnom i kada sam napunio trideset i jednu, u 21. godini, njezina smrt kao da je stvorila prazninu u meni, a u isto vrijeme i oslobođenje. Popratila me mašta i počela sam pisati priče.

Upoznao sam spisateljicu, Sonia, Sonia Greene.

-Što pišeš?

-Ah! Ovo što pišem me ispunjava i to ću obznaniti.

Sonia je bila normalna žena, nisu je toliko zanimale moje priče, njezini su zapisi za mene bili običniji, prizemniji. Imao sam određenu naklonost, ali kad smo bili sami, kao da su zagrljaji bili iz predanosti, kao da moj libido nije bio tako loš.

Moj libido se probudio pisanjem. Vjenčali smo se, preselili u New York.

O Bože! Zašto vas spominjem? Ali nije to bio Bog, nije to bio Bog, nego Sonia koja me je odvela od Providencea ( New Jersey ).

Sonia mi je rekla: -Trebam materijalnijeg čovjeka, strastvenijeg prema meni, a ne prema svojim spisima. Nemamo ništa zajedničko.

-Ha ha! Oh, Sonia, Sonia, nikad se nisam više slagao s tobom!

Ona mi je rekla: - Nismo uspjeli.

-Ne, nismo uspjeli, dodao sam iskustvo. I udaljio sam se što sam više mogao od New Yorka kako bih se opet približio Providenceu. Tete su me poštovale, nisu više uopće pokušavale upravljati mojim životom, nikako.

Imam lijepa sjećanja na New York.

"Što? Ali kako, Howarde?"

Naravno, sretao sam i druge autore, a jedan od onih koji je najviše interpretirao moje pisanje bio je Robert, prvi Robert Howard. Drugi Robert, Bloch, kao da ju je tumačio, ali kao da je žudio za mojim odobravanjem. I August se osjećao samodostatnim.

A ja sam mu rekla: -Čekaj, čekaj, čekaj, čekaj, ne žuri, ne žuri, prije nego išta objavim da pročitam. Clark čini isto, pokazuje mi svoje spise i ja kažem: "Ovo ide. Ovo ne. Ovo ide."

Ali uvijek sam se dopisivao, ovo mi je dobro došlo. Kontaktirao je sa svima: s Clarkom, s Augustom i s dvojicom Roberta.

Autori su mi rekli: -Napravit ćemo spisateljski kružok.

-Dobro, ali prije nego bilo što objavite, pošaljite mi svoje tekstove, želim ih vidjeti.

August je jedan od onih koji je vjerovao u moje vizije, ali me pritom pitao: -Dragi Lovecraft, pričaj mi o svojim vizijama.

-Ah! Oni su stvarni, oni su bića koja žive izvan svemira, u Kaosu, u mračnoj tami, ali nas mogu zarobiti. Budi oprezan.

-U kojem smislu?

-August, August, da ih se ne bojiš. Ali ako se ne osjećate sigurno, ne puštajte ih u svoj um. Oni hrane mene, dok slabe druge, hrane se svojim ogromnim terorom. Ljudi su slabi.

I počeo sam pisati, pisati i pisati. Cthulhu je bio moj favorit, amorfno biće, ah! Bio je vrhunski, bio je najbolji.

Sjećam se da mi je drugi Robert, Bloch, rekao: -Misliš li da je Cthulhu Božje djelo?

-Tko je govorio o Bogu? To je djelo Demijurga. Ne pričaj o Bogu, nemoj uopće pričati o vjeri sa mnom.

Ali naravno, dopisivanje s njima me nije zadovoljilo. Noću sam izlazio u duge... duge šetnje, duge šetnje. Mislio sam, mislio sam, ali sam se u isto vrijeme osjećao frustrirano, frustrirano ljudskošću tako... tako nedostatkom dubine.

Čitao sam filozofiju, novu filozofiju koja je govorila o dubini duše. O kojoj dubini mi pričaš? U pravim su dubinama ta bića, ta bića koja, ako ih nemate obzira smatrati sebi jednakima, na kraju dominiraju vama. I ne meni, ne meni. Moja majka je to htjela raditi kad sam bio mali, zadovoljila me, dala mi je sve što sam htjeo i to me je oslabilo. Ta bića, ta iskonska, davala su mi snagu, nadoknađivala, i to nikad neću zaboraviti.

To je zaustavilo moju frustraciju i počeo sam pisati, pisati, pisati, i uspio sam s Cthulhu Mythos i svim drugim djelima.

Sjećam se da mi je Howard rekao: -Ovo je drugačije od tradicionalnih horor priča.

-Naravno, jer to nisu horor priče. To je stvarnost, to je stvarnost koja nas napada na način da ljudi ne primjećuju, to je kao ta prana ( dah ) koja ulazi kroz pore i nosiš je u sebi i ne znaš je jer je ne percipiraš. A oni koje nazivate čudovištima, ti bezoblični likovi su u vama ali ih ne opažate, ha, ha, ha! Zato su jaki. Ali ne sa mnom, dali su mi puno.

Ali oni nisu ispunili moju samoću i bili su sretni. Ponekad kao da sam se naljutio: - Ne sa mnom, ne sa mnom! Želite li se zabaviti? Imate cijelo čovječanstvo u svemiru. Ne sa mnom. Ne.

A onda sam shvatio da se nisu hranili samo strahom, već i frustracijom, usamljenošću.

Praktički nisam jeo. Počeo sam se razboljevati, počeo sam se prehlađivati, počeo sam se osjećati, oh, počeo sam se osjećati loše. Osjećao sam se kao da mi nije dovoljno toplo, kao da se moram pretoplo umotati, a kad sam spavao stavio sam nekoliko deka jer sam drhtao. I želio sam dati oduška u svojim pismima govoreći o svojim neugodnostima, svojim smetnjama. U veljači 1937. morao sam u bolnicu, bubrezi mi nisu bili dobro, jedva sam sjedio, donji dio trbuha bio je kao stalni grč, nešto što me izjedalo iznutra. Ah! Dok se konačno nisam utjelovio, četrdeset i šest godina na fizičkom planu.

I prva stvar... prva stvar koju sam učinio kad sam se dezinkarnirao, kad sam se osjećao potpunim, oslobođenim od bolesti, želio sam znati više o njima i tražio sam ih. Ali naravno, tamo sam razumio suprafizičke ravnine, tamo sam shvatio svoja ograničenja, tamo sam shvatio, kao Ifra-El na ravni 3.9, da se ne mogu kretati suprafizički brzinom koja mi je potrebna, kao na višoj ravni, jer sam želio dosegnuti granice Kreacije, želio sam ponovno stupiti u kontakt s njima. I paradoksalno, kao sprdnja, kao ogromna sprdnja, sada kada sam imao pun um, koji je bio mentalna konceptualna jezgra, oni nisu dodirivali jedno drugo. Vladala je potpuna praznina.

I nisam bio zainteresiran za kontakt s drugim suprafizičkim entitetima, spustio sam svoju pojmovnu zavjesu i zamislio one iskonske: "Ispunio si mi život, što se događa, što se događa da si sad odsutan? Kažnjavaš li me jer nikad nisam bio Bojim se tebe ili što? Ili si ti tvorevina moje mašte, jer sam vidio druge konceptualne umove i znam da su imali ogromnu paniku dokaz da postojiš i opet ću te progoniti, želim i dalje piti od tebe."

Hmm! Teror? Ne, to nije teror, to je ljudsko nerazumijevanje. A nerazumijevanje je ono što izaziva paniku.

Da, istina je da sam bio sretan jer su drugi autori nastavili moj rad, neki bez boli i slave, drugi hvaleći moj rad. I ako imam jednu uspomenu na svoj ovozemaljski život, to je bila Providence.