EU se bori protiv talijanskog fašizma

by RayMabus Sun 19 Jun

Zamisli tako da dođe jedan Mussolini na vlast u Italiju i počme držat govore kako je Italija izgubila u drugom svjetskom ratu i da su Engelzi i Amrikanci okupatori i onda ih potira ća iz Italije.

Pričam o NATO savezu koji je anglosaski savez uspostavljen nakon drugog svjetskog rata kako bi Amerika i Engleska kontrolirale Europu.

Ono htjeli Komšića a dobili šup kartu iz Italije a to znači i iz Mediterana.

Neprocjenjivo.

--

https://www.ex-iskon-pleme.com/t51744-raskol-u-italiji-radi-ukrajine


EU se bori protiv talijanskog fašizma

Prošlotjedna pobjeda talijanske desnice na parlamentarnim izborima snažan je udarac briselskim strukturama odnosno EU u cjelini. Ona potpuno ogoljuje cjelokupnu koncepciju ustroja EU i razotkriva one njezine elemente (koji su čak i ključni), koji ne samo što nemaju karakter demokratičnosti, već su i zastrašujući u smislu nametanja jedinstvene volje svima. Evo zašto:

taj ključni element, a koji se upravo po pitanju Italije sada najbolje očitovao od strane briselske centrale, je ni manje ni više nego negiranje prava da građani neke zemlje članice EU imaju pravo birati koga god žele za svoga predvodnika. Upravo je to pravo temelj demokracije i ništa drugo!

Vidjevši, prema anketama, stvarno raspoloženje talijanskih građana koje im ne ide u prilog, u Bruxellesu se „upalio alarm“ pa je došlo do neviđenog poteza – proizvoda ne nervoze, već panike. Tako je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen uoči samih izbora krenula plašiti talijanske birače. Kako navodi Reuters, upozorila je Italiju na posljedice ako odstupi od demokratskih načela, uputivši time jedva prikrivenu prijetnju da bi Italija, u slučaju pobjede Giorgie Meloni odnosno njene stranke „Braća Italije“ i njenih koalicijskih partnera Liga i Forza Italia, mogla ostati bez sredstava iz fondova EU slično Poljskoj i Mađarskoj, „za što imamo alate“ – kako se von der Leyen izrazila.

To je, vjerojatno, samo još više mobiliziralo simpatizere navedene koalicije koja je na kraju osvojila premoćnu pobjedu nad „eurocentristima“ i ljevicom, osvojivši većinu u oba doma talijanskog parlamenta.

Zapanjujuće je da je budućoj talijanskoj premijerki Meloni od strane čelnika država EU nakon izborne pobjede čestitao jedino mađarski premijer Viktor Orban. To je samo odraz omalovažavanja većinske volje naroda treće države po veličini i snazi gospodarstva unutar EU, koju se medijski ocrnjuje za fašizam i što sve ne. Sama Meloni je, međutim, svima onima, koji takve teze zastupaju, jasno kazala da bi, da je fašistkinja, to posve otvoreno kazala, kao što posve otvoreno govori o svemu onome što mnogi misle ali se boje glasno reći (o ideologijama koje promovira EU, njenoj migrantskoj politici i td.) Osim toga, javno je kazala i kako će njena vlada i dalje nastaviti pružati pomoć Ukrajini.

Najveći „krimen“ Giorgie Meloni je, zapravo, njena borba protiv spomenute ideologije, pa je tako njen slogan, s kojim je i izišla pred birače, „Bog, obitelj i Domovina“, po Bruxelles – pravo svetogrđe.

Jer da je najveći problem po EU uistinu Melonin fašizam naslonjen na vrijeme prije i u Drugom svjetskom ratu, ona bi to lako riješila, ako bi uopće i krenula rješavati. Možda bi ga, linijom manjeg otpora, tretirala kao i u Ukrajini, gdje zatvara oči pred otvorenim koketiranjem vlasti s poraženim nacističkim elementima iz Drugog svjetskog rata.

Međutim, Bruxelles brine onaj drugi, „novovjeki fašizam“, koji se, iz njegove perspektive, ogleda upravo u spomenutim trima riječima iz predizbornog slogana Giorgie Meloni. One udaraju po samim temeljima neoliberalne rodne ideologije, GENDER ideologije, koja se obligatorno nameće svima diljem Unije i onima koji joj se žele priključiti.

Možemo taj cirkus Bruxellesa prema Giorgi Meloni i većinskoj volji talijanskih građana sažeti i ovako: Europska unija pokrenula je rat protiv talijanskog „fašizma“ i borbu za ukrajinsku „demokraciju“.

Nije zato preveliko čudo da su se i američki televizijski mediji (velika većina ih je liberalne orijentacije) odmah oštro obrušili na rezultate talijanskih izbora – radeći paralelu s fašizmom i nazivajući ih opasnim po „naše vrijednosti“.

U svakom slučaju, dolazak euroskeptične desnice na vlast u Italiji veliki je udarac za EU. Ona ionako već ima velikih problema s „neposlušnim“ članicama – poput Mađarske i Poljske, pa nastoji jačati procese de-suverenizacije. Bruxelles upravo sada nastoji progurati pravilo da se vanjskopolitičke odluke Unije donose kvalificiranom većinom glasova svih članica, a ne, kao do sada – konsenzusom tj. obveznim pristajanjem svih članica. To se nastoji postići i u sferi energetske politike. Međutim otpori pojedinih zemalja tome su snažni, jer znaju da članice time gube i posljednje poluge svoje samostalnosti, i da bi se EU zapravo pretvorila u „Sjedinjene Europske Države“ gdje bi Bruxelles odlučivao o svemu ključnom.

EU već kipi

Zato su talijanski izbori za neoliberale postali „remetilački čimbenik“ – oni urušavaju čitavu koncepciju i planove EU. Osim toga daju novi zamah i francuskoj euroskeptičnoj desnici koja je u proljeće ove godine već porazila Macronove snage na parlamentarnim izborima, a Marine Le Pen nikada mu opasnije nije „puhala za vrat“ niti na predsjedničkim izborima prošle godine. „Padom Francuske“ urušila bi se i čitava EU, jer od Njemačke će na kraju malo što ostati kao od pokretačke sile europskog razvoja.

Desnica jača diljem kontinenta, prosvjedi nezadovoljnih građana šire se od Češke, preko Njemačke do Belgije i Nizozemske. A sve se to događa u kontekstu potpune radikalizacije američko-ruskih odnosa i ukrajinskog rata, gdje je Europska unija postala najveći gubitnik i što njeni građani dobro znaju, kao što znaju kakva ih čeka budućnost. Ona je krajnje crna. Ne samo iz aspekta energetske krize kojoj se ne nazire kraj, kao i sve veće inflacije, već i zbog otvorenog bijega europskog kapitala u sigurnije „luke“ preko Atlantika – u SAD. Već se itekako čuju i najave o mogućem prebacivanju svoje proizvodnje u SAD i takvih njemačkih divova kao što su Volkswagen i Siemens zbog golemih troškova proizvodnje kod kuće nastalih rastom cijena energije.

To će sve dovesti i do dramatičnog rasta nezaposlenosti, socijalne krize i td. U takvim uvjetima mahnito inzistirati na novim ideološkim „vrijednostima“ ili mahanjem skupom „zelenom tranzicijom“ kao spasonosnim rješenjem – potpuno je izvan pameti. Građanima Europske unije više se ne može „prodavati magla“. Oni se dobro sjećaju kako su živjeli još samo prije tri godine – pred pandemijom Covida-19. Netko im je taj dobar život ukrao, pri čemu se ubrzano topi narativ o Putinu, kao glavnom uzroku svih europskih nedaća i svjetskih problema.

A kako se nezadovoljstvo nema tendenciju zaustaviti, sve više raste opasnost da EU pokrene mehanizme koji idu u smjeru „smanjenja demokratičnosti u ime sigurnosti“, što je slično onom što je bilo unutar propalog SSSR-a, a zapravo prema diktaturi jednog središta moći. Histerija von der Leyen o talijanskim izborima o tome i najbolje svjedoči.

U svakom slučaju, dolazak euroskeptične desnice na vlast u Italiji veliki je udarac za EU. Ona ionako već ima velikih problema s „neposlušnim“ članicama – poput Mađarske i Poljske, pa nastoji jačati procese de-suverenizacije. Bruxelles upravo sada nastoji progurati pravilo da se vanjskopolitičke odluke Unije donose kvalificiranom većinom glasova svih članica, a ne, kao do sada – konsenzusom tj. obveznim pristajanjem svih članica. To se nastoji postići i u sferi energetske politike. Međutim otpori pojedinih zemalja tome su snažni, jer znaju da članice time gube i posljednje poluge svoje samostalnosti, i da bi se EU zapravo pretvorila u „Sjedinjene Europske Države“ gdje bi Bruxelles odlučivao o svemu ključnom.

Zato su talijanski izbori za neoliberale postali „remetilački čimbenik“ – oni urušavaju čitavu koncepciju i planove EU. Osim toga daju novi zamah i francuskoj euroskeptičnoj desnici koja je u proljeće ove godine već porazila Macronove snage na parlamentarnim izborima, a Marine Le Pen nikada mu opasnije nije „puhala za vrat“ niti na predsjedničkim izborima prošle godine. „Padom Francuske“ urušila bi se i čitava EU, jer od Njemačke će na kraju malo što ostati kao od pokretačke sile europskog razvoja.

Desnica jača diljem kontinenta, prosvjedi nezadovoljnih građana šire se od Češke, preko Njemačke do Belgije i Nizozemske. A sve se to događa u kontekstu potpune radikalizacije američko-ruskih odnosa i ukrajinskog rata, gdje je Europska unija postala najveći gubitnik i što njeni građani dobro znaju, kao što znaju kakva ih čeka budućnost. Ona je krajnje crna. Ne samo iz aspekta energetske krize kojoj se ne nazire kraj, kao i sve veće inflacije, već i zbog otvorenog bijega europskog kapitala u sigurnije „luke“ preko Atlantika – u SAD. Već se itekako čuju i najave o mogućem prebacivanju svoje proizvodnje u SAD i takvih njemačkih divova kao što su Volkswagen i Siemens zbog golemih troškova proizvodnje kod kuće nastalih rastom cijena energije.

Ona je mozda ubacena da ga zavuku Salviniju a ni on nije 

ekstrem, prica ko Seselj, sluzi ko Pozoriste narodu ili Rijaliti.

Preterana reakcija oko Meloni, naravno, mozda ona sve to jeste,

ali 3000 milijarde duga, zivis od donacije, svestan si sta mozes.

Vise EU sve to radi, ali upire prst u Meloni.

Necu sada nabrajati i dosadjivati, rekao sam milion puta.

Zavuklo im ga Serbinjo.

Taman su mislili instalirat Komšića a onda im je tjedan dana prije toga upala ova.