dan kad su četnici i autori memoranduma SANU okupirali Zagreb

https://express.24sata.hr/life/zagrebacki-partizani-su-cekali-vani-a-srbi-su-bili-osloboditelji-21358

Logično je bilo za očekivati da u grad prvi uđe 10. zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz Zagreba i okolice, o njemu se uostalom uvijek najviše i pisalo u kontekstu oslobođenja Zagreba. Hudelist je naveo da su se citirali Ivan Šibl, Većeslav Holjevac, Rade Bulat, Šime Balen, Franjo Tuđman. Domaćim momcima su se mogli slobodno smatrati i partizani iz Turopolja i okolice, pa su se u kontekstu prvih partizana koji su 8. svibnja ušli u Zagreb, spominjali i oni.


No, Ivan Šibl je u svojim "Sjećanjima" napisao ovako: "Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan." Prava istina je bila ta da su u Zagreb za dlaku prve ušle jedinice pretežno sastavljene od partizana iz Srbije, da su, najstrože tehnički gledano, oni oslobodili grad. Nažalost, pa se puno godina poslije ispostavilo da se tu negdje začeo i prvi korak u evoluciji velikosrpsko-hrvatskog, što se skoro pola stoljeća poslije, prvo kroz Titovu smrt, pa kroz sve brži raspad Titove Jugoslavije, izrodilo u niz ratova u 90-ima na Balkanu.

Najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A u toj 20. brigadi tada su se nalazila i trojica mladih Beograđana imenom i prezimenom: Miodrag Popović, Žika Stojković i Stojan Ćelić. Sva trojica će tijekom desetljeća poslije izrasti u glavne figure srpskog antitoističkog i nacionalističkog pokreta.


Ćelić, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU 1985. i 1986., od trojice je bio još najumjereniji. Stojković i Popović, međutim, posebno u 80-ima, postali su ljudi iz klana ozloglašenog nacionalista Dobrice Ćosića. Za priču o oslobođenju Zagreba bitne su posljedice toga što su ti ljudi sudjelovanje u jedinicama u trenutku oslobađanja Zagreba zgodno smještali u svojim životopisima, koji su onda dobivali na snazi i pri agitiranju za nacionalističke ciljeve u čije su se propagatore oni izrodili.

No, nakon toga Hudelist se više ne osvrće na monografiju 45. srpske divizije, nego odlučuje ipak vjerovati Dejanu Medakoviću, čovjeku koji je bio generalni tajnik SANU u doba nastanka Memoranduma, a potom i predsjednik SANU od 1999. do 2003.: "To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković - osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio s tim svojim prijateljem Ćelićem u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb."

Živorad Žika Stojković, rođen 1922., u rat je samoinicijativno ušao tek potkraj ljeta 1944., kao 19-godišnjak u 20. brigadi 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u okolici Niša. Bio je u sanitetu kao komesar ili brigadne ili bataljunske bolnice. Taj mladić četvrt stoljeća poslije bit će žešći nacionalist čak i od Dobrice Ćosića, srpski pandan Čičku i Budiši u Hrvatskoj, ali s puno više fanatizma, strasti, pa i mržnje, posebno povodom Ustava SFRJ iz 1974. koji su nacionalisti u Srbiji nazivali "atentatom na Jugoslaviju". Doduše, ne baš javno. Mnogi iz Srbije, čak i iz Srpske pravoslavne crkve, pokušavali su obuzdati Stojkovićevo nacionalističko divljanje još krajem 70-ih. No, nazad u Zagreb 1945... U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb je s istoka ušla I. Armija pod zapovjedništvom generala Peke Dapčevića, Crnogorca. U tim borbama na istoku grada najznačajnije bitke dobila je 21. srpska divizija.

A onda je 9. svibnja 1945. poslijepodne iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. zagrebački korpus sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je u doba borbi za Zagreb bio između Varaždina i Zagreba. U svojim "Sjećanjima" komesar 10. zagrebačkog korpusa Ivan Šibl priznaje da su se on i suborci toga dana osjećali poniženo i postiđeno.

Glavna je Šiblova teza da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili "nepoznati", ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi. Slavljenički je miting u Zagrebu na Jelačićevu trgu održan 11. svibnja 1945.

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske tijekom čak 13 godina, Hudelistu je rekao i ovo: "U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943.

U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: 'Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!' S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: 'Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!' Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama."

Hudelistu je pak Vladimir Jurak, koji je 17 godina vodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba, a u ratu se borio u brigadi "Matija Gubec" iz 10. zagrebačkog korpusa, rekao ovako: "Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje.

Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: 'Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.' To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono - mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide."

Počinje kmečanje. Svake godine isto.

Ispada da su do ulaska partizana u Zagreb,ondje stolovali sveci i Božji ugodnici.

Prepodobni otac Ante,velikomučenici Mile i Andrija, sveti Maksim zlatonožni i ostali pravednici.

jastreb wrote:Počinje kmečanje. Svake godine isto.

Ispada da su do ulaska partizana u Zagreb,ondje stolovali sveci i Božji ugodnici.

Prepodobni otac Ante,velikomučenici Mile i Andrija, sveti Maksim zlatonožni i ostali pravednici.

nisu.

a ovi što su došli nisu bili bolji.

Znaš kak se govorilo iza rata u Zagrebu, ma nek bu opet i rata, samo nek ne bu nikad više oslobođenja

“Osloboditelj Zagreba br. 1” (barem po priči Dejana Medakovića), Živorad Žika Stojković, rođen je u poznatoj beogradskoj četvrti Čubura 28. rujna 1922. Bio je stariji brat čuvenog srpskog glumca Danila Bate Stojkovića, poznatog po nadimku Bubuleja. Njegov otac Aleksa, podrijetlom Srbin iz Makedonije, bio je bogati veletrgovac drvom i ugljenom, a po političkim uvjerenjima “veliki Srbin”. U rat je, samoinicijativno, stupio tek potkraj ljeta ili početkom jeseni 1944., i to kao pripadnik 20. brigade 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u istočnoj Srbiji, nedaleko od Niša. Nije se, međutim, borio s puškom u ruci nego je bio u sanitetu; dapače, bio je komesar brigadne (ili bataljonske – nisam siguran, jer o tome postoje kontradiktorni podaci) bolnice.

U Zagreb je, po Medakovićevu kazivanju, došao s činom poručnika te je kao takav bio nižerangiran od svog kolege i prijatelja Stojana Ćelića, podrijetlom Srbina iz Bosne, koji je u 20. brigadi bio šef Propagandnog odsjeka (do ožujka 1945.), a neko vrijeme i omladinski rukovodilac 1. bataljona 20. brigade, dok je na sam dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945., na svojoj uniformi već imao oznaku čina kapetana.

Na fotografijama snimljenim u ratu Žika izgleda pomalo nespretno i smiješno (bio je jako visok, pravi dvometraš, pa su mu svake hlače koje je nosio bio prekratke barem za nekoliko centimetara), no uistinu je bio sve samo ne benigan i bezopasan čovjek. Odmah nakon Dobrice Ćosića, a u nekim fazama čak i prije ili više od njega, bio je ključna osoba srpskog nacionalističkog pokreta, ujedno i bitan član Ćosićeva opozicijskog stožera iz kojega su se osmišljavale i planirale sve nacionalističke akcije u SR Srbiji, još od završetka Drugog svjetskog rata pa nadalje.

Osobito je važnu ulogu u srpskom nacionalističkom pokretu Žika Stojković imao 1971., kada je, koliko god to zvučalo nevjerojatno, bio mnogo radikalniji i eksplicitniji čak i od srpskoga “oca nacije” Dobrice Ćosića. Ono što su 1971. bili u Hrvatskoj Čičak i Budiša, to je Žika Stojković te iste godine bio u Srbiji, samo sa suprotnim predznakom i s još mnogo više strasti, fanatizma pa i mržnje u odnosu na njih. Zapjenjeno se borio protiv ustavnih amandmana, o kojima su se tijekom 1971. vodile organizirane rasprave diljem čitave zemlje, zalažući se ili za opstanak onakve Jugoslavije kakva je bila prije početka svoje ustavne transformacije u konfederaciju ili za jednu novu, veliku srpsku državu, koja bi bila sastavljena od jugoslavenskih teritorija u kojima većinski žive Srbi.

Najzapaženiji Stojkovićev istup 1971. bio je njegov vehementan govor na tribini Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, u Beogradu, 28. travnja – održan u jeku javne rasprave o ustavnim amandmanima. Žika je tada ustavne promjene okarakterizirao kao “atentat na Jugoslaviju” i usporedio ih s aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908., rekavši, uz ostalo: “Namere koje Austrija nije stigla da ostvari, sprovode sada oni na čiju se inicijativu, i insistiranje, pod vidom amandmana, vrši atentat i na ovu Jugoslaviju. Nova ustavnost znači glogov kolac srpskom narodu u toj Jugoslaviji!”

Stojković je u tom svom čuvenom izlaganju na najradikalniji mogući način otvorio srpsko pitanje u Titovoj Jugoslaviji, pitanje koje je, kako je rekao, “teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno”, pa je rečenicom: “Srbi svoja prava nisu dobijali na zasedanjima, kongresima, plenumima – tamo su ih po pravilu gubili” – indirektno poručio da će, ukoliko ustavni amandmani budu prihvaćeni, Srbi do svojih prava morati doći ratnom opcijom. Tim prije što, kako je istaknuo, po novome Ustavu “Republika Srbija, bez pokrajina, obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone.”

Ali nije to bio jedini Stojkovićev angažman 1971. Dobrica Ćosić mi je, prije tri-četiri godine, priznao da je Žika bio stvarni inspirator i autor i ništa manje “slavnog” anti-ustavnoamandmanskog istupa najpoznatijeg srpskog filozofa Mihaila Đurića, pod naslovom “Smišljene smutnje”, što ga je potonji pročitao na Pravnom fakultetu u Beogradu 18. ožujka 1971. i zbog toga zaradio devet mjeseci robijanja u zloglasnom zatvoru “Zabela” u Požarevcu. Đurić je, naime, u tom svom šokantnom istupu kao iz vedra neba otvorio pitanje unutarnjih (republičkih) granica u Jugoslaviji, okarakterizavši postojeće granice “neodrživima” te posebno pritom naglasivši:

“Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera… Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju… U trenutku kada je silom prilika doveden do toga da treba da ponovo uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?”

Time je Žika Stojković gotovo od riječi do riječi anticipirao Memorandum SANU puno desetljeće i pol prije njegova pojavljivanja u Srbiji, a, kako mi je D.Ćosić u povjerenju ispričao, supruga Mihaila Đurića bila je strahovito bijesna na nj (na Žiku Stojkovića), jer je, i to s punim pravom, smatrala da je on osobno svojim zlim utjecajem otjerao njezina muža na robiju.

Uza sve ostalo, Žika Stojković je napravio golemu gužvu i svojom neviđeno osvetoljubivom i ratobornom polemikom protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Glasa Koncila i njegova glavnog urednika Živka Kustića, u rujnu 1979., usred Branimirove godine (jedne od ključnih etapa u Crkvinu višegodišnjem slavlju “13 stoljeća kršćanstva u Hrvata”), kada je, praktički, objavio rat ne samo Katoličkoj crkvi nego i cijelom hrvatskom narodu, optuživši i nju i njega za ustaške zločine počinjene u NDH. Ta je njegova polemika – tj. polemički odgovor na jedan Kustićev napis – trebala biti objavljena u glasilu Srpske pravoslavne crkve “Pravoslavlje”, ali je tadašnji srpski patrijarh German naredio njegovoj redakciji da ga, iako je tekst već bio složen i spreman za tiskanje, u zadnji čas povuče – kako uistinu ne bi došlo do “bratoubilačkog” rata već tada, potkraj 1970-ih.

Stojković je, inače, mrzio patrijarha Germana, smatrao ga je previše blagim i “prozapadno” orijentiranim, dok je obožavao njegova nasljednika Pavla (u to vrijeme još episkopa raško-prizrenskog), s kojim je 1987., uoči proslave šest stoljeća od Vidovdana 1389., priredio znamenitu monografiju “Zadužbine Kosova”.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim menjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pesma.”

Sve što se nakon toga u Zagrebu izdogađalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.

iako je 21. brigada, kao sastavni dio 28. slavonske divizije, nosila pridjev “slavonska”, ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije. Kako mi je to detaljno razjasnio njezin nekadašnji pripadnik Stojan Damjanović (koji danas živi u Vrapču), ona u listopadu 1944., kada je bila jedan od učesnika velike vojne akcije oslobađanja Beograda, nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješno sprovedene Beogradske operacije taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000. Tih dvije tisuće i nešto novopridošlih bili su novomobilizani borci iz srpske Posavine, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca.

Od tih pak 2200 njih 300 bili su bivši četnici, uz napomenu da je njihov prelazak u partizane bio legaliziran poznatom Titovom amnestijom s početka jeseni 1944.

Ćosić mi je Miću Popovića (konkretno, u našem razgovoru od 30. rujna 2010.) opisao kao “ambivalentnog čovjeka, komunista-desničara”, koji je “imao neko razumijevanje za četnike i neke pročetničke nastupe zbog svog antikomunizma”, ali, isto tako, i zbog svojega geografskog podrijetla, budući da mu je otac rođen u tradicionalnome četničkom kraju (Bela Crkva, između Valjeva i Loznice), dok su mu djed i stariji preci bili ondje pravoslavni svećenici.

Mića Popović je poslije Drugog svjetskog rata izrastao u jednog od vodećih srpskih slikara, dok je među “siminovcima”, osobito od 1970-ih nadalje, imao jednu vrlo specifičnu ulogu – da u svojim slikama, tzv. “Prizorima”, vizualizira političku ideologiju svog mentora i duhovnog vođe Dobrice Ćosića.

Jedna od najkontroverznijih Popovićevih slika nastala je 1983., njezin neslužbeni naziv glasi “Tajna večera bez Spasitelja”, a riječ je zapravo o replici “Tajne večere Spasitelja sa svojim učenicima” Leonarda da Vincija. Ali za razliku od legendarne da Vincijeve slike, u čijem je središtu Isus Krist, okružen svojim učenicima, na Mićinu je platnu Isusova stolica prazna. Na njegovoj kompoziciji za dugačkim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, sjede Srbi, neki od kojih po svom izgledu i držanju asociraju na četnike, ali je već na prvi pogled vidljivo da ti Srbi nemaju svog vođu, svog bossa, svog nacionalnog “Isusa” – čim je njegovo mjesto, u središnjem dijelu slike, tragično upražnjeno. Poruka slike je jasna: Srbi vape za svojim voždom, tada, u prvoj polovici 1980-ih, da ih napokon izbavi iz njihove posvemašnje nacionalne depresije i povede u odlučujući boj.

– Ta slika – protumačio mi je njezino značenje D.Ćosić – ilustrira duhovno, biološko, demografsko stanje srpskog naroda u ono vrijeme. On nema centralnu figuru, nema prvu ličnost, nema vođu, on je izgubljen narod… To je vrijeme koje prethodi pojavi Miloševića, kada počinju te borbe i kada se baš osjeća ta depresija u narodu i odsustvo središta, tj. figure koja može iznijeti dramu naroda, koja se nagovještavala.

Mića Popović je snimio i nekoliko igranih filmova, od kojih je daleko najveću sablazan izazvao svugdje zabranjivani “Čovek iz hrastove šume”, snimljen još 1963., niti dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Glavni junak filma je Maksim, “čovjek iz šume”, Srbin-koljač (glumio ga je Mija Aleksić), koji u ratu kolje partizane i njihove suradnike za interese četnika iz svog kraja, na nekoj pustoj i goloj srpskoj planini. Uživa u klanju i čim nekoga zakolje, zareže nožem na drvetu recku, to mu je poput glavnog zgoditka. Ali onda s tim istim četnicima dolazi u nerješiv sukob i oni mu na kraju dođu glave. Glavna je kontroverznost filma u tome što je srpski koljač prikazan, doduše, kao negativac, ali i kao čovjek s kojim se Mića Popović kao redatelj na određen način identificirao, pa tako dolaze do izražaja i neke njegove pozitivne osobine. On na kraju umire, na lokalnom pravoslavnom groblju, ali s rukom ispruženom prema gore; poruka je jasna: šumski će čovjek preživjeti.

Mićin sin Jovan Popović ujedno mi je, u jednome od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca, vezana za 8. svibnja 1945,: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.

Bit opisa je sljedeća: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagreb kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana, jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?” Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane, ili u jednoga od njih, ispalio iz svog mitraljeza nekoliko rafala.

jastreb wrote:Počinje kmečanje. Svake godine isto.

Ispada da su do ulaska partizana u Zagreb,ondje stolovali sveci i Božji ugodnici.

Prepodobni otac Ante,velikomučenici Mile i Andrija, sveti Maksim zlatonožni i ostali pravednici.

Uvijek jedna te ista ustaška kuknjava, kreveljenje, kmečanje i zapomaganje
Ne mogu da se pomire sa porazom i onom sramotnom bježanijom
Ne mogu pa ga jebi
Oni bi izgleda da cijeli svijet ubijede kako su njihovi idoli bili ispravna strana u tome ratu

Ringo10 wrote:
Uvijek jedna te ista ustaška četnička kuknjava, kreveljenje, kmečanje i zapomaganje
Ne mogu da se pomire sa porazom i onom sramotnom bježanijom
Ne mogu pa ga jebi
Oni bi izgleda da cijeli svijet ubijede kako su njihovi idoli bili ispravna strana u tome ratu

mi smo bili ispravna strana u ratu, onom zadnjem

u onom prije nismo sudjelovali

Srpska,ili srbijanska divizija poslana ne u ZG bas zato da se spriječi osobna osveta i samovolja.

Cak i 6.licka koja je tu bila vise nije bila lička po sastavu,buduci su u Srbiji gadno nagrabusili i veci dio boraca cinili su Srbijanci.

Znaci jedinice koje o Zagrebu ne znaju nista. Niti srpske hedinice iz Hrvatske,koje bi ondje mogle ispoljiti određen javašluk. 

S druge strane i cetnici kukaju zbig toga jer je Tito masovno mobilizirao mlade Srbijance koji su od Sremskog fronta pa do Trsta masovno ginuli,najvise zbog nedostatka iskustva i frontalnih birbi.

marcellus wrote:

Ringo10 wrote:
Uvijek jedna te ista ustaška četnička kuknjava, kreveljenje, kmečanje i zapomaganje
Ne mogu da se pomire sa porazom i onom sramotnom bježanijom
Ne mogu pa ga jebi
Oni bi izgleda da cijeli svijet ubijede kako su njihovi idoli bili ispravna strana u tome ratu

mi smo bili ispravna strana u ratu, onom zadnjem

u onom prije nismo sudjelovali

Oooo sudjelivali smo itekako.

Partizani na strani razuma,a ovi drugi na strani ludila.

Za svoja zla primili su kaznu koju im ni miroljubivi budisti ne bi oprostili.

Kratko i jasno.

kakvog razuma, kakve veze imaju jugoslavija i komunizam s razumom, nikad nisu imali

....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

vuksadinare wrote:....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

jebiga ne moš slavit i 8.5 i 5.8

da su nas oslobodili 45. ne bi se morali oslobađat 95.

marcellus wrote:

vuksadinare wrote:....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

jebiga ne moš slavit i 8.5 i 5.8

da su nas oslobodili 45. ne bi se morali oslobađat 95.

...pa svu tu ekipu sa trnjanskih i iz linskog ne mozes vidjeti na obljetnicama iz domovinskog rata..osim onih koji vise dodju jer moraju ako obnasaju drzavnu ili gradsku funkciju a rajse ne bi da se ne zamjere ovima koji slave oslobodjenje '45

marcellus wrote:

vuksadinare wrote:....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

jebiga ne moš slavit i 8.5 i 5.8

da su nas oslobodili 45. ne bi se morali oslobađat 95.

ajde daj žongliraj praznim riječima

oslobodili su nas od fašista i nacista , to i vrapci znaju znaju , osim usranih nounirčića kojima je to kruh da mlataraju jezikom  

taj članak Hudelistov sam sačuvala, ono što sam odmah vidjela je da nije uzeo u obzir važne izvore ANIĆA: Antifašistička Hrvatska
i još jednu relevantnu knjigu VELIKOGORIČKI KRAJ U NOBu od Mije Kos Zorka gdje se dokumentira ulazak Posavskog partizanskog odreda PRVOG U ZGB , koji sad kao niš ne znači ,kaj god
, baš i ne treba puno pameti pa zaključiti da su Srbi sebi htjeli oteti SLAVU osloboditelja Zagreba , ima tu natezanja na jednu ili na drugu stranu , kao što u članku piše.
mislim, inače je historiografija NOBa opterećana time da su se Srbi nametnuli gdje su god mogli i potisnuli doprinos hrvatskih partizana
a hrvatski pizdeki danas i prije su šutjeli , ili nisu mogli ili nisu htjeli se boriti za istinu
sada pogotovu , kada smo filoustaška država , jbt , za zrigati se

ovo ću sad još spomenuti: oni četnici kaj su prešli u partizane su i dalje bili uvjereni da će vratiti kralja..haha
bila je njihova pjesmica : Petra za Kralja, Tita za maršala...
ali . izvlačiti sad iz toga svega zakljčke da su četnici oslobodili Zagreb
ma daj Marcelko


hebote  vi hrvate.. fakat ste gnjide i tati

marcellus wrote:kakvog razuma, kakve veze imaju jugoslavija i komunizam s razumom, nikad nisu imali

I to veli tip koji kukumavči što nam če'es pete nisu uvalili Žikinu dinastiju Karađorđeviće da im budemo odani podanici. Jači neki razum.

Churchill je, za razliku od dnovinara ustašlijske provenijencije, ipak nešto naučio od povijesti pa mu je bilo jasno koja bi to značilo samo jednu stvar: ponovo rat na balkanu i nestabilnost koja ni Europi, ni svijetu nije trebala nakon dva svjetska rata. A kad se britanska monarhiju uskokodakala da je mali Pera ipak njihovo kumče, reko im je: - Ko vam šmirgla uši? Ne mrzim ništa više od komunizma, ali Maršala da mi ne dirate! Dok je njega tamo, biti će i mira u buretu baruta. Kao što je i bilo.

vuksadinare wrote:....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

Jedino politički kreteni slave samo i isključivo jedan od ta dva datuma.

zganci_i_jetrica wrote:

vuksadinare wrote:....jbg..jedni slave oslobodjenje '45-te a drugi '95-te

Jedino politički kreteni slave samo i isključivo jedan od ta dva datuma.

pa gle blesavo je slavit i pobjedu JNA 45. i poraz JNA 95

i dolazak srpske vojske u hrvatsku i njen odlazak

moraš se odlučit