Ruska invazija na Ukrajinu

A valjda. Ta Bakhmutka i nije neka velika vodena prepreka, više neki kanal koji tu teće a taj grad je na nadmorskoj visini dakle kad ovi zauzmu tako neke zgrade s više katova mogu ih gađat pračkom unutar te gradske zone u kojoj su Ukrajinci a okruženi s najmanje tri strane.

Ne vidin da je to baš neka situacija izdrživa za te Ukrajince tamo u toj gradskoj stambenoj zoni koji su ostali da to brane.

Objavljeno prije 5 min.
Issuse sačuvaj...

Mislim da je ovaj snimak već bio postavljen ovdje, ali ne smeta ako se ponovi.
Što manje municije - manje je ubijanja. 

Po sjećanju..predhodno su ovaj objekat iza s*bali.

Prije 6 minuta...
Nema nam Cincara Mentalnog  da ovakve stvari komentira...stalno iste grablje, jebiga.

Još jednom, s objašnjenjem. Ukri ko švicarska ura...

PS: Ivanivske su takorekuć zapadno predgrađe Bahmuta.

VUHLEDAR...opet iste grablje. 

Solidna dnevna doza...

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija

Prokleta avlija
ANALIZA LEKTIRE / IVO ANDRIĆ
1 Analiza djela
2 Književni elementi
3 Kratak sadržaj, citati
4 Analiza likova
5 Bilješka o piscu
Prokleta avlija obrađena lektira Ive Andrića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako definitivno spada među manje opsežna autorova djela, nipošto nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

Djelo nudi mnogo načina interpretacije i tumačenja simbolike Avlije i pojedinih likova. Najuvrježenije je shvaćanje Avlije, odnosno tog istanbulskog zatvora kao života općenito, u kojemu svatko mora biti za nešto kriv, a koliko se god mijenjali zatvorenici i situacije unutar Avlije, ona sama za sebe ostaje nepromijenjena i vječna.

Stoga je važno skrenuti pažnju na opise i atmosferu Avlije u djelu. Prikazan je sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana, dakle glavna priča, u ovom slučaju fra- Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako dobivamo još melankoličniju i sjetniju atmosferu jer vidimo da sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Drugi aspekt romana može biti društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Također, mora se napomenuti i njegova politika ( da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima) sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile, jer ovaj roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu (tiraninu), bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.

Dakle, definitivno moguća aluzija na negativnu nastrojenost državnog aparata prema intelektualcima ili naprosto drugačijima.

Prije same radnje romana smješteni smo u bosanski samostan, svega dan nakon fra-Petrova pogreba, gdje se nekoliko svećenika raspravlja prilikom spremanja Petrova inventara. Pri tome dobivamo i kratki uvod kako je Petar završio u Avliji i koliko je bio tim zgodama i pričama kasnije obuzet.

Radnja romana već je u prvoj rečenici smještena u Avliji i u početku je glavni naglasak na njezinom tmurnom opisu i ozračju. Opisuje se struktura zatvorenika, koje zločine su počinili, na koje sve načine dospiju u Avliju. Uvodi se lik fra-Petra koji je za sada još uvijek samo promatrač i kroz njegovu perspektivu vidimo priče Zaim-age, tipičnog prevaranta sklonog izmišljanju i pričanju “lovačkih priča”.

Zatim slijedi prikaz Latifage, odnosno Karađoza nadalje. On je upravitelj zatvora te je objašnjeno njegovo djetinjstvo, kako je i sam zaglibio u sitni kriminal pa kako je uopće stekao poziciju upravitelja. Vrlo brzo ostvario je određeni kult u Carigradu kao nemilosrdan tiranin sa specifičnim metodama psihičkog mučenja svojih zatvorenika.

Ubrzo se opisuje i susret Petra i Ćamila, lika koji nadalje postaje ključan, te stvaranje njihovog prijateljstva na temelju umnih razgovora i večera unutar Avlije. Potom se pojavljuje lik Armenca Haima, koji je važan jer iznosi cijelu priču o Ćamilovoj prošlosti, progonu i nametnutoj krivnji. Tu saznajemo da je Ćamil zapravo lažno optužen od zavisnih i podlih sugrađana koji ga ne razumiju.

Glavni faktor njegove krivnje bilo je poistovjećivanje s Džem-sultanom, s kojime se i poistovjećuje, ali u emotivnom smislu. U jednom cijelom poglavlju Ćamil pripovijeda Petru legendu o Džemu.

Svime time Ćamil je stekao Petrovu naklonost i empatiju te mu postao vrlo drag, no gotovo odmah sutradan on nestaje iz Avlije te Petar shvaća da je regularnim procedurama i pregovorima ipak pušten. Tada nas roman ciklički vraća na atmosferu početka – Petrovu usamljenost u surovoj Avliji u kojoj mu sada još posebno nedostaje Ćamil.

Posljednji odlomak romana vraća nas u sadašnjost, u bosanski samostan gdje neki svećenik zapravo pripovijeda cijelu ovu zgodu o fra Petru i njegovim sjećanjima.

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: neodređeno, ali u prošlosti

Mjesto radnje: carigradski zatvor i Bosna (Petrovo pripovijedanje u sadašnjosti)

Tema: priče i sjećanja fra-Petra na njegovo zatočeništvo u Prokletoj avliji

Ideja: ljudi prolaze, život se mijenja, ali Avlija u kojoj je svatko kriv ostaje ista (metafora za život ili zlo u svijetu)

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prva scena romana je pejzaž oko malog samostana u Bosni i opis obližnjeg groblja na kojemu je fra-Petar, budući glavni lik, još jučer pokopan. Već i na tom opisu možemo uočiti stilsku tehniku predočavanja ljudske usamljenosti i prolaznosti, što je i jedan od glavnih motiva ovog romana.

“Sve se to vidi s prozora fra-Petrove ćelije. Bjelina vanjskog svijeta tu se miješa s dremljivom sjenkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje s tihim šumom njegovih mnogobrojnih satova koji još rade, dok su se neki, nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojice fratara, koji u susjednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostale iza fra-Petra.”

Prikazan je stariji fratar Mijo Josić koji revno razvrstava Petrovu imovinu i grdi mladog fratra Rastislava, kojemu je hladno i htio bi prvo naložiti peć pa nastaviti s tim časnim zadatkom, da je preosjetljiv i kao i svi mladi boležljiv, čime možemo povući paralelu s današnjicom.

“Jadna ti mladost! Svi ste vi mladi takvi, zimljivi kao hanumice.”

Nakon toga slijedi kraća autorova refleksija na sam taj čin prisvajanja i bilježenja predmeta onoga, koji je sve već izgubio i ništa mu više nije potrebno, jer ni on više ne postoji. A preostali fratri ispadaju u tom trenutku nadmoćni, odnosno vladari sudbine, samo zato što su nekoga nadživjeli.

Mlađi fratar gleda u Petrov grob prekriven snijegom, prisjećajući se kako je zanimljivo umio pripovijedati i što bi dao da još jednom čuje neku zgodu, posebno o carigradskom zatvoru koje su Petru bile najsvježije.

Tada se otkriva razlog Petrova dolaska u Carigrad. Fratri su Petra poslali tamo kako bi riješio njihove zamršene poslove s fratrom Tadijom Ostojićem koji je znao pričati turski, ali ne i pisati te mu je stoga bio potreban Petar. Za vrijeme svog boravka u Carigradu potošili su mnogo novca, zadužili se, a posao nisu obavili. Bila su tada i u Carigradu napeta vremena i dogodilo se to da je policija presrela jedno njihovo pismo za austrijskog internuncija. Radilo se o proganjanju svećenika i situaciji crkve u Albaniji.

Pismonoša je pobjegao pa je Petar izvukao deblji kraj. Proboravio je u zatvoru dva mjeseca bez ikakvog saslušanja. Stoga je kad se vratio bio prepun dojmova i ta su ga iskustva dubinski promijenila te je ostavljao dojam da je prošao sve kroz što se proći treba, da mu vrijeme više nema značenje te je svoje doživljaje i prepričavao na taj jedan fluidan način bez kraja i konca, ali svakako i na zanimljiv način.

1. poglavlje

Prva scena prvog poglavlja je sama Prokleta Avlija – ozloglašeni carigradski zatvor o kojemu se raspreda priča i povijest. Levantinci i mornari su je u početku nazivali “Deposito”, ali se brzo zbog svoje surovosti uvriježio već spomenuti naziv. U Avliju dovode razne slučajeve, od onih koji svakodnevno naprave neki prekršaj do svjetskih varalica, ali i onih slaboumnih i izgubljenih. Također su prisutni i kockari, narkomani (u to doba ovisnici o hašišu i opijumu) i ljudi s “izvitoperenim nagonima”.

Posebna kategorija zatvorenika su “prolazni”. Obično su prognanici, upućeni po kazni te se za njihov spas angažiraju njihovi zaštitnici i uz pomoć carigradskih veza oslobađaju dotičnog zatvorenika. U Avliji ih se može razlikovati po tome što su to često starije osobe ili naprosto ugledne i obrazovane osobe koje zaziru od kontakata s ostalim zatvorenicima te se često drže po strani i čekaju svoj dan spasenja.

Najviše su zapravo zastupljeni oni koji su samo osumnjičeni za nešto, jer je filozofija Avlije da je mnogo lakše nevina pustiti i dokazati nevinost, nego dopustiti da se krivac spasi pa da ga kasnije moraju tražiti po tom velebnom gradu.

Slijedi kraći opis Avlije koji vjerno predočava tumornu atmosferu:

” Petnaestak prizemnih ili jednokatnih zgrada, građenih i dograđivanih u toku mnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmo dvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari i kancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemlja, iz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvijek izranjavana i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba.”

Tamo su mirne noći rijetke, često izbijaju tuče, noću ih je nekada čak i 30 u jednoj ćeliji, svađaju se i pjevaju bestidne pjesme.

Jutra su obično mirna; stvore se kružoci u kojima je ili jedan glavni lakrdijaš ili se pjevaju šaljive pjesme. Fra- Petar to sve promatra samo iz daljine.

Pojavljuje se lik Zaim-age, malen čovjek tiha glasa koji uvijek teatralno govori o sebi i svojim preuveličanim ljubavnim avanturama. Svaki dan priča samo o tome koliko je žena i gdje oženio, gdje mu je bila pamet da ju je uopće napustio, u koliko se drugih paralelno zaljubio i s koliko drugih je aktualnu tada prevario.

Naravno, budući da su priče suviše fantastične i teške za povjerovati, nailazi na negodovanja svojih slušatelja, ali i stvara se brzo glas o njemu kao o lajavcu kojega ne treba shvaćati ozbiljno.

Na sveopće ozračje unutar zatvora dosta utječe i vrijeme. Kada je oblačno, zatvorenici postaju posebno razdražljivi, čine bezumne postupke, pojačavaju se sukobi i atmosfera dolazi do usijanja, a straža zna da je u takvim slučajevima nemoćna. Jedino im preostaje čekati dolazak sunca ili sjevernog vjetra, kada sve navedene negativnosti iščeznu i ljudi postanu vedriji.

Slijedi predstavljanje Latifage, takozvanog Karađoza, upravitelja Proklete Avlije čije je utjelovljenje. Otac mu je bio nastavnik, tih, odmjeren i obrazovan čovjek. Trudio se svim silama da i na svoga jedinoga sine prenese učenjačke sklonosti i navike, ali Karađoz je već u ranoj mladosti zaglibio.

“Do četrnaeste godine dječak je dobro učio i izgledalo je da ćepoći očevim stopama, ali tada je njegova živost počela da se pretvara u bijes, a njegova bistrina okrenula naopakim putem. Dječak se brzo počeo mijenjati, čak i fizički. Naglo se ukrupnio i neprirodno ugojio. Njegove umne, smeđe oči stale su da igraju kao na zejtinu. Napustio je školu i počeo da se druži s kavanskim sviračima i mađioničarima, s kockarima, pijancima i pušačima opijuma.”

Iako sam nije bio vješt kockar niti je posjedovao bilo kakve “ulične” vještine, jako ga je privlačio taj svijet, a prezirao je sve što je mirisalo na obavezu i ustaljeni način života. U skladu s društvom, brzo je upao u neprilike i bio priveden. Očajni otac bi ga svaki put uspio izvući iz zatvora i teško se mirio sa sudbinom svoga sina, čiji mu je uzrok svakako bio nejasan.

Izjadao se tada upravniku gradske policije i saznao da njegov sin zapravo nikada nije počinio ništa od tih prekršaja, ali je uvijek bio u tom društvu i u blizini zločina. Dosjetili su se jedinog djelotvornog rješenja, a to je da ga policija uzme u svoju službu. Jer mladić koji je već toliko dobro infiltriran u taj svijet, a ne može bez njega, najkorisniji je ako će se morati suočavati s njime, ali s druge strane.

Zahvaljujući dobrom poznavanju terena, bio je uspješan, a borio se protiv svog starog društva s takvom strašću i neobjašnjivom mržnjom te je ubrzo i otkrio dobar dio te zločinačke mreže. Kada je glavni upravnik umro, nije postojala adekvatnija osoba od Karađoza koja bi ga naslijedila. Tako se i domogao Avlije i već 20 godina u njoj vlada.

Karađoz se i ovog puta zdušno prihvatio svoje nove dužnosti i imao potpuno drukčije metode upravljanja od prošlog upravitelja koji je držao do reda i snažne izolacije tih zločinaca, ali ih nije previše dirao ni polemizirao s njima.

Karađoz je odmah pri stupanju na novu poziciju prodao staru očevu kuću i doselio se na jedno imanje odmah iznad Avlije. Specifičan položaj kuće i samo njemu poznati puteljci do Avlije ostavljali su mu mogućnost da u bilo koje doba dana dođe do nje. Što je također značilo i da zatvorenici nikad nisu sigurni kad će doći ili je li možda vreba.

Bio je nepovjerljiv prema čuvarima pa je i njih nadzirao, a iskustvo tijekom svog perioda lumpovanja koristio je za efikasno proučavanje raznih došljaka te bi s mnogima započeo razgovor i ispitivanje o njihovoj krivnji.

Vrlo brzo je tako i stekao nadimak Karađoz, što je inače pojam za grotesknu ličnost turskog kazališta sjena. Njegovo ophođenje na radnom mjesto djelovalo je kao dobro uigrana predstava, bio je nepredvidljiv, a lice mu je imalo sposobnost brzog preobražavanja. Njegova vanjština bila je posebno neugodna, bio je debeo, mrk, pospanog lica i lijevo mu je oko bilo skoro potpuno zatvoreno. Desno je zato bilo dosta krupno, živo i prijeteće.

Zbog njegovih hirova patili su mnogi zatvorenici, a bilo čija ideja da dokaže svoju nevinost bila je potpuno uzaludna jer Karađoz odbrusi svima da nitko ovdje ne može biti nevin te da se nitko nije slučajno ovdje stvorio. Čak i kada bi došli rođaci neke bogate osobe koja je pritvorena i govorili da je nevin, Karađoz bi nastavio igru u smjeru da baš ovoga tjedna hvataju nevine.

Vrlo brzo se pročulo po Carigradu o njegovom temperamentu, veziri su vodili i rasprave o tome, ali su na kraju prepustili stvari svojemu toku i prihvatili Karađozovu samovolju jer je bilo nemoguće naći bilo koga tko bi se s takvim žarom brinuo i bavio Avlijom.

Fra-Petar prisjetio se i scene kada se otkrila ogromna mreža armenskih kradljivaca rodbinsko povezanih i nekoliko sudionika uhićenih tijekom jedne pljačke završila je u Avliji. Inače, Karađoz koji je u starosti rijetko pokazivao spomenute verbalne i teatralne manevre, odlučio je reagirati u ovoj situaciji i jednom prilikom sjeo pored starog Armenca zgnječivši ga gotovo uza zid i nakon što mu je objasnio kako stoje stvari i koliku svotu novca će njegova obitelj morati platiti ako ne oda one koji su u biti na vrhu cijele te organizacije. Ipak je bila riječ o krađi iz carske riznice.

Dodatno ih je ucijenio time što je naveo kao mogućnost to da razglasi kako se u njihovoj kući netko razbolio od kuge, što bi bilo dovoljno da i preostalu obitelj kao potencijal no zaražene prenesu u bolnicu za okužene gdje bi naposljetku stvarno i pokupili bolest.

2. poglavlje

Petar je općenito teško provodio dane u Avliji i nije se ni s kime imao povod posebno zbližiti. Kratkotrajan spas nudili su mu Bugari, jedni od “prolaznih”. Takvi ne razgovaraju ni s kime, malo jedu, odaju dojam da nepomično sjede i samo čekaju dan izlaska da se vrate svome istinskome životu.

Ovi Bugari bili su vidno imućni i građanskog sloja pa im je bilo prihvatljivo da se Petar pridruži, budući da je i on djelovao građanski i uljudno. Iako su mu potajno zamjerali i čudili se kako on može slušati šale i lakrdije ostalih zatvorenika, pa čak i razgovarati s njima. Bugari su se držali neprestano po strani.

Nedugo zatim pridružio im se još jedan uglađeni gospodin u tom kutu. Bio je neobično profinjen, tih i miran. Fra-Petru je odmah zapeo za oko i osjetio je instantnu privlačnost i sućut. Prisjećajući ga se kasnije znao bi reći:

“Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira s njima obično zaboravljamo; izgleda kao da smo ih oduvijek znali i kao da su oduvijek s nama bili.”

Bugarima nije odgovarala prisutnost pridošlice, smatrali su nadasve neuljudnim to što je sjeo pored njih bez pitanja – a još Turčin! Fra-Petru je pažnju privukla žutom kožom omotana knjiga koju je taj nepoznati mladić posjedovao. Bila je zanimljiv i lijep predmet, a nakon toliko vremena u Avliji i jedan nevjerojatan dodir s ostatkom svijeta.

Odmah sljedećeg jutra mladić i fra-Petar netremice su se promatrali. Petru je bio neobičan mladićev izgled; bio je veoma blijed, imao upečatljive modre oči i pahuljastu, riđu bradu.

Razgovor je počeo sam od sebe te su brzo shvatili da imaju zajedničke dodirne točke te da svakako sličnog sugovornika na tom mjestu neće naći. Pričali su o raznim znanjima, oboje su znali talijanski jezik, bili su ljubazni jedan prema drugome, ali nitko nije pričao ništa o sebi.

Mladić se zvao Ćamil, u odnosu na fra-Petra bio je suzdržaniji i manje je govorio. S vremenom je postajao sve šutljiviji i zamišljeniji, a za večeru jeo sve manje i manje. Jedne večeri stražari su samo zazvali mladićevo ime, on se prenu, ali prirodnim hodom krene prema upravi. Fra-Petra je samo pogledao i osmjehnuo se bez riječi te oboje shvate da je to zapravo rastanak.

Fra-Petru je Ćamil već nedostajao i bio je usamljen u toj groznoj okolini. Osjećao je prazninu i mnogo je razmišljao o tom neobičnom Turčinu i pomislio kako je zacijelo nesretan.

No prazno mjesto već je ubrzo popunio jedan suhonjavi crnokosi zatvorenik – Haim, Židov iz Smirne. Čim je sjeo do Petra počeo je pričati bez kraja i konca neviđenom brzinom, očigledno neurotično, a Petru se on učini interesantan, ali mu izazove i sažaljenje.

Djelovao je tužno i bojažljivo, ali ga to svejedno nije odvraćalo od neprestanog pričanja jer je ta potreba bila jača od njega samoga. U čitavoj njegovoj propovijedi Petru zapne za uho da se Haim osvrnuo na Ćamila te shvati da misli na istoga – njegovog novog prijatelja.

Ispostavi se da Haim zna cijelu Ćamilovu povijest i put do Avlije, a sve te informacije naravno kruže Smirnom pa je Petru usput ispripovijedao i zgode o raznim obiteljima u Smirni.

3. poglavlje

Ćamilova majka bila je čuvena ljepotica, Grkinja. Kao vrlo mlada udala se za starog bogataša i rodila mu kćer, a on je nekoliko godina kasnije umro. Rođaci su se upleli u raspodjelu imovine i htjeli ju zakinuti pa je bježala morima s kćeri, no djevojčica je na putu umrla.

Dugo joj je godina trebalo da prebrodi te gubitke, no kako je njezina ljepota bila još u punom cvatu, nije joj bio problem naći drugog muža. Ovaj put je to bio stari Turčin koji ju nije tjerao da promjeni vjeru zbog njega, ali takav miješani brak svejedno je izazvao sablazan i negodovanje grčkih obitelji u Smirni. Iz tog su braka proizašli Ćamil i njegova starija sestra koja je u ranom djetinjstvu umrla. Nakon gubitka još jedne kćeri, majka je u tome vidjela neku zlu kob i pala u melankoliju te je ubrzo i ona umrla.

Ćamil je naslijedio majčinu ljepotu, bio pametan i vrlo dobar plivač. Otac ga je podupirao u obrazovanju i nabavljao mu mnogo knjiga koje su ga vrlo brzo preokupirale.

Kada mu je umro otac, Tahir-paša, koji mu je bio glavni oslonac i zaštita, ponudili su mu državnu službu koju je odbio. Općenito nije imao bogat društveni život, rano je prestao odlaziti na zabave i nije pokazivao previše interesa za žene. No tog ljeta zapela mu je za oko jedna Grkinja, bio je fatalno zaljubljen.

Ona je čak i htjela poći za njega, no popriječili su se roditelji kojima takvo miješanje s turskom krvi nije bilo dopustivo. Djevojčin otac bio je konzervativan čovjek čije je geslo glasilo:

“Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego dati je za nevjernika.”

Ćamil se potpuno pomirio s odbijanjem te otišao dvije godine u Carigrad na studije. Vratio se u Smirnu vidno postaran i zamišljeniji. Bio je usamljen i otuđen jer je imao malo što slično s Turcima, a s Grcima ništa, njegovi vršnjaci bili su mu neprepoznatljivi i daleki. Preostale su samo knjige.

Bavio se isključivo time i putovao po Sredozemlju da još više toga nauči i istražuje ono o čemu je čitao te ga je brzo sustigao glas da je osobenjak i pomalo lud.

Ljudima u Smirni, odnosno najbogatijim obiteljima, nije bilo normalno koliko se udubio u proučavanje života sultana Džema, a proširile su se i glasine da si je Ćamil umislio kako sultanov duh obitava u njemu.

Takve glasine odjeknule su daleko i shvatile se politički provokativno, s obzirom na nesretnu okolnost da je i tadašnji sultan imao brata kojeg je držao u zatočeništvu, što je bila javna tajna. Jedan valija bio je potpuno uvjeren da se radi o pojedincu s opasnim namjerama te je s ogromnom količine mržnje izvršio premetačinu u Ćamilovoj kući i poslao ga u carigradski zatvor sa svim knjigama i zabilješkama.

Na takve krive optužbe reagirali su mnogi učeni ljudi i kadija koji su pokušali objasniti koliko je mladić miran i neporočan, da su mu knjige bijeg od ljubavnog jada, no ostali nisu htjeli prihvatiti takva objašnjenja pa mu činovnik odvrati:

“Neću ja, efendija, da lupam glavu o tom. Ja istoriju, ili kako se to zove, ne znam. A bolje bi, čini mi se, bilo i po njega da je ne zna ni on i da ne ispituje mnogo što je koji sultan nekad radio, nego da sluša ono što ovaj sadašnji zapovjeda.”

Zahvaljujući takvim uskogrudnim osobama Ćamil je završio u najozloglašenijem carigradskom zatvoru.

4. poglavlje

Karađoz je inače zazirao od političkih zatvorenika, nije volio ništa što uopće ima veze s time. Najdraži su mu bili klasični delinkventi kakvima je i sam pripadao, a one “prolazne” je nekako trpio. Ćamila je morao prihvatiti, ali ga se klonio jer mu je po svemu bio čudan. Za početak bogat i iz ugledne obitelji, došao ovdje s gomilom knjiga, ne znaju ljudi je li luđak ili genije, a takva vrsta luđaka Karađozu je posebno izazivala strah.

Fra-Petar je od Haima saznao da je jedan čovjek, kojega je poslao kadija iz Smirne, uredio Ćamilu zasebnu ćeliju te se već dva dana nije pojavljivao u dvorištu Avlije. Haim bi svakog jutra dolazio do Petra i neumorno govorio, a u zadnje vrijeme bi često bio oprezan i uvjeren da ih drugi špijuniraju, čak i ona dva Bugarina. Jednom je došao Petru u krajnje rastrzanom stanju s takvim optužbama, a Petar bi to uvijek prihvatio bezazleno i u šaljivom tonu, ali je bio svjestan da je to jedan ogroman teret što ga Haim nosi.

“Dobro, nije taj za kojeg sam pogrešno – recimo pogrešno – mislio da je, dobro, ali jest drugi za kojega ni ne slutiš da jest. A koji je taj? Onaj što stoji pored kapije, gleda preda se i pravi se kao da ga ništa ne zanima?”

Cirkularnost djela opet prikazuje scenu napuštenog i usamljenog Petra kako sjedi na kamenu u dvorištu, a pored njega se skupio kružok kockara i raspravljaju o nekom dugu. Ubrzo se stvori i Zaim te se opet povede rasprava o ženama, kakve su koje.

Usred te gungule, naiđe Ćamil. Tada fra-Petru prođe kroz glavi jedna lijepa misao:

“Tako obično biva. Oni koje želimo vidjeti obično ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne s dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.”

Mladić je izgledao umornije i mršavije, ali je vremenom sudjelovao u razgovoru sve više i življe. Njihovo prijateljstvo je tijekom dana razdvojenosti samo ojačalo i provodili su sve vrijeme skupa. U jednom trenutku Ćamil s malim oklijevanjem spomene lik sultana Džema i odluči ispripovijediti priču o njemu.

5. poglavlje

Ovako glasi pripovijetka o sultanu Džemu. Bila su dva brata, stariji je bio nadaren za sve stvari od konkretnog, praktičnog značaja. Čovjek koji je čvrsto na zemlji i kojemu sve polazi za rukom. Drugi je pak bio nesretne kobi i često bi nailazio na prepreke. Stariji brat zvao se Bajazit te je i fizički bio različit od brata. Bio je visok, crnomanjast i sabran, dok je Džem plav, krupan i nemiran. Također su pokazivali različite afinitete; Džem je na svom dvoru u Koniji okupio mnoštvo pjesnika i umjetnika, bio zanesen i predan umnom radu i učenju, dok je Bajazit bio pragmatičan, šutljiv, odličan strijelac te dobro upoznat sa zakonodavstvom i upravljanjem.

Glavni sukob nastaje 1481. nakon smrti sultana Mehmeda ll Osvajača, inače sklonijeg Džemu. Džema su jednako tako više preferirali dvor i vojska, ali Bajazit je bio spretniji te se vrlo brzo dočepao trona i nahuškao vojsku na brata. Džem je zahtijevao svoj dio carstva u Aziji, Bajazit mu zauzvrat nudi određenu svotu koju bi godišnje za to dobivao, no ovaj to odbija.

Nakon toga Džem se daje u bijeg te biva primljen po mnogim dvorovima; u Egiptu, Rimu, Rodu i po Francuskoj. Koji ga god vladar prihvati, počne Džema iskorištavati kao političku ucjenu u pregovorima s Bajazitom te zbog toga i sam Džem postane politički tražena “roba” u Europi jer su bili svjesni da će Bajazit financirati bilo koga tko ima nadzor nad Džemom, samo da ga ne puštaju. Tu je još dodatan faktor bila Džemova očajna majka koja je iz Egipta usrdno slala novce za njegov otkup koji bi, naravno, samo ostali kod dotičnog vladara. Tako je Džem zapravo postao marioneta, pijun političke igre te rob i zatvorenik u zlatnom kavezu.

I dok on pod papinom kontrolom pati, propada u licu, mnogo pije i odaje se užicima tražeći bijeg i sreću, na političkoj sceni se dešavaju daljnje peripetije oko te igre moći i smjene mnogih vladara, uključujući i to da papu Inocenta VIII nasljeđuje papa Aleksandar VI.

Francuski kralj Karlo VIII nedugo zatim napada Italiju te traži Džema kako bi se izbjegle daljnje i veće štete te ga odluči povesti sa sobom u Francusku, no na tom putu Džem umire.

Nakon mnogih pregovora i spletki, tijelo je poslano Bajazitu i pokopano 1499. u Brusi.

6. poglavlje

Fra-Petar bio je zadivljen količinom podataka kojima je Ćamil baratao i s kakvom je strašću o tom sultanu govorio. Pao bi gotovo u neku vrstu transa, a nakon toga bi odlutao mislima i činio se dalek i odsutan. Pripovijedanja su trajala 5-6 dana, za Ćamila bila je to neiscrpna tema.

Nakon toga Ćamil više nije izlazio na dvorište, a ostali zatvorenici mogli su ga vidjeti kako korača po svojoj ćeliji i izgleda kao da opet nešto pripovijeda.

Završetak njegove pripovijetke je njegova digresija na sam položaj i sudbinu sultana Džema, kako je životni rob, od samoga sebe ne može pobjeći, a u njemu leži razlog zašto je zatočen.

Očigledna je usporedba Ćamila i Džema, odnosno da se Ćamil s njime može vrlo lako identificirati jer je i on kolateralna žrtva svoje sredine.

7. poglavlje

Ćamila više nema, fra-Petar je opet usamljen te se osvrće na atmosferu Avlije i sablasne zatvorenike. Haim ga i dalje posjećuje i neumorno priča, a Petar doduše ima sve manje strpljenja za njega. Jednog dana Petra probudi glas činovnika koji u daljini ispituje Ćamila zašto se bavio poviješću sultana Džema, kako je to posebno čudno budući da je on ipak sabran i obrazovan čovjek. Zašto su mu ta saznanja bila potrebna? Za koga?

Ne vjeruju Ćamilu da je bilo isključivo iz osobne radoznalosti, traže u tome neku spletku ili zavjeru.

” Vi znate da i danas, kao i onda, sjedi na prijestolju sultan i kalifa (neka mu bog podari dug život i svaki uspjeh!) i da to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore.”

Nakon neumornog agresivnog ispitivanja kako se samo tako mogao početi baviti proučavanjem takvoga opsežnoga materijala, Ćamil je premoren, na rubu očaja izjavio da je on sam Džem, da je rob kao i on i da nema bijega.

Dan poslije Haim otkriva Petru da je vidio kako Ćamila prenose van Avlije. Živa ili mrtva, pitanje je.

8. poglavlje

Scena je opet vraćena kao na sam početak života u Avliji, on se u biti nikada ne mijenja. Zaim priča o ženama, neki odlaze, drugi zatvorenici pristižu. Haimova paranoja doseže vrhunac, nekada danima ne priđe Petru, a kada ipak progovori s njime, stalno promatra okolinu i oprezno vreba svaku osobu.

Tada se Petar pomiri s činjenicom da će možda proći još dugo vremena dok ne nađe opet kakvog umnog čovjeka na tom mjestu.

Od tolike dosade i besposlice došlo mu je da počne nešto izrađivati te zatraži dlijeto od upravitelja, ali ne žele mu dati čak nikakav alat da ne bi slučajno uspio probiti rešetke i ogradu time. Nakon nekog vremena Petar počne zamišljati da Ćamil sjedi pored njega i vodi razgovore s njime, premda u mašti kad nema nigdje drugdje. No i ta ga spoznaja dosta uplaši:

“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlije kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”

Uskoro dobiva šifriranu poruku u kojoj piše da će Perkan biti pušten. Po tome mu je jasno da je to jedino mogla biti poruka fra-Tadije. Sutradan činovnici dolaze po njega i šalju ga u progonstvo u Akru, gdje nalazi na mnogo ljudi koji su također prošli torturu Avlije i svi se s podsmijehom prisjećaju Karađoza.

Posljednja scena romana vraća nas na sam početak – bosanski samostan u kojemu fratar Josić piše popis preostale Petrove imovine. Gledajući kroz prozor ne naziru se više ni grobovi ispod snijega, nema ni Avlije, ni Petra, ni Ćamila, osim u priči.

Analiza likova
Likovi: Latif-aga Karađoz, Zaim, Ćamil, Haim, Džem Bajazit, fra Petar

ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: E.T.

KAKO NAPISATI LEKTIRU (VIDEO TUTORIAL)

Odgovori
Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Komentar * (obavezno)

Ime * (obavezno)

E-pošta * (obavezno)

Web-stranica

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!
TOP AUTORI
Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Tin Ujević Vesna Parun Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlatko Krilić Zvonimir Balog
Popis svih autora >>
ZADNJE OBJAVE
Kako je Potjeh tražio istinu analiza
Ep o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu analiza
Djevojčica iz Afganistana
Djevojčica iz Afganistana analiza
Izdajničko srce
Palčić
Svinjar
Djevojčica sa šibicama
Mala sirena
INFORMACIJE
Pomoć
O nama
Kontakt
Impressum
Marketing
Uvjeti korištenja
KORISNO
Pitanja za ponavljanje
Knjige
Analize pjesama
Književnost
Jezik
Zatražite novu lektiru
LEKTIRE
Po autorima
Po abecedi
Po razredima
Pjesme
MREŽA PORTALA
Bajke.hr
Biografija.com
Književnost.hr
Molitva.hr
Obrazovanje.hr
Poezija.hr
Copyright 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija