Politički džubox ll

Nasljednici Tvrtkovi nisu bili dorasli zamašitosti njegove misli, niti su bili dovoljno jaki, da očuvaju stečenu baštinu. Smrt je Tvrtkova prerezala sve one njegove osnove, da u punom opsegu obnovi nekadašnju nezavisnu Hrvatsku državu, koja je 1102. godine ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom;  Tvrtko je htio onu Hrvatsku obnoviti na cijelom njezinom državnom i narodnom zemljištu. Smrt je učinila kraj osnovama, koje bi Tvrtko, da je još ostao u životu, proveo. Posle njega, sve do propasti bosanske države, nema više u Bosni vladara, kralja, koji bi mogao uspostaviti prijašnju snagu i veličinu države.

Redaju se kraljevi, padaju i ponovno se dižu na prijestolje, o koje se otimlje hrvatsko ugarski kralj Žigmund, ali oni više nisu pravi, potpuni gospodari zemlje. U nekad jedinstvenoj Tvrtkovoj državi sve više preotimaju maha vlastela, ponosni, gordi i neukrotivi hrvatski velikaši, koji kao samostalni gospodari vladaju pojedinim krajevima, vode ratove i prkose jedni drugima, prkose kraljevima.

U doba prvih Tvrtkovih nasljednika naročito se ističe vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, samo mu ime pokazuje koje je bio  narodnosti, gospodar Donjih Krajeva i drugih hrvatskih pokrajina od Save do Neretve, te od otoka Korčule do granica stare Bosne ( Vrh Bosne), tu su : Donji Krajevi, Zapadne Strane, (Livno, Duvno, Glamoč), Hrvatsko primorje s gradovima (Split) i otocima do Korčule. U Humu kasnije i Hercegovini, širi svoju moć vojvoda Sandalj Hranić, a onda Stjepan Vukčić Kosača, od riječce Rame do Kotora, pa do ušća Neretve do rijeke Lima.

Knez Pavao Radinović gospodari Trebinjem,  Podrinjem  i Vrhbosnom s Olovom. Nažalost nema prave sloge među vlastelom,  te vlastelom i kraljem,  koji je često igračka u rukama velikaša. Radi toga slabi država, to pojedini njegovi krajevi nekadašnje Tvrtkove Bosne tokom vremena izlaze iz sastava bosanske kraljevine,  naročito oni uz more. U isto vrijeme i javlja se sa istoka nova opasnost – Turci,  koji u svom naletu ruše i osvajaju balkanske države, te se već od početka XV. stoljeća zalijeću i preko Drine,  u Bosnu. Dobro im dolazi unutarnja slabost Bosanskog kraljevstva, koja će dovesti do konačnog pada Bosne.

Bosanski kraljevi u svom kraljevskom naslovu sve do propasti Bosne ističu, da su Gospodari ne samo  jezgre države,  same stare Bosne, već i mnogih susjednih krajeva, koji su tokom stoljeća pripojeni bosanskoj državi. Svakako je vrlo značajna i upadna činjenica, da do propasti Bosne, do kraja njene sredovječne povijesti,  pod samim imenom Bosna smatra se samo ono središte države,  koje se prostire u gornjem toku rijeke Bosne tamo od Žepča, pa do Drine,  od Zvornika do Goražda, a na zapadu do iza Rame. Sve ostalo nije prava Bosna, iako je sa njom u najužoj vezi, zapravo u cijelovitoj bosanskoj državi.

Posljednji bosanski kralj je Stjepan Tomašević, neposredno prije pada Bosne, naziva se ” Milostiju Božijom mi gospodin Štifan Stipan Tomašević,  kralj Srbljem,  Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem,  Zapadnim Stranama, Usoru, Soli, Podrinju i k tomu “.   Od Tvrtka nose bosanski kraljevi naslov “kralj Srba”, jer je Ban Tvrtko najlakše došao pravnim putem do kraljevskog naslova tako, da je preuzeo kraljevski naslov jedne kraljevine, koja je već prije postojala, a prijestolje koje nije bilo popunjeno a to je tada bila Raška, Srbija. Za Tvrtka je na istoku Bosne, preko Drine, u susjednoj Srbiji, nestalo svake jače državne vlasti, te je Tvrtko mogao lako zauzeti dio Srbije i okruniti se za kralja Srba, a čim je to postigao, ne posvećuje više pažnju Srbiji, ne ide za tim, da obnovi prijašnju veličinu Srbije, već svoje oči okreće zapadu, Hrvatskoj.  To isto čine i Tvrtkovi nasljednici, kojima je svima stalo do ostalih hrvatskih krajeva: oni su kraljevi ” Primorja,  Dalmacije, Donjih Krajeva, Zapadnih Strana, pa Usore i Soli”  —  kraljevi “Hrvata”.

Vlast nad hrvatskim krajevima mogli su postići zato, što je u Primorskoj Hrvatskoj, južno od Gvozda (Petrove Gore), bila snažna nacionalna oporba Hrvata protiv Hrvatsko-Ugarskih kraljeva, koji su nastali zavladati njome na temelju nasljednog prava. U tom je dijelu Hrvatske postojala živa svijest, da je Hrvatska posebna zemlja, koja voli svoju slobodu, koja je imala svoje narodne vladare, knezove i kraljevi hrvatske krvi. Ta je hrvatska narodna oporba davala velikane, koji su poput nekadašnjih narodnih kraljeva gospodarili samostalno hrvatskim krajevima. Sjetimo se samo Pavla Šubića ! Svoj pak najjači izražaj našla je ova oporba u bosanskoj banovini, kasnije kraljevini.

Hrvatsku državnu misao, uspomenu na nekoć slavno hrvatsko kraljevstvo, preuzimaju bosanski vladari, pod pokrajinskim bosanskim imenom, te Tvrtko napokon postaje kraljem Hrvata i teži za potpunošću tog naslova. Bosna je tako bila u najtjesnijoj vezi sa ostalom Hrvatskom, i to nekadašnjim središtem hrvatske države, u istoj državnoj zajednici.

Zato lijepo kaže profesor Filip Lukas u knjizi” Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine”: ” Bosna, osamostalivši se,  nije izašla iz okvira hrvatske države, već se pače u njoj nezavisna Hrvatska država spasila i očuvala sve do propasti Bosne. Zato kada se govori o propasti Hrvatske narodne dinastije ne valja uzeti godinu 1102.,  kao zaključnu u životu hrvatskih narodnih vladara, već godinu 1463., kada je poginuo  posljednji hrvatsko-bosanski kralj Stipan Tomašević”

Bosna, koja je 1463. godine pala u turske ruke, skupila je prostrane hrvatske krajeve u svoju državnu zajednicu, ali je pod samim imenom Bosne kroz cijeli srednji vijek smatrano samo središte,  ona prvotna Bosna. Prema tome, osobito obzirom na srednji vijek, a osobito sa obzirom na zemljopisni razvoj pojma Bosne, ne može biti ni govora o nekom bosanskom separatizmu o nekoj bosanskoj samobitnosti, o Bosni izvan granica pojma hrvatstva. Sav povijesni razvoj dokazuje, kako je Bosna oduvijek bila Hrvatska.