Ptice

Nedavno sam čitao dnevnik nekog francuskog ministra, pisan u tamnici. Ministar je bio osuđen zbog panamske afere. S kakvim zanosom, s kakvim ushićenjem on spominje ptice, koje je vidio kroz tamnički prozor i kojih nije primjećivao ranije, dok je bio ministar. Sada, dakako, kad je pušten na slobodu, on opet, kao negda, ne opaža ptice. Tako i vi nećete opažati Moskvu, kad budete živjeli u njoj. Sreće kod nas nema i ne biva je, mi je samo želimo.

Možda zvuči neobično, ali posve sam siguran da je među bezbrojnim sastavljačima popisa prirodnoznanstvenog naziva skriven poneki neznani pjesnik. Već sama kratkoća umjetničkog oblika, koja je propisana, zahtijeva najveću jasnoću izraza, jer kum za imenovanje neke nove vrste nema na raspolaganju ništa doli jednu imenicu i jedan pridjev. Ima tu iznimnih domašaja, čiju eleganciju i preciznost još nijedan antologičar nije revno istražio. Tko je, primjerice, ikada promatrao svetog skarabeja kako neumorno gura svoju kuglu, priznat će da se nije moglo naći bolje ime od Sizifova, imena što ga je Latreille nadjenuo jednoj njegovoj vrsti. Dugo nakon što je presahnuo klasični jezik u srednjovjekovlju, ovdje nalazimo na kasni oblik njegove praktične primjene, gotovo kao na morene u kojima rastu ostaci neke antičke vegetacije.

Jednom mi je na trenutak vrabac sletio na rame, dok sam okopavao svoju seosku baštu, i tada sam se osetio počastvovan više nego bilo kojom epoletom koju bih mogao nositi.

Prije kakvih pola stoljeća, tamo negdje između 1930. i 1940. godine, iako je Zagreb već bio relativno velik, nije - kao urbana sredina - još bio toliko institucionaliziran i birokratiziran kao što je danas. Pod tim, konkretno, mislim kako je u ono vrijeme stanovnicima Zagrrba, čak i onima koji su stanovali blizu užeg centra, bilo dopušteno da na verandi u kokošinjcu drže živu perad. Ako je bila riječ o pijetlu, taj bi u ranu zoru kukurikao uglavnom isto onako kao što se sada smatra da to smije činiti jedino na selu. Budući da u ono vrijeme još nije bilo ni masovne dopreme zaklane i očišćene živadi na zagrebačke tržnice, takvi su kokošinjci bili zlata vrijedni jer su omogućavali da se pripravi ručak od žive zalihe s verande - naime, ni velikih frižidera tada još nije bilo, bar ne u masovnoj upotrebi.
Pilići, kokoši i pijetlovi bili su standardni stanovnici našeg kokošinjca i, kao takvi, nisu me ni približno tako zanimali kao njegovi rjeđi i iznimniji gosti: patke, guske, purani i kunići. Cio niz kokošiju u našem kokošinjcu legao je i jaja i mnogima je to znatno produljilo život. Tetka Paula je smatrala da kokoš koja u tri dana snese dva jajeta nipošto ne treba zaklati. Neke su kokoši, zahvaljujući toj maksimi, u našem kokošinjcu poživjele dobar dio svojeg kokošjeg života. Međutim, većinom su - pogotovo pilići - bili tu samo prolazni gosti koji su ubrzo došli na red za fizičku likvidaciju. To je bilo u resoru tetke Paule, kao, uostalom, i sva briga oko čišćenja kokošinjca, opskrbe triju njegovih prostorija vodom i kukuruzom itd. Egzekuciju peradi ona je provodila vrlo profesionalno - uostalom, nitko drugi u našoj obitelji to ne bi mogao učiniti ni na amaterski način, u najlošijem smislu te riječi.
Kokoš koju bi trebalo spremiti za lonac tetka Paula bi donijela u kuhinju i savila joj krila iza leđa te ih obuhvatila koljenima; zatim bi lijevom rukom uhvatila glavu i kljun ptice a desnom bi joj nožem prerezala grkljan. Pod vrat ptice stavila je prethodno lončić da u nj istekne krv - krv se nikada nije bacala; kad se zgrušala, nalila je na nju malo ulja i nasula nasjeckanog luka pa se to pržilo i pojelo. Premda je čitav taj ritual djelovao prilično krvoločno - poput drevnih astečkih obrednih klanja ljudskih žrtava - tetka Paula ga je uvijek obavljala vrlo sabrano, smireno i bez suvišnih emocija - osim kad bi se, vrlo rijetko, dogodilo da je neka kokoš uspjela iščupati krila iz kliješta Paulinih koljena pa je nedoklana stala poskakivati, lepršati i hroptati po kuhinji šrtcajući krv na sve strane.
Jednog dana, kad se moja majka s tetkom Paulom vratila s "Malog placa" - kako se onda popularno nazivao današnji Britanski trg - donijele su sa sobom, među ostalim, lijepu bijelu ptičurinu. Bila je zaista reprezentativan primjerak svoje vrste - i po kvaliteti i po kvantiteti. Imala je prekrasno bijelo perje, kao da se upravo okupala, i isto tako čist žuti kljun, pa male ali žive i, u stanovitom smislu, ljepuškaste i pametne oči. Zašto uopće ljudi govore "glupa guska" (ako za neku ženu žele reći da je budala) - mislio sam - kad, primjerice, ova uopće ne djeluje glupo? Naprotiv. Guska je smještena u desnu prizemnu prostoriju kokošinjca; jedva su je ugurali kroz vrata, a kad je konačno bila unutra, ispunjala je gotovo čitav taj prostor.
Ja sam tada išao u drugi razred osnovne škole. Nova mi je stanovnica našeg kokošinjca od samog početka bila zanimljiva i simpatična. Više sam je puta dnevno posjećivao na verandi da vidim što radi, kako se ponaša, kako jede, kako pije vodu. Bit će da se ubrzo na to navikla, jer me je, čim bih se pojavio na vratima verande, pozdravila s:"gaa-gaa-gaa". Tako sam joj, onda, nadjenuo i ime "Gaga".
Gaga mi je postala svakodnevna okupacija kao, recimo, odlazak u školu ili pranje zuba. Iza kuće u kojoj smo stanovali bilo je prilično veliko dvorište, kakvih dvadeset na deset metara, pa sam došao na ideju da bi Gagu trebalo tamo izvoditi na šetnju, da ne mora, jadna, dan i noć čamiti u onom kavezu! I tako sam je onda svakog dana - ako nije baš padala kiša - odnosio na sat-dva u dvorište. Njoj je to očito godilo jer je veselo koračala i gegala se dvorištem, tu i tamo čupkala travu i povremeno se oglašavala:"gaa-gaa-gaa". Nisam uopće sumnjao da ona to meni nešto govori, samo što se, eto, ne može preciznije izraziti nego uvijek tim istim riječima. Ja bih u dvorištu pisao domaće zadaće a Gaga je uživala u relativnoj slobodi kretanja. Kad bih rekao:"Gaga, idemo doma!" ona bi smjesta, kao najposlušniji psić, dotrčala lepečući krilima kao da želi poletjeti, rekla:"gaa-gaa-gaa" i namjestila se da je podignem i odnesem u njezin stan u kokošinjcu prizemno desno.
Da sam u ono vrijeme nešto znao o budizmu, vjerojatno bih zaključio da smo Gaga i ja u nekoj karmičkoj vezi. Toliko smo se navikli jedno na drugo da je meni Gaga po bliskosti bila na sličnoj razini kao najbolji prijatelji iz razreda, a očito je i ona mene simpatizirala jer su joj pozdravi "gaa-gaa-gaa" - bar mi se tako činilo - bili iskreno prijateljski.
Uskoro je Gaga počela nositi jaja! U usporedbi s kokošijima, bila su golema. Nije ih baš nosila tako često kao kokoši, ali ukupna težina onoga što bi Gaga snesla u tjedan dana bila je u prosjeku svakako veća od onoga što bi snesla i najplodnija kokoš. "Idila" s Gagom potrajala je prilično dugo; možda i pola godine - svakako nekoliko mjeseci. Nisam uopće mogao zamisliti da poslije škole ne bih Gagu odnio u dvorište i tamo je čuvao dok ne završim domaće zadaće. Ona se, također, na to očito navikla. Bila mi je privržena kao najprivrženiji pas. A bila je i pametna, nema sumnje; bio sam uvjeren da vrlo dobro razumije sve što joj kažem, ako već ne jezikom, a ono nekako "telepatski", jer kad bih joj rekao da ode tamo ili onamo, ili da učini ovo ili ono, zbilo se točno kako sam htio. Uostalom, uvijek bi govorila:"gaa-gaa-gaa", što je nesumnjivo značilo da me razumije.
A onda, kad sam opet jednog dana, vrativši se iz škole, pošao na verandu da Gagu iz njezine sobe u kokošinjcu prizemno desno ponesem na šetnju dvorištem - njezina je soba bila prazna. Leđima su me prošli srsi; naslutio sam najgore i jurnuo u kuhinju.
Teta Paula sjedila je na stoličici i čerupala s Gage njezino snježnobijelo perje i paperje. Maloprije ju je bila zaklala. Zaklala je Gagu! Gagu - zaklala! Pa to je užasno; to je nemoguće; to je nezamislivo, nedopustivo, apsurdno... Pa ipak, bilo je upravo to! Teta Paula je zaklala Gagu. Zaklala.
Otišao sam u svoju sobu. Bio sam previše šokiran da bih se, recimo, mogao zdravo isplakati. Samo mi se vrtjelo u mozgu:"Zaklala Gagu - zaklala Gagu - zaklala Gagu". Nekoliko dana nisam s tetkom Paulom progovorio ni riječi. Ne samo što nisam mogao jesti Gaginu pečenku, neo uopće nisam mogao za stolom gledati kako drugi, prilično ravnodušno, žvaču njezine batke, karabatke, prsa, trticu... Tata se bio ozbiljno zabrinuo da sam bolestan. Što god bi me upitao, boli li me ovo ili ono, je li se u školi nešto dogodilo... ja sam samo odgovarao:"-Teta Paula je zaklala Gagu".
Onda mi je tata, da bi me razveselio, u nadi da će mi to pomoći da se rastresem i zaboravim Gagu, kupio za tadašnje standarde prekrasan parobrod-igračku, koji se mogao naviti pa je veselo plovio u kadi ili lavoru. Shvatio sam motivaciju tog poklona - koji nisam dobio ni za Božić, ni za Uskrs, ni za svetog Nikolu - ali ga kao takav nisam mogao prihvatiti. Čak sam se osjećao povrijeđen što je tata mogao pomisliti da ću uz tu igračku zaboraviti Gagu. Zapravo je to bila uvreda i za mene i za Gagu - iako dobronamjerna.
Navečer, kad su tata, mama i tetka Paula već spavali, uzeo sam novi parobrod i lopaticu za okopavanje cvijeća. Otišao sam u dvorište, iskopao jamicu na mjestu gdje je Gaga najradije čupkala travu i tamo "pokopao" parobrod. Tek tada, kad sam se vratio u svoju sobu, tek tada su mi potokom potekle suze što su se bila nakupile tih nekoliko dana otkako je Gaga zaklana i pojedena. Tako me tata, napokon, ipak u stanovitom smislu uspio smiriti, iako ne onako kako je bio zamislio.


Vladimir Devidé - Antidnevnik prisjećanja

kic wrote:

Prije kakvih pola stoljeća, tamo negdje između 1930. i 1940. godine, iako je Zagreb već bio relativno velik, nije - kao urbana sredina - još bio toliko institucionaliziran i birokratiziran kao što je danas. Pod tim, konkretno, mislim kako je u ono vrijeme stanovnicima Zagrrba, čak i onima koji su stanovali blizu užeg centra, bilo dopušteno da na verandi u kokošinjcu drže živu perad. Ako je bila riječ o pijetlu, taj bi u ranu zoru kukurikao uglavnom isto onako kao što se sada smatra da to smije činiti jedino na selu. Budući da u ono vrijeme još nije bilo ni masovne dopreme zaklane i očišćene živadi na zagrebačke tržnice, takvi su kokošinjci bili zlata vrijedni jer su omogućavali da se pripravi ručak od žive zalihe s verande - naime, ni velikih frižidera tada još nije bilo, bar ne u masovnoj upotrebi.
Pilići, kokoši i pijetlovi bili su standardni stanovnici našeg kokošinjca i, kao takvi, nisu me ni približno tako zanimali kao njegovi rjeđi i iznimniji gosti: patke, guske, purani i kunići. Cio niz kokošiju u našem kokošinjcu legao je i jaja i mnogima je to znatno produljilo život. Tetka Paula je smatrala da kokoš koja u tri dana snese dva jajeta nipošto ne treba zaklati. Neke su kokoši, zahvaljujući toj maksimi, u našem kokošinjcu poživjele dobar dio svojeg kokošjeg života. Međutim, većinom su - pogotovo pilići - bili tu samo prolazni gosti koji su ubrzo došli na red za fizičku likvidaciju. To je bilo u resoru tetke Paule, kao, uostalom, i sva briga oko čišćenja kokošinjca, opskrbe triju njegovih prostorija vodom i kukuruzom itd. Egzekuciju peradi ona je provodila vrlo profesionalno - uostalom, nitko drugi u našoj obitelji to ne bi mogao učiniti ni na amaterski način, u najlošijem smislu te riječi.
Kokoš koju bi trebalo spremiti za lonac tetka Paula bi donijela u kuhinju i savila joj krila iza leđa te ih obuhvatila koljenima; zatim bi lijevom rukom uhvatila glavu i kljun ptice a desnom bi joj nožem prerezala grkljan. Pod vrat ptice stavila je prethodno lončić da u nj istekne krv - krv se nikada nije bacala; kad se zgrušala, nalila je na nju malo ulja i nasula nasjeckanog luka pa se to pržilo i pojelo. Premda je čitav taj ritual djelovao prilično krvoločno - poput drevnih astečkih obrednih klanja ljudskih žrtava - tetka Paula ga je uvijek obavljala vrlo sabrano, smireno i bez suvišnih emocija - osim kad bi se, vrlo rijetko, dogodilo da je neka kokoš uspjela iščupati krila iz kliješta Paulinih koljena pa je nedoklana stala poskakivati, lepršati i hroptati po kuhinji šrtcajući krv na sve strane.
Jednog dana, kad se moja majka s tetkom Paulom vratila s "Malog placa" - kako se onda popularno nazivao današnji Britanski trg - donijele su sa sobom, među ostalim, lijepu bijelu ptičurinu. Bila je zaista reprezentativan primjerak svoje vrste - i po kvaliteti i po kvantiteti. Imala je prekrasno bijelo perje, kao da se upravo okupala, i isto tako čist žuti kljun, pa male ali žive i, u stanovitom smislu, ljepuškaste i pametne oči. Zašto uopće ljudi govore "glupa guska" (ako za neku ženu žele reći da je budala) - mislio sam - kad, primjerice, ova uopće ne djeluje glupo? Naprotiv. Guska je smještena u desnu prizemnu prostoriju kokošinjca; jedva su je ugurali kroz vrata, a kad je konačno bila unutra, ispunjala je gotovo čitav taj prostor.
Ja sam tada išao u drugi razred osnovne škole. Nova mi je stanovnica našeg kokošinjca od samog početka bila zanimljiva i simpatična. Više sam je puta dnevno posjećivao na verandi da vidim što radi, kako se ponaša, kako jede, kako pije vodu. Bit će da se ubrzo na to navikla, jer me je, čim bih se pojavio na vratima verande, pozdravila s:"gaa-gaa-gaa". Tako sam joj, onda, nadjenuo i ime "Gaga".
Gaga mi je postala svakodnevna okupacija kao, recimo, odlazak u školu ili pranje zuba. Iza kuće u kojoj smo stanovali bilo je prilično veliko dvorište, kakvih dvadeset na deset metara, pa sam došao na ideju da bi Gagu trebalo tamo izvoditi na šetnju, da ne mora, jadna, dan i noć čamiti u onom kavezu! I tako sam je onda svakog dana - ako nije baš padala kiša - odnosio na sat-dva u dvorište. Njoj je to očito godilo jer je veselo koračala i gegala se dvorištem, tu i tamo čupkala travu i povremeno se oglašavala:"gaa-gaa-gaa". Nisam uopće sumnjao da ona to meni nešto govori, samo što se, eto, ne može preciznije izraziti nego uvijek tim istim riječima. Ja bih u dvorištu pisao domaće zadaće a Gaga je uživala u relativnoj slobodi kretanja. Kad bih rekao:"Gaga, idemo doma!" ona bi smjesta, kao najposlušniji psić, dotrčala lepečući krilima kao da želi poletjeti, rekla:"gaa-gaa-gaa" i namjestila se da je podignem i odnesem u njezin stan u kokošinjcu prizemno desno.
Da sam u ono vrijeme nešto znao o budizmu, vjerojatno bih zaključio da smo Gaga i ja u nekoj karmičkoj vezi. Toliko smo se navikli jedno na drugo da je meni Gaga po bliskosti bila na sličnoj razini kao najbolji prijatelji iz razreda, a očito je i ona mene simpatizirala jer su joj pozdravi "gaa-gaa-gaa" - bar mi se tako činilo - bili iskreno prijateljski.
Uskoro je Gaga počela nositi jaja! U usporedbi s kokošijima, bila su golema. Nije ih baš nosila tako često kao kokoši, ali ukupna težina onoga što bi Gaga snesla u tjedan dana bila je u prosjeku svakako veća od onoga što bi snesla i najplodnija kokoš. "Idila" s Gagom potrajala je prilično dugo; možda i pola godine - svakako nekoliko mjeseci. Nisam uopće mogao zamisliti da poslije škole ne bih Gagu odnio u dvorište i tamo je čuvao dok ne završim domaće zadaće. Ona se, također, na to očito navikla. Bila mi je privržena kao najprivrženiji pas. A bila je i pametna, nema sumnje; bio sam uvjeren da vrlo dobro razumije sve što joj kažem, ako već ne jezikom, a ono nekako "telepatski", jer kad bih joj rekao da ode tamo ili onamo, ili da učini ovo ili ono, zbilo se točno kako sam htio. Uostalom, uvijek bi govorila:"gaa-gaa-gaa", što je nesumnjivo značilo da me razumije.
A onda, kad sam opet jednog dana, vrativši se iz škole, pošao na verandu da Gagu iz njezine sobe u kokošinjcu prizemno desno ponesem na šetnju dvorištem - njezina je soba bila prazna. Leđima su me prošli srsi; naslutio sam najgore i jurnuo u kuhinju.
Teta Paula sjedila je na stoličici i čerupala s Gage njezino snježnobijelo perje i paperje. Maloprije ju je bila zaklala. Zaklala je Gagu! Gagu - zaklala! Pa to je užasno; to je nemoguće; to je nezamislivo, nedopustivo, apsurdno... Pa ipak, bilo je upravo to! Teta Paula je zaklala Gagu. Zaklala.
Otišao sam u svoju sobu. Bio sam previše šokiran da bih se, recimo, mogao zdravo isplakati. Samo mi se vrtjelo u mozgu:"Zaklala Gagu - zaklala Gagu - zaklala Gagu". Nekoliko dana nisam s tetkom Paulom progovorio ni riječi. Ne samo što nisam mogao jesti Gaginu pečenku, neo uopće nisam mogao za stolom gledati kako drugi, prilično ravnodušno, žvaču njezine batke, karabatke, prsa, trticu... Tata se bio ozbiljno zabrinuo da sam bolestan. Što god bi me upitao, boli li me ovo ili ono, je li se u školi nešto dogodilo... ja sam samo odgovarao:"-Teta Paula je zaklala Gagu".
Onda mi je tata, da bi me razveselio, u nadi da će mi to pomoći da se rastresem i zaboravim Gagu, kupio za tadašnje standarde prekrasan parobrod-igračku, koji se mogao naviti pa je veselo plovio u kadi ili lavoru. Shvatio sam motivaciju tog poklona - koji nisam dobio ni za Božić, ni za Uskrs, ni za svetog Nikolu - ali ga kao takav nisam mogao prihvatiti. Čak sam se osjećao povrijeđen što je tata mogao pomisliti da ću uz tu igračku zaboraviti Gagu. Zapravo je to bila uvreda i za mene i za Gagu - iako dobronamjerna.
Navečer, kad su tata, mama i tetka Paula već spavali, uzeo sam novi parobrod i lopaticu za okopavanje cvijeća. Otišao sam u dvorište, iskopao jamicu na mjestu gdje je Gaga najradije čupkala travu i tamo "pokopao" parobrod. Tek tada, kad sam se vratio u svoju sobu, tek tada su mi potokom potekle suze što su se bila nakupile tih nekoliko dana otkako je Gaga zaklana i pojedena. Tako me tata, napokon, ipak u stanovitom smislu uspio smiriti, iako ne onako kako je bio zamislio.


Vladimir Devidé - Antidnevnik prisjećanja

kic wrote:

Ra wrote:

kic wrote:

Savršenstvo prirode. Nije mi jasno kakav to GPS imaju da se nikad ne sudare u zraku. :)