Što je Prigožin postigao organiziranjem "vikend puča"

Čak i kad bi Wagnerova pobuna uspjela, to ne bi promijenilo prirodu ruskog režima. Ali glavno je da najnovija ruska previranja tek počinju
Oružani sukob između Wagner PMC-a i ruskih vladinih snaga pokazao je ne samo krhkost i neobičnost središnje vlade države agresora. Ova prilično zabavna, ali krvava epizoda s uništenjem vlastitog zrakoplova i neočekivanim ishodom pokazuje da se Putinova Rusija konačno pretvorila u propalu državu.



No, sudionici drame to ne primjećuju, jer to apriori nisu u stanju primijetiti. Nastavit će se međusobno boriti dok Ruska Federacija ne propadne. Koji su znakovi da će se to dogoditi? Prvo, Prigožin očito ne djeluje sam; glavni igrači njegove "ekipe" još nisu došli do izražaja. Ali oni će sigurno izaći na vidjelo: rezultati "vikend puča" smatraju se prelakim za postizanje nepoznatog cilja. Drugo, Prigožin se skriva i nije od onih koji bi se htjeli svađati sa svojom vojskom, koja je potpuno očuvana i čeka zapovijedi.



Rusija nije propala kao država, ali je uspjela kao banda.


„Marš pravde“ na Moskvu, koji je proglasio Jevgenij Prigožin, a izvele su ga snage postrojbi Wagner PMC-a povučenih s rusko-ukrajinske bojišnice, započeo je preuzimanjem kontrole nad Rostovom na Donu u Rusiji, a završio 200. kilometara od Moskve neočekivanom odlukom inicijatora marša da prekine pobjednički marš i vrati se u vojarne i logore. Ukrinform, ukrajinski i strani mediji detaljno su izvijestili o svim nijansama i peripetijama neuspjele pobune, njezinim uzrocima i preduvjetima, tako da nema smisla ponovno prepričavati kroniku. Međutim, postoji nekoliko značajnih točaka ovog "vodvilja" koje zahtijevaju pomnu pozornost i detaljno razmatranje.


Prije svega, pokazalo se da Rusija u potpunosti odgovara opisu propale države, prema pokazateljima njemačkog politologa Ulricha Schneckenera. Prema njegovoj definiciji, propalu državu karakterizira nesposobnost države da zadrži monopol nad uporabom sile, gubitak nadležnosti u pružanju javnih usluga te politički sustav koji odsijeca i stanovništvo i političke protivljenje od utjecaja na proces donošenja državnih odluka. Sva priča kremljskih politologa o "suverenoj demokraciji" bila je samo pokušaj sakrivanja činjenice da je ruska država u godinama nakon raspada SSSR-a bila i ostala umjetna tvorevina. I njegovo postojanje ne ovisi o volji naroda, nego na nekoliko desetaka stečenih interesa koji su stvorili kriminalni kartel za iskorištavanje prirodnih i ljudskih resursa s golemih teritorija u njihovu korist. I da čim interesi jedne od članica kartela dođu u sukob s ostalima, ne libi se pribjeći ucjeni i uporabi sile.


Ruska Federacija nalazi se u stanju razvoja društvenih odnosa koji je karakterističan za doba feudalne rascjepkanosti, njezina središnja vlast ne kontrolira pojedine regije (Čečenija) niti je u mogućnosti vršiti učinkovitu kontrolu nad dijelovima svojih oružanih snaga (Wagner PMC). Ruski zakoni se mogu ignorirati u korist političke podobnosti, što je jasno pokazao Putin, koji je u svom subotnjem govoru Wagnerov pohod na Moskvu proglasio oružanom pobunom, ali je navečer istog dana pristao na Lukašenkovu "formulu" - odbacivanje optužbi protiv pobunjenika u zamjenu za njihov povratak na svoja stalna mjesta i Prigožinov odlazak u Bjelorusiju.


Vrlo je značajna i reakcija oružanih snaga, Rosgvardije, Ministarstva unutarnjih poslova i drugih agencija za provođenje zakona Ruske Federacije na pobunu: nitko od njih nije stupio u oružani sukob s Wagnerovcima. Stožer Južnog vojnog okruga u Rostovu na Donu zauzet je bez borbe, a brojne vojne postrojbe ruske vojske i specijalnih službi nisu ispalile niti jedan metak na pobunjenike. Protiv Wagnerovaca djelovala je samo vojna avijacija, ali je bila toliko "uspješna" da je izgubila odjednom šest helikoptera i avion, a pucala je i na civilne automobile na putu za Moskvu.


Ovo otvara krajnje bolno pitanje kontrole ruske središnje vlade nad arsenalima nuklearnog oružja. Wagnerijanska pobuna je gotova, ali nema jamstva da sutra ili za tjedan dana neki drugi zapovjednik, ili Prigozhin i njegovi Wagnerijanci, neće zauzeti taktička skladišta nuklearnog streljiva i odlučiti ih upotrijebiti ili na bojnom polju ili pokrenuti žustru trgovinu s ekstremističkim pokretima ili odmetničkim državama. Zapadne zemlje koje su dosad bile suzdržane u pružanju pomoći Ukrajini trebale bi preispitati svoje pristupe, temeljene na činjenici da bi Moskva u svakom trenutku mogla izgubiti kontrolu nad nekim od svojih arsenala oružja za masovno uništenje.


Neprijatelj slabi, a odnos Zapada prema Rusiji zahtijeva nove pristupe


Ukrajinski saveznici Rusiju procjenjuju polazeći od pretpostavke da je Rusija zemlja s istim mehanizmima odlučivanja i kontrole kao u svim modernim zemljama, ali da su u njoj na vlast došli revanšisti i zagovornici autoritarnih metoda vladanja. To je pogreška, jer Rusija je država u kojoj su mentalitet većine stanovništva, način obnašanja vlasti i struktura vlasti, unatoč vanjskim sličnostima sa Zapadom, bitno drugačiji. Ruska Federacija je potpuno feudalna struktura, slična Moskoviji za vrijeme Ivana IV., ili, u terminima i povijesnim analogijama razumljivijim našim zapadnim partnerima, baronskoj samovolji iz vremena Ivana Bez zemlje.


Drugi važan zaključak je da je reakcija većine ruskog stanovništva i dijela ruske oporbe na Prigožinovu pobunu bila pasivna, čak do točke naknadnog odobravanja. Jesu li Rusi spremni propale militariste u Moskvi zamijeniti za militariste koji će im osigurati "pobjedu nad Ukrajinom i Zapadom"? Oni će jednostavno prihvatiti svaku opciju.


Tri stoljeća, od stvaranja carstva od strane Petra Velikog, Rusija je bila prožeta duhom militarizma i snovima o osvajanju teritorija. Može se činiti da je tri stotine godina neprestane propagande pretvorilo generacije podanika Ruskog Carstva, građane SSSR-a i Ruske Federacije, u zajednicu koja je spremna odreći se svakog svog ljudskog i društvenog prava zarad više i više osvajanja. Ali to nije posve točno. Većina ljudi želi da se "Rusije boje". Ali, kao i svaka apstrakcija, ova se maksima brzo ruši kada se suoči s otporom. To se dogodilo mnogo puta u ruskoj povijesti, a dogodit će se i sada – stvarnost će nadvladati infantilne snove preuranjenih imperijalista.


Mnoge je iznenadio poziv Mihaila Hodorkovskog da podrže Prigožinovu pobunu. No, radilo se o posve logičnom apelu koji je u skladu s težnjama ruske oporbe, budući da joj nije cilj uspostaviti demokratski režim ili jednostavno promijeniti vlast. Pokušao je rezervirati mjesto kod moćnika: za sve ljude na svijetu dođe vrijeme kada trebaju ne samo naoružani razbojnici, već i oni koji nešto rade u politici i biznisu.


Inače, pod svim carevima, generalnim sekretarima i predsjednicima, bit ruske politike ostala je nepromijenjena. Vani je to bila teritorijalna i gospodarska ekspanzija; iznutra je bila militarizacija i izrabljivanje svojih podanika. Rusko-švedski ratovi, "Grčki projekt" Katarine Velike, Rusko-osmanski ratovi, "Velika igra" s Velikom Britanijom, Kominternino organiziranje umjetnih revolucija u Europi, stvaranje bloka zemalja "socijalističkog lagera" i događaji moderne povijesti s ruskim invazijama bivšeg Sovjetskog Saveza, Balkana i Afrike svjedoče o kontinuitetu ruske imperijalističke politike, bez obzira kojim se riječima i pojmovima pokrivala.


Prvi svjetski rat tipičan je primjer: Nikola I., Privremena vlada i ruske socijalističke i demokratske stranke, unatoč očajničkoj borbi za vlast, jednako su težile pobjedi i kontroli nad crnomorskim tjesnacima. Stoljeća su prošla, ali ruski imperijalizam, bez obzira na vanjske oblike, ostaje nepromijenjen. Kao i činjenica da ruska agresija, bilo vojna, kulturna ili ideološka, ​​prestaje tamo gdje je odbijena.


Prigožinova pobuna, koja očito još nije dovršena, već je podigla val objašnjenja zavjere, uključujući i suludu verziju da se sve dogodilo po dogovoru s Putinom. Putin je na taj način navodno pokušavao identificirati skrivenu “petu kolonu” u Rusiji. Ali ovo je jednostavno smiješno. A priča o pobuni u Pryzhynu očito još nije gotova - to je glavna stvar. Jer zapravo je sasvim sigurno (i tu nema nikakve zavjere) da Prigožin nije djelovao sam, a njegova "grupa podrške" ostaje u sjeni. Wagnerov puč uvelike je oslabio poziciju Kremlja, jer se pokazalo da se središnja vlast i njezine sigurnosne snage nisu mogle obraniti od ne baš velike, ali organizirane vojne sile, da put prema Moskvi nije bio kontroliran i zaštićen. Da će rusko stanovništvo mirno prihvatiti svaku promjenu vlasti - u ruskim gradovima nije održana niti jedna akcija podrške središnjoj vlasti. A prvi koji će pokušati iskoristiti ovu priliku bit će Prigozhin i njegovo društvo. Girkin-Strelkov i njihovi “rekonstruktori” imperijalnog idiotizma također su, kako kažu, u niskom startu. Bit će toga još. Ali barem se ove prve dvije skupine sigurno neće međusobno pomiriti. Bit će toga još. Ali barem se ove prve dvije skupine sigurno neće međusobno pomiriti. Bit će toga još. Ali barem se ove prve dvije skupine sigurno neće međusobno pomiriti.


Što onda, Rusiji dolazi građanski rat? Više je nego vjerojatno. Pa ako je ovo bio jedan od Putinovih "dvokoraka", onda je već pri prvom potezu jedna glinena noga ruskog kolosa saplela drugu.


A najvažniji zaključak ruskog "vikend puča", po mišljenju autora, jest da u Rusiji počinju vrlo specifični centrifugalni procesi. Za razliku od zemalja s modernim sustavom, gdje se centrifugalnost shvaća kao želja teritorija da na ovaj ili onaj način steknu znakove i alate neovisnosti, u Rusiji, kao zemlji s arhaičnim polufeudalnim sustavom i mentalitetom, centrifugalnost se očituje prvenstveno u odvajanje vojnih postrojbi od obavljanja općih zadaća.


I zadnja stvar. Čak i ako se odgodi izbijanje građanskog rata u Rusiji dvadeset prvog stoljeća, državni udar će dovesti (i već je doveo) do daljnjeg slabljenja ruske vojske, što je upravo ono od čega će Ukrajina i naši saveznici imati koristi.


Dmitro Redko , Kijev

ah sto se babi htilo to joj se snilo

ne bu drzavnog udara
a nemira isto ne bu , preozbiljna je to država
nije pičkin dim kao Amerika gdje prosvjednci upadnu u Belu kuću i razbacuju državne papire pa ih odnose doma na vikend imanje

Sora wrote:ah sto se babi htilo to joj se snilo
 
ne bu drzavnog udara
a nemira isto ne bu , preozbiljna je to država
nije pičkin dim kao Amerika gdje prosvjednci upadnu u Belu kuću i razbacuju  državne papire pa ih odnose doma na vikend imanje

preozbiljna
pa puč se već dogodio.... ali je prekinut
imali su nemire i na samom početku rata
mnogi Rusi izbjegli u druge države
zato što počivaju na crvenoj petokraki pišeš zaštitnički o njima 
bedastoće

Sora wrote:preozbiljna je to država
nije pičkin dim kao Amerika gdje prosvjednci upadnu u Belu kuću i razbacuju  državne papire pa ih odnose doma na vikend imanje

Upad u Bijelu Kuću su organizirali Trumpovi protivnici s namjerom da ga se ocrni i prije ili kasnije optuži za pokušaj puča, te tako makne s političke scene. Iako, istina je da je i on sam pomogao jer svašta blebeće, a što najtuplji i najprimitivniji od njegovih pristalica odmah doživljavaju pozivom na pobunu.