Oslobođenje Vukovara 91.

by Regoč 25/11/2015, 10:48

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/kada-ce-hdz-sutjeti-o-proslavi-zavrsetka-borbi-u-vukovaru-859755

Do kada će HDZ i MOST šutjeti o proslavi ‘završetka borbi’ u Vukovaru?
Autor: Marko Ljubić

Naime, dok cijela Hrvatska obilježava dane veličanstvenog herojstva i žrtve svojih najboljih sinova i kćeri, duboko suosjeća s tisućama stradalih od velikosrpke agresije, list i političari, koji predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, poručuju nešto dijametralno suprotno, što posve očito u jedinstvu nacije otvara golemu pukotinu.

Čitajući Novosti, list srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koji financira Republika Hrvatska nastala na veličanstvenoj epopeji Vukovara i stečevinama 1991. godine, jedino što razuman čovjek može pomisliti jest da upravo traju pregovori zaraćenih strana u bitkama za Vukovar, nakon što su „završile borbe“.

Tragom javnih objava Novosti i riječi Milorada Pupovca, vidljivo je da hrvatska državna politika i legalna srpska nacionalna manjina imaju sasvim suprotna stajališta i ciljeve, od hrvatskoga naroda. Dakle, ako je narod uistinu jedinstven u sjećanju na svoje povijesne žrtve, veličanstvene junake i slobodu koju zahvaljujući njima baštinimo, onda je njegova država koja bi ga trebala istinski predstavljati – njegov neprijatelj.

Lažu li hrvatske političke elite, koje upravo ovih dana prisjećanja paradiraju pred očima nacije, svoj hrvatski narod, čak i o temeljnim vrijednostima?

Naime, dok cijela Hrvatska obilježava dane veličanstvenog herojstva i žrtve svojih najboljih sinova i kćeri, duboko suosjeća s tisućama stradalih od velikosrpke agresije, list i političari, koji predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, poručuju nešto dijametralno suprotno, što posve očito u jedinstvu nacije otvara golemu pukotinu.

Nenad Jovanović, dana 18. studenog u svom kratkom izvještaju sa skupa kako sam kaže „predstavnika SNV-a i srpskih organizacija s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem u saborskom hramu Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu“ započinje tekst slijedećim riječima: „Na godišnjicu završetka borbi za Vukovar……“.

Tekst se nastavlja riječima Milorada Pupovca: „Ovdje smo zapalili svijeće za sve nevino stradale u Vukovaru, nezavisno o njihovoj nacionalnosti. Čin sjećanja na stradale čini nas boljima jer tim činom ne želimo stvarati podjele u društvu…..Danas smo žrtvama odali počast na ovom, a to ćemo činiti i na drugim mjestima jer svaka žrtva i nevino stradali zaslužuju sjećanje i spomen na njih. Danas se nažalost prema žrtvama različito odnosimo, pa su neke žrtve iz rata 90-ih izložene zaboravu, što svakako ne doprinosi pomirenju.“

Što znači obilježavanje „godišnjice završetka borbi“ na dan koji Republika Hrvatska komemorira kao Dan sjećanja na žrtve Vukovara i pad Vukovara u ruke srpskoga agresora?

Temeljna poruka koju iz sintagme „završetak borbi“ može izvući svatko tko ima bilo kakvo iskustvo s ratom je, da je to – dobro. Dobro se mora proslaviti oduvijek i svugdje, a ne komemorirati. Tko razuman ne bi pomislio da je završetak borbi ultimativno dobro?

A Republika Hrvatska obilježava sjećanje na, u Europi, nezapamćeno zlo nakon 1945. godine, upravo zbog tog „završetka borbi“.

Je li to samo nespretnost?

Je li ovakav uvod novinara Jovanovića u službenom glasilu srpske manjinske zajednice koju personalno predstavljaju gotovo u pravilu ljudi koji su upravo 18. studenoga ušli u Vukovar i izravno ili neizravno sudjelovali u neviđenom masakru hrvatskoga naroda, greška kojoj ne treba pridavati preveliko značenje? Ili, ove riječi treba svatko tko iskazuje strahopoštovanje ili duboku pobožnu odanost prema žrtvama hrvatskoga naroda, uzeti kao zastrašujuću činjenicu da u Republici Hrvatskoj dvadeset i četiri godine kasnije, vladaju politike utemeljene na opravdanosti zločina nad hrvatskim Vukovarom i hrvatskim narodom?

Što u tom konteksu znače Pupovčeva riječi na toj navodnoj komemoraciji u hramu SPC-a da su zapalili svijeće za sve „nevino stradale, neovisno o nacionalnosti“ te „čin sjećanja na stradale čini nas boljim jer tim činom ne želimo stvarati podjele u društvu.“

Tko su to „mi“ koji se „na žalost prema žrtvama danas različito odnosimo“ što „svakako ne pridonosi pomirenju“?

U Hrvatskoj koja je nastala na herojstvu i žrtvi Vukovara, „mi“ koji govore o „završetku borbi“ ne bi smjeli postojati. To je temeljna pretpostavka svake elementarne suverenističke politike i svakog političkog polazišta u ovoj zemlji.

Ako legalno i u samom srcu državne politike sintagma „mi“ na takvim interpretacijama tragedije Vukovara postoji, onda je to posve siguran znak da su zločinci koji su sravnili Vukovar i stotine drugih hrvatskih mjesta, vođeni velikosrpskom idejom i ineteresima, danas postali integrativni dio državne politike i vladaju Republikom Hrvatskom.

Konačno, koga bi to Pupovac i uzvanici u hramu SPC-a u Zagrebu na dan ponajveće tragedije hrvatskoga naorda koju su izazvali uzvanici koji su se tu okupili, paljenjem svijeća – pomirivao?

Misli li on uz pomoć jadnih, nemuštih, antihrvatskih i u konačnici izdajničkih politika i političara, pomiriti krvnika i žrtvu na stajalištima opravdanja za politiku krvnika i zločinstva ciljeva žrtve? Misli li da je to moguće na stvaranju još jedne generacije povijesnih krivotvorina, toliko puta iskušanih i primjenjenih kroz zajedničku prošlost hrvatskoga i srpskoga naroda, protiv hrvatske slobode i interesa?

Jedino pomirenje u Hrvatskoj je moguće, povijesno, civilizacijski i ljudski opravdano, samo na istini, koja nameće nužnost Srbiji i Pupovčevim Srbima, preuzeti bez ikakvih rezervi potpunu odgovornost od kaznene, materijalne, političke do moralne, za agresiju na Republiku Hrvatsku.

Može li biti radikalnije podjele u hrvatskom društvu usprkos živom sjećanju, stotine puta znanstveno i pravno verificiranim činjenicama, od sintagme „ obilježavanja završetka borbi“ umjesto Dana sjećanja na pad hrvatskoga Vukovara i masakr i progon tisuća ljudi koji je počinila Srbija i većina hrvatskih Srba?

Ne može. To je raspuklina koju nikakav dijalog, tolerancija ili popustljivost države ne može premostiti. Svaki takav pokušaj je debilizam, a opravdanje – namjerna izdaja Hrvatske.

Ova izjava Milorada Pupovca, ovaj uvodnik novinara koga plaća hrvatski narod pod firmom zaštite nacionalne manjine integrirane u društveni i politički poredak samostalne i suverene države Hrvatske, izravni je javni čin nepriznavanja suvereniteta hrvatskoga naroda i prava na njegovu slobodu i nezavisnost. To je čin javne potvrde da u Republici Hrvatskoj i danas, dvadeset i četiri godine kasnije, predstavnici svih manjinskih srpskih institucija stalno i uporno provode istu politiku koja je bila inspirator i nositelj najtežih zločina protiv hrvatskoga naroda od 1991. do 1998. godine.

Ne bi Pupovac niti nekakav novinar Jovanović zavrijedio pozornost, čak niti jedno slovo zbog svoje opskurnosti, jer bi to što oni rade bilo na razini najnižeg društvenog i ljudskog otpada u svakoj donekle normalnoj državi, da ta politika na žalost nije istodobno politika moćne državne i političke strukture hrvatskoga naroda.

Činjenica je da upravo ovo što rade Novosti, SNV, SPC i sve institucije hrvatskih Srba danas, zastupa i podržava moćna društveno – politička struktura trenutno poznata kao koalicija Hrvatska raste, sa snažnim mdijskim, institucionalnim, zakonskim i ustavnim uporištima, te gotovo potpunom kontrolom svih najvažnijih nacionalnih resursa u Hrvatskoj.

A druga najmoćnija društveno-politička struktura šuti o tome i bježi od suprotstavljanja takvim politikama kao vrag od tamjana. Da, HDZ i njegova koalicija se ne usude ni zucnuti o tome, a MOST, odnosno grupacija trenutnih političara pod tim imenom, službeno bježi od takvih problema pod diletantskim načelom bijega od – ideoloških pitanja.

To je činjenica koja daje odgovor zašto se grčevito šalju naciji poruke o jedinstvu, dostojanstvu, zajedništvu, koje hrvatski narod ionako u golemoj većini i ima i osjeća, pogotovo na spomendane koji su u samim temeljima naše državnosti. To je prljava savjest.

Strahota.