Šef Plenkovićeva ureda u analizi ozbiljno tvrdi da se u ekonomiji možemo uspoređivati samo s BiH

OSEBAN PUT HRVATSKE OD NEOVISNOSTI

Zbog ratne agresije i ogromnih ratnih razaranja koja je pretrpjela početkom 1990-ih Hrvatska je imala neusporedivo teži put do članstva u NATO-u i Europskoj uniji negoli ostale zemlje Srednje i Istočne Europe. Zato što nam je ukradeno 15 godina razvoja izgubili smo korak sa zemljama Srednje Europe, u čijem je vrhu Hrvatska bila prije rata. Povrh toga naš kasniji ulazak u EU, nakon svjetske gospodarske krize, dodatno je produbio jaz sa zemljama Srednje Europe, koje već 16 godina koriste europske fondove kao snažnu polugu gospodarskog rasta.

Ipak, Hrvatska se nakon rata bez ikakve međunarodne pomoći uspješno obnovila, i u tim uvjetima mnogo postigla u protekla dva desetljeća. No ta je postignuća, kao i zaostatak prema drugim srednjoeuropskim zemljama, moguće objektivno vrednovati tek kada se realno sagledaju sve prepreke koje je Hrvatska trebala savladati, a s kojim se te zemlje nisu morale suočavati. Jer svaka usporedba koja to zanemari šepava je jer ne uzima u obzir bitne parametre pa stoga nužno navodi na krive zaključke. A važno je da toga budemo svjesni, jer imamo itekako razloga kao nacija biti ponosni na dosad ostvareno, iako je još mnogo posla pred nama.

UKRADENIH 15 GODINA RAZVOJA

Hrvatska je 1990. po stupnju razvoja bili u samom vrhu zemalja Srednje Europe, ispred baltičkih zemalja, Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. No za razliku od tih zemalja, koje su nakon demokratske tranzicije krenule put gospodarskog oporavka, hrvatsko gospodarstvo se zbog rata urušilo. Tako je BDP Hrvatske 1993. bio je za trećinu manji nego 1990., točnije pao je na 64% od predratnog. Oporavak je bio dug i mukotrpan, i tek se 2004. vratio na predratnu razinu, onu iz 1990. Drugim riječima, zbog rata smo izgubili punih 15 godina razvoja. S druge strane, zemlje Srednje Europe su te iste 2004. postale članice EU-a i već tada počele koristiti vrlo značajne fondove europske regionalne politike.
ASTRONOMSKE RATNE ŠTETE

Povrh toga, Hrvatska je pretrpjela ogromnu ratnu štetu, čije posljedice još osjeća. Prema izvješću iz 1999. Državne komisije koja je procijenila izravne ratne štete u Hrvatskoj, one su procijenjene na 37,1 milijardi dolara, što je oko 160% predratnog BDP-a, što pak ne uključuje puno veću neizravnu štetu odnosno neostvaren gospodarski rast i razvoj koji nismo ostvarili zbog rata.

Za usporedbu, u potresu snage 9,1 na Richterovoj ljestvici koji je 11. ožujka 2011. pogodio Japan te u razornom cunamiju koji je uslijedio, što se smatra najskupljom prirodnom katastrofom modernog doba, prouzročena šteta dosegla je čak 8% BDP-a. Drugim riječima, rat je hrvatsko gospodarstvo stajao 20 puta više (!) nego što li je potres i cunami koštao japansko gospodarstvo. Osim toga, Japan je tjedan dan nakon te katastrofe započeo sa saniranjem štete, dok je Hrvatska morala čekati punih pet godina, do Oluje, odnosno sedam godina do mirne reintegracije Podunavlja, prije pokretanja procesa obnove.

U Japanu, koji broji 130 milijuna stanovnika poginulo je oko 18.500 ljudi, dok u Hrvatskoj oko 20.000 (uključujući i stradale na strani pobunjenih Srba, kao dio demografskih gubitaka hrvatske države). Razmjerno broju stanovnika, u Hrvatskoj je stradalo 28 puta više ljudi nego u japanskom potresu i cunamiju.

U Japanu je raseljeno oko 700 tisuća ljudi, dok u Hrvatskoj 550 tisuća, ali razmjerno broju stanovnika, broj raseljenih u Hrvatskoj 20 je puta veći nego u potresu i cunamiju.

U Japanu je uništeno 1,1 milijun stambenih jedinica (od ukupno 61 milijun), ili 1,8% stambenog fonda. U Hrvatskoj je u ratu je uništeno 217 tisuća stanova (od ukupno 1,4 milijuna) i oko 50.000 kuća je razrušeno, što je 14,9% ukupnog hrvatskog stambenog fonda. Razmjerno je udio razrušenog stambenog fonda 8 puta veći u velikosrpskoj agresiji nego u potresu i cunamiju.

U Japanu je potopljeno 561 km² (0,15% teritorija) dok je u Hrvatskoj minirano 1174 km² (2% teritorija), razmjerno 14 puta više, s tim da se more povuklo relativno brzo, i Japan se počeo obnavljati u tjednima poslije cunamija i potresa, dok nama treba još oko pet godina da dovršimo razminiranje cijelog hrvatskog teritorija, uključujući velike površine vrijedne poljoprivredne zemlje.
IZUZETNI USPJESI PORATNE OBNOVE

U obnovi smo uložili 22 milijarde kuna (vlastitih sredstava) kako bismo izgradili ili obnovili 156.500 kuća ili stanova, što je – da se skupi na jednom mjestu – kao 10 Šibenika, koji ukupno ima oko 15 tisuća stambenih jedinica (kuća i stanova).

EUROPSKI FONDOVI – ZAMAŠNJAK KOJI NISMO IMALI

Osim toga neizravne ratne štete (koje mjere stupanj ekonomskog i demografskog razvoja koji bismo bili ostvarili da nije bilo rata) višestruko su veće od izravnih ratnih šteta, koje su same po sebi već ogromne. Ako Hrvatsku pokušamo usporediti sa Srednje i Istočne Europe, vidjet ćemo da to gotovo nije moguće. Osim što te zemlje nisu imale rat, one koje su ušle u EU 2004. (deset godina prije Hrvatske) još su od 1989. počele koristiti PHARE program i kroz njega imale 15 godina učenja za povlačenje fondova, što Hrvatska nije imala.

Te su zemlje od 2004, a Rumunjska i Bugarska od 2007. imale na raspolaganju strukturne fondove, čiji je iznos, kada se podijeli na sedam godina financijske perspektive (sedmogodišnji europski proračun), predstavljao dodatak oko 3% BDP-a godišnje, točnije između 2,5% i 3,5%. Hrvatska je u to vrijeme koristila mnogo skromnije predpristupne fondove, čiji je iznos predstavljao svega oko 0,2% našeg BDP-a, što je znatno manji i golema razlika zbog koje su te zemlje imale snažan ekonomski zamašnjak koji mi nismo imali.
DUŽA RECESIJA IZ OBJEKTIVNIH RAZLOGA

Stoga je i recesija u Hrvatskoj nakon 2008. bila mnogo dublja i duža, jer su je u zemljama Srednje i Istočne Europe strukturni fondovi značajno ublažili, što kod nas to nije mogao biti slučaj. Osim toga, Hrvatska je u mandatu 12. Vlade (2012–2015.) u svega četiri godine kumulativno nagomilala deficit od 71,4 milijardi kuna (prosječno 5% BDP-a godišnje), što je 10 milijardi više od cijene izgradnje svih autocesta od neovisnosti do danas (koje su koštale 62 milijarde kuna). Zbog svega toga Hrvatska se tek u 2018. vratila na razinu BDP-a koji je imala 2008. prije svjetske gospodarske krize.

Dakle, 2004. smo se vratili na razinu BDP-a iz 1990., potom smo rasli do 2008. i tada zapali u mnogo težu recesiju – jer za razliku od zemalja Srednje Europe tada nismo bili članica EU-a – i 2018 se tek vratili na predkrizno razdoblje.
PODCIJENJENI RATNI NAPOR ZA OSLOBAĐANJE ZEMLJE

Povrh toga, da bi se uspjela obraniti, Hrvatska je trebala stvoriti vojsku koju nije imala, i opremiti je od čizme do puške. A da bi oslobodila okupirani teritorij, Hrvatske je 1995. morala dići vojsku od 220.000 vojnika. Usporedbe radi, sve srednjoeuropske nove članice NATO-a, od Bugarske na jugu, do Estonije, na sjeveru, zajedno imaju oko 250.000 vojnika. Razlika s Hrvatskom je da su oni svoju vojsku već imali ili naslijedili iz bivšeg režima. Sve je to značajno opteretilo državne financije, umjesto da taj novac ide u razvojne politike.

Stoga ako malo bolje pogledamo napredak koje su zemlje Srednje i Istočne Europe ostvarile u proteklih 25-30 godina, vidjet ćemo da zapravo i nije toliko impresivan. Poljska je, primjerice, 2004. ušla u EU sa 170 km manje autocesta od tadašnje Hrvatske (945 km) i prestigla je tek 2008. godine. Minimalna bruto plaća u Hrvatskoj (546 €) u 2020. je između 60 € i 230 € veća nego u Bugarskoj (312 €), Latviji (430 €), Rumunjskoj (466 €) i Mađarskoj (488 €), a između 30 € i 65 € manja nego u Češkoj (576 €), Slovačkoj (580 €), Estoniji (584 €), Litvi (607 €) i Poljskoj (611 €). No za razliku od Hrvatske sve su se te zemlje tri desetljeća mogle mirno posvetiti sebi i provoditi one strukturne reforme kojima se Hrvatska tek u zadnje vrijeme mogla ozbiljno početi baviti, poglavito od ulaska u EU.

JEDINO JE BIH „NAMA USPOREDIVA ZEMLJA“

Stoga nikako ne stoji teza da je Hrvatska zadnja “među nama usporedivim zemljama”. Jer u Srednjoj Europi naprosto nema Hrvatskoj “usporedivih zemalja”. Jedina zemlja s kojom bi se Hrvatska mogla usporediti, zbog pretrpjele agresije i rata, je BiH. No u toj usporedbi Hrvatska je po svemu neusporedivo razvijenija i uspješnija: od članstva u NATO-u, EU-u, te prema stupnju gospodarskog i društvenog razvoja.

Što se tiče činjenice da je Hrvatska pri dnu među novim članicama EU, važno je također shvatiti da to nije zato što Hrvatske „tone“, nego prije svega zato što zemlje Srednje Europe koje su ušle u EU prije Hrvatske, zbog toga brže rastu, pa nas stoga sustižu ili prestižu. Primjer je Rumunjska, koja je, kada je ušla u EU 2007. bila na 52% prosječnog europskog BDP-a po stanovniku, a danas je na 69%. Hrvatska je 2013. kada je ušla u EU bila na 60%, a danas je 65%. Rumunjska nas je 2017. prestigla ponajprije zbog toga što je Hrvatska od 2010. do 2015. stagnirala na 60%, i pokrenula se tek posljednje četiri godine, zahvaljujući boljem korištenju europskih fondova.

Brži rast zemalja koje su ušle puno prije nas nije neočekivan i to samo pokazuje da europska politika tzv. konvergencije – koja kroz europske fondove pomaže manje razvijenim zemljama da brže rastu i približe se razvijenijima – doista funkcionira. I to dokazuje da se članstvo u EU itekako isplati. Isto tako, za očekivati je da će Hrvatska u narednim godinama također osjetiti sličan zamašnjak članstva, što će se dogoditi onda kada puno iskorištavanje europskih fondova bude polučilo sav svoj učinak, kao što je to bio slučaj u zemljama Srednje Europe.

ZDRAV RAST i RAST NA ZADUŽIVANJU BUDUĆIH NARAŠTAJA

Kada je pak riječ o tvrdnji da je gospodarski rast Hrvatske u pretkriznom razdoblju bio veći nego što je danas, valja podsjetiti da je to samo prividno bilo tako, jer to nije bio rast na zdravim osnovama već je uglavnom počivao na vanjskom zaduživanju i povećanju javnog duga. Naime, gospodarski rast se u Hrvatskoj od 2002. do 2007. kretao između 3,9% i 5,6%, dok je istodobno inozemni je dug, naime, skočio s 15 na oko 35 milijardi eura. Dakle prosječno se povećavao za oko 4 milijarde godišnje, odnosno za 10 do 14 postotna poena BDP-a godišnje.

Drugim riječima, dok je godišnji rast bio oko 5%, zaduživali smo se za 10% do 14% BDP-a godišnje – dvaput veće zaduživanje nego ostvareni rast. To znači da smo tada rasli na teret budućih naraštaja. Danas, naš je rast na mnogo zdravijim osnovama: rastemo za oko 3% BDP, a istodobno se razdužujemo za oko 3 postotna poena BDP-a godišnje. Istodobno vanjski dug smanjen je sa 115% BDP-a 2014. na 75% 2019. To je mnogo kvalitetniji i održiv rast, koji dugoročno Hrvatskoj jamči zdravije gospodarstvo.
TURISTIČKA VELESILA

No Hrvatska već sada postiže odlične rezultate, osobito na području turizma: Hrvatsku, koja broji 4 milijuna stanovnika, lani je posjetilo gotovo 20 milijuna turista. Ako za usporedbu opet uzmemo Japan (koji ima 130 milijuna stanovnika) tu je zemlju u 2019. posjetilo 32 milijuna turista, što je razmjerno na broj stanovnika 20 puta manje od broja turista u Hrvatskoj.
MIGHTY LITTLE CROATIA

Sve u svemu, s obzirom na vrlo specifični put koji je imala, Hrvatska se uspješno oporavlja i hvata korak sa zemljama Srednje Europe, no za to će biti potrebno još 7 do 10 godina. Ali nema nikakva razloga da u tome ne uspijemo, jer taj izazov nije ni blizu usporediv s onima s kojim smo se 1990-ih uspješno suočili, kada smo uspjeli pobijediti kudikamo bolje naoružanog neprijatelja. Važno je razumjeti da je naša današnja zaostalost u velikoj mjeri posljedica rata i poraća te prevelikog zaduživanja prije krize, a nikako odraz nekakve naše nesposobnosti. Naprotiv, pokazali smo rijetku otpornost i upornost u oporavku zemlje, što nam mnogi neovisni strani promatrači priznaju.

Često smo sami puno kritičniji, i ona je dobra kada je konstruktivna, no loša je kada hrani defetizam i pesimizam, jer on sigurno nije rješenje niti može pomoći da Hrvatska sutra bude bolja. Sada, u kontekstu najnovije krize uzrokovane koronavirusom, na svima nama je da iskoristimo izuzetnu otpornost i žilavost koju smo pokazali u Domovinskom ratu te iskustvo koje smo stekli kako bismo se što bolje nosili s ovim novim izazovom, kako ova pandemija ne bi sada usporila ili čak zaustavila naše napore i pokrenutu dinamiku hvatanja koraka sa zemljama Srednje Europe. Uvjeren sam da smo na dobrom putu i da samo trebamo ustrajati u tome.