Zašto Kina nije supersila

Zašto Kina nije supersila


Kina je, međutim, samo regionalna sila. Posjeduje globalnu ekonomsku moć i utjecaj, ali geografski domet njene vojske uglavnom je ograničen na azijsko i indo-pacifičko područje. Sa svog položaja u istočnoj Aziji, Kina ima ograničeniji geografski domet na euroazijskom kontinentu nego što je to imao SSSR iz doba Hladnog rata – i manji pristup otvorenom moru od SAD-a ili SSSR-a. Privilegovani geografski položaj SAD-a daje mu direktan i neometan pristup Atlantskom, Tihom i Arktičkom okeanu. Iako je pristup SSSR-a otvorenom moru bio ograničeniji od američkog, ipak je imao direktan pristup sa svog kopna Tihom i Arktičkom okeanu, kao i gotovo, ali ne baš, direkan pristup Atlantskom okeanu.

Kina graniči samo s Tihim okeanom – i uglavnom je okružena velikim otočkim lancima koje ne kontroliše.

Pomorska diplomatija još uvijek zahtijeva ratne brodove, a avioni još uvijek trebaju aerodrome za djelovanje u udaljenim regijama. Drugim riječima, geografski položaj čini Kinu još zavisnijom od SAD-a i bivšeg SSSR-a kada je riječ o prekomorskim bazama i voljnim saveznicima, kako bi mogla premjestiti svoje oružane snage van matične regije. Kina nema gotovo ništa od toga.


Kina trenutno ima samo jednu bazu u inostranstvu – pomorsku bazu u Džibutiju sa 400 kineskih marinaca. Dok američka mornarica svakodnevno plovi svjetskim okeanima, kineska samo povremeno provodi misije pomorske diplomatije van Indo-Pacifika. To bi se moglo promijeniti, naravno, s kineskom mornaricom koja sada dodaje nosače aviona i druga plovila svojoj brzo rastućoj floti. Kina navodno želi dodati više prekomorskih baza u Tihom okeanu i u Africi. Međutim, projekt da se Kina pretvori u pravu supersilu sa svjetskim vojnim dometom, još je na dugom štapu. Štaviše, SAD jača u susjedstvu Kine, što komplikuje takav scenario – a tu se pojavljuje i treći koncept, regionalna hegemonija.


Regionalna hegemonija je dominacija jedne države nad drugim državama u geografskoj regiji, u smislu vojne i ekonomske moći. SAD je regionalni hegemon na zapadnoj hemisferi jer nijedna druga država u toj regiji nije u poziciji osporiti njegovu dominaciju. Dominacija u matičnoj regiji omogućuje SAD-u da posveti više resursa drugim geografskim regijama umjesto što mora osigurati vlastitu. Nasuprot tome, SSSR nikada nije bio regionalni hegemon, a to nije ni Kina danas.


Glavna svrha balansiranja velikih sila uvijek je bila da se država suprotstavi usponu hegemona koji može ugroziti njezin opstanak. Od ranog 19. stoljeća, SAD se neprestano bavio sprečavanjem uspona evropskih i istočnoazijskih hegemona koji bi razmatrali širenje na zapadnu hemisferu. Kako bi spriječio sovjetsku hegemoniju u Euroaziji tokom Hladnog rata, SAD je obuzdavao sovjetske interese i uticaj širom euroazijskog ruba, uključujući Evropu, Bliski istok, te južnu i istočnu Aziju. Ova politika ne samo da je spriječila sovjetsku hegemoniju u svojoj regiji, već je i ograničila Sovjetima manevarski prostor.

Kina se sada suočava sa sličnom situacijom. Kako bi spriječio kinesku hegemoniju u istočnoj Aziji, SAD će vjerovatno zadržati jaku poziciju u regiji. Štaviše, baš kao što su se zemlje na rubu Euroazije plašile sovjetske dominacije i pozdravljale napore SAD-a za balansiranjem tokom Hladnog rata, indo-pacifičke države sada jačaju svoju sigurnosnu saradnju sa Washingtonom. Australija, Indija i Japan sarađuju sa SAD-om u kvadrilateralnom sigurnosnom dijalogu, dok su Australija, Japan, Novi Zeland i Južna Koreja pojačale kontakte sa NATO-om.

Geopolitički položaj Kine, uključujući nedostatak statusa prave supersile, ima dvije glavne strateške implikacije. Prvo, u kratkoročnoj do srednjoročnoj perspektivi, rivalstvo SAD-a i Kine bit će regionalno – ograničeno na Aziju i Indo-Pacifik – i pretežno pomorsko takmičenje. Ograničenje američko-kineskog rivalstva na te pozornice bit će izazov za transatlantske odnose, a njegov pomorski element ukazuje na dinamično i potencijalno nestabilno rivalstvo. Druga i dugoročnija strateška implikacija tiče se bilo kakvih pokušaja Kine da preskoči geopolitička ograničenja svoje matične regije. Način na koji Kina to radi i napori SAD-a da to spriječe definirat će njihovo suparništvo.

A još im je i demografija u sliaznoj putanji šta onemogućava i neko širenje ili takve planove u budućnosti.

Još jedna stvar a o kojoj se skoro pa i ne priča a to je da je njima unutrašnjost u osnovi slabo naseljena jer tu je Tibet i druge planine te putinja Gobi i isto tako neke pustinje, polupustinje i kamenjari a zbog prometne izoliranosti nema ni neke ekonomije tu pa da privlači ulaganja pa da stanovništvo doseli ili ostane.

dobra analiza, ovo u prvom postu

Ipak, stvari se mogu promijeniti nakon ovećeg svjetskog rata kojim bi kina osvojila rusiju